Slika Boga

 

Viteže slavni, srce ljudskosti

što božanskom čašom se časti,

samo sam prah, koža i kosti;

zbog tebe gotova bijah pasti

poput curetka ispred božanstva.

Tad ugledah strah od Nevinosti,

a ne bijah ravna za ta svjedočanstva

koje ubiti hoće s okorjelosti.

Za te bih činila luđe stvari,

mada bi pogrešno shvatio to,

mada bi rekao da za Boga ne marim,

da oči mi gledaju što je zlo.

Ogledalo duše, i dah duha,

previše teško krvnikom biti.

Ne želim ti oteti ni koru kruha,

želim te zauvijek svijetu tom skriti.

Ni marama moja dostojna nije,

ni srce u tome krvničkom bijegu

bezglavih misli što duša ih krije,

ni latice ruže na čistom snijegu.

Rekoše ljubi, ali tiho

jer ljudi su svi braća po liku

što sprda se s iskrenim stihom.

Nisu nikada vidjeli Božju sliku.

19.07.2023. 21:19

Buduća slava

„Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.” 1 Kor 13,8-10

Bog svemogući, Isus Gospodin, nacrta me okrunjenu izolacijom dok bijah nejače s ključićem oko vrata.

Dječje igre bijahu mi strašno naporne te mi dade Isus školsku lektiru:

„Kad je jednom Paji

kaplja kiše na kljun pala,

u oblak je pogledao

i rekao „Hvala”.”

To bijaše još strašnije jer se moglo dobiti presudu u obliku propadanja u niži razred ukoliko se ne bi dobro naučilo. Smiješno, ali meni nije bilo ni malo smiješno, ni duhovito toliko, a niti jasno; nije mi bilo jasno u čemu je tajna kao što mi nije bilo jasno zašto onaj filozof komplicira i naziva moje srce „bitkom bića tubića” kao da Bog i ja postojimo kao više različitih stvari, kao da ne postoji normalno izražavanje koje sam naučila uz čitanje životopisa Marie Curie ili uz čitanje pjesama kao što je ona Tina Ujevića čija duša umire od ljepote:

„Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote

i moje misli san ozari:

umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći.

Plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći.”

U ovim potonjim stihovima nije mi bilo ništa nejasno i ništa strašno.

I reče Bog: „Znam sve i ti znaš da znam”.

Učini me šutljivom i skromnom i nekako „čudnom”, po mišljenju neke druge nejačadi od kojih sam doživljavala prve lekcije o lažima i prevarama, zavisti i ljubomori, a poslije... bolje da o tome šutim.

Bio je u mom životu još tada i nezaobilazni Carlos Castaneda za kojega su kritičari govorili da je izvanredan antropolog u svom spisateljstvu o čovjeku koji dostiže više spoznaje o ljudima uz pomoć „sredstva” zvanog „mescalito”: vidio je dušu svakoga čovjeka, ali ja nisam bila u mogućnosti otputovati u pravcu Južne Amerike.

Tada mi Bog postavi u ruke i pred oči Hermana (Hesse), odmah uz bok Prousta i Balzaca ili Krležine „Barake 5b”, ili „Zapisa iz mrtvog doma” Fjodora Mihajloviča koji, uzgred budi rečeno, reče jednom da „mnogi vjeruju za svaki slučaj”.

Dakle, Hesse i „Stepski vuk” odvedoše me do „Sidharte” te tada započne moje svjesno putovanje odozdo prema Stvoritelju bitka moga, a još više do tajanstvene svrhe moga života. Bijaše mi krivo što ne mogu putovati na Istok poput Čedomila Veljačiće, a čula sam i prije da se svaki „lijek nalazi uvijek u blizini bolesti”. Samo kada mi ti kršćani ne bi toliko prijetili, kada me ne bi toliko optuživali zbog nečega što mi nije jasno i čega nisam svjesna. I upravo zbog toga slavna Karma mi se činila besmislenom jer kakve koristi da je pratiš kad se ničega iz svojih „prošlih života” ne sjećaš. To mi je bilo još luđe nego „Sein und Zeit”.

