Svete tajne

 

Znam da putuješ sa srcem na rukama

kojima prelistavaš dnevnike o Svetom spisu

i u Bogu tražiš život svoj i svoju dušu.

Srce slušaš dok je s Isusom na mukama

da Ga, uskrsloga, pratiš prema visu

gdje su tajne koje kao tihi vjetri pušu.

Kako lijepo, kako slatko otkriti je nadu

koja samo tebe čeka, sva u bijelom

i u zlatom izvezenom žarkom plaštu!

Ona predaje ti poruku, zauvijek mladu,

o svom presvetome srcu cijelom

što ga djeca traže kao travku nekom plastu.

Kako snažna je ta vjera, povjerenje čisto

poput jutrom umivena lica u hladnome moru

kad se stopa umorna na kamen spušta!

Pomoliš se sjetno, razgovaraš s Kristom

koji otvara ti vrata kako kročio bi u tu zoru,

u to svjetlo toplo što te nikad ne napušta.

Kako mudra je ta ljubav, duboka i zanesena

kao da se tek u tome času lepršavo rađa

da bi razbistrila sumaglicu koja plaho nestaje.

Svaki umor, svaka bol je tada odnesena

da bi od njih nastala ti sasvim nova građa,

nova ljudska riječ koja s Bogom ti se sastaje.

Tada dijeliš Tijelo Isusovo, vino Muke

kao zrake sunca na tim dječjim obrazima

i za vječni spomen lako im se smiješiš.

'Predaj mene', govori ti: 'u te bistre luke

što se sjaje, bliješte našim odrazima,

da im duše sa mnom zauvijek utješiš'.

17.10.2023. 20:22.

Barka pravednosti

 

Isuse, Ti si ljubav u svim životima,

ona karika koja mnogima nedostaje,

dobra volja koju uvijek netko otima,

iznad svega istina koja uvijek ostaje.

I vjetrovi, i visovi, i šume koje šapuću,

i svi Te znaju, rekoše mi mudri ljudi;

svi Te slave srcem i u najdaljem bespuću,

a bez Tebe blizu, svatko divlja ili ludi.

Srce je kameno koje Tebe ne prepoznaje,

makar Te i čuje, vidi, ali ne vjeruje tome;

traži Tebe gdje je greška, ali se ne kaje,

milosrđa nema nikad, ruke su mu trome.

Kad je duša zarobljena u svom nasilju,

kada čuješ ružne riječi bilo čijih usta,

Ti se predaš ukoru, patiš u svom žilju

i na Tvoje dlanove padne magla gusta.

Ništa ne pomaže tada duši da se pakla spasi

i da se izvuče iz te svoje opsesije i varke.

Ti ćeš spasiti od zla sve duše što ih pravda krasi,

nitko nadvladati ne može čvrstoću Tvoje barke.

17.10.2023. 06:21

Hvalospjev (Otk 4,11; 5,9. 10. 12)

 

Dostojan si, Gospodine, Bože naš, *
 primiti slavu i čast i moć!
Jer, ti si sve stvorio, *
i tvojom voljom sve postade
i bi stvoreno!

Dostojan si uzeti knjigu *
i otvoriti pečate njezine.
Jer si bio zaklan †
 i otkupio, krvlju svojom, za Boga *
Ljude iz svakog plemena i jezika,
puka i naroda.
Učinio si ih Bogu našemu
kraljevstvom i svećenicima, *
i kraljevat će na zemlji.

Dostojan je zaklani Jaganjac *
primiti moć i bogatstvo
i mudrost i snagu *
i čast i slavu i blagoslov!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Kasna žetva

 

Sad ne bijah spremna, Kriste,

za tu Tvoju odanost i prijateljstvo

od koje se krv mi sledi.

Ti, moj ratni druže duše čiste,

blaženo Ti to prosvjetiteljstvo

što na koncu mi života slijedi.

Samo na taj kratak, leden tren

paralizira se moja vena

zbog te munje usred kiše blijede.

Krv si moja, protok njen

gdje mi nestaje u hipu sjena

koja noćas mi na pogled sjede

kao zavjesa od ove kiše divne.

To je tako osvježavajuće sivo,

ta svježina od kisika koja krijepi

zrnca ove krvi koja brzo živne

više nego sve što inače je živo,

koja svu mi tromost od mene odlijepi.

