gordanatomljanovic: Da se prigne svako koljeno

gordanatomljanovic: Da se prigne svako koljeno: 9 Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, 10 da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebes...

gordanatomljanovic: Kristova sloboda savjesti

gordanatomljanovic: Kristova sloboda savjesti: Isuse, kada duša vidi koliko je malena pred Tobom, kako je neznatna sa svim dobrim namjerama svojim, ta njena malenost dolazi ...

gordanatomljanovic: Biblija, pismo ljubavi

gordanatomljanovic: Biblija, pismo ljubavi: 1. SVETO PISMO "Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek ...

gordanatomljanovic: Živi mir

gordanatomljanovic: Živi mir:   Kao grm što gori, ne izgara, kao carstvo što osvaja, ali tješi, to je živi mir o kojem slušam kada Isus sa mnom razgovara, kad me...

Hvalospjev (Iz 40,10-17) Dobri pastir, uzvišeni i premudri Bog

 

Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, *
    mišicom svojom vlada!
Evo s njim naplata njegova, *
    a ispred njega njegova nagrada.
Kao pastir pase stado svoje, *
    u ruke uzima jaganjce,
nosi ih u svome naručju, *
   i brižljivo njeguje dojilice.

Tko je šakom izmjerio more, *
    i nebesa premjerio pedljem?
Tko je mjericom izmjerio zemlju, †
    i planine na mjerila, *
    a tezuljom bregove?
Tko je pokrenuo duh Gospodnji, *
    koji ga je uputio savjetnik?
S kim se on posavjetova, †
    tko je njemu mudrost ulio, *
    naučio ga putovima pravde?
Tko li ga je naučio znanju, *
    pokazao mu put k umnosti?

Gle, narodi su kao kap iz vedra, †
    vrijede kao prah na tezulji. *
    Otoci, gle, lebde poput truna!
Libanon je malen za lomaču, *
    a zvijeri njegovih nema dosta za paljenicu.
Svi narodi ko ništa su pred njim, *
    ništavilo su njemu i praznina. Iz 40,10-17

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

 

Slika Boga

 

Viteže slavni, srce ljudskosti

što božanskom čašom se časti,

samo sam prah, koža i kosti;

zbog tebe gotova bijah pasti

poput curetka ispred božanstva.

Tad ugledah strah od Nevinosti,

a ne bijah ravna za ta svjedočanstva

koje ubiti hoće s okorjelosti.

Za te bih činila luđe stvari,

mada bi pogrešno shvatio to,

mada bi rekao da za Boga ne marim,

da oči mi gledaju što je zlo.

Ogledalo duše, i dah duha,

previše teško krvnikom biti.

Ne želim ti oteti ni koru kruha,

želim te zauvijek svijetu tom skriti.

Ni marama moja dostojna nije,

ni srce u tome krvničkom bijegu

bezglavih misli što duša ih krije,

ni latice ruže na čistom snijegu.

Rekoše ljubi, ali tiho

jer ljudi su svi braća po liku

što sprda se s iskrenim stihom.

Nisu nikada vidjeli Božju sliku.

19.07.2023. 21:19

Buduća slava

„Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.” 1 Kor 13,8-10

Bog svemogući, Isus Gospodin, nacrta me okrunjenu izolacijom dok bijah nejače s ključićem oko vrata.

Dječje igre bijahu mi strašno naporne te mi dade Isus školsku lektiru:

„Kad je jednom Paji

kaplja kiše na kljun pala,

u oblak je pogledao

i rekao „Hvala”.”

To bijaše još strašnije jer se moglo dobiti presudu u obliku propadanja u niži razred ukoliko se ne bi dobro naučilo. Smiješno, ali meni nije bilo ni malo smiješno, ni duhovito toliko, a niti jasno; nije mi bilo jasno u čemu je tajna kao što mi nije bilo jasno zašto onaj filozof komplicira i naziva moje srce „bitkom bića tubića” kao da Bog i ja postojimo kao više različitih stvari, kao da ne postoji normalno izražavanje koje sam naučila uz čitanje životopisa Marie Curie ili uz čitanje pjesama kao što je ona Tina Ujevića čija duša umire od ljepote:

„Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote

i moje misli san ozari:

umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći.

Plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći.”

U ovim potonjim stihovima nije mi bilo ništa nejasno i ništa strašno.

I reče Bog: „Znam sve i ti znaš da znam”.

Učini me šutljivom i skromnom i nekako „čudnom”, po mišljenju neke druge nejačadi od kojih sam doživljavala prve lekcije o lažima i prevarama, zavisti i ljubomori, a poslije... bolje da o tome šutim.

Bio je u mom životu još tada i nezaobilazni Carlos Castaneda za kojega su kritičari govorili da je izvanredan antropolog u svom spisateljstvu o čovjeku koji dostiže više spoznaje o ljudima uz pomoć „sredstva” zvanog „mescalito”: vidio je dušu svakoga čovjeka, ali ja nisam bila u mogućnosti otputovati u pravcu Južne Amerike.

Tada mi Bog postavi u ruke i pred oči Hermana (Hesse), odmah uz bok Prousta i Balzaca ili Krležine „Barake 5b”, ili „Zapisa iz mrtvog doma” Fjodora Mihajloviča koji, uzgred budi rečeno, reče jednom da „mnogi vjeruju za svaki slučaj”.

Dakle, Hesse i „Stepski vuk” odvedoše me do „Sidharte” te tada započne moje svjesno putovanje odozdo prema Stvoritelju bitka moga, a još više do tajanstvene svrhe moga života. Bijaše mi krivo što ne mogu putovati na Istok poput Čedomila Veljačiće, a čula sam i prije da se svaki „lijek nalazi uvijek u blizini bolesti”. Samo kada mi ti kršćani ne bi toliko prijetili, kada me ne bi toliko optuživali zbog nečega što mi nije jasno i čega nisam svjesna. I upravo zbog toga slavna Karma mi se činila besmislenom jer kakve koristi da je pratiš kad se ničega iz svojih „prošlih života” ne sjećaš. To mi je bilo još luđe nego „Sein und Zeit”.

U svakom slučaju, ono što je drugima bilo stravično, meni je bilo normalno. Ono što je drugima bilo dosadno i neisplatljivo, meni je bilo izuzetno korisno i kao veliko olakšanje. Tu sam jedino nalazila neku utjehu sve dok mi nisu rekli da imam psihozu i poslali me u mirovinu.

To se razvlačilo, to psihijatrijsko promatranje pa sam imala vremena otići, ni manje, ni više, nego u obližnju rimokatoličku svetu zgradu i časnu sestru kod Oltara upitala mogu li primiti krštenje.

Nisam htjela „ostati” u Južnoj Americi, niti „zalutati” na Istoku nego ravno iz Zagreba otići u Stvoritelja.

Toliko sam doživljavala život kao kaznu da bih dala ne znam što, samo da znam zašto me kažnjavaju. Rekoše mi da moram na vjeronauk, a ja se prestraših prijetećeg pogleda koji bijaše u suprotnosti s onim olakšanjem koje sam doživjela kad su mi rekli da ipak neku teoriju moram učiti. To je bilo jedino što mi je odgovaralo u životu: učenje. No, bile su tu kazne za moje učenje i moja pitanja, a pitanja nije bilo na vjeronauku nego slušanje.

I reče Bog da vjeroučitelj vjeruje da će uskrsnuti kao što je Božji Sin na križu uskrsnuo.

„Zar zaista?!”, bilo je pitanje, ali i stid pa sam se trudila sakriti svoje iznenađenje jer mi nitko nije izgledao u tome podučavanju tako iznenađen i toliko oduševljen kao ja.

Poslije me krstiše i dadoše mi sakrament Potvrde i Tijelo Kristovo, ali ono što se govorilo u homiliji nije bilo strašno nego, kao i često prije, samo po sebi razumljivo. Nije bilo kazne. Štoviše, bilo je otkrivenje.

Poslije sam otišla na višu školu.

A reče Bog: „Sad znaš. Slijedi mene.” 19.07.2023. 17:47

„Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.” Rim 8,18