Uspomena

Ne prezam od molitve i praštanja;

zanimljiva sam, tko zna zašto,

možda nešto moje cilj je maštanja,

odijelo možda previše kičasto;

možda sam presmiješna i nametljiva,

ne znam čime, duh mi ide kamo hoće;

znam da nisam ni susretljiva,

niti nosim velike kakvoće.

Ipak, toliko sam važna da svak koji prođe

mene okupira i oduzima mi.

Mora biti da mi nikad na pamet ne dođe

da mi dušu bilo što primami.

Treba meni umirati i stagnirati,

moram poći šapatom i tragovima

kamo zovu mene vrijednosti rangirati,

označiti što vrijedi tagovima

ili možda izdisajima i krikovima

kao što se povijest vrijedna označava,

kao što se srce mjeri dobrim likovima

kojih mnoštvo ima usred ovih račava

gdje me Providnost postavi biti moliteljicom.

Što je tako primamljivo u svemu tome,

neću znati ako se ne predstavim izvršiteljicom

divnih obećanja što se žrtvom lome.

Ne znam kako bih se predstavila,

ja sam onaj dio čovjeka koji izlazi iz ratova,

zemlja koja mnoge je prestravila,

narod koji peca ribu, lovi slavu bez atova

i bez dežurnih vikača i oglašivača;

ja sam javni bubanj od daske i lima,

ja sam samo jedan od proglašivača,

ja sam proglas mira nastradalima

što mi leže ispod poda i kreveta.

Ja sam onaj vapaj koji Bogu para uši,

plesačica zastarjela menueta;

možda sva sam samo bol što guši.

18.11.2015. 18:22

Žrtva za drugoga - jedina pobjeda

Gleda li čovjek neprekidno u sva zla na ovome svijetu, sigurno će doći do zaključka kako njegov život nema smisla jer niti jedan čovjek sam pred sobom nije zao i nije mu prirodno velika i stalna zla promatrati. Niti jedan čovjek nije niti toliko umišljen da misli da je najbolji čovjek na svijetu. Svaki čovjek ima u sebi realan pogled na sebe samoga. Ne može vjerovati niti lijepim iluzijama, ali ne može vjerovati niti u neprekidno zlo koje rađa nova i nova zla.

Ako se čovjeku dogodi osobno zlo, i tada se suočava s njime realno, a ako je bogobojazan, tada se još lakše suočava s besmislicama zla i sa zlim i besmislenim idejama te vidi na sebi samome kako je besmisleno ubijati ljude čak i kada su učinili nešto strašno, a naročito tada kada su nevini.

Biti svoj znači uvjeriti se da je tako dobro živjeti, iz svojih uvjerenja, vjerskih, domoljubnih, idealističkih. Ne može se u ime mira i dobrote činiti zlo. Ne može se optuživati nekoga zato što živi po svojim uvjerenjima, a pri tome ne šteti okolini i ne ranjava nikoga, niti ubija. Ne može se ubijati pod parolama slobode i brige za opće dobro jer je to besmislica. Ako netko ubija, neka prizna da je ubojica. Ako, pak, ubijanje drži manjim zlom i rješenjem svjetskih problema i problema zla u svijetu, osjeća svu besmislicu takvoga načina gledanja i života, uglavnom svjesno, ali često i s jako malo svijesti. Parole koje govore da se ubija zbog mira i zaštite nemoćnoga naroda samo služe ubojicama da si bespomoćno uguše glas savjesti.

Svaki čovjek ima savjest koja najčešće nije tako pogrešno formirana da bi došla do besmislenih zakljkučaka. No, ako se neprekidno gleda u zlo, dolazi se do zaključka da život ne vrijedi i nema smisla.

Za onoga koji živi po svojim realnim uvjerenjima, život njegov uvijek ima smisla, svaki trenutak njegova života ima smisla, a čak i u nasilnoj vlastitoj smrti takav čovjek vidi smisao jer zašto bi promijenio svoja uvjerenja po kojima je živio čitav svoj život. Ubojica traži često od mnogih ljudi da promijene svoja uvjerenja ili će umrijeti. No, čak i kada netko izgubi svoja uvjerenja, ubojica ga ipak ubije. Tražiti od čovjeka da promijeni svoja uvjerenja jest nemoguće i to je ono što nema smisla i to je čin koji ubija ( Druga knjiga o Makabejcima 7, 1-30 ) .

