„U
kraljevstvu nebeskom: »Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo,
pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.
Pođite
stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«
»Sluge
iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše — i zle i dobre. I
svadbena se dvorana napuni gostiju.
Kad
kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše
odjeven u svadbeno ruho.
Kaže
mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on
zanijemi.
Tada
kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga
van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’
Doista,
mnogo je zvanih, malo izabranih.«(Mt 22,8-14).”
Moje
mjesto nije moje. Nalazim se ondje gdje mi je na raspolaganju sve
ili barem nešto od onoga što mi je određeno i toga ima sasvim
dovoljno.
Moje
je mjesto život i moja je domovina Krist.
Jesam
li zadovoljna, jesam, ali to nije neko relevantno pitanje; često se
osjećam mučno, često se osjećam blaženo. Najčešće oboje
istovremeno.
Mada
se snalazim uvijek s onim čime raspolažem, često poželim nešto
dodatno, pomoć sa strane, izvana, nešto više, ali to brzo prođe.
Umjetnost je živjeti s onim što imaš na raspolaganju, od toga
nastaju čuda i kreativnost.
Naime,
najlakše je misliti kako je to sve što se događa Božja pedagogija
i ekonomija mojega posvećenja, čak i boleština se ubraja u to. Za
nju mislim da je odgovorna za moje dubinske analize i kontemplacije,
mada odem i u širinu. U vis nikada ne žurim.
Jednostavno
je također misliti o volji Kristovoj i ne mariti za sebe.
No,
često mi lete misli u ta pitanja o identitetu, mada sam se suživila
odavno s time da sam posinak Boga ili, bolje, pravo, pravcato, rođeno
Njegovo dijete. Dijete zna da bol odlazi Bogu, odnosno da odlazi
negdje u nekakvu memoriju; isto tako svaka nepravda, svaki trud koji
nije odgovarajuće nagrađen i slično. U poznijoj dobi, kada već
postaješ molitelj Isusov i Marijin, to je jasno kao dan, čak
postaje uobičajeno što je velika opasnost jer ti razgovori s Bogom
i u Bogu jesu posebnost, ne možeš se bez poštovanja odnositi prema
tome, opustiti se i ponašati se neprimjereno i neprikladno,
zaboraviti što zapravo činiš. Jer to ti je život i to je tvoje
mjesto u životu, vječno.
Jer
kad bi se događalo tako nešto, kad prostak ne zna reći 'hvala', ne
zna tko je i što je, možda nema tu nadu da će mu biti bolje, vjeru
koja govori da to tako jednostavno mora biti, tada i ono što je od
početka kultivirano, postaje sirovo. To je moj grijeh. Grijeh koji
ima bezbroj opravdanja kao što je ono kojim se zavaravam da je sve
dobro stvoreno, da je sve sveto. Nije i to nije istina.
U
mladosti duša doživi mnoge neslobode, svoje i društvene. Uvijek su
mladi radikalni, buntovni i uvijek u potrazi za slobodom. A ona,
sloboda, se dobiva samo kada čovjek pronađe ili naslijedi svoje
dostojanstvo što je vrlo, vrlo rijetka pojava u svijetu.
Osim
toga, sloboda nije uopće bitna, naročito kad shvatiš koliko je
puno potrebno hrabrosti da bi čovjek bio slobodan u istinskom smislu
riječi, tako da prepušta pravo na slobodu svojoj okolini.
Potrebna
je velika duševna hrabrost i snaga, pomoć Duha Svetoga, da bi onaj
tko nije slobodan probio barijeru i oslobodio se. I tako više puta,
iz dana u dan. A tek tada je čovjek na sto muka jer ne zna što bi
učinio sa svojom slobodom.
