Gospodin
Isus razorio je neprijateljstvo u svome tijelu. Snagom svoje
bezgranične ljubavi Isus čini to od kada je poveo u svojoj Muci naš
Grijeh sa sobom na križ da Grijeh pogine na križu zajedno s Isusom
i da ne može više oživjeti kao što se naš Bog vratio među žive
kada je, nakon tri dana, uskrsnuo. Neprijateljstvo čovjeka prema
Bogu je zauvijek onesposobljeno, likvidirano.
Ne
samo da je Bogu sve moguće, već naš Gospodin ima ogromnu moć, moć
podnijeti svaku provokaciju Grijeha koji je protiv Boga, i moć
trpljenja u ljubavi i opraštanju.
Tko
je sposoban opraštati, taj je sretan i blažen, slobodan, neopisivo
slobodan od svakodnevnih tereta života.
Grijeh
je prilično bespomoćan u nama ako se pouzdamo u Krista, Gospodina.
Bog
je pomirio ljude sa sobom u neizrecivom milosrđu svome i u predanju
svoga božanskog života čovjeku. Sve, sve nam je dao, i sebe
čitavoga. A mi smo tako ograničeni i nesposobni primati, nesposobni
priznati svoju odgovornost i odlučiti se obratiti Bogu da nam se
smiluje i pomogne nam da se obratimo.
Tijelo
je Božje skup vjernika Kristovih, Crkva kojoj je Krist glava, a
vjernici udovi.
I
kad pati jedan, pate svi.
I
kad griješi jedan, ne griješi Gospodin.
Ljudi
to ne mogu pojmiti, a ako netko i pokuša shvatiti, ne može
vjerovati da je istinsko i dubinsko obraćenje čovjeka moguće.
Ograničeni smo našim problemima i grijesima.
U
našoj nevjerici ne usuđujemo se prihvatiti prijateljstvo, podozrivi
smo jer nismo u stanju drugima ponuditi svoje predano i iskreno
prijateljstvo. Tako, ako nešto i prihvatimo, ne znamo što bismo s
tim, ne znamo primati.
Teško
nam je gledati zlo u svijetu, a još teže priznati svoja zla koja
nam se čine puno manja od onih zala koja vidimo oko sebe. Nismo
dobro odgojeni, nismo odgojeni poduzeti napore i prihvatiti svoje
dužnosti i obaveze, nismo odgovorni. Niti za svoje postupke, a
naročito nismo odgovorni za postupke naših prijatelja.
Najteže
je odlučiti, a najlakše svaliti odgovornost na nekoga drugoga, na
institucije. Ako se jasno ne opredijelimo i ako čvrsto i slobodno ne
odlučimo, mislimo da ćemo ispasti manje krivima. Često kažemo da
nismo znali kakve posljedice nastupaju zbog naše kolebljivosti, zbog
naše neodlučnosti, ali Grijeh u nama jako dobro zna kakve bi mogle
nastati posljedice naših odluka. I još tvrdimo da su drugi odlučili
u naše ime, protiv naše volje, a sve kako ne bismo odgovarali za
svoje odluke.
Isus
je svojom smrću i uskrsnućem pomirio ljude sa sobom, ali i dao
priliku svakom čovjeku da se pomiri sam sa sobom, unutar sebe, da se
riješi Grijeha, da se u svojoj krnjoj ljudskoj slobodi odluči i
opredijeli za Boga i Njegovu pomoć, snagu i milosrđe. 06.10.2023.
03:13
„Doista,
on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu,
neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zàpovijedi s
propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice
sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri
s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe
te navijesti
mir vama daleko
i mir onima blizu, jer
po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.
Tako
dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih
i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ,
a zaglavni je kamen sam
Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram
svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište
Božje u Duhu (Ef 2,14-22).”
Sasvim
je pogrešno vjerniku pokušati razumjeti Gospodina i očekivati da
će mu Gospodin ispunjavati različite želje. Čak i kad bi tako
bilo, vjernik bi dobio ono što traži, ali ne bi živio i hodao s
Bogom.
Potrebno
je iskazati povjerenje i posluh Bogu, odlučnost i ustrajnost u
vjeri, nadi i ljubavi što dovodi do kvalitetnijega života.
Pogrešno
je pokušati se dokazivati s Gospodinom ili Ga razumjeti radi
stvaranja odluke za vjeru i provedbe iste odluke u djelo. Čovjek
prvo povjeruje, odgovori na poziv, ali ni tada još nije dovoljno
učinio već mora biti ustrajan i naučiti hodati u svjetlu vjere,
čitati Sveto pismo, živjeti sakramentalni i molitveni život,
kontemplirati redovno i naučiti promatrati i slušati Gospodina.
Tada vjernik postaje sposoban za sluh i posluh Božje objave, dobiva
svadbeno ruho i pozivnicu na svadbu gdje će mu se Gospodin postepeno
objavljivati.
„I
ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili
mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne
htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to
raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku
drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u
uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da
se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi
Božjoj.
Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne
mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego
navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju
predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od
knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi
Gospodina slave razapeli. Nego,
kako je pisano: Što
oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi
Bog onima koji ga ljube. A
nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer
tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu?
Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi
ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime
nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima
čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno
duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega;
njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja
prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne
prosuđuje. Jer
tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A
mi imamo misao Kristovu (1
Kor 2).”
