Progonjena duša,
zemlja napuštena,
tmina, tma i tmuša,
i večera ostavljena.
Zavjese se njišu,
otvorena vrata,
i svi još uvijek dišu,
zagonetka nepoznata.
Mutno stanje uma,
ali svijest najveća
i duboka graba druma
kao loša sreća.
Bijaše nekada
i bit će za vijeka
jer cvate nada.
Pregažena rijeka.
Preplivana po struji,
suprotno od smjera,
i vrijeme prohuji,
a nastade vjera.
Čvrsta k'o munja,
kao grom odozgora;
sve gušća, sve punja.
Pohiti, u žurbi je hora,
gazi i trči, i ne staje
jer dana je malo;
za trag ne haje,
nije joj stalo.
Sramote i bruke,
kazne rigorozne,
malaksale ruke,
a noći pozne.
Drvlje i kamenje,
i razlog se krije,
to je znamenje.
Jadat se ne smije.
Pokloni se Bogu
podno vedra neba,
Kristu do nogu
gdje zmija vreba.
15.02.2024. 05:41