Onaj koji promatra neprekidno zla ovoga svijeta, ne vjeruje da čovjek do njega ima dobre namjere i ako mu taj čovjek povjeri nešto, ovaj koji ne vidi smisao svoga života jer promatra zla ovoga svijeta ne može djelovati razumno i prestaje stvarati bilo što pametno u životu ( Evanđelje po Mateju 25, 14-30 ).

Ubijanje je, dakle, moguće provesti vrlo sofisticirano i istančano, ubojica je onaj koji prisiljava čovjeka na nešto što nema smisla.

Prvi i krajnji Smisao je Gospodin Bog, Stvoritelj svega. Čovjek koji gleda u Boga, uvijek vidi smisao svojih uvjerenja, života i stvaranja. Ubojica to ne vidi, on je zarobljenik svojih besmislenih čina koje sam pred sobom ne može opravdati. Takav uništava bilo što stvoreno jer takav ubojica nije sposoban stvarati. Takav ubojica nije siguran da li je dobar ili zao ovaj svijet ili on sam, on nema svojih uvjerenja iako često uvjerava druge da treba ubijati iz nekog uvjerenja. Ne, ubojica nije sposoban imati uvjerenja, bilo kakve ideale, a najčešće je postao ubojica zato jer je previše gledao zla ovoga svijeta.

“Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte!... (Evanđelje po Ivanu, glava 14, 1 )! ... ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! ( Evanđelje po Ivanu 16, 33b: Isus pobjednik ) !”.

Isuseki

Od Prevlake do Dunava

Isuseki

Riječ, po kojoj Otac stvara sve novo i novoga čovjeka, blaguje se, sluša se i sjeme je u čovjeku iz kojega se rađa kršćanin, vječna duša. To se obraćenje događa u Duhu Svetom koji u čovjeku postepeno oživljava sjeme (krštenje riječi ) mudrosti i umnosti, razuma i znanja, jakosti i savjeta(ovanja), pobožnosti i straha Božjega pomoću pomazanja u zajednici vjerujućih od posvećenoga sluge Božjega.

Čovjek u svome srcu ljubi Riječ Boga, spoznaje sebe i srca ljudi, razlikuje duhove i potrebite milosrđa te naviješta i svjedoči svoj božanski identitet jer Euharistijskim slavljem i molitvama ulazi u otajstveni život Presvetoga Trojstva. Djela, riječi i čini kršćanina postaju drugačija, a kršćaninu pomažu i sakramenti ženidbe i bolesničkog pomazanja te on također temeljito pristupa i sakramentu Pomirenja gdje ga Gospodin rješava grijeha i ostataka nekadašnjega starog čovjeka i pomaže također u čovjeku da zaživi Isus što potpunije; kršćani su isusi.

Onoga časa kada kršćanin govori molitve i sluša Riječ, on pristaje da Riječ u njemu postane tijelom. Kršćanska volja je da u njemu živi volja Boga kojoj se predaje pri što punijoj svijesti i očlišćene savjesti.

Za kršćanina je svako društveno uređenje totalitaristički režim kojemu se on ne može pokoravati jer bi to bilo protiv Boga i Riječi Božje koja je jedina Istina i Život. Kršćanin zato mora biti svjestan da se što manje prilagođava vremenitom svijetu, ali je milosrdan i blag u djelovanju. Najčešće može svjedočiti samo za sebe, odbiti se klanjati lažnim bogovima svijeta, a to ga već dovodi u priliku da navijesti Riječ drugima no, popraćeno je sukobima, naporima i patnjom ako treba.

Povlačenje iz ovoga svijeta kršćanina dovodi do stagnacije, a često blagovanje Euharistije nam daje snage za život i rad. Osim samih sakramenata, kršćaninu pomaže molitva, kontemplacija i vjeronauk.

Različite katoličke akcije pokazuju da se mnogi kršćani ipak previše prilagođavaju ovome svijetu i stvaraju nagodbe i kompromise s totalitarističkim uređenjem i režimom. Ako je kršćanin svjestan sukoba u sebi koji nastaje tim kompromisima, tada padne u grijeh osuđivanja, ogovaranja i slično.

