Jutra u večerima

Jesi li se, dušo, umorila

od života raznovrsna?

Je li ti se sumaglica stvorila?

Još od ona dana krsna

gledam kako stiže obraćenje

na to srce moje i na vjeđe,

kako stvara posvećenje

koje hranilo je moje pređe.

Kako ne bi meni pripadalo

što se začelo davnini,

komu srce moje jednom palo

kao nova duša u ravnini,

kao poziv koji se ne odbija.

Duševna sam, duhom život pijem

što mi snove i tu zbilju sad ispija,

čak toliko da i večerima bdijem.

Sva sam bila ja u Božjem planu,

neka druga, ali poravnata

još i bolje nego kad zadobila sam ranu

što je svima osim Kristu bila nepoznata.

Slušam kako stižu uslišanja

predalekih molbi bez adrese

dok mi Isus pretvara sva stanja,

dok u Duhu Svetom tijelo mi se trese.

To si ti i tu si, Bože moj

koji si se davao kap na kap,

i kroz slutnju, vjerovanja boj,

a sve da ne strada krhak lap.

Tek sam živa ojačala,

a već pitam se do kada.

Molitva me oplakala,

iznova me budi nada.

14.01.2024. 01:39