Ti si Bog moj

 

Nedjelja je Uskrs ljubavi što stiže

prostranim tim anđeoskim poljanama,

Srcem zbog čijih me otkucaja grize

svaki zaborav u suznim dolinama.

I ne odvajam se, često ruke stisnem

da mi milosrdne kapi ne promaknu.

I na spomen Krvi dušom k Tebi vrisnem

da me blagoslovi, Janje, Ti dotaknu.

Blago pozvanima, a ja čeznem više svijesti,

tražim srce djeteta, dušu od bjeline.

Hvalim Tebe što Te mogu uvijek sresti

jer sam čestica Ti nebeske cjeline.

Ako nisam, ipak mi je svakidašnji Kruh

Tvoja volja, moje molitve i naši razgovori.

Savjeti i čuda, uslišanja putuju kroz duh;

s Tobom, Isuse, sam baklja koja gori

za sva obećanja, aspiracije i nade.

Načini od mene nekoga tko vrijedi;

smiluj mi se i učvrsti moje životne balade,

oblikuj mi stope da Te bolje slijedim.

18.02.2023. 21:33

Davne obale

Znam, uvijek si tu

i mir u meni vlada.

Živim Tvoju divotu

u središtu grada

koji tako je daleko

sada od mene.

A tamo, prijeko,

nema ni sjene.

Lice Ti svijetli

za naraštaje;

tihi su vjetri

i lahor nastaje.

Vrtovi šetnje,

mirina i muk.

Pjevice ljetne

i ljiljana struk.

Sjećam se uzora

djetinjstva svoga.

Bez ikakva ukora

junakinje sloga;

marljive žene,

tihe, a slavne.

Kao od pjene

obale davne.

Budiš mi sjet

maštovitih sati,

a veliki svijet

neće još stati.

Zato me nađe,

za dušu svoju,

i pusti mi lađe

za ljubav moju,

da k sebi se vratim

radi odgovora,

da poziv Tvoj pratim

kroz brda i mora.

I tako smo slični,

o, Bože moj;

dlanovi vični

za nespokoj.

Ti si kao ja,

a ja sam Ti.

Ta je melodija

iz naše vječnosti.

17.02.2023. 20:48

 

Znamenje pokore

 

PEČAT

Pečat nije samo nakit s umjetničkim urezima, on je simbol osobe i njezine vlasti; stoga je često pričvršćen o prsten od kojega se čovjek ne rastaje bez teška razloga. Kad čovjek udara svoj pečat, naznačava da je neki predmet njegova svojina, da on izdaje neku ispravu, da je zabranjen pristup u neki njegov posjed.

Pečat je, dakle, isto što i potpis; on jamči za valjanost neke isprave; ponekad joj podaje obilježje tajne kao u slučaju onoga zapečaćenog svitka kojega nitko ne može čitati, osim onoga koji ima pravo prelomiti pečat.

Božji pečat je pjesnički simbol Njegova gospodstva nad stvorenjima i poviješću; on može zapečatiti zvijezde i eto ti mrkle noći; zapečaćuje knjigu svojih nauma i nitko joj ne može odgonetnuti tajne osim Janjeta koje ih ostvaruje.

Bog zapečaćuje grijehe; istodobno stavlja pečat na proročanstvo, što znači da ga ostvarujući privodi kraju.

Simbolika poprima novu vrijednost kad Krist za sebe kaže da nosi biljeg Božjega, Očeva pečata:

„Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac – Bog – opečati.” Iv 6,27

Jer, taj Očev pečat na Sinu Čovječjemu ne znači jednostavno vlast koju Mu daje da dovrši Njegovo djelo već je to i posveta kojom Isus postaje Sin Božji:

„... kako vi onome kog Otac posveti
i posla na svijet
možete reći: ‘Huliš!’
– zbog toga što rekoh: ‘Sin sam Božji!’? „ Iv 10,36

Kršćanin postaje dionikom te posvete kad mu Bog utiskuje biljeg svoga pečata dajući mu Duha, dar kojim se traži vjernost Duhu:

„ U njemu ste i vi,
pošto ste čuli Riječ istine
– evanđelje spasenja svoga –
u njemu ste,
prigrlivši vjeru,
opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,
koji je zalog naše baštine:
otkupljenja, posvojenja –
na hvalu Slave njegove.” Ef 1,13-14

Taj je pečat biljeg slugu Božjih i njihova zaštita u času eshatološke kušnje. Po njemu će moći ostati vjerni Božjim riječima, riječima za koje Pavao kaže da su pečat; njima, naime, Bog neopozivo posvjedočuje pod kojim se uvjetima postiže spas (Dufour, str. 848).