To je stoga što su kršćani međusobno individualni i različiti pa je među njima zajedništvo u Kristu, Božjoj Riječi često malo labavo (osim u molitvi i Euharistiji), ali kršćanin je kršćanin i “u zgodno i u nezgodno vrijeme”.

Od svih kršćana samo je jedan manji dio toliko svjesnih kršćana da znaju da mediji, Antikrist u politici i razne “nazovireligije koje spominju Gospodina Isusa” nisu uopće kršćanske. Stoga u novoj evangelizaciji kršćanima treba čvrstija poduka iako i oni manje svjesni po Riječi Božjoj djeluju jedinstveno u nekim jako važnim prilikama. 17.11.2015. 07:10

Oslobađanje duša iz ropstva pakla

Kako naviještamo Boga i svjedočimo Krista Isusa, nećemo tako brzo stići u mirne vode.

Jer kako naviještamo, tako dajemo puno ili više prilika sebi i svima oko nas da vide da su zarobljeni u kavez besmisla i to da vide u svjetlu Radosne vijesti koja ih oslobađa. “Žetva je obilna, a (nas), radnika, previše malo ( Evanđelje po Mateju 9,37 )”, a Gospodin ima ozbiljnu nakanu spasiti sve ljude. Mnogi se sada čiste od grijeha.

Gospodine, ako si rekao da ćeš razlučiti pravednike od zlikovaca ( Mt 25,41 ; Mt 13,41 ), a na svijetu jedini si Pravednik za nas Ti, znam da si milosrdan i da ćeš zbog jednog malog dobrog djela svrstati mnoge duše u pravednike, zbog samo jednog malog dobrog djela u životu. A to smo svi, nema toga koji nije učinio barem nešto pravedno. Ipak, “malo ih je koji nalaze put u Život ( Mt 7, 13-14 )”, a na Tvome milosrdnom “Posljednjem sudu svi će izići pred Tebe, na uskrsnuće života ili na uskrsnuće osude ( Ivan 5, 28-29 )”: pravednoga ćeš “osloboditi, a on će Te slaviti ( Psalam 50, 15 ), nepravednicima ćeš staviti grijehe pred oči njihove ( Psalam 50, 21 ). Kad dođem pred Tebe, više neće biti mogućnosti ponovnoga pada u grijeh i tko se obrati k Tebi, u Tvoje kraljevstvo, više ne može nikada nastradati. U vječni pakao zatvorit ćeš grešna djela moja da ih nikada više ne stavim na sebe. Kada dođem pred Tebe, skinut ćeš sve zemaljsko i propadljivo s mene ( Prva poslanica Svetoga Pavla apostola Korinćanima 15, 50-53 ).

Zar se tako ne oslobodih u Tebi već više puta? Zar me ne oslobađa propovijedanje Tvoje po prorocima i svećenicima, zar me ne posvećuješ sakramentima svojim? Zar ne spada s mojih ramena neka stara ja, a ipak ja sve više živim? Zar nije takvo obraćenje baština svih ljudi?

A kako će čuti oni koji ne znaju da su u paklu ili možda i znaju da su na paklenim mukama, ali ne vide Tvoju riječ oslobođenja?

Kako je na nebu, tako i na zemlji, a Ti mi govoriš: “Evo, sve činim novo ( Otkrivenje 21, 5 )” i nastaje novo nebo i nova zemlja ( 2 Petrova 3, 13 ), nova ja, druga (“ jer u meni ne živim više ja, nego Krist” Poslanica Galaćanima 2, 20 ), a Ti, Kriste si Glava svega čovječanstva jer Otac naš i Otac Tvoj na nebesima odluči za provedbu punine vremena uglaviti u Tebi sve što je na nebesima i na zemlji ( Poslanica Svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 1, redak 3-10 ).

A što me je dovelo do Tebe nego naviještanje Crkve Tvoje, Saziva koji mi je daje navještaj svetih riječi Tvojih.

Psalam 50, redak 22-23

 22 Shvatite ovo svi vi koji Boga zaboraviste, da vas ne pograbim i nitko vas spasiti neće.
23 Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim - njemu ću pokazati spasenje svoje.

Ovisnica

Dan kada sam sišla s trona

bio je dan poslušnosti i klanjanja;

tada sam nazrela svoju ovisnost

i nije mi teško ni tisuću tona

zbaciti s ramena, plodove sanjanja

dok veća je postala moja nosivost.

