Kruna

Previše sam tužna za pusto vragolanje,

previše stara za erotske stihove;

previše sam sama za nevjerovanje

a još volim ljude, mane njihove.

Nisam dugo znala da su ljudi mahom

kao prazno korito nepostojeće rijeke,

da će svaki dobar poriv proglasiti krahom

i pobjeći u ponore ove zemlje meke.

No, dublje pasti nego ja mogu rijetki,

većma se poniziti, a ne sablažnjavati.

Još je manje onih kojima su razni svetki

razlog dobar da se prestanu kažnjavati

(jer svijest je organ samo duha razvijena

dok se strašna savjest uvijek može javiti.

Ako li je k tome volja često jako ispijena,

ona ne može se u slobodi svojoj postaviti).

Previše sam uvijek bila znatiželje puna

pa se sjećam da već davno svima sam dosadila.

Nikad od mog trnja nije nastala mi kruna,

ali nikad nisam nikog niti namjerno ojadila.

Dva sam svijeta dugo spajala u jedan,

u sredini (križa) duša, negdje preko tla i neba;

volim reći (nađoh) sjajan biser, jako vrijedan

i još vidim da je to sve ono što ti treba,

za čim čezneš i što voliš, što dozivaš noću

dok ja bespomoćno gledam tvoje  potrebe.

Ne mogu ti pomoći čak i kada hoću.

Sretna sam u sebi, ali tugujem zbog tebe.

28.08.2015. 23:22

Naručje slobode

Ništa mi ne smeta što si nedostižan

i zapravo ne želim dosađivati.

Sve sam tvoje stihove ispisala.

Sjećam se i znam za pogled brižan

kojeg nećeš meni otuđivati,

radi kojeg na pola sam disala.

Dani ovi nisu mi za te balade,

znaš me, za uvijek sam tu.

Jesen već pristiže moja,

predvečerje dan mi krade,

pjevam onu istu melodiju

makar nema anđeoska poja,

barem ne za tebe i za mene.

Možda bi ti sve to i zasmetalo,

možda čak bi bio ljubomoran

kad bi spoznao sve moje sjene

i sve što me je zametalo

u dan ovaj težak i osoran.

Možda ipak dobro znaš o meni,

možda znaš sve što moje srce lomi

kao što je uvijek s nama bilo.

Još me uvijek prate svi refreni,

još me muče razni idiomi,

još je polomljeno moje krilo.

Zato se i vraćam, možda kao pokornica,

zato čeznem one ljubavi slobodne

što u toj slobodi vječno traje.

Već me dugo čeka naručje i zornica,

one molitve i riječi, tako shodne

mojem srcu koje se ne predaje.

28.08.2015. 18:33

Uputstva za upotrebu raja

Tamo gdje liježem čeka me Bog

i u snovima mojim pokazuje mi put.

Prije jutra me budi da pušem u rog

za sve koji bace svoj križ u neki kut

pa traže li, traže Gospodina u daljinama.

Raj dođe, raj živi u mojem duhu

što stvara mi djela i život u haljinama

koje nalik su bijedi u svečanom ruhu.

Jutrima iz sebe u svijet izlazim,

raj se nalazi u kapljicama rosnim

i ja često to pjesmom izrazim.

Raj se nalazi u očima prkosnim

onih gladnih beskućnika što se potuku

zbog malo duhana ili kruha jedne mrvice

pa čak djeluju sablažnjivo širem puku

koji nudi siromasima suvišne krpice.

Kad ogladnjela blagujem Kristovo Tijelo,

opet odlazim u rajske visine i ljepote.

Bog daje hranu na vrijeme i duhovno jelo

jer od Njegove riječi nema veće divote

pa kad god čitam Evanđelje, duh mi gori;

neopisiv neograničeni prostor se otvara.

I molitva treba uvijek, i kada bol te mori

i kada ti Bog u molitvi tvojoj odgovara.

Kada si dobar ratnik u velikim ratovima

u kojima se sam sa sobom tučeš,

onda si i pravi mirotvorac svim svatovima

i uvijek slabiji kraj izvučeš

jer naš Bog je Ljubav sama

koja se daje uz pratnju vidljive žrtve.

Čeka te križ, muka i tama

ako poželiš u raj iz ove kože mrtve.

