Sveti Grad

 

Ratovi i sukobi svi oko mene, oko nas,

poput mreže koja pada iz daljine

kako sad bi zahvatila za svoj spas

sve što smeta rastu zamišljene kraljevine,

stvaraju mi dojam da se netko grdno prevario

kao što i ribari riskiraju za ulov svoj,

kao neki stari mornar koji mora je prevalio

pa sad ne zna gdje je put na kopnu Tvoj,

Kriste, Bože moj, Marijo, ti, zvijezdo mora

koja gledaš nas i moliš, prebireš sve riječi;

najbolje ti poznaš kruh sa sedam kora

kakav i mornare, i sve ribolovce liječi.

Ali mi smo ipak samo Abel, samo Kajin još za uvijek,

pšenica i kukolj, jedni pokraj drugih, a svi ljudi.

Naraštaj smo koji ne zna za svoj vijek,

pametnjakovići što im sad ne vrijedi život ludi.

Različiti smo mi, ljudi, mnogo Adama i Eva,

i u svemu smo drugačiji, čak i svi u Svetom Duhu.

Zato Ti nas, Kriste, spajaš makar svi smo pljeva,

da načiniš narod što se klanja Tebi, vječnom Kruhu.

Nitko ne zna, ne mogu opisati to stanje,

kada čovjek odjedanput ugleda Te, Srećo,

kad Ti nađe pogled, Kriste; to je čvrsto vjerovanje,

molitva za mir, svijećnjak s upaljenom svijećom.

Tada znam da slavit ću Te, Gospodine moj,

u svom vječnome životu, zajedno u jednom,

da ćeš za nas osvojiti sveti Grad nebeski svoj

što nas čeka tu, u tom habitu svom bijednom.

07.10.2023. 19:32

Obronci plača

Svom silinom sada opravdavati

svoju ljubav, strah, godine i žar

ili možda sebe mlako osporavati,

propalo bi, a i ne bi bio Duha dar.

Priznajem što činim bez velike grižnje,

i u miru, s nemalim oduševljenjem;

Istina nam služi za dodirnuti bližnje,

ona nije neki poriv za opustošenjem.

Mada nekad bolna, ona sva je lijepa,

prekrasna u svome skromnome odijelu.

Potiče nam svijest na budnost, još nam tepa,

sreću dijeli duhu, snagu čitavome tijelu.

Daje nam slobodu koja veća je od praha,

u toj moći iskrenom je nalik i opraštanju.

Stoga duša najjača je kad je slaba ili plaha,

poput naša Kralja, umiruća u ispaštanju.

Kako ne bih slijedila Te, Kralju moj,

kako da ne gledam u te Tvoje halje

što ih trga predrasuda strašan broj

dok Ti gledaš dublje, više, snažnije i dalje?

Slabosti me ta Božanstva liječe,

potiču me konačno i proplakati

nakon mnogih dana što me spriječe

iskre srca na taj oganj dotakati.

Divljenje je moje s nebeskih visina,

Ljubav ta je slaba i od mene jača.

I na dlanu nosim brata, majku, Sina

koji dovode me na obronke plača.

06.10.2023. 05:10

 

Sveto prijateljstvo

 

Gospodin Isus razorio je neprijateljstvo u svome tijelu. Snagom svoje bezgranične ljubavi Isus čini to od kada je poveo u svojoj Muci naš Grijeh sa sobom na križ da Grijeh pogine na križu zajedno s Isusom i da ne može više oživjeti kao što se naš Bog vratio među žive kada je, nakon tri dana, uskrsnuo. Neprijateljstvo čovjeka prema Bogu je zauvijek onesposobljeno, likvidirano.

Ne samo da je Bogu sve moguće, već naš Gospodin ima ogromnu moć, moć podnijeti svaku provokaciju Grijeha koji je protiv Boga, i moć trpljenja u ljubavi i opraštanju.

Tko je sposoban opraštati, taj je sretan i blažen, slobodan, neopisivo slobodan od svakodnevnih tereta života.

Grijeh je prilično bespomoćan u nama ako se pouzdamo u Krista, Gospodina.

Bog je pomirio ljude sa sobom u neizrecivom milosrđu svome i u predanju svoga božanskog života čovjeku. Sve, sve nam je dao, i sebe čitavoga. A mi smo tako ograničeni i nesposobni primati, nesposobni priznati svoju odgovornost i odlučiti se obratiti Bogu da nam se smiluje i pomogne nam da se obratimo.

Tijelo je Božje skup vjernika Kristovih, Crkva kojoj je Krist glava, a vjernici udovi.

I kad pati jedan, pate svi.

I kad griješi jedan, ne griješi Gospodin.