Hranim se Božanskim životom i Tijelom,

punim se Bogom nepresušnim,

bez Njega ja sam mrlja praha;

ubijam, griješim u svijetu bijelom

za kojega sam klikom bezdušnim

postala samo kradljivica zraka.

Od Boga strepim i bojim se, grešna,

ali mi cvate ljubav i rajski mir.

Na žalost, nikome ne mogu dati

nikakva blaga, ni stiha utješna

dok svijet mi slavi moj smrtni pir,

sprovod će moj dosadom nazvati,

a tako je i pravo, sasvim u redu

jer ovaj je život na tronu završio.

Novi sam odjenula život, neprimjetan,

zaboravih siromaštvo svoje i bijedu;

svijet me je konačno ovaj ugušio.

Ovisnik sam teški i ni malo umjetan,

stvor sam, načinjen od nevidljivoga.

Jedan dio mene Bog je ostavio,

ali to je samo slika i ostatak gline.

Uze me Gospodin moga tijela živoga,

uze me k sebi; kao trsku me savio

da mognem proći gdje mi vječnost sine.

Zrno vjere i postojane nade

načini čudesa, ja sam osoba za druge.

Nisam to više ja nego stvor na uzdi.

Moj Bog mi moju smrt ukrade

da ne trpim više osude i poruge

već da bolje vidim tko je u nuždi,

ali jaka je, privlačna snaga

što snizi me dublje od ovoga tla

da hrlim tamo gdje sam težila.

I nije mi uzalud bila sva ljaga

jer postadoh bezbrižna,

jer sam poraze samo bilježila.

Dalje od zemlje se više ne može,

izgubih život da ga opet zadobijem;

časti me samo blizina anđela.

Hvala Ti, moj Spasitelju, Bože,

što više ne umirem nego pijem

nebeski život iznad svijeta uvela.

16.11.2015. 02:02

Abrahamova djeca

Prvi čovjek, prva lekcija, Prva zapovijed

Knjiga Postanka, glava 3, redak 1

“Zmija...lukavija od sve zvjeradi što ih je stvorio Gospodin...reče ženi (Evi): Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?”.

Eva pojasni da ne smiju Adam i ona jesti samo s jednoga stabla, stabla spoznaje dobra i zla.

Zmija reče da smiju jesti i da neće umrijeti, to jest zmija reče da Bog nije rekao točno. Adam i Eva imali su pravo izbora, mogli su promisliti tko je u pravu, mogli su reći da je Bog prvi objavio što se ne smije, prije zmije i mogli su provjeriti kako zmija zna bolje od Gospodina Boga Stvoritelja koji dade Adamu da nazove sve stvoreno imenima kojima želi. Ako je Adam nadjenuo ime zmiji, kako sad ona ispada pametnija i od Adama i od Boga ( Postanak 2,20 )?

Adamova i Evina ljubav bijaše nerazvijena, Eva bijaše pomoć Adamu, njih dvoje bijahu čovjek, “ na sliku Božju” stvoren (Postanak 1, 27 ).

Spoznavati dobro i zlo može samo Gospodin. Čovjek “ne razlikuje niti desno i lijevo” ( Knjiga proroka Jone 4,11 ). Bog nam objavljuje da nije na nama da odlučujemo što je dobro, a što je zlo. “Samo jedan je Dobri čije zapovijedi treba vršiti” (Evanđelje po Mateju 19, 16-17 ) i to odmah i bez razglabanja koja samo odgađaju spasenje i produljavaju agoniju. “Nitko tko stavi ruku na plug te se obazre natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje ( Evanđelje po Luki 9, 62 )”.

Početak obraćenja se nalazi u odluci, znatiželji i hrabrosti krenuti za Isusom bez previše straha od indoktrinacije od strane svećenika i ostalih vjernika. Pogani su naučili previše odugovlačiti svojim ispitivanjem argumenata “za i protiv”. Plodovi se zabranjenoga stabla ne kušaju nego se izbjegavaju pod svaku cijenu. Vrlo brzo u takvim prilikama čovjek se uvjeri kako je Bog siguran, dobar i milostiv.

