Svijetle boje noći

 

Lipanjske su mlake noći,

gradska svjetla bez prašine

što je čine zvijezde moći,

mjesečine nema, niti paučine.

Ni sparine koju bi rashladio

ovaj divan lahor koji se prikrada;

niti pljusak koji bi razgradio

fine mreže ta prastara grada,

antene i kablove, plastiku i metal.

Radio – valovi prodiru ka letu

rijetkih ptica koje noć ne smeta

kao da su sasvim same na tom svijetu.

Tminama se često duša osami

u crnome mraku koji stvara sive sjene;

poleđina neba svakoga primami

da u sebi, oko sebe sluti mijene.

Tuga nije – rezignacija se javlja

kao kušnja dok sve srdžbe kroti,

koja mlakost ne vidi od čavlja

i od trnja kada s krvlju se uroti.

I tada se lako i pomiriti sa svime,

i tada dođe mlakost Janjetovske vjere,

kraljevstvo je samo prazno ime,

duše drugim dušama se mjere.

Među križevima nema veze stvarne,

a svi samo jednoga smo Križa djeca.

To je lijepo kada prilike su blagodarne,

kada ne čuje se neprekidno: neka duša jeca.

Ali ona pronašla je rajski dio svoj,

Kristov dio svoj u zemlji živih.

Pokajanje najdraži je izlaz moj

iz tih sjena crnih ili sivih.

Molitva je najsretniji spas

kada se ušuška srce moje

usred Isusova gdje se sluša glas

koji vodi tamo gdje su svijetle boje.

10.06.2025. 00:55