Ljudi to ne mogu pojmiti, a ako netko i pokuša shvatiti, ne može vjerovati da je istinsko i dubinsko obraćenje čovjeka moguće. Ograničeni smo našim problemima i grijesima.

U našoj nevjerici ne usuđujemo se prihvatiti prijateljstvo, podozrivi smo jer nismo u stanju drugima ponuditi svoje predano i iskreno prijateljstvo. Tako, ako nešto i prihvatimo, ne znamo što bismo s tim, ne znamo primati.

Teško nam je gledati zlo u svijetu, a još teže priznati svoja zla koja nam se čine puno manja od onih zala koja vidimo oko sebe. Nismo dobro odgojeni, nismo odgojeni poduzeti napore i prihvatiti svoje dužnosti i obaveze, nismo odgovorni. Niti za svoje postupke, a naročito nismo odgovorni za postupke naših prijatelja.

Najteže je odlučiti, a najlakše svaliti odgovornost na nekoga drugoga, na institucije. Ako se jasno ne opredijelimo i ako čvrsto i slobodno ne odlučimo, mislimo da ćemo ispasti manje krivima. Često kažemo da nismo znali kakve posljedice nastupaju zbog naše kolebljivosti, zbog naše neodlučnosti, ali Grijeh u nama jako dobro zna kakve bi mogle nastati posljedice naših odluka. I još tvrdimo da su drugi odlučili u naše ime, protiv naše volje, a sve kako ne bismo odgovarali za svoje odluke.

Isus je svojom smrću i uskrsnućem pomirio ljude sa sobom, ali i dao priliku svakom čovjeku da se pomiri sam sa sobom, unutar sebe, da se riješi Grijeha, da se u svojoj krnjoj ljudskoj slobodi odluči i opredijeli za Boga i Njegovu pomoć, snagu i milosrđe. 06.10.2023. 03:13

„Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zàpovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.
Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu (Ef 2,14-22).”

Sasvim je pogrešno vjerniku pokušati razumjeti Gospodina i očekivati da će mu Gospodin ispunjavati različite želje. Čak i kad bi tako bilo, vjernik bi dobio ono što traži, ali ne bi živio i hodao s Bogom.

Potrebno je iskazati povjerenje i posluh Bogu, odlučnost i ustrajnost u vjeri, nadi i ljubavi što dovodi do kvalitetnijega života.

Pogrešno je pokušati se dokazivati s Gospodinom ili Ga razumjeti radi stvaranja odluke za vjeru i provedbe iste odluke u djelo. Čovjek prvo povjeruje, odgovori na poziv, ali ni tada još nije dovoljno učinio već mora biti ustrajan i naučiti hodati u svjetlu vjere, čitati Sveto pismo, živjeti sakramentalni i molitveni život, kontemplirati redovno i naučiti promatrati i slušati Gospodina. Tada vjernik postaje sposoban za sluh i posluh Božje objave, dobiva svadbeno ruho i pozivnicu na svadbu gdje će mu se Gospodin postepeno objavljivati.

„I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.
Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu (1 Kor 2).”

Psalam 72 - Mesijino kraljevstvo

 

Salomonov. 

Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
2Nek’ puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici!

3Nek’ bregovi narodu urode mirom,
a brežuljci pravdom.
4Sudit će pravo ubogim pučanima,
djeci siromaha donijet će spasenje,
a tlačitelja on će smrviti.

5I živjet će dugo kao sunce
i kao mjesec u sva pokoljenja.
6Sići će kao rosa na travu,
kao kiša što natapa zemlju!

7U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik – sve dok bude mjeseca.
8I vladat će od mora do mora
i od Rijeke do granica svijeta.

9Dušmani će njegovi preda nj kleknuti
i protivnici lizati prašinu.
10Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,
vladari od Arabije i Sabe danak donositi.
11Klanjat će mu se svi vladari,
svi će mu narodi služiti.

12On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
13smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku:
14oslobodit će ih nepravde i nasilja,
jer je dragocjena u njegovim očima krv njihova.

15Stog’ neka živi! Neka ga daruju zlatom iz Arabije,
nek’ mole za njega svagda
i neka ga blagoslivljaju!

16Nek’ bude izobila žita u zemlji,
po vrhuncima klasje neka šušti k’o Libanon!
I cvjetali stanovnici gradova
kao trava na livadi.

17Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje,
svi narodi nazivali ga blaženim!

18Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov,
koji jedini tvori čudesa!
19I blagoslovljeno slavno mu ime dovijeka!
Sva se zemlja napunila slave njegove!
Tako neka bude. Amen!