Ti, moj stalni jaki savezniku,

najjači si upliv svakoga problema

i bez obzira mi kakvo bilo vrijeme;

ti si tu u svome slavnom liku

što ga sjećanje posprema

kao plodno i nemodificirano sjeme.

Bliže nam se pobjede i brijezi,

kušnje strašne su i lijepe

jer mi stigosmo pod zadnji vis.

Visoravni prekriti bi snjezi,

ali one nisu staze slijepe,

nego olakšavaju naš put na klis.

Gdje bih sada mogla nestati i proći

kad me Ljubav u radosti prima

poput čvrsta, topla zagrljaja?

Sunce moje krakovi su noći

koje će odjenuti se kao zima,

obilna od pjesničkih mi nasrtaja.

Značajno je sve to što se zbiva,

al' Ti gledaš samo na kakvoću

izgubljenih duša toga labirinta.

Blagoslov je Mudrost, tako živa,

i ne propada po kiši, niti noću;

na Papirusu je Tvome vječna tinta.

15.10.2023. 11:21

Uvijek ćete imati siromahe

„U kraljevstvu nebeskom: »Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.

Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«

»Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše — i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.

Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho.

Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi.

Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’

Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«(Mt 22,8-14).”

Moje mjesto nije moje. Nalazim se ondje gdje mi je na raspolaganju sve ili barem nešto od onoga što mi je određeno i toga ima sasvim dovoljno.

Moje je mjesto život i moja je domovina Krist.

Jesam li zadovoljna, jesam, ali to nije neko relevantno pitanje; često se osjećam mučno, često se osjećam blaženo. Najčešće oboje istovremeno.

Mada se snalazim uvijek s onim čime raspolažem, često poželim nešto dodatno, pomoć sa strane, izvana, nešto više, ali to brzo prođe. Umjetnost je živjeti s onim što imaš na raspolaganju, od toga nastaju čuda i kreativnost.

Naime, najlakše je misliti kako je to sve što se događa Božja pedagogija i ekonomija mojega posvećenja, čak i boleština se ubraja u to. Za nju mislim da je odgovorna za moje dubinske analize i kontemplacije, mada odem i u širinu. U vis nikada ne žurim.

Jednostavno je također misliti o volji Kristovoj i ne mariti za sebe.

No, često mi lete misli u ta pitanja o identitetu, mada sam se suživila odavno s time da sam posinak Boga ili, bolje, pravo, pravcato, rođeno Njegovo dijete. Dijete zna da bol odlazi Bogu, odnosno da odlazi negdje u nekakvu memoriju; isto tako svaka nepravda, svaki trud koji nije odgovarajuće nagrađen i slično. U poznijoj dobi, kada već postaješ molitelj Isusov i Marijin, to je jasno kao dan, čak postaje uobičajeno što je velika opasnost jer ti razgovori s Bogom i u Bogu jesu posebnost, ne možeš se bez poštovanja odnositi prema tome, opustiti se i ponašati se neprimjereno i neprikladno, zaboraviti što zapravo činiš. Jer to ti je život i to je tvoje mjesto u životu, vječno.

Jer kad bi se događalo tako nešto, kad prostak ne zna reći 'hvala', ne zna tko je i što je, možda nema tu nadu da će mu biti bolje, vjeru koja govori da to tako jednostavno mora biti, tada i ono što je od početka kultivirano, postaje sirovo. To je moj grijeh. Grijeh koji ima bezbroj opravdanja kao što je ono kojim se zavaravam da je sve dobro stvoreno, da je sve sveto. Nije i to nije istina.

U mladosti duša doživi mnoge neslobode, svoje i društvene. Uvijek su mladi radikalni, buntovni i uvijek u potrazi za slobodom. A ona, sloboda, se dobiva samo kada čovjek pronađe ili naslijedi svoje dostojanstvo što je vrlo, vrlo rijetka pojava u svijetu.

Osim toga, sloboda nije uopće bitna, naročito kad shvatiš koliko je puno potrebno hrabrosti da bi čovjek bio slobodan u istinskom smislu riječi, tako da prepušta pravo na slobodu svojoj okolini.

Potrebna je velika duševna hrabrost i snaga, pomoć Duha Svetoga, da bi onaj tko nije slobodan probio barijeru i oslobodio se. I tako više puta, iz dana u dan. A tek tada je čovjek na sto muka jer ne zna što bi učinio sa svojom slobodom.

