Susret u Čistilištu, kratka priča

Varaš se ako si me svrstao među najgore od najgorih. Moji zločini su poznati, svima i uvijek na očigled. Mnogi su ti rekli da je moje ime naziv za zlo. Ja sam simbol mržnje, sadizma, terora i strahovlade, simbol luđačke manije, za mene se govori da je lakše u pakao nego uz mene.

Bio sam vrlo mlad kad me je ponijela rijeka stihije, vraga sam molio da me uništi; nije mi dao poginuti, umrijeti, stradati. Neki su mi se još i klanjali, nitko mi nikad nije skresao istinu u lice, vrag mi je obećavao da će tome doći kraj ako slijedim njegove upute, plakao je i govorio da je tužan i žalostan.

Dolazili su mnogi, prolazili i odlazili, odobravajući sve što sam govorio i činio i sve je izgledalo kao da će biti kako je zli obećavao. Davao sam ono što su željeli i tražili. Ne znam zašto baš od mene kad sam slutio da se radi o nesporazumu, o nekoj velikoj pogreški, o kardinalnom nerazumijevanju i zabludama.

U sebi sam jedini to znao, ali sebi nisam vjerovao nego svim tim okolnostima. Nije moglo biti da sam samo ja u pravu protiv svih i slušao sam ih.

Najbliži do mene su također surađivali i pogađali se s tim vragom, glumio sam, prepun užasa i straha, nisam imao snage otići i provjeriti što to oni sve točno i u detalje čine, bio sam obamro od strahova i slabosti.

Sve mi se vrlo brzo počelo miješati, i san i java, i noćne more i svakodnevne zvijerske slike i ubrzo više nisam znao gdje sam.

Povremeno sam znao nabasati na tračak sebe, vratiti se negdje odakle sam odavno nestao, još od onda kada sam se bavio manje zlim i opasnim temama. U takvim trenutcima sam pokušao artikulirati što mislim i tko sam zapravo ja, onaj pravi ja i što bi i kako moralo biti. Čak sam i pomišljao da ću se nekako sabrati, izkoprcati iz svega i ugledati jutro pa shvatiti da je sve bio privid i san.

O, da, bio sam svjestan da nije sve to san, ali me je boljelo i uništavalo, gušio sam se kad god sam pokušao uzeti snage i progovoriti. Mišići su uvijek bili iznemogli, a nikako nisam došao do krajnje točke, do smrti ili tako nečega.

Sada je to prošlo. Sretan sam jer znam da ću se izbaviti, sigurno i to onda kada uvidiš sva zla ovoga svijeta o kojima sada pojma nemaš. Sretan sam što se pržim i što me sve peče jer znam da sam to samo ja, a ne mnogi drugi. Znam da sam kriv, ali znam i to da sam simbol sve krivnje svijeta. A to ću prestati biti čim ugledaš svoju krivnju i one mnoge koji me dovedoše dovde jer sve o čemu pričam zaista nije bio san, to sam zaista bio ja, stvarni zločinac i svjedok mnogih drugih zločina oko mene, puno težih i duboko, duboko sakrivenih u srcu Stvoritelja koji ih je jedini vidio jer krv žrtava koje vape k Njemu On zaista najjače čuje.

Dakle, dobro mi došao. Nalaziš se u Čistilištu i znaš tko sam. Da, to sam stvarno ja i dijelit ćeš sa mnom neko vrijeme zajedničke prostore.

Do posljednjeg daha

Isuse, nisi bio sasvim sam na križnom putu.

Žene su pobirale Tvoju krv.

Šimun Cirenac je prišao ponijeti drvo Tvoje.

Veronika Ti je pružila rubac.

Mnoge žene jeruzalemske plakale su kraj Tebe.

Ljubljeni učenik pratio Te je do kraja.

Rimski stotnik bio je sav uz Tebe.

Razbojnik na križu priđeTi sasvim blizu.

Majka Te Marija primi u svoje krilo.

I Josip iz Arimateje se pojavi od nekud da Ti ustupi počivalište.

Muškarci i žene, narod, učenik Tvoj, Rimljanin, zločinac pa čak i tajni sljedbenik Tvoj bijahu blizu Ti majke ljubljene. I to Ti je na određeni način bilo dovoljno. Dovoljno za malo nade. Jer ako u narodu ljudi o Tebi pričaju, ako vjerne žene postaju Tvoj jasan znak, ako neki muževi zastupaju Tvoju zapovijed ljubavi, ako Te samo jedan Tvoj učenik prati do kraja, ako samo jedan stranac uvidi Tvoje božanstvo i ako potajni obožavatelji iziđu k Tebi, imaš dovoljan razlog od sjemena toga razviti opće kraljevstvo nebesko u krilu Majke.

