Moć Duha Svetoga

Moć Duha u onima koji vjeruju u Krista

1. Novi će Savez doista zapečatiti potpuna žrtva, žrtva Isusova u komu se Svemogući potpuno objavljuje i koji dovršava njegovo djelo.

Isus je svemoguća Riječ koja postaje tijelom u krilu skromne Djevice; taj je dolazak djelo Duha Svetoga, sile Svevišnjega komu ništa nije nemoguće.

Kao Sin Čovječji Isus je pomazan Duhom i moću. Duh počiva na njemu i dan mu je bez mjere. Isus pokazuje svoju moć čudesima koja ga potvrđuju i koja dokazuju, ne samo da je Bog s njime i da je Očev izaslanik, već i to da je on Bog s nama.

2. Ne vršeći nipošto svoju moć na vlastitu slavu, kako bi odgovaralo pogledima vremenitog mesijanizma, Isus traži samo Očevu slavu i ispunjavanje njegove volje.

U toj je poniznosti izvor njegove vlasti.

Njemu je stvorenje podložno; on ozdravlja bolesnike i uskrisuje mrtve; otpušta grijehe i Duhom Božjim izgoni zle duhove. Ustvrđuje svoju vlast da dadne svoj život i opet ga uzme, a to znači da se slobodno žrtvuje na križu i uskrsne.

Napokon najavljuje svoj dolazak u posljednji dan, kad će vršiti vlast vrhovnog Suca.

„Vidjet ćete Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim (Mt 26,64//).” Isus to tvrdi pred sinedrijem, u času kad se čini da je moć tmine pobijedila.

Ali, kao što je i prorekao, 'kad su ga podigli' Isus je pokazao tko je on i kakva je njegova moć: razoružao je vlasti i kneza ovoga svijeta te sve privukao k sebi. Zato šalje svoje učenike da posvjedoče kako on ima svu vlast na nebu i na zemlji i da podlože, u vjeri i poslušnosti, sve narode njegovoj duhovnoj kraljevskoj vlasti.

Da ispune to poslanje on, ne samo da će potvrditi njihovo propovijedanje čudesima, već će biti 's njima u sve vrijeme do svršetka svijeta'. Bit će s njima po svom Duhu, onoj sili odozgo koju im je obećao poslati.

3.Duh što napunja apostole na Duhove jest dar koji im obećava uskrsli Krist i koji očituje njegovu spasiteljsku moć.

Kad je njihova moćna riječ obratila srca, apostoli vrše vlast opraštanja grijeha i podijeljivanja Duha.

Širenje Crkve potvrđuje Isusovo obećanje dano učenicima: oni čine djela veća od njegovih i postižu od Oca sve što od njega zatraže u ime Sina.

Vjera, naime, čini molitvu svemogućom.

Pavao ponavlja Isusove riječi kad uči da se čovjek po vjeri otvara moći spasenja – evanđelju. Vjera daje spoznati Krista i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama. Raspeti Isus spasava one koji vjeruju, za njih je on sila Božja je, naime, slabost jača od ljudi, a njegova se moć očituje u slabosti njegovih svjedoka; kad ih predaju smrti radi Isusa, u njima se objavljuje Isusov život jer su povjerovali u Božju silu što je uskrisila Krista; oni su ojačani u snazi njegovim Duhom koji čini da njihova riječ bude riječ Božja i da ima istu moć; u njima djeluje neizmjerna veličina božanske moći što nadilazi svaku molbu i svaku pomisao.

4. Ta moć čuva za spasenje što će se objaviti u posljednje vrijeme. Bog čini nepokolebivima one koji se ponizno podlažu njegovoj svemoćnoj ruci i koji se vjerom odupru đavlu. Nevjerne će, naprotiv, zavesti oni kojih je moć od đavla, a koje će Gospodin uništiti dahom svojih usta na Dan svoga dolaska. 06.11.2023.23:37

Na taj će dan biti uništena Smrt, kao i svaka neprijateljska sila; Bog će svojom moći uskrisiti tjelesa onih u kojima stanuje njegov Duh; on će biti sve u svima. U Otkrivenju odzvanja pjev izabranika Bogu Gospodinu, Svemogućemu čije Janje sjedi zajedno s njime na prijestolju i koji će stvoriti novi svemir u kojem mora više nema, to jest nema više sila nereda: „Aleluja! Jer se domognu kraljevstva naš Gospodin, naš Bog, Svemoguć (Otk 19,6).”

