„Jer
ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah
i primiste me;
gol
i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k
meni.”
Mt 25,35-36
Ti
si predvorje moje, moja spavaonica i moj dnevni boravak.
Ti
si moja postelja od zvijezda, moj noćni povjetarac, molitva i
razgovor, pjesma koju samo mi dvoje znamo.
Često
mi daješ poneku riječ iz te pjesme, poneku notu, a ja više od toga
ne mogu nositi.
Ti
si harfa i lira srca moga, ti si moje nadahnuće za vječnost, ti si
moj pošiljatelj i primatelj stihova i zvukova, glasa i šapata.
Znam
da griješim, mnogo. Kako drugačije uhvatiti Tvoju riječ, a da ne
budem ponekad brzopleta, ovakva zaboravljiva i hiperaktivna?
Stalno
mi govoriš, pratim Te do iznemoglosti i stradavam na više
različitih načina; ne znam odrediti granice, nemam garda za ljude
kao ni za Tebe, Bože moj.
Oslobodi
me oholosti jer i kada griješim, pripisujem to Tvome pozivu, svojoj
bolesti, opravdavam se beskonačno.
A
tada progovaraš u Duhu Svetome koji mi potiče zdrav razum: moraš
čuvati svoj život. Moraš se sačuvati za Gospodina jer ne znaš
koliko Ti je odredio dana.
I
noći. Ovakvih ugodnih svježih noći u molitvama.
Potpuno
si me smirio, ali grijesi su moji vazda preda mnom.
Eto,
ima nešto što ne mogu samostalnim naporima savladati i ne znam
granicu između naviještanja i bolesti, a svjesna sam da je ta
bolest moja kušnja. Odakle mi mentalna snaga, pitam se, ako ne od
Tvoje precizne ruke.
Jer
Ti određuješ da izvučem jako dobre pouke iz svojih grešaka, da
upoznam sebe, da spoznam Tvoj put. Da me posvetiš, ali ne bilo kako
i bilo kakvu već se usudim reći – savršenu u okvirima koje mi
zadaješ.
Nitko,
kao niti ja, ne može vidjeti savršenstvo Tvoje volje, Kriste, i
Tvojega upravljanja čitavim svijetom i svakim ljudskim dahom.
Neprekidno
molimo da spasiš osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.
Vjerujem da su to okorjeli zločinci, njima je potrebno više
milosti.
A
opet, tražiš veću odgovornost od onih koji Tvoje milosti nalaze u
izobilju. I svi smo grešni, a svete ne primjećujemo jer su
marginalizirani, jer uopće ne nalikuju po vanjštini na nas,
vjernike. A ti ljudi ispaštaju da bismo mi dokučili nebeske tajne
posvećenja.
Ti
ne gledaš vanjštinu, uredne odore, blage osmijehe, brze i sporije
površne molitve. Ti čuješ uzdah i vapaj beskućnika i bolesnika,
oni Te poznaju bolje, oni doprinose Tvojim ranama. Nisu možda niti
na vjeronauku bili, možda niti kršteni nisu. I ne spavaju u krevetu
po dvadesetak godina.
Znam
to, osjećam to jer se sjećam svojega poganskog života što si mi
ga odredio da se potpunije obratim. Često pogriješim ohološću jer
se osjećam odabranom, izabranom, povlaštenom, ali to je samo
osnovno ljudsko vjersko dostojanstvo na koje nismo uopće navikli, o
kojemu mnogi i mnogi ljudi niti ne sanjaju. Njima je potrebna Tvoja
milost, k njima smjeraju naše molitve, a moliti za druge je jedan od
povlaštenih poslova u vjeri katoličkoj.
I
to je velika i obilata milostinja, naročito kada nemamo za svoj kruh
svakoga dana, nemamo za darivanje, a želje bismo darovati
materijalna bogatstva. U takvom slučaju molitva mora biti prava,
pravcata i ciljana, srčana i nadahnuta, molitva za prosjake, mada
oni najugroženiji ne vole nikada prositi.
U
svakom slučaju je dobro kad čovjek i vjernik spozna svoj poziv, kad
postane svećenik ili liječnik, ili bilo što drugo zato jer čuje
Tvoj glas, bira po savjesti, a ne po dobitku.
Uzalud
mnogi čuvaju novac, traže ga i zarađuju na loše načine, uzalud
skupljaju ogromna bogatstva jer ne znaju manipulirati novcem.
Što
je manje novaca, to je iskrenija i dublja molitva, to je veće
nadahnuće i bolja kreativnost, a tada čovjek jasnije vidi gdje se
novac može iskoristiti i oploditi.
No,
kad je u pitanju služenje braći i sestrama, prilično sam
izgubljena i iscrpljena. Ti mi stavljaš, Gospodine, nemoćnike pred
oči, ali oni zapravo, kad ih upoznam, pripadaju skupini koja nije
ugrožena kao što su to oni koji čuvaju svoje dostojanstvo i nikada
se ne žale.
Čovjek
siromah ne mora izgubiti svoje dostojanstvo.
Bolesnici
ga također imaju.
I
svi koji dožive tragedije i gubitak obitelji, koji nose sa sobom
mnoge traume, koji su žrtve ratova... dostojanstveni su, ne prose
nikada.
Dovoljno
je moliti, živjeti sakramentalno i svaka glad posvećena je kao
vjerski post.
Dovoljno
je navijestiti Istinu, Tebe.
Dovoljno
Te je pohoditi zatvorenoga i bolesnog, nahraniti Te vlastitim
vjerskim riječima, ogrnuti Te toplinom svoje nade, služiti svojim
ljubavnim sposobnostima kojima se otvaramo ljudima i darivamo braći
i sestrama po dostojanstvu djece Tvoje, Gospodine. 04.07.2023. 02:41