Jer ako poznajem samo jednoga prijatelja u životu, prenijet ću mu Tvoju vijest, a on će ju prenijeti drugom prijatelju koji opet ima nekog prijatelja pa se tako Radosna vijest dijeljenjem umnožava kao pelud na vjetru.

I ne može biti drugačije dok se sjeme ne proširi do na kraj svijeta i vremena jer Ti si Bog slavni i dobri.

I ne može se jedan čovjek spasiti sam. Ta, tko će mu pružiti ruku? Tvoje udove? I to spasenje ne može prestati dok ima samo jedan, posljednji čovjek kojemu treba ruka prijatelja. A prijatelje i saveznike imaju čak i najokorjeliji. Barem jednoga koji će ga povući onoga dana prema sebi, prema kraljevstvu nebeskom jer Tvoje je sjeme jedino nepropadljivo.

U onoj boli za koju nitko nikada neće znati kolika je bila, vidio si srca ljudi kojima si uputio svoju riječ “Žeđam” i s uzvikom napuštenosti, u kojemu je bio i tračak nade, prema Ocu nebeskom predao Mu Duh svoj.

Volim Te, Isuse.

U tunelu dar života

Ako netko dugo živi u velikoj tmini, gledanje mu može izgledati vrlo teško i može biti bolno sve dok se barem oči ne započnu privikavati na svjetlo. Tako  se može dogoditi da neka osoba pokuša pobjeći vrlo često natrag u mrak. Primjerice, zatvara oči ili uši, pokriva lice, grči se, ne želi se suočavati sa svjetlom i, naravno, ne vidi odakle odjednom toliko svjetlosti dolazi.

Od puno svjetla rijetko se može izgubiti vid, puno češće se događa da netko namjerno izgubi dar gledanja, da ga sakrije, zakopa se živ.

Gospodar je dar života podijelio izabranima. Ne izabranima među istima nego izabranima iz bezobličja, iz ništavila, iz ničega. Predodredi Gospodar da će načiniti nešto, puno nečega i da će podijeliti dar svakom nečemu, dar života. Izabra Gospodar oblikovati žive osobe u potpunoj tmini pa ih započne dozivati poimence kako bi svi, jedan po jedan čuli to dozivanje i kako bi svatko spoznao da je živ, već prema imenu koje mu dodijeli Gospodar.

Tako počinje tapkanje i gužvanje u tmini. S vremena na vrijeme netko napipa zraku svjetla. Ponetko ugleda malu točku, svijetleću točku u tmini. I primijeti sebe sama, onaj dio sebe kojega mu obasja svjetlost. I primijete neki da vide još više sebe ako natapkaju nekako bliže onome tračku svjetla, a primijete i još neke u svojoj okolini, također obasjane djelomično onom svjetlošću.

Mnogi već tada umorni zastaju kao leptiri koji se odmaraju na nekom cvijetu. No, mnogi također uporno prate zraku svjetla iako je svjetlo sve teže i teže podnašati. Vide rijetke žive osobe ispred sebe, točno na onome tračku svjetlosti, vide ih bolje nego sebe, vide ih dobro osvijetljene kako su lijepi i privlačni. Kao slava. Kao da i iz njih neka svjetlost izvire. Kao da pomažu tapkačima u mraku da bolje pogledaju sebe i krenu prema svjetlosti još hrabrije i bliže.

Nema nikoga tko bi bio predodređen, a da nije i izabran.

Nema nikoga tko bi bio izabran, a da nije za pozivom krenuo prema svjetlu.

24.07.2015. 22:36

Ja mrzim

Uopće ne znam zašto se srdim,

zašto me ljuti proboji brinu

prema ravnima pustim i divljim.

Zaista, samo divljake grdim

dok mi glavu ne skinu;

samo tako se osjećaju življim.

Zaista, zašto kad mogu se vratiti

u naš vrt i u mir plodonosni,

u naše živote što se skupljaju

i kad mogu te pitati i riječ ti pratiti,

pustiti svježi život kišonosni

dok mi prve kapi po staklu lupkaju?

I probilo je gromovlje mi usne napete,

stisnute od srdžbe i žalosti veće

pa konačno kao da sam proplakala

zbog premnoge duše, tako sapete

koja se nadomak paklu kreće

i kao da nikad nisam opraštala.

Ne , ne opraštam niti sada “velikanu”

jer ja mrzim, ja zaista mrzim.

Mrzim sotonu i grijeh, skrivalice razne

i bijeg od suočavanja kišnom danu;

i gotova napasti dok ne spržim.

O da, ja mrzim psovku i riječi prazne.