Put
Evanđelja je ipak profinjeniji: dostojanstvo sina Božjega, djeteta
i posinka, brata Kristovoga, sestre i kćeri Marijine. Tu ne možeš
promašiti nikada. Prah sam bila i u prah se ne vraćam, to je
dostojanstvo za slobodu kojom me oslobodi Krist. To je dostojanstvena
sloboda, sloboda roba i siromaha u duši. Vjera me spašava, uči,
uzdiže na moje pravo mjesto.
Isus
uskrsnu zaista. I ja ću uskrsnuti. To je istina koja oslobađa
neopisivo. I obavezuje još više neopisivo. 04.10.2023. 00:25
Ovdje
se radi o kreativnosti, zajedništvu i dostojanstvu.
To
su kreposti života pred kojima stoje prepreke oholosti, pohlepe i
bludnosti, osnovni grijesi nas, prekomjerno sebičnih ljudi.
Stvoritelj
naš je zajedništvo i jedinstvo božanskih Osoba, Njemu pripada
svaka čast i slava kojima se duše klanjaju i u izobilju Milosti
pred Gospodinom i zadobivaju neizrecivo dostojanstvo kojega većina
ljudi nema i nije ga svjesna.
Bog
je stvorio čovjeka po slici svoga Sina Isusa Krista.
Ako
je Bog Stvoritelj, i ljudima je biti stvaraocima.
Ako
je Bog jedinstvo u zajedništvu, tada je i ljudima biti više za
druge nego za sebe, inače ćemo se nagledati nereda, sukoba, ratova
i kataklizmi. Jedinstvo se postiže zajedničkim gledanjem u isti
cilj, odnosno klanjanjem Bogu Svemogućem.
Tako
u Gospodinu imamo toliko dostojanstvo da nam je kreativan i
zajednički život moguć i ugodan.
Nedjelja,
08.10.2023.
Danas
je malo loše. Jedan od onih dana kad ne uspiješ i tražiš si
opravdanje, optužuješ okolnosti.
Lijepo
i prelijepo pišu naši crkveni naučitelji i njihovi studenti, ali
mislim da to nije jako realno, primjenjivo.
„Siromahe
ćete uvijek imati uza se”, govorio je Isus.
Kome
je govorio? Crkvi svojoj, ne siromasima. Zašto nije, zašto ih mora
biti toliko? I bolesnih, starijih, mladih, nesposobnih, beskućnika?
Ta, drugih kao da niti nema. A imat ćete ih uza se što ne znači da
će postati vjernici, oni takozvani praktični. A to je realnost.
Gladi
i siromaštva ima vjerojatno zato što su bogati na vlasti,
kradljivci kojima je potreban liječnik.
Govore
o obitelji i o plemenitosti odgajanja. A obitelji nisu funkcionalne.
Pravo je čudo kada se netko nađe na putu vjere, a dolazi iz takve
obitelji gdje je okružen prijateljima koji su također iz takvih
obitelji.
Ipak
uđete u Crkvu, a ljudi vas ispituju i pregledavaju, sumnjiče i
ogovaraju, i nikako im ne pada na pamet da ste vi jedan od siromaha
koji vjeruje, jedan od bolesnika koji je uspio.
I,
kada poželite dovesti svoje siromahe, gladne, bolesnike,
besprizorne, morate naučiti da vjera ipak nije za svakoga. Mada
možda vaša vjera svjedoči glasnije za Uskrsnuće i vječni blažen
život. I to je realnost.
Ali
Isus je jasno rekao: „Imat ćete siromahe.” 08.10.2023. 15:53
S
jedne strane imate super nadarene učitelje, a s druge strane ološ i
prostake. Ovi potonji bi mogli dati još pouke ovima prvima. Zato
valjda i veli Gospodin da bi bilo bolje da se ne oslovljavamo tim
nazivom jer ne zna se tko je zapravo kome učitelj u vjeri, odnosno
jesmo jedni drugima.
Nakon
toliko vremena kao da više ne mogu tu dvosmislenost u praksi
podnijeti. Svaki dan, svaki Božji dan se osjećam nepotrebnom i
neželjenom, i smetnjom. Gotovo trideset zrelih godina života. I
zahvalnom, naravno, Bogu svome jer to me i drži kada navratim.
