Emigrant

U opisu nam stoje nevažne stvari,

nikad čovjek ne uhvati niti malo

od sveg svoga postojanja, svoje biti.

Još i kad ti susjed kompliment podari,

ispadaš drugačiji od svega što se dalo

kao da sve namjerno poželiš skriti.

Tko sam ja, sam sebi toliko preblizu;

tko sam, što sam, što iz mene kulja?

Da li ono što mi neki odobravaju?

Oni koji proživljavaju i krizu,

krizu što je najviše osjeti rulja,

krizu koju mnogi čudom i prespavaju?

I tako nekako, i sam sam dio toga svega

pa zaboravljam na sebe, a u miru,

blagostanju nekom romantiku stvaram.

Da li ja sam možda čak i dio onog zbjega

gdje svi ljudi od neznanja čak i umiru

dok ja hrabro po stranicama svojim šaram?

Ne, to sve valjda ipak nisam ja,

nisam želio ni ratove, ni gladi:

Cijelo vrijeme nastojim na dobrim djelima.

Nisam u životu toliko počinio zla

koliko mi sada zla o glavi radi;

ja sam samo putovao oblacima bijelima.

Ali oblaci mi nisu dali poticaja

nego samo okrećem se od užasa.

Sve te krize moj su dar potisnule

da ostanem uporan do kraja,

sve do ovog sada kobnog časa

kada iz mene su naše krize vrisnule.

26.08.2015. 12:24

Neobjavljena zbirka

Ozbiljno, nikada nisam krala

ništa osim hrane i poneka čika,

ništa od svega što sam potpisala,

niti sam sanjala stvorena lika.

Zaista, pa to je očigledno;

koliko je samo propalih riječi

koje izgledaju užasno čedno,

u kojima rima opsesiju liječi

i kojih ima posvuda na tone.

Same propale ideje i misli

dok one nove u glavi zvone.

Mnoge su stranice ormari stisli,

a neke još i danas beskućnici dijele

kao podlogu za uređenje grada;

no najdraže su one koje su gorjele

na nekom odlagalištu otpada.

26.08.2014. 06:43

Brodolom

Odlazim kao napušteni brod

i ogrćem tvoju kratku jaknu

dok mi snovi padaju na pod

samo zato da te ne dotaknu;

kao prava kapetanica silazim,

još od brodoloma drhtava

i gledam da se ne zarazim

jer paluba kao bonaca spava,

preplavljena algama i školjkama

kao neki svijet iz Avatara...

Jesam li preživjela kao dama

sad kad nemam tvoga dara

ili sam se samo bolje ušuškala

da me više nitko ne vidi nikada

ili da mi ova vatra ne bi sukala

kao onda kad sam bila mlada

jer još nitko vatre ne ugasi?

Naravno da sam brod ja bila

da se pogon sačuva i spasi.

Ni sada još ništa nisam ostavila,

ali tražila sam svo to vrijeme čekanja

neku dobru uvalu za pristajanje.

U blizini nalazi se mjesto susretanja,

tamo usidrit ću brod za plakanje.

26.08.2015.  00:17

Voyeur

Silueta iza neke zavjese,

mračan put kao povišeni pritisak

i nemoć tijela koja priječi hod...

Na okna se dijelovi rublja vjese,

a zapešće trpi bolan stisak

užurbanih trzaja koji šalju kod

kao znak nepresušne hitne želje,

vapaja bez glasa s uzdasima.

To jedna osoba traži svoju polovicu,

čezne obuhvatiti kao rukohvati fotelje

ono što je njeno svojim ukrasima,

određuje tim pokretima osnovicu

svega što se mora dogoditi, što se čeka

kao zrno sjemenke na dlanovima,

kao nježno milovanje na kostima

kroz koje struji neka popodnevna jeka,

poremećena samo kratko nekim planovima...

propalima jer ih žudnja otima

svakodnevici što sakriva tajne uzroke

i zaboravljenoj hrani pokraj jakog vina

što su popadali neuredno na sve strane...