PEPEO

Prvotno značenje pepela vrlo je sporno, iako je njegova uporaba raširena u većini starih religija; on se često spominje zajedno s prahom (Sedamdesetorica prevode više puta 'prašinu' s 'pepeo') i znamenuje u isto vrijeme grijeh i lomnost čovjekovu.

Srce grešnikovu slično je pepelu: Izaija naziva idolopoklonca onim koji 'voli pepeo' (Iz 44,20), a Mudrost za nj kaže: „Srce mu je kao pepeo, i nada mu od zemlje bjednija , i život od gline nevredniji' (Mudr 15,10). Zato može samo pepeo biti grešniku plaća: oholice će biti pretvoreni na zemlji u pepeo, a zlikovce će pravednici gaziti kao prah pod nogama.

S druge strane grešnik, koji umjesto da otvrdne u svojoj oholosti, biva svjestan svoga prijestupa, priznaje upravo to da je samo prah i pepeo., a da bi pokazao drugima i samom sebi kako je u to uvjeren, on sjeda u pepeo i posipava njime glavu.

Ali to isto znamenje pokore služi i kao Izraz tuge čovjeka satrvena nesrećom: sigurno zato što se naslućuje da između nesreće i grijeha ima neka veza. Prezrena se Tamara posipa pepelom, a tako i Židovi kojima prijeti smrt. Čovjek želi na taj način pokazati u koje je stanje doveden i ide čak dotle da se hrani pepelom. Ali on osjeća svoje ništavilo prije svega onda kad ga pohodi žalost, i tada on izražava tu žalost pokrivajući se prašinom i pepelom: „Kćeri mog naroda, kostrijet pripaši, pospi se pepelom, nariči” Jr 6,26

Posuti se pepelom, dakle, znači vršiti neku vrstu javne ispovijedi mimikom (bogoslužje Pepelnice). JEZIKOM TE TVARI BEZ ŽIVOTA KOJA SE VRAĆA U PRAH, ČOVJEK PRIZNAJE DA JE GREŠAN I KRHAK, PREDUSREĆE TIME Božji sud i postiže Božje milosrđe. Do onoga koji tako priznaje svoju ništetnost dopire obećanje Mesije koji će pobijediti grijeh i smrt, razveseliti ožalošćena na Sionu i dati im vijenac mjesto pepela (Iz 61,2sl.) GB - (Dufour, str. 849). 17.02.2023. 13:19

NAPOMENE

Obred pepeljenja ne nalazi se u Crkvi kao sakrament, ali je usko povezan s učincima sakramenata, naročito pokorničkog bogoslužja.

Svrha je sakramenata posvećivati ljude, izgrađivati čitav narod Božji kao Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje; a kao znakovi oni ujedno i poučavaju. Vjeru ne samo da pretpostavljaju nego je riječima i stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu 'otajstva vjere'. MILOST ZAISTA DIJELE, a njihovo obredno slavlje vjernike najbolje i sprema da tu milost plodonosno prime, da Boga pravilno štuju i vrše ljubav (SC 59).

SC 60 Uz to je sveta Majka Crkva ustanovila blagoslovine. TO SU SVETI ZNAKOVI, NALIK SAKRAMENTIMA, kojima se označuju i na molbu Crkve POSTIŽU UČINCI, NAROČITO DUHOVNI. Njima se ljudi pripremaju primiti glavni učinak sakramenata i posvećuju se razne zgode života.

SC 110 Pokora korizmenog vremena treba biti ne više unutarnja i pojedinačna već također vanjska i socijalna. A pokorničku praksu valja promicati prema mogućnostima našeg vremena i raznih krajeva prema prilikama vjernika.

Pepeljenjem na Čistu srijedu, to jest na Pepelnicu, započinje korizmeno razdoblje. Za vrijeme mise obavlja se obred blagoslova pepela i pepeljenja. Dok nam svećenik stavlja pepeo na čelo (ili nam ga posipa po glavi), on kaže:

„Obratite se i vjerujete evanđelju”

ili:

„Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti”.