Sveti Pavao tako se je odjednom obratio od progonitelja kršćana do najvjernijega vjernika, teologa i navjestitelja Kristova. Iako je bio znanstvenik i pametovao je u životu, to mu ništa nije pomoglo vidjeti Gospodina i obratiti se već je Bog odredio djelovati na njega izravno i temeljito. No, da Pavao nije bio obrazovan i strašno odlučan, ne bi se toliko trudio obraniti svoje znanje u koje se jako pouzdavao i iskorijeniti prve kršćane, apostole i evanđeliste koji su svjedočili smrti Sina Božjega i navještali Njegovo uskrsnuće jer Ga vidješe poslije smrti živa i uskrsnuloga, a tada Ga Gospodin ne bi niti izabrao i obdario viđenjem ( Djela apostolska, glava 22; Poslanica Svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 1 ). Bog se dokazuje vjerniku njegovim vlastitim iskustvom, snaga vjere predstavlja najbolji dokaz čovjeku za istinitost i opstojnost Božju.

Često su vjernici tradicionalni vjernici i ne znaju kako je težak život agnostika, a ne znaju niti to da je kršćansko svjedočenje vrlo jednostavno. Pogani pitaju kako kršćani znaju sve to što znaju o Bogu. To se pojedinačno i strpljivo tumači u podređenosti poganima. Tu poniznost koju kršćani imaju pred Gospodinom moraju pokazati poganima koji se vole natjecati svojim poznavanjem raznih modernih znanosti i samoga Svetog pisma. Pitanja pogana treba najozbiljnije shvatiti i s punim poštovanjem pa im redom odgovoriti iz srca na svako pitanje. To su činili apostoli, a to čini i službena Katolička Crkva u naviještanju Krista. Činjenica je da se Krist naviješta ljudima preko drugih ljudi i po njima. Vjernici se ne moraju prestrašiti pametovanja znanstvenika, ali moraju ponoviti znanje Katekizma i naučiti kako se čita Biblija jer inače padaju u smrtne grijehe. Zapovijed je Isusova ljubiti Ga svom snagom, umom i srcem dok naši umovi uglavnom ne rade kao poganski. Vjernici ljube Boga svom snagom srca, ali ne i svom snagom uma. Snaga uma im je potrebna za pogane koji su njihovi bližnji jer su žedni Boga, a treba ih ljubiti kao sebe samoga ( Evanđelje po Mateju 22, 34-40 ).

Često kažemo “vidio sam Isusa” ili “Bog mi je objavio”. Činjenica je da vjernici vide Tijelo Kristovo, čak Ga i blaguju, a također duhovnim očima i u srcu vide Isusa u svakom ljudskom biću ( Evanđelje po Mateju 25,40 ). Činjenica jest da se Gospodin objavljuje preko drugih ljudi. I preko vjernika i preko nevjernika Bog ima poruku za nas.

Činjenica je da je pogansko viđenje realnosti drugačije od vjerničkog, ali je također činjenica da ljudima ne piše na čelu vidljivo jesu li vjernici ili nisu, to se vidi po njihovim riječima, ponašanju i djelima. Revan molitelj izgleda, govori i čini drugačije od slabih vjernika ili agnostika. Također nije najbitnije prosuđivati da li je neko djelo ili čin moralno opravdan nego je najbitnije živjeti svoju vjeru jer vjera je način života. No, i nevjera je također način života.

Činjenica je da su vjernici u isto vrijeme i svjetovnjaci, dakle, nisu klerici, nisu kao svećenici.

Služba vjernika-svjetovnjaka je vrlo odgovoran posao, a ne samo provala emocija koje su nestalne i hirovite. Emocijama upravlja razum, a ako se um ulijenio, emocije postaju vodilje ponašanja, govora i djelovanja. Tako se može dogoditi da vjernik-svjetovnjak svjedoči vrlo emotivno za Krista, ali slabo razumno te u najboljem slučaju jednostavno izbjegava ljude koji su znatiželjni ili, u najgorem slučaju, pada pod utjecaj poganskoga gledanja na život i svijet.

