Vječno spasenje čovječanstva - Isusov cilj

 

1. PROKLETSTVO EGOCENTRIČNOSTI

Kakva ti korist, čovječe, ako si sam sebi središte života?

Više od dvije trećine ljudi na zemlji neće te razumjeti jer dolaziš iz neke drugačije kulture i načina života, i drugačijih si svjetonazora.

Imaš lijepe snove, želiš zavladati svijetom kako bi ga potom uredio po svome jer tvoje je jedino pravilno i dobro za sve i svakoga.

Ako zaista odlučiš zavladati svijetom, ti i tvoja ekipa nužno postajete masovni ubojice jer nećete podnašati suprotstavljanje.

Ratova će biti uvijek, izgleda.

Jer, osim tebe, i mnogi drugi subjekti žele vladati svijetom, ujediniti se u veliku organizaciju istomišljenika koji vjeruju u isti ideal ili imaju isto opravdanje za sebe i svijet, opravdanje zašto moraju vladati i zašto ratuju, to jest nastoje što više ljudi i što više kultura uništiti, sravniti sa zemljom. Neki kažu da su vjernici, neki kažu da im je oteto nacionalno blago, neki kažu da im se u povijesti dogodila otmica teritorija i slično.

Što će ti opravdavanje ako želiš zavladati svijetom? Kome je potrebno tvoje opravdanje za ratove? Tebi samome, potreban ti je dobar izgovor, izlika zbog toga što želiš vladati drugim kulturama, zbog toga što si pohlepan, zbog toga što misliš da je bolje da ti prvi ubiješ druge nego da drugi ubiju tebe.

Ako gledaš tako, subjektivno na opće stvari, svaki čovjek je središte svijeta, svaki čovjek je jedan svijet, svaki čovjek je sam sebi središte života.

Budimo malo subjektivni do kraja: što ću ja s tim peripetijama oko tuđih problema kad sam i sam u svom problemu? Ako i zavladam svijetom, što ću s ljudima koji također imaju probleme? Ovako, subjektivno, imam puno ozbiljnih problema, egzistenciju za koju mi je potrebno jako puno novčanih sredstava, zlata i moći kako bih mogao proživjeti mirno čitav život koji će vjerojatno biti jako dug. Moram si osigurati puno energije kako bih mogao živjeti punim plućima i moram si osigurati povjerljive ljude koji će paziti na mene.

Ta subjektivnost se može gledati realno i kompletno i sa drugih stajališta:

jesam li zdrav,

jesam li zadovoljan,

volim li nekoga,

da li me okolina podnaša,

da li me netko poštuje,

da li me ljudi simpatiziraju,

da li me netko voli,

da li mi netko služi,

koliko vrijedim,

kakav bih čovjek bio kad bih riješio egzistenciju,

čime bih se bavio,

bih li bio mudar,

što bih si još mogao priuštiti,

da li me netko maltretira,

moram li imati puno plaćenika, i tako dalje.

Subjektivnost na taj način uvijek vodi u nerede i rat, to je stil života u društvu s ostalim subjektima koji su sami sebi središte života.

Osim toga, čovjek se ne mora zavaravati da može razmišljati objektivno jer objektivan je samo Bog koji je stvorio nebo i zemlju i svime upravlja. Čak i ako se uzdigneš na krov svijeta, tamo te čekaju osobni problemi. Kao osvajač, dakle, nisi ništa riješio. Srušit će te neki drugi subjektivni osvajač, najvjerojatnije.

Koliko čovječanstvo može održavati stanje mira s takvim pojedincima?

Čak i ako ne želiš vladati svijetom, moraš biti jaka sila koja će nastojati na vrijeme spriječiti propast zemlje i velike svjetske ratove.

To je, kažu, realnost.

Niti jedan subjekt se ne pita o tome je li pravedan, svi misle da su pravednici, da su dobri, da su pametni.

Nitko ne nastoji biti dobar zaista već u svojoj sebičnosti i svojoj egocentričnosti izmišlja pravila i principe po kojima je nešto dobro i pravilno, pravedno i mudro te tada nastoji slijediti ta pravila i umnaža si principe.

2. SLOBODA IZBORA

Međutim, ovaj svijet, ovo čovječanstvo ipak ima slobodu izbora, ima izbor koji oduvijek stoji pred ljudima, a posebno od onoga dana kada je čitav svijet priznao Boga, i to Boga prvoga i pravoga, Boga nad bogovima, Isusa Krista. Od kada je nastala kršćanska vjera, pred tobom stoji pravo izbora. Možeš se opredijeliti pod uvjetom da ozbiljno (i to je realnost) izabereš Isusa i da se ne dvoumiš.

Biraj:

blagoslov Boga ili prokletstvo egocentričnosti,

ja sam središte života – Isus je središte mog života

prirodno – natprirodno

zemaljsko – nebesko

tjelesno – duhovno

znatiželjne sklonosti - poslušnost

zakon prirode – zov istinske odgovornosti

zakon grijeha – darovi Duha

izvor smrti – izvor života

nekontrolirane sklonosti – božanski red

rat i neredi – mir Kristov

zakoni i kazne – vjera i nagrade

kultura smrti – civilizacija života

zemaljska demokracija – kraljevstvo nebesko

osveta – praštanje

muka i depresija – blaženo gledanje Boga

dekadencija – logično napredovanje

rušenje - izgradnja

strah od smrti – sigurnost vječnosti

nepravde – dostojanstvo

grešnost – svetost

požude – molitva

raskalašenost – askeza

prirodan ljudski život – sakramentalni život

bolesti – uslišanja Kristova

smrt - uskrsnuće

pakao – raj

Kad izabereš Isusa za središte svoga života, počinje proces tvojega obraćenja. Ti više nisi dio svijeta već postaješ ud Isusova tijela kojemu je sam Isus glava. I takav i dalje živiš u svijetu, ali mijenjaš sebe i svoju obitelj, svoju okolinu, svoj svijet koji već počiva na kršćanskim temeljima. Ako i dođe do kakvoga novoga rata, isto ti je kao i u miru jer imaš mir Kristov. Imaš ljubav, imaš istomišljenike, opraštaju ti se pogreške zauvijek i postaješ zaista dobra osoba i pravedan čovjek. Gubi se potreba vladanja i rado služiš drugima kao što i drugi rado služe tebi.

I to je stvarnost. 19.01.2024. 04:12

3. BLAGOSLOV BOŽJI

„Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.”  Mk 16,16

„ Odgovori Isus:
»Zaista, zaista, kažem ti:
ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
ne može ući u kraljevstvo Božje.” Iv 3,5

„Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.” 1 Kor 3,11

„U njemu ste i vi,
pošto ste čuli Riječ istine
– evanđelje spasenja svoga –
u njemu ste,
prigrlivši vjeru,
opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,
koji je zalog naše baštine:
otkupljenja, posvojenja –
na hvalu Slave njegove.” Ef 1,13-14

„I začujem jak glas s prijestolja:
»Evo Šatora Božjeg s ljudima!
On će prebivati s njima:
oni će biti narod njegov,
a on će biti Bog s njima.
I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.«” Otk 21,3-4