U svakom slučaju, ono što je drugima bilo stravično, meni je bilo normalno. Ono što je drugima bilo dosadno i neisplatljivo, meni je bilo izuzetno korisno i kao veliko olakšanje. Tu sam jedino nalazila neku utjehu sve dok mi nisu rekli da imam psihozu i poslali me u mirovinu.

To se razvlačilo, to psihijatrijsko promatranje pa sam imala vremena otići, ni manje, ni više, nego u obližnju rimokatoličku svetu zgradu i časnu sestru kod Oltara upitala mogu li primiti krštenje.

Nisam htjela „ostati” u Južnoj Americi, niti „zalutati” na Istoku nego ravno iz Zagreba otići u Stvoritelja.

Toliko sam doživljavala život kao kaznu da bih dala ne znam što, samo da znam zašto me kažnjavaju. Rekoše mi da moram na vjeronauk, a ja se prestraših prijetećeg pogleda koji bijaše u suprotnosti s onim olakšanjem koje sam doživjela kad su mi rekli da ipak neku teoriju moram učiti. To je bilo jedino što mi je odgovaralo u životu: učenje. No, bile su tu kazne za moje učenje i moja pitanja, a pitanja nije bilo na vjeronauku nego slušanje.

I reče Bog da vjeroučitelj vjeruje da će uskrsnuti kao što je Božji Sin na križu uskrsnuo.

„Zar zaista?!”, bilo je pitanje, ali i stid pa sam se trudila sakriti svoje iznenađenje jer mi nitko nije izgledao u tome podučavanju tako iznenađen i toliko oduševljen kao ja.

Poslije me krstiše i dadoše mi sakrament Potvrde i Tijelo Kristovo, ali ono što se govorilo u homiliji nije bilo strašno nego, kao i često prije, samo po sebi razumljivo. Nije bilo kazne. Štoviše, bilo je otkrivenje.

Poslije sam otišla na višu školu.

A reče Bog: „Sad znaš. Slijedi mene.” 19.07.2023. 17:47

„Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.” Rim 8,18

 

Psalam 86

Ps 86 (85). Vapaj u trpljenju i progonstvu

Blagoslovljen Bog koji nas tješi u svakoj našoj nevolji
(2 Kor 1, 3. 4).

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me, *
    jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju, jer sam pobožnik tvoj; *
    spasi slugu svoga koji se uzda u te!

Ti si moj Bog; Gospodine, smiluj mi se, *
    jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga, *
    jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, *
    pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.

Slušaj, Gospodine, molitvu moju, *
    i pazi na glas vapaja mog.
U dan tjeskobe vapijem k tebi, *
    jer ćeš me uslišati.

Nema ti ravna među bozima, Gospodine, *
    nema djela kakvo je tvoje.
Svi narodi što ih stvori doći će †
    i klanjat se tebi, Gospodine, *
    i slavit će ime tvoje.
Jer ti si velik i činiš čudesa: *
    ti si jedini Bog.

Uči me, Gospodine, svojemu putu
    da hodim u istini tvojoj, *
    usmjeri srce moje da se boji imena tvojega!
Hvalit ću te, Gospodine, Bože moj,
    svim srcem svojim, *
    slavit ću ime tvoje dovijeka,
jer tvoje ljubavi prema meni ima izobila, *
    istrgao si moju dušu iz dubine Podzemlja.

O Bože, oholice se digoše na me, †
    mnoštvo silnika život mi vreba, *
    i nemaju tebe pred očima.
No ti si, Gospodine Bože, milosrdan i blag, *
    spor na srdžbu - sama ljubav i vjernost.
Pogledaj na me i smiluj se meni; †
    daj svome sluzi snage svoje *
    i spasi sina sluškinje svoje!

