Thursday, September 10, 2015

Zahvalnica

Božanstvene ode i pjesme, i  pastorale
pjevat ću Tebi, Gospodine dovijeka.
Iste one usne što su grubošću razarale
sada će psalme nabrajati pravorijeka.

Sve što si mi do sada i poslije oprostio
pretvorit će se u psalme zahvalnosti,
blagoslivljat ću koga si meni ugostio
i neću se pokolebati u ustrajnosti,

svima ću reći da ih Ti blagoslivljaš,
da ih čuvaš i da si veoma milostiv,
da ih pogledom svojim sve pokrivaš,
da donosiš mir s kojim rat je premostiv.

Budućnost je moja u Tvojoj slavi,
moj raj si Ti i Tvoja velikodušnost,
pouzdanje Tvoje u ovaj brod me plavi;
Ti si mi otkrio skromnu poslušnost.

Rodi me, Gospodine, na vratima Siona
i učini stanovnikom svojega Duha;
primi zahvalnice moje kao trku šampiona,
primi me kao roditeljicu blagdanskog kruha.
10.09.2015. 05:43


Radni dan

Pjevati u suton izgleda najsigurnije.
Uzeti na sebe odgovornost laka umora,
pospanosti koja izgleda najtmurnije;
znati dati blagoslova, a ne puno ukora

i propješačiti sve putove do postelje.
Otići polako stazama slabašnoga poriva
i prijeći staze sve do obećane fotelje
za koju mi uzmanjka duhovnoga goriva

jer je uvijek radni stol u pripravnosti
dok na postelju se ne stigne ni sjesti.
Ne pjevati sve što nije za uho javnosti,
zaslužiti tu glad i umor čiste savjesti;

zamišljati zalaske, a gledati na istok,
ne vidjeti mjesečinu nego samo crnilo,
a to s poezijom nije nešto sasvim isto;
vidjeti tu neko nebo koje sad je grmilo.

Naći posla svojim nemirnim rukama,
naći onu krajnju temu koja dublje tone
kad ju više iskopavaš na mukama
što im nitko ne vjeruje makar jako zvone;

opisati staračku nemoć i bolest uzaludno
jer ti duh uporno pretražuje po eliksiru
što ga nosiš kao zapovijed i srce trudno
kako mogao bi biti svježi pjesnik na uviru.

Tada suton već ti predaleko i prebrzo prođe,
tada već je tema iscrpljena, u zaboravu ostala
i više nema one snage koja u početku dođe.
Pjesma je, kakva bila, sasvim sama postala.
10:09.2015. 00:01


Wednesday, September 9, 2015

Ljubav i zloba


Noćni tramvaj je projurio,
vjetar predaje se hladnoj struji
preko svega, preko moje kose
dok računalo mi tiho bruji.

Tako neizvjesno krećem stihovima,
a moj običaj je pjevati za noći,
pjevati za razbuđivanje,
a sanjivost još neće proći.

Doći ću na sastanak bez pratnje,
ne znam točno kada će to biti,
a znam da me uvijek očekuješ.
Zaborav ću upotrijebiti

da ti lakše mognem reći
da još nisam sve oprostila
iako te blagoslivljam.
Nisam tvoju smrt premostila

jer još uvijek često vjerujem
da si namjerno me napustio
s mnogim pitanjima, slutnjama
koje glasno si izustio.

A znali smo da odlaziš
i da to su tvoje zadnje riječi,
posljednji tvoj pozdrav.
Eto, samo to me priječi

da te čuvam uspomenom,
da se dragovoljno sjećam,
da te pamtim kao prijatelja.
Želio si možda da tu bol osjećam.

Znači, kada ljudi te optužuju
da ih dovoljno ne voliš, da ne mariš,
skrivaju ti prijevaru i lijenost;
teško ti je bilo da mi iskrenost podariš.

Nije bila mržnja, samo nedostatak
onog odgovora na moj trud.
Nisam molila te da me ljubiš
nego samo da ne čekam uzalud.
09.09.2015. 05:08





Tuesday, September 8, 2015

U orbiti

Znaš li da je Bog načinio poeziju,
znaš li da je načinio tvoje usne
i sa srcem da je stvorio koheziju?
Duše oduvijek su žedne, ali sušne,

sve dok ne prepuste svoja traganja
ovoj vijesti što je vrijedna svake pažnje.
Puno nas je pjesnika, a još više nadanja;
sve su potrage zbog Boga Duha snažnje

i duhovnost sva je od Njega potekla.
Uzalud je tražiti u sebi bilo kakva dara,
a ne pokušati naći ovo što je duša stekla.
Umjetnost nam nije samo zbog našega mara.

Štoviše, poezija je kao rosna kraljica,
bez nje duša vjerna teško da bi opstala,
ali nije pjesma ili pjesnik najvažnija palica
već je važno što je pjesma, duša dala.

Ne moramo svi postati u svijetu slavni,
pjesme naše samo jedna su od posljedica
koje su premnoge kao dani davni.
Tlo na kojem pišeš užasna je poledica

ako te ne vodi nešto puno više,
nešto sasvim drugo prema tvome cilju.
Jer zbog čega pjevač pjeva ili pjesnik piše?
Valjda nije samo da se želi pokloniti milju

nego najčešće ni ne zna što ga slavi vuče,
što je to što njega na poeziju gura;
a ljudi sve znaju, ali pjesmama ne uče
nego zakon ih u u slavu neku sam potura,

zakon konkurencije i zakon o profitu.
Da li ikada si koju pjesmu kao blato prolio
ili skupljaš svaku strofu za orbitu?
Da li ikada si Boga slavio i molio?
08-09-2015. 05:40


Nova, mlada krv

Budim se kao tromo lišće ispod svitanja,
kao lišće što nakupilo se kišnih kapi,
kao meka, topla grumenčica u hladnoći.
Tromo srž mi moja započela kliktanja
Bogu mome koji oko mene sveto zjapi
kao da me naglo izabrao još za noći.