No, ipak, kiša je konačno pala

uz lijepu grmljavinu, sličnu mi duši.

Znaj da od toga ljubim te manje

nego što mrziti uvijek sam znala,

a da mi to revnost za Dom ne ruši

jer sam te kasno, kasno spoznala.

23.07.2015.  18:11

Energija čiste dosade

Različiti smo, zašto netko misli da “će nam u raju biti dosadno”?

U raju već sada nije dosadno i nikada neće biti dosadno.

Jer to je dinamika vječnoga istinskoga života, a ne upražnjavanje odricanja od pohlepe, bluda i sebičnjaštva, umišljenosti i slično.

Takvo pitanje je pitanje grešnika u smrtnom grijehu, u smrti daleko od vječnoga kraljevstva Božjega, u velikoj udaljenosti od Boga.

Možeš ti postati i svjetlosno svemirska emanacija, možeš postati i drvo ako baš voliš to i želiš, možeš postati i nekakva čista energija što god to značilo jer sve te i mnoge druge stvari i pojave zaista postoje, a sve to skupa zajedno zove se jednom riječju: P A K A O.

Pa izvoli, tko voli. Možda će ti biti manje dosadno kao drvetu ili meteoru.

Odakle nekome pomisao da bismo u kraljevstvu nebeskom svi odjednom morali biti jednaki, isti i jednolični?

Različiti smo i na različitim razinama. Jer “kako je na nebu, tako je i na zemlji”. Koliko god se trudio neki grešnik, onaj tamo svetac je bliži Bogu. Zar nije normalno pomisliti da taj svetčev put u Božju blizinu nije došao samo tako i preko noći? Ajde ti prijeđi taj put, hajde, prijeđi ga brže i prestigni svetca, usudi se. Ne da ti se? Nemaš nade? I kako onda misliš da ćete nekom magijom odjednom postati isti u raju?

Da, u raju se gleda Boga licem u lice i svi su blaženi potpuno, ali nisu isti, različiti smo. Jer Bog je taj koji nam daje da mi budemo još više mi sami. Već i tu, na zemlji. Kako nam onda neće dati još veću individualnost gledanje Boga u lice? Nezamislivo, ali logično.

Da, veliš, ali neće biti seksa, love i vlasti ili moći. To te muči. Vjerojatno je i to neka ljudska razina postojanja.

Bit će romantično nezamislivo i nepojmljivo, bit će svega što lova može pribaviti čovjeku i bit će prevelika moć, ona koja ne teži pokoravanju drugih i vladanju nad drugima već slatka moć samopredavanja, a ne gubljenja sebe; čak i dobivaš samoga sebe još kvalitetnije i tome nema kraja.

Smiješ zaista ljubiti koga hoćeš i koliko god ti srce želi. Gledanje lica Božjega te puni ljubavlju više nego što ćeš ikada moći primiti, a primat ćeš ljubav Boga vječno. I što god poželiš, bit će, bolje i ljepše od zabavnog dječjeg parka.

Ako se i dalje pitaš o dosadi, dosada je izmišljotina sotone pa, ako te nešto svrbi, to je tvoj problem. Samo... Ne misli da je raj skrojen prema sotoni ili samo po onome osjećaju svraba na tijelu zbog kojega ne vidiš ni prst pred nosom. Ne želiš u raj jer te strah dosade? Iskreno, tvoja su pitanja vjerojatno rezultat dosade. Bog i Božji ljudi nemaju puno saznanja o tome što je to dosada. 23.07.2015. 11:58

JHS

Dah ljudski je vječan, Bog čovjeku njega udahnjuje, a prilikom umiranja čovjekova vraća se Bogu. Sve drugo u čovjeku i oko čovjeka je njegov smrtni duh, smrtna duša i smrtno tijelo, a sve oplemenjeno dahom Duha Svetoga Životvorca koji se pridružuje našem duhu ( lat. Spiritus, hebr. Ruah = vjetar ) u kojemu postoji dah života jednako kao i u duši ljudskoj ( grč. Psykhe, lat. Anima, hebr. Nefeš ).

To je sve uglavnom jasno, ali o tijelu zapravo znamo najmanje. Tijelo je puteno, ono je pu”t ,  to jest grč. Sarks, hebr. Basar ,  ali može biti i sveto, duhovno i slavno, to jest grč. Soma.

Duh uvijek teži označiti ono što je u biću bitno i neuhvatljivo, od čega ono živi i što bez njegove volje isijava iz njega, ono po čemu je to biće ponajvećma ono što jest, a čime ono ne može zagospodariti.