Pepeo podsjeća čovjeka koji vjeruje u uskrsnuće da ne smije prionuti uz dobra ovoga svijeta, uz novac i vlast, kao da bi ta dobra mogla dati smisao ljudskom životu. Posipanje pepelom ujedno označuje poziv na obraćenje. Nikad dovoljno ne otkrivamo Boga Isusa Krista i nikad dovoljno ne prianjamo uza Nj, s kojim smo vjerom povezani. Istina, kršteni smo, no uvijek trebamo tražiti Boga i neprestano svoj život usklađivati s evanđeljem.

U misnom slavlju ovoga dana blagoslivlja se pepeo od grančica maslina ili drugoga drveća što su prethodne godine bile blagoslovljene. Tim se pepelom vrši i pepeljenje.

Bože, Ti nećeš smrti grešnika nego da se obrati i živi. Usliši naše molitve i po svojoj dobroti blagoslovi + ovaj pepeo kojim ćemo posuti glave. Priznajemo da smo prah i da se u prah pretvaramo. Udijeli nam korizmenim zalaganjem oproštenje grijeha i obnovu života na sliku Tvoga uskrsloga Sina. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen!

Ime do neba

Čovjek ne može biti odgovoran ako nije samostalan. Ljudi moraju biti i samostalni, i u tome postajati to više odgovorni.

Često ponavljamo Isusovu besjedu s križa: oprosti im jer ne znaju što čine. Ali da bi odrasli ljudi došli do toga neznanja o onome što čine potrebno je proći nezahvalan put od nemara i lakih grijeha pa sve do većih i strašnijih koji se zalijepe za male nedostatke i nastaju mane, sve do grijeha oholosti i mržnje prema Bogu, sebi i ljudima.

KKC 2094 Protiv Božje ljubavi se može griješiti na razne načine. Ravnodušnost ne mari za Božju ljubav ili odbija da o njoj vodi brigu; ne priznaje da je Bog Onaj koji ljubi prvi i niječe snagu te ljubavi. Nezahvalnost propušta ili odbija priznati Božju ljubav i uzvratiti Bogu ljubav za ljubav Mlakost je kolebanje ili nemar odgovoriti Božjoj ljubavi; može uključivati odbojnost predati se dinamizmu ljubavi. Nehaj ili duhovna lijenost dolazi dotle da otklanja radost što dolazi od Boga i da osjeća odbojnost prema božanskom dobru. Mržnja na Boga nastaje iz oholosti: oprečna je ljubavi prema Bogu, čiju dobrotu niječe, čak se usuđuje proklinjati ga kao onoga koji zabranjuje grijehe i udara kaznama.

Jer ljudi sebe ne vole, ne vole se dobro, ne vole sami sebe na ispravan način. Ne može postojati čovjek koji sebe voli, a da Boga i druge ljude mrzi.

Svaki pedagog će reći roditeljima da im djeca moraju postati samostalna. To se postiže ljubavlju i strpljenjem. Odrasli nisu zreli ako nisu samostalne osobe, i to samostalne u zreloj odgovornosti. Ta samostalnost u odgovornosti uglavnom je poremećena grijesima čovječanstva. Jer, lako je biti čak i na neki način dobar čovjek ako ljudi imaju bogatstvo, izobilje i pomoćnike koji rješavaju njihove probleme. Ali kad naiđu teže okolnosti života, čovjek uvijek pada na ispitu iz samostalnosti upravo zato što nije samostalan u odgovornosti, a također ne može postati zreo i osamostaliti se ako se od malena ne uči odgovornom ponašanju.

Biti samostalan znači biti odgovoran. Odgovoran prema sebi i svojim djelima, odgovoran za sebe i svoje čine, a ne za predbacivanje prema drugim ljudima. Čovjek ne može postati istinski odgovoran ako odgajatelj s njime nije imao ljubavi i strpljenja, ako mu je kruto nametao poslušnost. Dakle, da bi se razvijala odgovornost, potrebna je i ljubav, i razumijevanje, i sloboda.