Činjenica je da se vjernici-svjetovnjaci prestraše sebe samih pa se ne usude govoriti iskreno o svojoj vjeri, kao da nisu nekako jako sigurni i uvjereni u ono što čine. Činjenica je također da se vjernik pribere u svojoj vjeri tek kada već zađe u kasne zrele godine, a tada ga više gotovo nitko ne pita o Kristu. Također pogani pitaju uglavnom muškarce o religioznim pitanjima pa žene-vjernice-svjetovnjakinje sjede u zapećku za sada, a najviše ih se može vidjeti kako idu na misna slavlja. Tako na vjernike-svjetovnjake gledaju pogani koji uglavnom misle da su vjernici jadan indoktrinirani puk od svećenika. 15. 11. 2015. 22:48

Božje zapovijedi nam izgrađuju moralnost, čine od nas osobe koje se sve bolje i ljepše formiraju. No, također se prvi grijeh razmnožava kao porodično stablo čitavoga čovječanstva u svoj njegovoj povijesti. Tako će biti do Paruzije, Isusova ponovnoga dolaska u slavi ( Evanđelje po Mateju 24, 37-44) kada će se “od dvojice, što budu na polju, jedan uzeti, a drugi ostaviti. A od dviju žena, što budu mljele mlinom, jedna će se uzeti, a druga ostaviti”. Tako su se neka djeca Adama i Eve već poubijala, ali od ostalih se razvija potomstvo, a selekcija je samo Božja volja. Od našega praoca vjere Abrahama razvilo se štovanje Jednoga Boga ( Postanak 12, 1-3), Bog nam je dao obećanje u Abrahamu “da će se sva plemena na zemlji Abrahamom blagoslivljati”.

Bog nam je dao malo vrlo sažetih zapovijedi. Također je rekao: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti! Bojte se radije onog koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu ( Evanđelje po Mateju 10,28 )”. 16.11.2015. 00:12

Adamova dobra volja

Dok Eva rađa i misli na Ljubav, Adam nema na umu odgovornost za zajednicu i brigu za obitelj već se opravdano drži gazdom obitelji i prevlašću nad Evom pa drži patrijarhalno uređenje.

Prema Bibliji slika zaručnika i zaručnice predstavlja odnos Boga i naroda. Znamo dobro da Bog nije gazda svojemu narodu nego mu daje zapovijedi, slobodnu volju, pravo izbora i spašava ga od njega samoga, to jest od njegovih skretanja s puta zapovijedi. Adam brzopleto zaključuje samo da je gazda i da mora Evu nekako natjerati u poslušnost, s njezinom voljom ili bez njezine dobre volje. Tako Adam tumači da će spasiti zajednicu.

Činjenica je da posljedice svojih grijeha trpe i Adam i Eva, a Adam to tumači kao kaznu Božju pa misli da je on sam određen kažnjavati Evu i svakoga tko mu se suprotstavlja i tko ima drugačiju volju od njegove.

No, Bog je poslao svojega Jedinorođenoga Sina, najveće imanje svoje, da ispašta Adamove i Evine grijehe umjesto njih samih koji su u te grijehe upali protiv Božjih zapovijedi te nikoga ne kažnjava nego se sam podmeće posljedicama grijeha kao da je On sam u najvećoj mogućoj kazni zbog neposluha; Bog prihvaća osudu Adamovu iako zna da je Adam jednostavno nezreo u svojem brzopletom zaključivanju i tumačenju Božjih zapovijedi; Bog se sam podmeće kako bi ispaštao umjesto Adama i Eve i kako bi ih oslobodio posljedica grijeha, ali tek nakon teške lekcije koja im je neophodna za sazrijevanje koje dovršava stvaranje čovjeka kao istinskoga čovjeka, prave ljudske osobe sa slobodnom voljom kojom upravlja u ljubavi i vrlo postepeno postaje zaista slika svojega Stvoritelja.

Bog je spasio i izbavio Adama i Evu, a na njima je sada da Ga izaberu za svoj uzor i primjer provođenja svoje volje, odnosno usuglašavanja međusobnih stavova. Onaj čovjek je zreliji i pametniji koji ne mora silom naguravati drugima svoju volju već se podmeće i žrtvuje za bolje drugoga. Na taj način i sam sebi čini dobro uz određene muke i napor.

Posljedica neposluha je pad u grijeh i nevolje. Izbavljanje iz nevolja  postiže se vlastitim podlaganjem u pripomoći onome koji je grijehom upao u nevolje i u smrt. Nekome tko ispašta posljedice svojih grijeha i kome je loše i teško ne može se pomoći kažnjavanjem, naročito kada mu je potrebna brza i što hitnija pomoć. Tek poslije prvih zahvata oslobađanja od nevolje može se nevoljnika ponovo uputiti kako mora živjeti ako želi ponovo izbjeći padove i smrt. Tada već onaj nevoljnik može vrlo polako i postepeno učiti i shvaćati koji je bio smisao zapovijedi. To je ona Ljubav na koju misli Eva kada prilazi Adamu, rađa i prilazi potomstvu.