Božanski dah od čovjekove trome puti čini djelatno biće, dušu živu. S druge strane, što god zadesi tu dušu, svi čovjekovi dojmovi i uzbuđenja odražavaju se u disanju: strah, srdžba, radost, ponos—sve to mijenja čovjekov dah. Prema tome riječ ruah je upravo izraz za ljudsku svijest, za duh. Predati svoj duh u Božje ruke znači u isti mah ispustiti svoj posljednji dah i vratiti Bogu svoje jedino bogatstvo: samo svoje biće.

Duša je oznaka za čitava čovjeka ukoliko ga oživljava duh života. Ona ne nastanjuje tijelo već se njime očituje, a tijelo kao pu”t također označava čitavog čovjeka. Snagom svoje veze s Duhom duša naznačuje u čovjeku njegovo duhovno podrijetlo.

Pu”t u kojoj se nastanio grijeh zasužnjila je tijelo pa ono nije više samo izraz ljudske osobe kakva je proizišla iz Stvoriteljevih ruku, ono je očitovanje osobe zarobljene pu”ti i grijehom.

Isus je uzeo tijelo od pu”ti koje Ga je učinilo podanikom zakona, za nas grijehom učinjen, podložan je moći smrti, ali Njegova je smrt značila smrt grijehu. Tako je pobijedio pu”t i grijeh svojom svetom smrću.

Svaki kršćanin može sjedinjen s Kristom –preko Kristova tijela-pobijediti moći kojima je nekoć bio podvrgnut: zakon, grijeh i smrt. Kršćanin poslije krštenja kada je primio krst prošao je sav Kristov put, mora u svom životu iz dana u dan taj put slijediti, prinositi svoje tijelo kao žrtvu živu.

Tijelo Krista uskrsloga nije podložno istim uvjetima života kao prije Muke. To je Slavno Tijelo, Duhovno Tijelo ( nije psihičko ) koje ima sveti smisao u novoj ekonomiji spasenja čovječanstva što je otpočela s utjelovljenjem: nakon što je uništeno, a potom za tri dana opet sagrađeno, to je Tijelo zamijenilo stari hram kao znak Božje prisutnosti među ljudima.

Samo Bog je dobar, samo Bog je vječan

Poslanica apostola Pavla Galaćanima, glava 2, redak 19b-20

19 b S Kristom sam razapet.
20 Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. 

Poslanica Svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 8, redak 1-2

1 Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!
2 Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti.

Eto, zar nije očigledno da, otkada je Krist došao k nama, prošao ekumenom čineći dobro, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi s desna Bogu Ocu svemogućemu i poslao Duha Svetoga Životvorca na sve ljude, od tada do sada nema više zakona ljudskih, grijeha neoprostiva u konačnici pa tako ni smrti, a ponajmanje sigurnosti u to da će netko završiti u vječnome ognju.

Netko je rekao: svi ćemo se spasiti.

Možda, i po kojoj cijeni, pitanje je osobno i subjektivno svakome ljudskome biću. Znamo da svakoj rani je potreban lijek i vrijeme da zacijeli i da je u mukama svaki trenutak dug čitavu vječnost.

I kako poznaješ taj zakon Duha života u Kristu Isusu? Da li ga osjećaš? Jesi li ga svjestan?

Kako možeš samo s vremena na vrijeme uzvikivati “Bože, Bože, daj ili spasi, ili tako nešto slično”?

Osjećaš? Ma nemoj, ti si kao neki Bogom dani medij koji ima senzor za nevidljivo i neopipljivo. Ne osjećaš ni mrava kojega si zgazio, niti imaš pojma koga si uvrijedio, niti se znaš prestati svaditi s onim koji ti pokušava dati na znanje da si ga uvrijedio. Ono što osjećaš čak i ako počneš moliti slatko je, previše slatko i postaješ osjetilni ovisnik.

Čovjek svaki ima osjetila, ima emocije, ima osjećaje, ima živce, ima mozak, ima svijest, ima savjest, ima volju. A ti samo doživljavaš nešto slatko i govoriš da je to Svevišnji.

Kako možeš slušati svećenike s tim šećerastim osjećajem, a kako ih uopće vidiš, čuješ i barem donekle razumiješ? Nikako, vidi se iz priloženog.

Ljudi, vi još uvijek živite po zakonima ljudskim, čak ćete i postati članovi Kluba nekoga takozvanog portala, neke instant-Biblije za vaše brzopleto instant-zaključivanje.

Zašto gledaš u te postove na društvenim mrežama? Zašto čitaš kratke poruke i naslove?

Zato što ti je intelekt neishranjen,

Zato što vjera istinska ne može bez intelekta,

Zato što ne ljubiš svom snagom, srcem i—umom svojim Gospodina.

23.07.2015. 01:18