To je kraljevstvo ljubavi jer Svemogući jest Otac onoga „koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvi... Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen (Otk 1,5 sl).” 

gordanatomljanovic: Tjeskoba i nada posljednjih vremena

gordanatomljanovic: Tjeskoba i nada posljednjih vremena: „ U vijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” 2 Kor 4,10 Za razliku od straha, koji iza...

Nepravedni okovi

 

Život vjernika po Božjem zakonu i zapovijedima donosi mu, između ostaloga, prevenciju i zaštitu od predrasuda i licemjerja.

Masa i Meriba, kušanje Gospodina Boga kad je izabrani narod kročio pustinjom nakon oslobođenja iz egipatskog ropstva pod vodstvom Mojsija i Arona koji su vjerno slijedili Božji poziv i naredbe, to jest svoje poslanje, nama je danas lijepi primjer našega vlastitog vjerskog nesavršenstva.

Tamo i tada se narod pobunio protiv Gospodina i mrmljao na Mojsija da im izmoli od Boga barem vode jer bijahu i žedni i razočarani što iziđoše iz egipatkog materijanog blagostanja, makar su u Egiptu tristo godina bili robovi pod velikom tlakom. Sve je narod zaboravio jer ga je morila glad i žeđ, jer se nalazio u pustinji bez kraja i nije znao blagodati svoje nove slobode. Mozgovi su im još uvijek bili u ropskom položaju i tako ljudi bijahu još uvijek zarobljeni. Nikada zapravo nisu ni spoznali slobodu.

Iako su nekako preživljavali jer su od Gospodina dobivali manu s neba, u konkretnom slučaju postadoše svi žedni i nemirni od žeđi. Bijahu prestrašeni jer nisu imali povjerenja u svoga Gospodina, Boga Abrahama, Izaka i Jakova koji ih je čudesno izbavio iz egipatskih ruku, niti su se pouzdali u riječ Mojsija i Arona, mada vidješe koliku moć im je Gospodin davao u procesu oslobađanja iz robovanja i tlake.

Mojsije je bio vjeran i ponizan, ali je Aron bio Mojsijev govornik kako bi narod što bolje razumio što mu se događa. Ali, to je vjerojatno mnogima smetalo kao što licemjerima smeta nesavršenstvo drugih dok svoje mane ne vide. Također, bili su navikli da im se sve servira i da im se pri tome strogo zapovijeda, a Mojsije i Aron nisu bili tako bešćutni kao egipatski vladari.

I tako narod, bez postojane vjere i bez spoznaje da su slobodni te da ne moraju jadikovati da bi nešto dobili, kao neke guske u magli digoše pravu malu pobunu i protest sa zahtjevima da im se da barem piti.

Kao da ne bi dobili sve što im je potrebno. Kao da Gospodin ne hrani svoje ljude na vrijeme.

Vrijeme tog pustinjskog života bilo je vrijeme Gospodinove kušnje za narod. Kušnja je bila neophodna da narod nauči i usvoji povjerenje i pouzdanje u Gospodina. Masa i Meriba znače prepirku (zbog žeđi) i kušanje Boga. Dakle, narod se toliko bunio zbog svoje nevjere i svojih starih predrasuda o mnogim beskorisnim bogovima u starom životu zarobljeništva jer je u narodu bilo nešto najnormalnije da se svako božanstvo treba iskušati. Ali to je bio zapravo najveći i prvi grijeh, kušanje jedinoga pravoga Boga. Bog je onaj koji kuša svoga vjernika da bi ga podučio u vjeri i posvetio za sebe.

