Wednesday, August 26, 2015

Emigrant

U opisu nam stoje nevažne stvari,
nikad čovjek ne uhvati niti malo
od sveg svoga postojanja, svoje biti.
Još i kad ti susjed kompliment podari,
ispadaš drugačiji od svega što se dalo
kao da sve namjerno poželiš skriti.

Tko sam ja, sam sebi toliko preblizu;
tko sam, što sam, što iz mene kulja?
Da li ono što mi neki odobravaju?
Oni koji proživljavaju i krizu,
krizu što je najviše osjeti rulja,
krizu koju mnogi čudom i prespavaju?

I tako nekako, i sam sam dio toga svega
pa zaboravljam na sebe, a u miru,
blagostanju nekom romantiku stvaram.
Da li ja sam možda čak i dio onog zbjega
gdje svi ljudi od neznanja čak i umiru
dok ja hrabro po stranicama svojim šaram?

Ne, to sve valjda ipak nisam ja,
nisam želio ni ratove, ni gladi:
Cijelo vrijeme nastojim na dobrim djelima.
Nisam u životu toliko počinio zla
koliko mi sada zla o glavi radi;
ja sam samo putovao oblacima bijelima.

Ali oblaci mi nisu dali poticaja
nego samo okrećem se od užasa.
Sve te krize moj su dar potisnule
da ostanem uporan do kraja,
sve do ovog sada kobnog časa
kada iz mene su naše krize vrisnule.
26.08.2015. 12:24



Neobjavljena zbirka

Ozbiljno, nikada nisam krala
ništa osim hrane i poneka čika,
ništa od svega što sam potpisala,
niti sam sanjala stvorena lika.

Zaista, pa to je očigledno;
koliko je samo propalih riječi
koje izgledaju užasno čedno,
u kojima rima opsesiju liječi

i kojih ima posvuda na tone.
Same propale ideje i misli
dok one nove u glavi zvone.
Mnoge su stranice ormari stisli,

a neke još i danas beskućnici dijele
kao podlogu za uređenje grada;
no najdraže su one koje su gorjele
na nekom odlagalištu otpada.
26.08.2014. 06:43



Brodolom

Odlazim kao napušteni brod
i ogrćem tvoju kratku jaknu
dok mi snovi padaju na pod
samo zato da te ne dotaknu;

kao prava kapetanica silazim,
još od brodoloma drhtava
i gledam da se ne zarazim
jer paluba kao bonaca spava,

preplavljena algama i školjkama
kao neki svijet iz Avatara...
Jesam li preživjela kao dama
sad kad nemam tvoga dara

ili sam se samo bolje ušuškala
da me više nitko ne vidi nikada
ili da mi ova vatra ne bi sukala
kao onda kad sam bila mlada

jer još nitko vatre ne ugasi?
Naravno da sam brod ja bila
da se pogon sačuva i spasi.
Ni sada još ništa nisam ostavila,

ali tražila sam svo to vrijeme čekanja
neku dobru uvalu za pristajanje.
U blizini nalazi se mjesto susretanja,
tamo usidrit ću brod za plakanje.
26.08.2015.  00:17


Voyeur

Silueta iza neke zavjese,
mračan put kao povišeni pritisak
i nemoć tijela koja priječi hod...
Na okna se dijelovi rublja vjese,
a zapešće trpi bolan stisak
užurbanih trzaja koji šalju kod

kao znak nepresušne hitne želje,
vapaja bez glasa s uzdasima.
To jedna osoba traži svoju polovicu,
čezne obuhvatiti kao rukohvati fotelje
ono što je njeno svojim ukrasima,
određuje tim pokretima osnovicu

svega što se mora dogoditi, što se čeka
kao zrno sjemenke na dlanovima,
kao nježno milovanje na kostima
kroz koje struji neka popodnevna jeka,
poremećena samo kratko nekim planovima...
propalima jer ih žudnja otima

svakodnevici što sakriva tajne uzroke
i zaboravljenoj hrani pokraj jakog vina
što su popadali neuredno na sve strane...
Nitko više ne broji formu i obroke,
zaboravlja se provjeriti da li ima plina...
Nokti koji grabe od košulje rasparane

susreću se blaže s onim drugim usnicama,
tek za svaki slučaj i da se uvjere
da se stvarno događa ono strastveno,
poznato iz romana o patnicama
koje ljube se bez neke mjere...
Odjednom postaje sve tajanstveno.
25.08.2015. 23:10