20Time se završavaju molitve Jišajeva sina Davida.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Povratak radosti

 

„A on im reče: 'Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade'. (Lk 10,18).”

Nakon što čovjek iziđe iz kupelji kršćanskoga pranja i opravdanja, to jest iz kupelji sakramenata Krštenja i Prve pričesti koji su začinjeni ognjem Duha Svetoga, spoznaje i nauči da je grešnik, i to onaj kojemu je Gospodin oprostio i dao mu odriješenje od počinjenih grijeha, obećao mu svoju vjernost kako bi vjernik Božji mogao uvijek iz početka pristupati odriješenju grijeha u sakramentima Pomirenja i Euharistije, kada god mu to savjest nalaže i kada se iskreno kaje.

Tako vjernik počinje svoj život sasvim ispočetka.

Čovjekove nemire Bog ublažava svojim mirom, ljudsku nepravdu koju vjernik čini Bog ispravlja svojom pravednošću pa se vjernik raduje u Gospodinu više nego bilo tko drugačiji i više nego bilo čemu drugomu.

Gospodin obdaruje milostivo svoga vjernika riječima utjehe kojima predaje svoju snagu u uzajamnom povjerenju jer što je vjernikovo, to je i Božje, a što je Gospodinovo, postaje i vjernikovo. To je sladak život, makar bio uvijek u opasnosti od Napasnika koji potpomaže slabosti ljudske i navodi čovjeka na grijeh.

Dokle god vjernik ustrajno moli Boga i slijedi Mu zapovijedi, opasnosti od padanja u napasti gotovo da i nema ukoliko ne dođu neizbježna vremena kušnji. Kušnje od Gospodina jesu stupnjevi napretka za čovjeka vjernika. Kao što se kušaju plemeniti metali jesu li i koliko čvrsti, dobri, lijepi i kvalitetni, tako se kušaju i vjernici Gospodinovi jer kušnje su znak da je vjernik na putu pravednosti, da je omilio Gospodinu i da mora učiti postati dostojan obećanja Kristovih, postati bolji, postati čovjek u punoj Milosti i svetom dostojanstvu.

Kada izlazi iz kušnji, vjernik i molitelj Isusov je još više radostan jer mu se Napasnik nije uspio niti približiti, niti vjernika napastovati protiv Zapovijedi Božjih i protiv vjernikove ljubavi koju molitelj dijeli s Gospodinom.

Sladak je to život jer sam Bog krijepi i uči vjernika svetome životu i vodi ga nepreglednim prostranstvima svoga Duha posvećenja za krepostan i vrijedan život.

Vjernik se nikada ne može dovoljno nadiviti Gospodinu koji mu se predaje i otkriva, objavljuje mu se i doziva ga k sebi i često se u tome rađa žalost, kratkotrajna, što nije bolji, što nije upoznao Boga prije i bolje, i slično.

Vjernik se često zna iskreno pokajati zbog lakih grijeha, ili onih težih, te je zato tako oduševljen kada se izbavi iz ralja Napasnika, kada se obrani u sakramentu Pomirenja i sve više i češće prilazi Bogu da ga odriješi od grijeha. Tada čovjek zna gdje je pogriješio, zna da ima pomoć u imenu Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju i da će prestati ponavljati svoje grijehe što inače nikako ne bi mogao sam provesti. 05.10.2023. 05:24

„Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva, nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje (1 Pt 1,23).”

Franjevačka duša

 

Duboko u srcu vjerničkome

evo, gori svijeća sanjalačka;

daleko sam bratu svome,

zbori sada duša franjevačka:

ime mi je prekriveno, prašno

jer na zemlji ne postojim

gdje mi čovjekom je biti strašno;

zato križem nebeskim se dojim

gdje sam miljenik i svetac blažen,

odabranik Oca i Matere,

i od braće previše razmažen

pa mi stopa golu ranu dere.

Srce mi je puno svakojakih ptica,

svjetlila mi pjevajuća s nama

i svaka je propjevala zvijezdica

da se nebom hoda s pokorama.

Srž ta govora od svećenika,

to je širok polet i velika duša,

poput slavna tijela ta Obješenika

što Mu kradem križ da me sasluša.

Tako predaje se Bogu, bratu svome

da uzvrati na tu ljubav svojom biti,

da utone mjesto Krista domu tome,

da Mu mogne srce svoje otvoriti.

Siromahu skromni, pristali i lijepi,

sastavljen si od serafskih niti;

glas tvoj cijelu zemlju krijepi

koja tajnu tvoju neće naučiti.