Moralno pitanje jest jesu li ljudi bili svjesni što čine kada su krenuli graditi kulu do neba, jesu li bili svjesni da nisu sposobni za takvu gradnju, jesu li bili svjesni da njihove želje da si „izgrade ime” u izgradnji kule koja će biti visoka i velika do neba nema nikakvog smisla?

KKC 1791 To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti , a događa se kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa. U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini.

Ne, to su bili prvi ljudi, nezreli, nesamostalni u ljubavi i dobroti, a potom i neodgovorni prema Bogu jer su Ga željeli nadići; neodgovorni prema drugim ljudima jer bi ih podložili tom velikom cilju izgradnje pa bi taj cilj postao važniji od života drugih ljudi; neodgovorni prema sebi jer su zanemarili svoj duhovni, psihički i tjelesni razvoj za dobro za koje su imali veliku slobodu pa su, prema tome, već imali svoje veliko ime.

Te namjere su bile besmislene, ohole i grešne, ljudi su poželjeli biti veliki, veći od Onoga od koga su nastali i postali ljudi.

Suprotnost takvoj oholosti jest poniznost, ali ne snishodljivost i sluganski mentalitet, već poniznost prema svojim mogućnostima, poniznost prema svome Stvoritelju i poniznost prema Božjoj ljubavi koja im je omogućila da imaju veliku slobodu u kojoj se mogu razvijati u samostalne i odgovorne osobe.

Ljudi nisu željeli postati raštrkani po svijetu, ali su se ipak morali odreći svojega jedinstva u grijesima i svoje kule do neba, morali su se rastati jer se nisu ni približno razumjeli kao prije kada su govorili istim jezikom pa su se jako uspješno sporazumjeli u grijehu i zlu.

Ipak su ostali grešni.

Morali su se razići, otići u nesiguran svijet čiju su sliku predstavljali kada su bili jedinstveni u namjeri da si izgrade ime.

Morali su naučiti samostalnost i odgovornost kao što to mora naučiti svako dijete. Jer kad neko dijete ne zna što čini, ono nije zbog toga krivo jer je zaista bilo u potpunoj slobodi i u potpunom neznanju. No, posljedice djetetovih čina su ostale i dijete je konačno na teži način naučilo.

Tako i svi ljudi trpe posljedice svoje nesamostalnosti da bi na teži način spoznali da bez Božje ljubavi ne mogu ništa učiniti, ništa što bi imalo smisla. Trpe posljedice svoje neizgrađene odgovornosti.

KKC 1793 Ako je neznanje nesavladivo ili je sud i prosudba pogrešna bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti. No, to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda.

17.02.2023. 05:56 

Zrak i svila

 

Ma koliko umorna bila,

ma koliko dana da prođe,

srce mi moje bdije.

Okolo samo zrak i svila

od kojih mi pisati dođe,

a duša od sile te pije.

Ne znam što ću Ti reći,

kome sve otvaram vrata,

ali Duh je na straži.

Prah ću i pepeo steći

jer nemam takva zanata,

no sila to od mene traži.

Nikada ne bih zborila,

a stih mi je voda i hrana

i uvijek samoći težim.

Nikad se nisam borila

protiv blata, svile i lana

već samo šutim i bježim.

Pokaži mi, Kriste, Gospodine,

ono što ne moram shvatiti,

barem samo da gledam.

Hrabro svi brojimo godine,

a trena neće uhvatiti.

Samo da časak Ti predam.

Sila je jaka iz dubina,

život je tako raznovrstan,

nikada nema kraja.

Kao da nosi bezbroj rubina,

a izgleda tako površan.

I svi bismo htjeli do raja.

16.02.2023. 21:13

Pola života

 

Zlatno me sunce čeka,

žarko i svjetlucavo

kao što riba je prepuna rijeka,

tako daleko, a nezdravo

za upaljene moždane.

I zdravo za zglobove,

i hladovine zvjezdane

pred sparine nove.

Nikada nije kasno

Bogu se obratiti

koji svijetli nam jasno

kad moramo patiti.

Hvala Ti, Kriste, za život mi dug;

poput blagoslova je starenje ovo

s tijelom koje ne nalazi lug,

s dušom koja ne nalazi slovo.

Već pola života mi prošlo

otkada Te znam i ono zaboravljam

što nije mi dobro došlo.

Grijehe sve rjeđe ponavljam.