Tako je narod, koji bijaše strašno potlačen dugo vremena, ostao u pustinji pun predrasuda jer ljudi su sudili po svome siromašnom iskustvu, nisu poznavali Boga našega.

Licemjerje i predrasude prethode velikim grijesima.

Ili čovjek ne pozna Boga pa unosi u svoju vjeru svoje predrasude umjesto da osluškuje Boga i Božju volju koja vjernika spašava; ili je čovjek, odnosno, narod već navikao na život u vjeri pa postaje licemjeran jer zapravo u vjerskom životu ne smije postojati samo navika već neprekidno i opetovano obraćenje srca, pameti i čitavoga čovjeka, i čitavog naroda.

Licemjerje se vidi na daleko kada čovjek i vjernik bez velika poštovanja ulazi u hram, odnosno u Crkvu Božju kao da je došao u svoju kuhinju prati posuđe i nešto skuhati, a ne kao što se pristoji: čovjek ulazi pred Boga sa strahopoštovanjem i divljenjem. Ako ne, to je već licemjerje i Bog će takvo licemjerje kod vjernika neugodno iznenaditi dok je za skromna i poslušna vjernika Gospodin uvijek nešto novo i neko ugodno iznenađenje.

Naš narod još uvijek nosi predrasude prema vjeri i Katoličkoj Crkvi u Hrvata jer smo tek izašli iz stogodišnjeg ropstva i ne poznajemo ni Boga, ni slobodu koju nam daje.

Moramo se uglaviti u Krista i Njegov križ da bismo razmišljali one misli koje nam želi dati Isus, ali moramo oprezno hodati gradovima kao kroz pustinju jer kušnje su pred nama na svakom koraku.

Ako propovijedamo, a nismo uglavili srce na križ Kristov, bit ćemo kao ovce bez pastira, a to znači da nam govor neće biti povezan i da ćemo skretati s glavne teme i slično. Ali, najgore je što ćemo ostati vjerojatno dobri domoljubi, ali jako osrednji i mlaki katolici.

Zakon ti kaže da se klanjaš samo Presvetom Trojstvu i Njemu da jedinome služiš. To ćete osloboditi od tvojih predrasuda i razmišljanja poganskog. Ono što ljudi misle nije uglavljeno u Kristu i to stvara pobune i nesporazume. Obrati sebe i svoje misli zaboravi dok ne izmoliš barem Gospinu krunicu isto toliko dana koliko si dana proveo u zarobljeništvu i pod kušnjama poganskog života.

Zakon ti kaže da ne iskušavaš Gospodina i da ne spominješ ime Božje uzalud. Jer svaka tvoja predrasuda pred Gospodinom je iskušavanje božanske strpljivosti. Nije tu u pitanju samo psovka. Ti u svoj život postaviš svoju vjeru i Boga u kontekst svojih misli, a to je grijeh. Misli i riječi, sudove i predrasude, licemjerje i oholost potrebno je staviti u Isusov kontekst, dakle, pročitaj više puta barem Evanđelje.

Zakon ti kaže da svetkuješ Dan Gospodnji. To ne znači da se trgovine moraju zatvoriti. Tvoje je da ideš ili ne ideš u trgovinu jer si vrijeme posvetio samo Gospodinu, pohađanju misnog slavlja,čitanju Pisma i molitvi. Zatvaranje trgovina na Dan Gospodnji mnogi tumače licemjerno, ne idu u kupovinu, ali niti ne slave Boga svoga, licemjerni katolici, ispunjeni predrasudama.

Nije ni čudo da ti Bog mora reći da ne lažeš, da ne kradeš, da ne ubijaš, a ako si napredan u vjeri, kaže ti da ne smiješ ništa niti poželjeti osim Boga. Nije ni čudo da ti mora tako jasno reći ono što i vrapci znaju jer ti u svojim mislima ne dokučuješ čak ni to da ti grijesi smetaju tvome vjerskom životu.