Put Evanđelja je ipak profinjeniji: dostojanstvo sina Božjega, djeteta i posinka, brata Kristovoga, sestre i kćeri Marijine. Tu ne možeš promašiti nikada. Prah sam bila i u prah se ne vraćam, to je dostojanstvo za slobodu kojom me oslobodi Krist. To je dostojanstvena sloboda, sloboda roba i siromaha u duši. Vjera me spašava, uči, uzdiže na moje pravo mjesto.

Isus uskrsnu zaista. I ja ću uskrsnuti. To je istina koja oslobađa neopisivo. I obavezuje još više neopisivo. 04.10.2023. 00:25

Ovdje se radi o kreativnosti, zajedništvu i dostojanstvu.

To su kreposti života pred kojima stoje prepreke oholosti, pohlepe i bludnosti, osnovni grijesi nas, prekomjerno sebičnih ljudi.

Stvoritelj naš je zajedništvo i jedinstvo božanskih Osoba, Njemu pripada svaka čast i slava kojima se duše klanjaju i u izobilju Milosti pred Gospodinom i zadobivaju neizrecivo dostojanstvo kojega većina ljudi nema i nije ga svjesna.

Bog je stvorio čovjeka po slici svoga Sina Isusa Krista.

Ako je Bog Stvoritelj, i ljudima je biti stvaraocima.

Ako je Bog jedinstvo u zajedništvu, tada je i ljudima biti više za druge nego za sebe, inače ćemo se nagledati nereda, sukoba, ratova i kataklizmi. Jedinstvo se postiže zajedničkim gledanjem u isti cilj, odnosno klanjanjem Bogu Svemogućem.

Tako u Gospodinu imamo toliko dostojanstvo da nam je kreativan i zajednički život moguć i ugodan.

Nedjelja, 08.10.2023.

Danas je malo loše. Jedan od onih dana kad ne uspiješ i tražiš si opravdanje, optužuješ okolnosti.

Lijepo i prelijepo pišu naši crkveni naučitelji i njihovi studenti, ali mislim da to nije jako realno, primjenjivo.

„Siromahe ćete uvijek imati uza se”, govorio je Isus.

Kome je govorio? Crkvi svojoj, ne siromasima. Zašto nije, zašto ih mora biti toliko? I bolesnih, starijih, mladih, nesposobnih, beskućnika? Ta, drugih kao da niti nema. A imat ćete ih uza se što ne znači da će postati vjernici, oni takozvani praktični. A to je realnost.

Gladi i siromaštva ima vjerojatno zato što su bogati na vlasti, kradljivci kojima je potreban liječnik.

Govore o obitelji i o plemenitosti odgajanja. A obitelji nisu funkcionalne. Pravo je čudo kada se netko nađe na putu vjere, a dolazi iz takve obitelji gdje je okružen prijateljima koji su također iz takvih obitelji.

Ipak uđete u Crkvu, a ljudi vas ispituju i pregledavaju, sumnjiče i ogovaraju, i nikako im ne pada na pamet da ste vi jedan od siromaha koji vjeruje, jedan od bolesnika koji je uspio.

I, kada poželite dovesti svoje siromahe, gladne, bolesnike, besprizorne, morate naučiti da vjera ipak nije za svakoga. Mada možda vaša vjera svjedoči glasnije za Uskrsnuće i vječni blažen život. I to je realnost.

Ali Isus je jasno rekao: „Imat ćete siromahe.” 08.10.2023. 15:53

S jedne strane imate super nadarene učitelje, a s druge strane ološ i prostake. Ovi potonji bi mogli dati još pouke ovima prvima. Zato valjda i veli Gospodin da bi bilo bolje da se ne oslovljavamo tim nazivom jer ne zna se tko je zapravo kome učitelj u vjeri, odnosno jesmo jedni drugima.

Nakon toliko vremena kao da više ne mogu tu dvosmislenost u praksi podnijeti. Svaki dan, svaki Božji dan se osjećam nepotrebnom i neželjenom, i smetnjom. Gotovo trideset zrelih godina života. I zahvalnom, naravno, Bogu svome jer to me i drži kada navratim.

Žedna mi je duša Boga živoga.

A kako ne bi bilo sa svima ostalima tako, sa siromasima kad bi samo krenuli, primirisali Riječ na licu mjesta!