04.10.2023. 20:26

Vjera - onostrana stvarnost

 

Čuti jasnu i glasnu tvrdnju da je Isus uskrsnuo znači to bez loše reakcije i pitanja oduševljeno prihvatiti, u većini slučajeva, a može se i preko toga prijeći s velikom nevjericom i sablažnjavanjem. Trećega načina nema.

Nije samo pitanje vjerujem li to ili ne vjerujem jer to je tvrdnja, vijest o događaju, činjenica.

To je odgovor na sva ljudska pitanja. Na potragu čovječanstva koje ima uvijek samo loša iskustva sa samim sobom. Jer ratovati i mučiti se kroz život, a s puno nade da će biti bolje, to može samo slabo svjestan čovjek. Tko je tako naivan da misli da će sve na svijetu odjednom ili postepeno postati bolje, a dobro zna da čovječanstvo nikada ne uspije pronaći rješenja protiv najvećih zala na svijetu, protiv gladi, bolesti, rata, smrti ...?

Svi, svi smo tako naivni. Jer ne možemo prihvatiti takvo stanje kao redovno i uobičajeno, kao stalno. Jer svi mislimo da smo besmrtni, a nada nam je sažeta u riječima kako se ne zna o tome ništa, ništa o tome što slijedi poslije smrti pa tako izmišljamo mnoštvo religija i kažemo da smo religiozni.

Toliko smo smeteni u tim svojim besmislenim traganjima i životu da nismo sposobni sagledati istinu: život ima smisla jer je Isus uskrsnuo, Božji Sin koji se utjelovio po Duhu Svetom u krilu Djevice Marije i postao čovjekom.

Mnogi će reći kako nisu religiozni jer je religija praznovjerje ljudsko. Ali mnogi drugi umeću stvarnost Isusova uskrsnuća baš pod religiju, kao da je to nešto odvojeno od života, nešto privatno, neko magijanje i vračanje. Odmahujemo na to jer tu pada previše riječi koje su mnogima nekako nerazumljive i nestvarne.

Ali činjenica ostaje, Božji Sin je umro mučeničkom smrću, a poslije tri dana je uskrsnuo.

Eto one nade čovječanstva!

Eto odgovora koji ima smisla jer ljudi se sami neće popraviti, došao je Stvoritelj da nas spasi. Poslao je Sina svoga, spustio se iz daljina i visina, došao s one strane sasvim nejasno za ljude jer „s one strane se ne može stići ovamo”.

To nije čudo, to je Bogu normalna stvar, to je Božja ekonomija spasenja ljudskog roda i svega svijeta. A i ta čuda o kojima se priča, to su također normalne pojave, samo što nisu uobičajene nego se rijetko dogode.

Ništa od toga nije nemoguće, nevjerojatno.

Nemoguće je uporno ponavljati da će sve biti bolje iako se na svijetu već jako dugo vremena nije ništa riješilo.

Moramo se učiti navikavati na Božju svemoć jer Bogu ništa nije nemoguće, to je samo ljudska kategorija, samo ljudska. A znamo kako to ide među ljudima, besmisleno i naopako.

I svi umiru, definitivno. Umiremo zbog te naše mane da nigdje nemamo uspjeha, stvarnog uspjeha i zdravlja, blagostanja i ljubavi. A ipak naslućujemo da nam je to sve potrebno, da naš identitet i život mora imati nekog smisla kao i naš trud i rad.

Mnogi se smješkaju: naravno, pa duša nam je besmrtna.

Kakva nam je korist od tog podatka, jesmo li zbog toga imalo bolji ljudi, ili sretniji? Zar si zbog toga ne dozvoljavamo svašta, nerede, zlobu, zločine jer svejedno će nam duša živjeti. A na koji način, nije važno jer duša je uvijek dobro.

E, pa nije.

Mnogi bi radije totalno umrli, zauvijek, toliko su im životi i duše uništeni. A sve zbog površnog vjerovanja jer duša može biti besmrtna i dobra, ali veća je mogućnost i vjerojatnost da je pohlepna i ohola, zavidna, požudna, zločesta, ljubomorna, ubilačka, a zato je na mukama paklenim gdje je plač i škrgut zubi, kao i do sada u svijetu živih na zemlji.

U tome je velika novost Kristovoga uskrsnuća. Svetac je, bio i ostao, i tako moćan da će zbog Njega uskrsnuti svi ljudi, duše, tijela, duhovi.

Zavisi samo na koji način i s kakvim djelima su ljudi živjeli. Ako su sveti, uskrsnut će na blaženstvo i bit će im vječno lijepo i dobro. Zato i jest nastala vjera kršćanska, za novo nebo i novu zemlju pravednika koji slijede Isusa Krista. 04.10.2023. 15:16

„A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima.” 1 Kor 15,17