Ti si Sunce koje ne prži

ako Te duše čuju i slijede.

Ti si Svjetlo koje nas drži

kada nas jadi povrijede.

Ti si me prvi ljubio

i tako me zadužio

da ne bi me nikad izgubio,

da bi me sebi zaslužio.

Ti ćeš tu jedini biti

onoga dana strasna

kad bude mi odlaziti

s ova poprišta strašna.

16.02.2023. 15:53

Oslobođeni po vjeri

 

U običnom govoru priznavanje – ispovijedanje izaziva ponajčešće pomisao samo na sakrament pokore i ispovjedaonicu. Ali do tog uobičajenog značenja dolazi tek kasnije i ono je vrlo usko. Priznavanje – ispovijedanje u Starom zavjetu kao i u Novom zavjetu u kršćanskoj predaji o svetima koji ispovijedaju svoju vjeru, znači u prvom redu obznanjivanje Božje veličine i Božjih spasiteljskih čina, javno i službeno ispovijedanje vjere u Boga i Njegovo djelovanje; a grešnikovo ispovijedanje tek je utoliko pravo ukoliko znači obznanjivanje Božje svetosti.

Za religioznog čovjeka ispovijedanje vjere je bitan stav. Ono nije nužno povezano s razgovijetnim poznavanjem i iscrpnim nabrajanjem Božjih čina već prvenstveno podrazumijeva praktično stanovište otvorenosti prema Božjim inicijativama i njihovo prihvaćanje, kao kad svećenik Eli istodobno priznaje grijeh svojih sinova i Božju veličinu: „On je Jahve!” (1 Sam 3,18). Zato ono od spoznaje Boga obično vodi k stavu koji mora pobuditi to osvješćivanje; k zahvaljivanju; ono je opravdanje i javan izraz zahvaljivanja i hvale (Ps 22,23). Stoga se priznavanje obraća izravno Bogu, kao i zahvaljivanje i hvala, za razliku od svjedočenja, čiji su predmet također Božja djela, ali ono je prvenstveno okrenuto prema ljudima.

ISPOVIJEDATI BOŽJE IME

Priznavanje, zahvaljivanje, hvala i blagoslivljanje uvijek su povezani. Polaze od Božjih djela. Polazište im je u djelima Božjim, opis onoga što se dogodilo jest središnji element čina priznavanja. Najstariji su obrasci kratki; rabili su se kao naslovi pridavani Bogu, u okviru bogoštovlja. Jahve je ponajprije Onaj koji je izveo Izraela iz zemlje egipatske, i to je najrašireniji obrazac. Jahve je također i „Bog tvojih otaca”; kasnije se označuje kao Onaj koji se zakle ocima vašim ... da će dati zemlju njima i njihovu potomstvu poslije njih. Najzad se podrobno navodi povijest spasenja: na Izlazak kao na središnji događaj nadovezuju se obećanja, izabranje i savez. Taj se razvitak uvijek konkretno izražava: Moja stijeno, jakosti, spase moj. Pa i kad Ga priznaju neprispodobivim, riječ je o Njegovom povijesnom djelovanju, a nije posrijedi neko filozofsko umovanje o Njegovoj naravi. Tako se odaje dužno poštovanje Njegovu velikom Imenu, a to omogućava trajno sjećanje i prenošenje vjere Izraelove.

Pretkršćansko je židovstvo vjerno toj predaji. Ono svakoga dana ispovijeda svoju vjeru spajajući tri ulomka Petoknjižja, od kojih prvi ustrvrđuje temeljno vjerovanje u jedinoga Boga koji je sklopio savez s Izraelom (Pnz 6,4 sl.).

PRIZNAVANJE GRIJEHA

Priznavanje grijeha u osnovi znači da je svaki počinjeni prijestup, prijestup protiv Jahve, pa i oni prijestupi počinjeni protiv bližnjega. Grijeh je zapreka odnosima što ih Bog želi uspostaviti s čovjekom. Opoziv samoga krivca, pojedinca ili zajednice, koji priznaje da je odgovoran za čin koji ga je pobunio protiv Boga, opet potvrđuje neotuđiva prava koja je njegov grijeh bio doveo u pitanje. Ta prava počivaju osobito na Savezu do kojega je došlo na Božju inicijativu: nakon što su ona uspostavljena, oproštenje Bog daje i kraj je raskidu što sav narod baca u nesreću.