Nitko više ne broji formu i obroke,

zaboravlja se provjeriti da li ima plina...

Nokti koji grabe od košulje rasparane

susreću se blaže s onim drugim usnicama,

tek za svaki slučaj i da se uvjere

da se stvarno događa ono strastveno,

poznato iz romana o patnicama

koje ljube se bez neke mjere...

Odjednom postaje sve tajanstveno.

25.08.2015. 23:10

Mraz na crijepovima

Susrela sam neke tebi slične ljude,

a ti nisi nikome mi nalikovao.

Sada anđeli me opominju i kude,

a ja znam da si ti u šali iskovao

mnoge riječi, sve moguće pojmove

koji strijelili su ravno me u snove.

Nisi se obazirao na sve moje dojmove,

a ja znam da ti oni tajno plove

po svom nebu kao mraz na crijepovima

od kojeg se meni novi snovi ruše.

Nismo nikada se slagali u prijeporima,

tvrdio si da smo dvije izgubljene duše

što se vrte stalno istim krugom,

ali nikad nisi bio izvan trenda.

Ja sam tebe zvala ratnim drugom,

za mene si uvijek bio legenda.

Kao da su nas na silu pripojili,

tako teško bilo je uz tebe ostati,

a sada kao da se nismo ni razdvojili;

samo moram na crijepove stati.

24.08.2015. 05:42

Pletilja čipaka

Kome da pišem stihove ljubavne,

kome pisati o duši siromašnoj

još od one godine pradavne

kada se nadala ljubavi izdašnoj?

Od ovoga stiha neće poteći med

jer zapravo krijem psovku i spazam

i postajem kruta i hladna kao led,

tada me iznutra muči sarkazam.

Davno je bilo kada je suzica ispala

i kad je zatreperilo srce blago i nježno.

Odjednom trauma neka dušu isprala...

a biti pjesnikinjom izgleda neizbježno.

Srce je sve moguće ljubavi otjeralo,

otvrdlo kao onaj dosadni kamenac.

Samo je sebe obimno opjevalo

i na sve pjesmarice položilo vijenac.

Ponekad duša okrivljava druge,

a samo Bog joj govori da se potrudi.

Nema tu niti žaljenja, niti tuge

jer čovjek ponekad od prve poludi;

prije nego što osjećajna suza krene,

nastaje oprez i strah, i velika praznina.

Možda je dobro da to zahvati i mene,

lakše je nego trpjeti bolnih mračnina.

Kome da pjevam ljubavne balade

kad sam nedavno pristigla bliže Bogu?

On mi je poveo sve ljubavi mlade

i sada se vraćati više ne mogu.

24.08.2015. 03:35

Vrsta koja izumire

Prošla su vremena davna

kada mislilo se svi smo pjesnici.

Sva su naša djela slavna

dokaz da smo bili romantici,

da je nebo ovdje samo za nas,

nježne duše napojene dobra vina,

da u uzdizanju leži svima spas.

Danas držimo se više slobodnima.

Danas najbolje je biti izvjestitelj

jer koga je još briga za recitacije

kada ugrožen je većma svaki žitelj

zbog slobode prevelike svake nacije.

Nebo više ne vidi se od zaslona,

mjesto zvijezda svijetle nam rakete,

a od ratovanja nema zaklona.

Stakleni su zidovi postali palete

na kojima se zaista životi zamute:

grozničavo miješanje je slikarskih boja,

boje koja svijetli s bojom krvi prosute,

 a pjesnici ginu usred bojnog stroja.

Sve to donio je tehnički napredak,

ljudska volja za vladanjem i moći.

Više nam ne vrijedi duševni poredak

jer nam više nema niti sutona, ni noći;

nema onog unutarnjeg udubljivanja

u krajnji smisao zajedničke odiseje;

nema više niti stvarna zaljubljivanja...

nema više mira, nema pjesničke ideje.

24.08.2015.  01:36