Pobune, protesti, najavljeni prosvjedi, stvaranje buke i nereda, prepirke beskonačne – to nije za nas katolike koji smo odgovarali poslušno totalitarističkom teroru tako dugo i čitavim naraštajima.

Bog nam je dao slobodu. Oslobodi se okova na svome srcu i na svojoj pameti. 06.11.2023. 11:05

„Ovo je post koji mi je po volji,
riječ je Jahve Gospoda:
Kidati okove nepravedne,
razvezivat’ spone jarmene,
puštati na slobodu potlačene,
slomiti sve jarmove;(Iz 58,6).”

Šator grešnika

 

Mislim samo na tu Tvoju Muku,

mada radujem se ja u Tebi uvijek

tihom zahvalom da godi Tvome sluhu,

molbom jasnom da mi budeš lijek.

U ganuću, dok Te slaba slušam

ili dok Te duhom svojim gledam,

rastapa se moja grešna duša.

Rekla bih Ti, Kriste, nikome Te ne dam.

Kad je tako, dostojnom si me učinio.

I za nas i mene krv si prolio Ti mnogu.

Žrtvu slatku, ali tešku i za mene Ti si prinio,

a ja nisam sposobna za žrtvu Bogu.

Ipak si podario mi te teškoće,

uživam u ljubavi Ti i u njima.

Ti si jaki Kralj sve moje slaboće,

to bih uvijek reći svakome i svima.

Popravi me, Isuse, jer se jako kajem,

molim Te da riješiš ovaj kvar.

Ta teškoća kod mene već tako dugo traje

i ne ostavlja baš mjesta da raspirim žar.

Volim Te, moj Bože, Janje Oca naša,

Ti, Jedinac, napušten od mučitelja

i od promatrača što im bila dobra paša;

ne dirajte moga ranjenoga Učitelja.

Hvala, Kriste, što si sebe dao

i što tako razgovaraš sa mnom.

Lijepo je to jer moj duh je bio pao,

mnogi zlodusi još krenuli su za mnom.

Dok Ti spasavaš nas, u Tebe mi zurimo,

nema uvijek ljubavi u našem biću.

Kao ovce Tvoje prema pašnjacima jurimo

i ne divimo se nikad nikakvom otkriću.

Želim Ti se klanjati, samo Bogu svome,

i nikome neću priznati tu čast.

Nespretna sam, strah i stid me slome,

ali samo Ti nada mnom uvijek imaš vlast.

05.11.2023. 21:50

Vjetrovi nespokoja

Iz dna duše moje bezgranične

gdje ne nalazi se niti prah,

viču zablude te nezvanične

dok još tražim Božji dah.

Vidjeh, slušala sam, opipala

poganskog života strašan jad,

sila požara se na me osipala,

a u tijelu vladala je glad

dok ne vidjeh da u odricanju,

postu što ga vjera daje,

imam život u svem poticanju

kad se duša često, pravo kaje.

Ljubila sam, ponizna sam bila,

al' me zahvatio vjetar kao igru,

nosio me smjerom crnih vila

što u plastu sijena traže iglu.

Nije bilo odgovora, samo smijeh,

samo suze, pitanja bez odaziva;

brisala sam greške, ne znajući grijeh,

lijepa mi je bila ona pjesma kriva.

I u skrivenosti bilo mi je nespokoja,

čekala sam da me stranci zgrome

svakog časa u dolini gnjevna sloja

i nepostojanju nadala se svome.

Neozbiljno, nesuvislo to je sve,

razboljela sam se od te prijetnje;

tad je molitva od Muke Isusove

skinula mi povez da nestanu smetnje.

05.11.2023. 18:56

 

Nevaljali brak

Drugi Vatikanski Koncil još uvijek nije zaživio kako se očekivalo i kako su se nadali sudionici. S druge strane zaživio je toliko da je već zastario kao nikad ništa u Crkvi Katoličkoj.

Sve izgleda da se nalazimo u sjeni novoga raskola i, mada želimo jedinstvo, možda je to Božja volja. Možda je to naše zemaljsko čistilište.