Daj mi milostivo znak naklonosti svoje, †
    da vide moji mrzitelji i da se postide, *
    jer si mi ti, Gospodine, pomogao, ti me utješio.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

 

Mudrac

Bio si mi prijatelj i učitelj,

bio si mi slika Zaručnika moga,

mojih molitvi naručitelj,

veza jasna sve do Boga.

Dalo mi te Proviđenje

kao nikad zasluženi dar,

kao nebesko rođenje

gdje sa svetcima sam bila par.

Ne zaboravljam na mrtve,

na te kršćanske sve duše

što su hvalile nam žrtve,

Duha što ga nevolje ne sruše.

Ti si sve mi sabrao u jedno,

jednom riječju dobro si me znao

i sve što je bilo vrijedno

kao blagoslov si meni dao.

Ta je ljubav puno veća nego mi,

ponizno se uz nju klanjam

jer u njoj su čak i ljudi zli

od kojih se sporo sklanjam.

Ta je nada kao kamen bijeli

na kojemu piše slavno ime,

nepoznato za svijet cijeli,

nije usporedivo ni s čime.

Hvalim Krista uskrsloga,

nikada se neću ispuniti

mudrošću od srca tvoga,

ne mogu je nikad ispustiti.

18.07.2023. 19:36

 

Krila povjerenja

Željela sam tebe, sveti stvore,

čuvala ti svoja polja, more sinje

da upravljaš poput starih vitezova.

Bog mi dao pustinje, visove i gore

da mi povijest nikada ne mine

i da požele me vođe s drugih svjetova.

Načinio je tebe ratnikom i štitonošom

da me poštuješ i cijeniš kad naiđeš,

da mi čuvaš plodove za rajski vrt.

Da se zaustaviš mi tu sa srcem i s tom kosom

i da stvaraš, rađaš, da mi ribaricom priđeš

i da ostaneš zauvijek gdje te čeka blaga smrt.

Da se razlikuješ po svojim manirima

jer se razlikujem ja, zemlja tvoja i tvoj dom,

jer sam dragulj što ga ocean, ni vis od svijeta nema.

Da me spoznaš, da me ljubiš svojim krilima,

da me u potomstvu nosiš ti u srcu svom

pa da uvijek vidiš prolom što se sprema.

Da preživiš potop, opće uništenje

što ga oholosti, pohlepi namijeni Bog.

Da ti vratim za svu ljubav i za trud

ako istog Boga moliš koji daje ti krštenje,

koji mene prozva središtem života tvog,

koji se naslanja, kao i ti, na tu moju grud.

18.07.2023. 05:16

 

gordanatomljanovic: Kristov posluh, misterij spasa

gordanatomljanovic: Kristov posluh, misterij spasa: Biti poslušan nipošto ne znači podnositi prisilu i slijepo se podlagati: posluh je slobodno prianjanje uz Božji naum što je još skriven...

Bijeli prsten

Pustit ću se da mi veliš

ako ima nešto sjajno

ili neugledno kao rosa.

Zanima me da li dijeliš

sa mnom oružje mi tajno

kad po travi stupam bosa.

Znam da znaš o čemu zborim,

ne znam jesam li te dotaknula

ili samo obaveza tvoga srca

hoće mene, čak i da govorim.

Koja god te sudba potaknula,

ona meni stvara povijest grča.

Stoga priznaj kao da je neka dama

sad umakla udvaraču da ti gleda

oči i da sluša ranjenu ti dušu

jer ja oduvijek sam kao sama.

Da l' te Srce Isusovo meni preda

da odagnam tmu i tmušu?

Zar mi ne vjeruješ, diko moja,

da zbog tebe suze lijem,

sve iznutra da te, žedna, očekujem

jer si stara bitka moja

što je od života krijem,

a sveđ ponornicam' odjekujem?

Čini mi se, sve je to u stvari jedno,

sva ta ljubav, sav taj trud.

Lakše mi je, draže mi je

biti biće zaštićeno, bijedno

kao neki prosjak lud,

nego da mi tamna prošlost sije.

16.07.2023. 00:32