Ali izgleda da to ne bi bilo prikladno jer nemamo svadbeno ruho pa na dugačko moramo učiti vjernike o tome, a svadbeno ruho je zapravo živa vjera. Svaki dan. Svake godine. 08.10.2023. 16:08

Čak i o poštivanju roditelja, jedan članak govori kako su roditelji dužni uzdržavati djecu, a ne djeca njih, učiteljstvo slijedi načela odgoja i naširoko tumači nerealne okolnosti, čak i u idealnoj obitelji. Ta, reci mi nešto o tome kako ću prići djetetu koje odgaja država i kojega je Crkva odbacila! I kako ću mu pojasniti da je dužno starca i bolesnika uzdržavati jer se na njihovoj grbači obogatilo?!

Reći će da to nije pravedno, da ga nije briga, da nema vremena, da nema čime, a ima, da je pravedno što starci nemaju jer ne rade, kao da ne bi radili da mogu. Bi, samo da se riješe moljakanja. Zato su i morali prepustiti djecu institucijama jer su bježali na posao, zbog djece, ne zbog sebe i za svoju starost.

U „Caritasu”, znate, imaju neke svoje kriterije. Imaju pravo. Potrebno je racionalizirati s humanitarnim stvarima, da nekoga ne bi nepravedno zakinuli.

Isuse, papir trpi sve.

Što da ispovjedim, koji grijeh?

Svjesna sam da je to grijeh, najveći, kad ne vidiš grijehe. Ali vidim, samo mislim da nisu teški.

Hoću biti vršiteljica Tvoje volje. I, kao što sam napomenula, imam taj poriv cijeli život, pisati. To je zato što mi se ne isplati govoriti, nemam kome.

Oduvijek sam takva, nepoželjna, dosadna, naporna, i smetam, uvijek nekome smetam.

A i volim biti sama, istraživati u sebi život, svoj život, a tako nužno vidiš i druge živote.

Jedini spas je vjerovati, da bi čovjek imao dostojanstva, da bi ga imao dovoljno. Ne mora uopće to biti ono predivno i izuzetno ljudsko dostojanstvo koje je ravnopravno božanskome i to onda kada čovjek časti i slavi Gospodina.

Je li među siromasima prostak onaj tko ne vjeruje?

Kao što je među poglavarstvima zločinac onaj koji nikada nije zaista doživio vjerska iskustva?

Nekim siromasima moraš pokazati kruh, ali mu prije nego što počne blagovati, moraš tumačiti Sveto pismo i naučiti ga moliti. U početku će siromah, koji je valjda prostak, to sve učiniti, možda s nestrpljenjem, ali kasnije, kada dobije kruha svaki dan, bit će sretan što uči i moli.

Taj poseban osjećaj dostojanstvena života posljedica je činjenice da je siromah i prostak povjerovao Isusu i postao samo siromah, ali više nije prostak. Dakle, može na gozbu jer je nabavio svadbeno ruho, svoju vjeru. 15.10. 2023. 05:59

Zbirka kontemplacija na čast svetoj Tereziji Avilskoj kojoj zahvaljujem što je uvela malo reda i discipline u moj rad, čuda i odlučnu reformu u moj život. Zahvaljujem Ti, Oče, za sva dobročinstva po Kristu, Gospodinu s kojim živiš i kraljuješ u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova, Amen!

„Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati.

Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,12-13).” 

Nebeski stol

 

Ni ta tuga nije ono

što bi zauzelo mjesto

gdje još malo zvono

uzdiže me često.

Korali, slatki korali

što mi dirnu srži

kao prepuni bokali,

to mi vene prži.

Cvrkutavo buđenje

kroz ta jutra snena

metropoli suđenje;

okupirana antena.

Nakrivljena streha

nebesa para

i rumena lijeha

što je bršljan stvara.

I za sreću svaki čas

postaje mi blažen

i za molitvu u glas,

anđeli je traže.

To je mira zvuk,

radosti, predanja

kad je srcu muk

i grad još sanja.

Tu je odmor i utjeha

Isusa, ta Boga naša,

Svetog pisma jeka

i obilna ispaša

ta Čovjeka časna.

I tko bi drugi znao

do li Crkva krasna

koju nam je dao.

Novo nebo, novo tlo

i drukčiji ljudi, novi duh.

Novo vino i božansko Svjetlo,

vrela Krv i svagdašnji Kruh.

To je ljubav, dobra djela,

istina i pravednost.

Duša svetoga Tijela,

ljepota i čednost.