Notorno kršćanstvo, prastari savez, običaj, moral i zakon žive ili malo životare već stoljećima, drži se svoje vjere i ne odstupa od sebe samoga.

Nove ideologije uvijek ulaze na velika i na mala vrata, a ponekad donose rat i mač.

Crkva nema autoritet zato što je dobra ili zato što se nametnula, ona traje jer hoda s Isusom koji je, poslije svakoga svoga govora, gledao svoje apostole i pitao kane li i oni otići.

Osim toga, pogledajte te zloduhe kako su se uznemirili!

Jedna od najplodnijih osobina naše vjere jesu progoni kojih se ne bismo smjeli prestrašiti jer su potvrda da smo na pravom putu.

Jedan Bog i Njegova vječna ljubav stvara trajne vrijednosti, istinu, pravednost, slobodu. To bi morali biti trajni kriteriji.

Nije u pitanju sinodalnost nego istina.

Nije u pitanju zajedništvo nego sloboda izbora.

Nije u pitanju stvaranje boljih propisa nego ispunjavanje pravednosti.

Ako smo se već rastali, je li važno što ćemo pokušati dogovoriti naknadno?

Ako se razilazimo, a samo luda ne može to uvidjeti, zar će nam pomoći sastančenje? Hoće, ali svakome na svoj način.

I zašto se uvijek bojimo za Crkvu, zašto se bojimo raskola i zašto strepimo kad smo vjernici u Kristu, a ne neki novovalni (novi val je i prije bio novi val, uvijek se kaže da moramo uvesti nešto novo, radi napretka), s brda, s dola sklepani filozofi, a ne znamo teologiju koja je u prvom redu ljubav nehinjena, vjera postojana i nada neprolazna?

Serviraju nam žene koje su sada ugrožene više nego ikada, ali u svijetu jer se čitav svijet ogradio od žene u Crkvi koja je jedina istinska i ženstvena Zaručnica Boga našega.

Stvaraju siromahe pa očekuju da će Crkva dati sredstva koja prikupi od vjernika siromaha.

Stvaraju bojne otrove pa očekuju da će Crkva prihvatiti palijativnu skrb za te stradalnike.

Da će zaboraviti na Krista.

Pa, ako i mnogi zaborave, Isus neće zaboraviti nju.

Zar ne znaju da je pričest Tijela i Krvi Kristove na život vjernima, a na osudu zlodusima?

Vjernici koji ne znaju što će i kako će, nisu zadovoljni, nisu ponizni.

Crkva se ne mora uvećavati, množiti ili sačuvati.

Crkva mora samo i uvijek raditi na svojoj kvaliteti, na svojoj dosljednosti. Ako i ostanu samo dvojica ili trojica, pa što?

Isus nikada ne može ostati sam ili biti protjeran iz sebe samoga.

I zar se o bludništvu koje je očigledno i očitovano mora mudrovati?

I nema se s kim dogovarati kad nema poglavarstva, samo stihija.

Brak na silu nije valjan.

Bolje se je rastaviti od muža ili žene dok još brak nije konzumiran.

Komentar na "Radni dokument", Kana, listopad 2023., Stjepan B.

05.11.2023. 17:07

„Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.«  I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava Otk 21,5-6)”.

 

Sijači nade

Naša domovina Hrvatska ima se mnogo čime pohvaliti, BDP-om, međudržavnom suradnjom i lobiranjem za zajedništvo svih u jednoj Uniji, a također i s velikim brojem umirovljenika, bolesnika i siromaha.

To su grupe o kojima se ne razmišlja toliko koliko o mladima i zaposlenima jer takve su nam okolnosti da moramo prvo izroniti, a tek onda hvatati dah, možda i zaplivati potpuno suvereno pa za najranjivije skupine još nemamo trajno rješenje.