Ne bi bilo čudno da sam se već pridigla
samo zato da me noć umije i zahvati
u svježini svojoj i u svom tajanstvu,
prije nego što sam kraju sna pristigla
dok se zimsko hladno jutro iza brda klati
kao da polako daje počast sinoćnjem pijanstvu

kada spoznala sam da me opija saznanje
o milosti i ljepoti kojima sam kasno zašla
i da trnem od sva izobilja kruha ili vina,
ili od sve blagosti i sreće kad sam upala u sanje.
Napokon sam, nakon sedam dana, pronašla
onaj mir od izobilja crnih kapi i polovina

koje lagašno sam konzumirala od bio-kruha
jer ne nađoh ništa što bi bilo ukusnije,
a za umor tako učinkovito i osvježavajuće.
Dobro jutro, svijete; zdravo, Rasipnice duha,
Mala Gospo koju slaviti je najuputnije
pa se baciti na pjesništvo da nije poražavajuće.

Sedam dana trebalo je da mi krv prostruji,
da se malo kao živa još pomaknem
da bih kretala se i proslavila svoj imendan.
Moj se organizam, moja duša predali oluji,
a Gospa mi moja daje da potaknem
ovaj život koji počeo je prije nego novi dan.
08.09.2015. 04:40


Sunday, September 6, 2015

Odjeci

Uzalud je pripovijedati sve najbolje
kad znaš dobro da ruže nam ne cvatu.
Uzalud je pogledati natrag ili dolje
kad se čovjek vjeran često nađe blatu,

trgaju ga grijesi, sve moguće neprilike,
odvode ga tamo kamo nikad ne bi htio,
a on sam je uvijek dio neke određene klike
i sve samo stoga da bi se obratio.

Ne znam da li će se ikad opet probuditi
onaj sjaj u meni, ona nježna podudarnost
kojom sam te nalazila i znala pobuditi
tananije strune koje ne liče na stvarnost.

Ne mogu ti reći ni da praštaš, nema razloga.
Ne mogu ti reći niti da sam te zaboravila.
Još ću se pohvaliti da imam klasa, izrasloga
u trenutku kad sam iza tebe boravila

pa sam ugledala nebo i predivne vidike,
otišla u tvoju zemlju koja sad mi pustinja,
dobrodošla uvijek zbog nezdrave mi psihe
koja ipak daje ploda i još uvijek tinja.

Od kada sam stigla, znam da tebe imam,
ali sad se pitam da li smrti dati prednost
koja tako osobna je, a ja se ne otimam
ili ipak moram opet potražiti čednost

jer ona uvijek pobjeđuje i od smrti je više.
Ova smrt je imala je dosta, Bogu hvala,
ali nisam provjerila koje greške moje briše.
Koliko sam znala, i njoj sam se vjerno odazvala.

Slatko mi je reći tugu, medno mi je tebe tražiti,
spasonosno znati da si uvijek pokraj mene.
Uza sve to, nužno mi je bilo onu smrt utažiti,
a nužno su i tebe dodirnule sjene i uspomene.

Znam da oduvijek si čeznuo mi biti moja utjeha.
Znaj da već je očigledno da si mi i spas;
zbog tebe je čak i ona smrt bez mojega grijeha,
ali želim pitati da li i ti još i sada čuješ njezin glas?
06.09.2015. 09:31





Hridina


Zidovi su se moji slobodni sada spojili,
jedan zid veliki nastade od svega,
a ja sam negdje izvan, s druge strane.
Zašto su me anđeli od mene same odvojili
kad znam da mi je potrebna njega,
kad mi je ovo Nebo tako produžilo dane

u kojima sam tako usamljena i nemoćna,
a stihovi bijahu jedino mi društvo.
Zar ne moram više niti stvarati?
Čemu onda služi ova moja livada noćna?
Zar više nije dovoljno opće odsustvo
i što još u životu moram rasparati?

Sve veze su nestale, sada imam vremena
i malo sam sakupila nove snage.
Sada sam pripravna na svome raditi.
Sada, kad sam gore, ne nalazim ni sjemena,
one silne vode i kamenjare drage
i ne znam što je to što moram posaditi.

I kako sam se našla izvan svojih zidina?
Kamo me odveo let u smjeru slobodnih predjela?
Zašto sam tako bezobzirno sve ostavila?
Preda mnom je Nebo i neka nova hridina.
Eto što se događa kada pjesnikinja pretjera,
ostaje sama, a zbog samoće je ozdravila.

Hvala Ti, Bože na tome Nebu što me grli,
hvala Ti za tu hridinu kojoj ne vidim puteljka.
Jeza mi prolazi od neumoljive slutnje,
a već duša mi prema uskom ponoru hrli
gdje se pojavila na vidiku mi neka peteljka.
Mora se dalje, sve je bolje od ove šutnje.
06.09.2015. 05:52


Popular posts