Taj zemaljski krug

molitvom je ispunjen,

taj Djevičin meki lug,

u vječnosti okrunjen.

Dvanaest prijestolja

nebeskoga grada,

narod oko istog stola

u sve vijeke, pa i sada.

14.10.2023. 22:29

Ugodan miris Tebi, Isuse

 

Pokušavam nešto učiniti ili samo činiti ono što mislim da mi dobro ide, da nije zlo, ni loše. I dok pokušavam to, svjesna sam da, mada vjerojatno vršim svoj poziv, uopće nije toliko bitno što činim nego što Ti, Gospodine za to vrijeme činiš sa mnom.

Sve češće se osjećam sve pripravnijom za onaj krajnji cilj, susret s Tobom.

Često razgovaramo, ali ja ne slušam dobro.

Često Te blagujem i susrećem se s Tvojim veličanstvom i s Tvojom malenošću, a Ti tako nježno i gotovo neosjetno djeluješ na mene, između mojih pogrešaka, na neočekivano božanski, jednostavan način; naravno, bez velikih senzacionalističkih poteza. Takva je Tvoja pedagogija, Kriste, koja mi daje veliku sigurnost u sve što se događa na sličan način, to jest postepeno, stupnjevito jer kada se događa naglo, bilo što, nikada nema trajna korijena, sigurnih temelja pa stoga ni napretka, ni građevine, ni ploda.

Lakše je stihijski navaljivati ili, nakon dugog promišljanja, poduzeti nešto što mislimo da je značajno i veliko i – gotovo nikada ne uspijemo učiniti ništa, razbijemo se ili, što je još puno gore, uvidimo da smo rasipali snagu planirajući i da to što smo učinili niti nama, niti bilo kome ne vrijedi ništa posebno, jedva da se primijeti.

Zato je sigurnije hodati u širinu, provjeravati svaki detalj nije li besmislen i protiv zdravog razuma, protiv Tvoje volje, Gospodine. Uzaludno je srljati naprijed, samo negdje naprijed kao da je duša opsjednuta željom da sprovede svoje zamisli u djelo.

Najgore je kad kažem da ću nešto učiniti, a ne učinim, neopisivo najgore.

Ili kad kažem da nikada ne bih mogla nešto što je jako loše učiniti pa ubrzo potom učinim upravo to. A potrebno je samo opraštati i zatražiti od Tebe, Gospodine.

Čovjek ne mora rezignirati, ali morao bi se pomiriti s tim da ne može kompletno održati svoje riječi, da je možda jako daleko od toga. Gore je od toga biti smetenjak i mlaka duša koja nikada ne zna što želi, to je zapravo još gore.

Između ta dva stava postoji blažena umjerenost, Tvoj zakon, Bože, i Tvoj savjet, a moja osobina u Tebi.

Kad je bilo potrebno uzeti i nositi tuđe križeve, Isuse, Ti nisi bio ni malo umjeren.

Ali kad su te htjeli zakraljiti, izgubio si se.

Čak i kada si uskrsnuo nije bilo slavlja, tada je žrtva tek počela koja se odražava na nama, ali i u Tvome srcu. Zato i jesi toliko milosrdan, zato činiš gotovo sav posao umjesto nas. Očekuješ samo da ne sjedimo na ušima, da Te poslušamo i da Ti se prepustimo.

Zveket oružja nije ono što si htio za nas, ali se događa.

I Tvoje suze nad svima nama, i one se događaju.

Moji križevi su svi Tvoji, Gospodine i Tvoj Križ neka bude naš, sviju nas.

Previše, još uvijek ima previše onih koji Te ne slijede.

Još puno ima onih koji govore da Ti pripadaju, ali Te ne poznaju, ne ljube Te.

Ponekad izgleda kao dobra ideja pogubiti okorjele grijehe u sebi, naštetiti samome sebi, doslovno odrezati požude očiju i srca ili iščupati tu upornu umišljenost i oholost, nekim konačnim potezom, napustiti voljene ili ostati sam samcat u nekom podrumu. No, nikada čovjek ne zna u takvim slučajevima koliko je možda povrijedio nekoga koga nije htio povrijediti, a ne zna niti koliko je dobra mogao učiniti sebi i drugima, Tebi, Bože moj, na ugodan miris. 14.10.2023. 17:36

„Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.

Ovime se proslavlja Otac moj:da donosite mnogo roda i da budete moji učenici (Iv 15,7-8).”