Slično se događa i među vjernicima koji ispunjavaju veliku kvotu stanovništva. Moglo bi se čak reći da smo kvalitativno mi, Hrvati zapravo vjernici i kršćani, mada multikulturalni i sa slobodom vjeroispovijesti, i da smo na nekim poljima uspješni zbog naše vjere (nogomet, općenito sport, informatika, robotika, medicina, vojne znanosti i slično).

Tako se isto može reći da smo neuspješni u pravosuđu jer smo vjernici katolici, a to bi značilo da nismo vični zapovijedanju nego više poslušnosti.

Kako bilo, moramo priznati da nas je mnogo poreznih obveznika i članova glasačkoga tijela koji smo prikovani za postelju, za asistente i slično, i to zbog starosti i bolesti, ali i siromaštva.

Sinodalni hod naše Crkve, dakle, u mnogome je ovisan o pomoći pokretnih i mladih osoba, ovisan je o vjeri koja se najizvrsnije pokazuje upravo u strpljivosti čitavoga hrvatskog puka, a naročito bolesnika, starijih i siromašnih.

To bi bilo potrebno šire problematizirati, tim više što za te, nažalost marginalizirane skupine, ne samo da ne postoji radoznalost politike, nego čak i odbijanje samih kršćana koji nisu uže povezani s njima.

Čak bi mnogi rekli da su odbačeni.

Politika govori: „Ta, imate svoj Caritas, pučke kuhinje, dostavu hrane u tri obroka, njegovatelje i patronažne sestre i braću, besplatne lijekove, besplatan prijevoz”, a mnogi kršćani se povode za takvim stavom.

Pravosuđe kaže: „Država ili nema novaca, ili ga mora racionalizirati pa je stoga za siromahe, bolesnike i starce odgovorna uža i dalja obitelj”.

Kršćani govore da je tim skupinama potrebna pomoć i vrlo često i s puno sažaljenja pokušavaju „donijeti” Krista i vjeru, zajedno s ponekim kolačem ili barem s voćem.

Obitelj, to su oni mlađi, s puno djece i malo vremena, a također i s velikim porezima.

Naši katolici imaju sućuti, ali kao da tu ono nedostaje što nedostaje i na misnim slavljima, i u Katoličkoj akciji, a to je jedinstvo u različitosti, odnosno zajedništvo u vjeri, nadi i ljubavi koje pretpostavlja u prvom redu da se starca, bolesnika i siromaha ne sažalijeva, nego da ga se poštuje, i to ne samo zato jer je čovjek ili žena kao i svi drugi, nego i zato što je istinski strpljiv vjernik koji ljubi i simpatizira sve druge, a često zna dati dobar savjet; ispunjen nadom koju dijeli tim katolicima koji ga, vjerojatno nesvjesno, sažalijevaju.

Bolesnik ima veće dostojanstvo nego što se misli, i siromah, i starac upravo zato što je, blago rečeno, optimističan usred banalnih i strašnih nevolja, a i usred našega vjerskoga licemjerja.

Dakle, oni koji imaju što reći i pokazati, navijestiti Krista raspetoga i uskrsnuloga, nisu podobni za zajedničarenje.

Postoje male grupe, dobro organizirane, ali to je kap u moru.

U svakom slučaju, s njima je dobro i lijepo slaviti Gospodina i hodati u vjeri, nadi, ljubavi i zajedništvu, a još bolje ih je nasljedovati, bez straha da ćemo upasti u ogroman ponor odbačenosti u kojemu ih možemo pronaći, na svakom koraku gdje caruje manjima nad većinom. 05.11.2023. 14:01

„A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva.
Očima se bezbožničkim čini da oni umiru
i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća;
i to što nas napuštaju kao propast,
ali oni su u miru.
Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni,
nada im je puna besmrtnosti.

Za malo muke zadobili su dobra velika
jer Bog ih je stavio na kušnju
i našao da su ga dostojni.
Iskušao ih je kao zlato u taljiku
i primio ih kao žrtvu paljenicu.
Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati
te će vrcati kao iskre u strnjici (Mudr 3,1-7).”