Žedna
mi je duša Boga živoga.
A
kako ne bi bilo sa svima ostalima tako, sa siromasima kad bi samo
krenuli, primirisali Riječ na licu mjesta!
Ali
izgleda da to ne bi bilo prikladno jer nemamo svadbeno ruho pa na
dugačko moramo učiti vjernike o tome, a svadbeno ruho je zapravo
živa vjera. Svaki dan. Svake godine. 08.10.2023. 16:08
Čak
i o poštivanju roditelja, jedan članak govori kako su roditelji
dužni uzdržavati djecu, a ne djeca njih, učiteljstvo slijedi
načela odgoja i naširoko tumači nerealne okolnosti, čak i u
idealnoj obitelji. Ta, reci mi nešto o tome kako ću prići djetetu
koje odgaja država i kojega je Crkva odbacila! I kako ću mu
pojasniti da je dužno starca i bolesnika uzdržavati jer se na
njihovoj grbači obogatilo?!
Reći
će da to nije pravedno, da ga nije briga, da nema vremena, da nema
čime, a ima, da je pravedno što starci nemaju jer ne rade, kao da
ne bi radili da mogu. Bi, samo da se riješe moljakanja. Zato su i
morali prepustiti djecu institucijama jer su bježali na posao, zbog
djece, ne zbog sebe i za svoju starost.
U
„Caritasu”, znate, imaju neke svoje kriterije. Imaju pravo.
Potrebno je racionalizirati s humanitarnim stvarima, da nekoga ne bi
nepravedno zakinuli.
Isuse,
papir trpi sve.
Što
da ispovjedim, koji grijeh?
Svjesna
sam da je to grijeh, najveći, kad ne vidiš grijehe. Ali vidim, samo
mislim da nisu teški.
Hoću
biti vršiteljica Tvoje volje. I, kao što sam napomenula, imam taj
poriv cijeli život, pisati. To je zato što mi se ne isplati
govoriti, nemam kome.
Oduvijek
sam takva, nepoželjna, dosadna, naporna, i smetam, uvijek nekome
smetam.
A
i volim biti sama, istraživati u sebi život, svoj život, a tako
nužno vidiš i druge živote.
Jedini
spas je vjerovati, da bi čovjek imao dostojanstva, da bi ga imao
dovoljno. Ne mora uopće to biti ono predivno i izuzetno ljudsko
dostojanstvo koje je ravnopravno božanskome i to onda kada čovjek
časti i slavi Gospodina.
Je
li među siromasima prostak onaj tko ne vjeruje?
Kao
što je među poglavarstvima zločinac onaj koji nikada nije zaista
doživio vjerska iskustva?
Nekim
siromasima moraš pokazati kruh, ali mu prije nego što počne
blagovati, moraš tumačiti Sveto pismo i naučiti ga moliti. U
početku će siromah, koji je valjda prostak, to sve učiniti, možda
s nestrpljenjem, ali kasnije, kada dobije kruha svaki dan, bit će
sretan što uči i moli.
Taj
poseban osjećaj dostojanstvena života posljedica je činjenice da
je siromah i prostak povjerovao Isusu i postao samo siromah, ali više
nije prostak. Dakle, može na gozbu jer je nabavio svadbeno ruho,
svoju vjeru. 15.10. 2023.
05:59
Zbirka
kontemplacija na čast svetoj Tereziji Avilskoj kojoj zahvaljujem što
je uvela malo reda i discipline u moj rad, čuda i odlučnu reformu u
moj život. Zahvaljujem Ti, Oče, za sva dobročinstva po Kristu,
Gospodinu s kojim živiš i kraljuješ u jedinstvu Duha Svetoga, Bog
po sve vijeke vjekova, Amen!
„Znam
i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i
sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati.
Sve
mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,12-13).”