Raj se ne može zaslužiti,

to je dar besplatan od Boga

koji te može samo zadužiti

da se ne ne strašiš križa svoga.

28.08.2015. 06:34

Bunker

Drhtavim usnicama sržni dim izvlačim,

odlazim do ćoška po ne znam koji put

pa malo po tipkama tlačim;

mlado pseto donosi mi igrajući prut.

Štedim, na tabletama štedim,

na svom lijeku i na vitaminima.

Kako dan da si uredim?

Savršen je u svim svojim činima.

Slušam, gledam antologijske hitove,

sve je crno-bijelo i originalno

i sretna brojim bajtove i bitove

jer na webu možeš biti stalno,

Internet je besplatan i obavezan.

Inače sve bi mi pjesme bile beskućnici.

Onaj mladi pas još nije oprezan,

njemu ukusni su moji svitci,

a ja nervozno ga šaljem dalje,

dalje od moje sobice, moga bunkera

u kojem čekam krizu da zatvori ralje

kojima po mom životu zvjera.

Ne izlazim ovakva sve do datuma prvoga,

rane najbolje zacjeljuju same.

Osim ovog crnog mladog psa

ništa drugo nije potrebno sred tame.

27.08.2015. 10:05

Emigrant

U opisu nam stoje nevažne stvari,

nikad čovjek ne uhvati niti malo

od sveg svoga postojanja, svoje biti.

Još i kad ti susjed kompliment podari,

ispadaš drugačiji od svega što se dalo

kao da sve namjerno poželiš skriti.

Tko sam ja, sam sebi toliko preblizu;

tko sam, što sam, što iz mene kulja?

Da li ono što mi neki odobravaju?

Oni koji proživljavaju i krizu,

krizu što je najviše osjeti rulja,

krizu koju mnogi čudom i prespavaju?

I tako nekako, i sam sam dio toga svega

pa zaboravljam na sebe, a u miru,

blagostanju nekom romantiku stvaram.

Da li ja sam možda čak i dio onog zbjega

gdje svi ljudi od neznanja čak i umiru

dok ja hrabro po stranicama svojim šaram?

Ne, to sve valjda ipak nisam ja,

nisam želio ni ratove, ni gladi:

Cijelo vrijeme nastojim na dobrim djelima.

Nisam u životu toliko počinio zla

koliko mi sada zla o glavi radi;

ja sam samo putovao oblacima bijelima.

Ali oblaci mi nisu dali poticaja

nego samo okrećem se od užasa.

Sve te krize moj su dar potisnule

da ostanem uporan do kraja,

sve do ovog sada kobnog časa

kada iz mene su naše krize vrisnule.

26.08.2015. 12:24

Neobjavljena zbirka

Ozbiljno, nikada nisam krala

ništa osim hrane i poneka čika,

ništa od svega što sam potpisala,

niti sam sanjala stvorena lika.

Zaista, pa to je očigledno;

koliko je samo propalih riječi

koje izgledaju užasno čedno,

u kojima rima opsesiju liječi

i kojih ima posvuda na tone.

Same propale ideje i misli

dok one nove u glavi zvone.

Mnoge su stranice ormari stisli,

a neke još i danas beskućnici dijele

kao podlogu za uređenje grada;

no najdraže su one koje su gorjele

na nekom odlagalištu otpada.

26.08.2014. 06:43

Brodolom

Odlazim kao napušteni brod

i ogrćem tvoju kratku jaknu

dok mi snovi padaju na pod

samo zato da te ne dotaknu;

kao prava kapetanica silazim,

još od brodoloma drhtava

i gledam da se ne zarazim

jer paluba kao bonaca spava,

preplavljena algama i školjkama

kao neki svijet iz Avatara...

Jesam li preživjela kao dama

sad kad nemam tvoga dara

ili sam se samo bolje ušuškala

da me više nitko ne vidi nikada

ili da mi ova vatra ne bi sukala

kao onda kad sam bila mlada

jer još nitko vatre ne ugasi?

Naravno da sam brod ja bila

da se pogon sačuva i spasi.

Ni sada još ništa nisam ostavila,

ali tražila sam svo to vrijeme čekanja

neku dobru uvalu za pristajanje.

U blizini nalazi se mjesto susretanja,

tamo usidrit ću brod za plakanje.

26.08.2015.  00:17