No, Adam je gazda i misli kako mora izigravati vođu i zapovjednika odmah i bez pouke i nekog napora. Adam čak kaže da je nesretan, ali nesretan je zbog toga što mu patrijarhat ne uspijeva baš najbolje, nervira se, pada u grijeh oholosti i pati. To se događa Adamu jer ne zna kako on to mora biti gazda i misli da je vladanje jednostavno nametanje svoje volje drugima. Tu nema poštovanja prema tuđoj volji. Mnogi će reći da poštivanje tuđe volje dovodi do nereda jer kamo bismo stigli kad bi svatko činio po svome. Naravno da i Adam ima iznad sebe Vođu i Zapovjednika koji mu je dao da bude prvi čovjek. To znači da Adam može vladati po svojoj volji, ali da ne može vladati svojim Zapovjednikom.

Zapovjednik Adamov je također i Zapovjednik svima preko Adama, ali i u ljubavi i poštivanju osobne volje svakoga ljudskog bića. To je teško izvesti čovjeku, to može samo Gospodin Bog. Zato Bog dodaje Adamu i volju za ljubav, Evu koja bi mu morala biti od pomoći. A kako će Eva biti od pomoći Adamu ako ga slijepo sluša? Kakav je to gazda koji se nema s kim razgovarati jer ga svi slušaju? Na takav način ne može niti jedna duša sazrijevati jer postaje usamljena na tronu vladanja, nema s kim razmijenjivati svoje slobodno mišljenje i doći do novih pogleda na svijet i život zbog kojih postaje sve bolji i sve više istinski čovjek.

Stoga Eva pokušava dati svoje mišljenje, ali i biti poslušna Adamu. To je dovodi u stanje nejasnoća i kompromisa. Eva tako postaje bolja gazdarica od svoga gazde Adama. No, i Eva u tom balansiranju pada u grijehe, ali ne pred Adamom koji nema pojma na kakvim je ona mukama nego pred sobom i pred Bogom, a onda i pred potomstvom.

 Zato je potrebno Evi ugledati se na Bezgrešno Začeće. Marija je djevica i ne udaje se zbog i radi potomstva nego radi zajedništva s voljom Josipovom dok oboje poslušno slijede volju onoga drugoga u svijetlu volje Božje. Brak između Josipa i Marije moguć je zato što je Josip udovac koji već ima potomstvo i nema potrebu silom biti gazda, brinuti se o obitelji. Josip želi društvo i prijateljicu, želi razmjenu mišljenja i harmoničan život, nije opterećen borbom za egzistenciju svoje obitelji jer su mu djeca odrasla, a svoj posao je već dobro uhodao. Mariji sve to savršeno odgovara jer se može, zajedno s Josipom, posvetiti Božjoj ljubavi i molitvenom životu. Marija zna da Josip neće padati u grijehe koji bi je stavljali u kompromisni neugodan položaj da mora i biti poslušna volji Josipovoj, i živjeti po svojoj volji.

Adama je strah jer nije posvećen Ljubavi kao Eva. Ne teži harmoničnom razmjenjivanju mišljenja kao Josip s Marijom nego se muči i muči zbog toga što ne umije provesti svoju volju jer je provodi na pogrešan način. Volja je Božja da čovjek ima slobodnu volju i volja Adamova se može provesti samo ako Adam želi da Eva ima svoju volju. Tada nema napetosti i previše suprotstavljanja nego vlada dogovor u ljubavi i vrlo nalik harmoniji i uravnoteženosti.

Bog obilato uslišava i nagrađuje čovjeka kojemu je Vrhovni Zapovjednik: iz braka Josipa i Marije izlazi nam Spasitelj, Isus koji je začet po Bogu Duhu Svetome u Mariji, moliteljici. Josip, muž Marijin, ima čast i slavu jer vodi brigu o Svetoj obitelji i provodi svoju volju kao pravi i zreo gazda, podlažući se Zapovjedniku. 15.11.2015. 07:06