Predvečernje sunce pada,
a duša se sjetno tebi, Kriste, vraća.
Sporo raste, tiho cvate nada,
grijehe broji srce koje teško shvaća.
Je l' zbog toga krimena, to ne zna,
ali sva persona polaže osobnost
sad na ruke Majci, prije rana sna;
dani prže, gubi se sposobnost,
sve za život što se mora, što se hoće.
Volja jaka, želja plamena je kao vječnost,
ali riječi skaču kao razasuto voće,
misli gube svoju mladalačku tečnost,
svoju spontanost i svoje sabranje.
Pamet slaba, stare boli uzimaju maha,
k'o u recidivu sada gubim si imanje
i obuzima me plod od pepela i praha.
Što je nekad bilo, opet će mi doći,
iznova se trzam protiv zloduha i vila;
al' znam dobro tko će darovati moći,
iste nektare sam već i prije pila.
To je od Boga mi milostiva snaga,
uzdanica uma moga protiv stresa.
Uvijek me izvlačila je vježba blaga,
sjećanja na dobro, pogled u nebesa.
Istim tempom i u ritmu otkucaja
srca Majke koja kršćanska je žena,
oslobađala me sila milozvučna raja
kada bijah kao mrlja pregažena.
Nada tinja i snaga se budi,
kao cvijet u krvi Isusovoj raste.
Zauvijek su prošli teški sati hudi
jer sam dijete što i anđeli ga časte.
20.01.2024. 16:56