Monday, August 24, 2015

Mraz na crijepovima


Susrela sam neke tebi slične ljude,
a ti nisi nikome mi nalikovao.
Sada anđeli me opominju i kude,
a ja znam da si ti u šali iskovao

mnoge riječi, sve moguće pojmove
koji strijelili su ravno me u snove.
Nisi se obazirao na sve moje dojmove,
a ja znam da ti oni tajno plove

po svom nebu kao mraz na crijepovima
od kojeg se meni novi snovi ruše.
Nismo nikada se slagali u prijeporima,
tvrdio si da smo dvije izgubljene duše

što se vrte stalno istim krugom,
ali nikad nisi bio izvan trenda.
Ja sam tebe zvala ratnim drugom,
za mene si uvijek bio legenda.

Kao da su nas na silu pripojili,
tako teško bilo je uz tebe ostati,
a sada kao da se nismo ni razdvojili;
samo moram na crijepove stati.
24.08.2015. 05:42




Pletilja čipaka



Kome da pišem stihove ljubavne,
kome pisati o duši siromašnoj
još od one godine pradavne
kada se nadala ljubavi izdašnoj?

Od ovoga stiha neće poteći med
jer zapravo krijem psovku i spazam
i postajem kruta i hladna kao led,
tada me iznutra muči sarkazam.

Davno je bilo kada je suzica ispala
i kad je zatreperilo srce blago i nježno.
Odjednom trauma neka dušu isprala...
a biti pjesnikinjom izgleda neizbježno.

Srce je sve moguće ljubavi otjeralo,
otvrdlo kao onaj dosadni kamenac.
Samo je sebe obimno opjevalo
i na sve pjesmarice položilo vijenac.

Ponekad duša okrivljava druge,
a samo Bog joj govori da se potrudi.
Nema tu niti žaljenja, niti tuge
jer čovjek ponekad od prve poludi;

prije nego što osjećajna suza krene,
nastaje oprez i strah, i velika praznina.
Možda je dobro da to zahvati i mene,
lakše je nego trpjeti bolnih mračnina.

Kome da pjevam ljubavne balade
kad sam nedavno pristigla bliže Bogu?
On mi je poveo sve ljubavi mlade
i sada se vraćati više ne mogu.
24.08.2015. 03:35






Vrsta koja izumire

Prošla su vremena davna
kada mislilo se svi smo pjesnici.
Sva su naša djela slavna
dokaz da smo bili romantici,

da je nebo ovdje samo za nas,
nježne duše napojene dobra vina,
da u uzdizanju leži svima spas.
Danas držimo se više slobodnima.

Danas najbolje je biti izvjestitelj
jer koga je još briga za recitacije
kada ugrožen je većma svaki žitelj
zbog slobode prevelike svake nacije.

Nebo više ne vidi se od zaslona,
mjesto zvijezda svijetle nam rakete,
a od ratovanja nema zaklona.
Stakleni su zidovi postali palete

na kojima se zaista životi zamute:
grozničavo miješanje je slikarskih boja,
boje koja svijetli s bojom krvi prosute,
 a pjesnici ginu usred bojnog stroja.

Sve to donio je tehnički napredak,
ljudska volja za vladanjem i moći.
Više nam ne vrijedi duševni poredak
jer nam više nema niti sutona, ni noći;

nema onog unutarnjeg udubljivanja
u krajnji smisao zajedničke odiseje;
nema više niti stvarna zaljubljivanja...
nema više mira, nema pjesničke ideje.
24.08.2015.  01:36




Popular posts