ISPOVIJEDATI ISUSA KRISTA

Dok sam vjernikov čin ostaje u srži isti, predmet njegova vjeroispovijedanja podliježe pravom preobražavanju. Božja se veličina očituje u svemu svom sjaju. Najstarija Izraelova vjeroispovijedanja podsjećala su na događaja izlaska iz Egipta. A oslobođenje koje Isus donosi dosiže sve čovječanstvo; ono ništi čovjekova najgorega neprijatelja, onoga koji ga je ugrožavao iznutra: grijeh; ono više nije privremeno poput nacionalnih izbavljenja u prošlosti: ono znači konačan spas.

Petrove vjeroispovijedi i vjeroispovijed slijepca od rođenja pokazuju da se ta vjera rađa iz živa dodira s Isusom iz Nazareta. U Crkvi je predmet vjeroispovijedanja Isus, u svojoj smrti i svom uskrsnuću, kao bitni akter u drami spasenja. Ono se očituje u ranim obrascima 'Marana tha' (1 Kor 16,22): 'Isus Krist je Gospodin' (1 Kor 12,3; Fil 2,11), koji sažimlju to vjeroispovijedanje i služe kao bogoslužne aklamacije. Predmet vjere koja se proglašavala prema utvrđenoj shemi (kerigma) izražen je i u jednom nacrtu Vjerovanja i u bogoslužnim himnima. Isus se priznaje kao jedini Spasitelj, Bog, Sudac koji će doći suditi svijetu, Božji Izaslanik i naš Veliki Svećenik. U tom prianjanju vjere uz Onoga koga Bog daje svijetu kao Mesiju i Spasitelja, kršćaninovo je ispovijedanje zapravo upućeno samom Bogu.

Nije dosta samo da riječ primimo i da ona ostane u nama (1 Iv 2,14). Nju treba ispovijedati. Ponekad se tako naziva obično prianjanje, za razliku od poricanja onoga tko ne vjeruje u Isusovo poslanje, ali najčešće, što je i normalno, ispovijedanjem se naziva javno proglašavanje. Ono je potrebno da se postigne spas, poželjno je u svako vrijeme, uzorom mu je Isusovo svjedočenje za istinu. Ono prati krštenje, a neke ga okolnosti posebnije zahtijevaju, na primjer one u kojima bi sustezanje bilo jednako nijekanju. Unatoč progonstvu, trebat će vjeru ispovijedati pred sudištima, kao Petar, sve do mučeništva; kao Stjepan – u protivnom će nas se Isus odreći pred svojim Ocem ako se slava ljudska pretpostavi onoj koja dolazi od Boga i Isusa.

Budući da je pravo vjeroispovijedanje u čovjeku odjek što ga izaziva Božje djelovanje, i budući da ono dopire do Boga samoga, ono je djelo Duha Božjega u nama, a ponaosob ono vjeroispovijedanje što ga Duh budi pred sudištima progonilaca (Mt 10,20).

PRIZNAVANJE GRIJEHA

Priznavanje grijeha čovjeku koji je primio vlast da ih oprašta nije, čini se, posvjedočeno u Novom zavjetu: bratsko ispravljanje, opomena zajednice smjeraju ponajprije za tim da krivac prizna svoje izvanjske prijestupe; uzajamno ispovijedanje na koje poziva Jak 5,15 vjerojatno je u vezi sa židovskim običajem, dok 1 Iv 1,9 ne određuje pobliže oblik u kojem se potrebno priznavanje ima obaviti.

Ipak, priznavanje grijeha uvijek je znak kajanja i redovit uvjet oproštenja. Tako, Židovi koji dolaze k Ivanu, priznaju svoje prijestupe; Petar se priznaje grešnikom, nedostojnim da se približi Isusu, a sam Isus u opis pokajanja rasipnoga sina unosi priznanje grijeha. To priznanje koje Zakej izražava riječima, grešnica gestama, a preljubnica, koja se ne brani, čak šutnjom, jest uvjet Isusova oproštenja. U ovome je ishodište sakramentalnog ispovijedanja. Svaki je čovjek grešnik i takvim se mora priznati da bi se očistio. Međutim, priznavanje vlastite nedostojnosti i usmeno ispovijedanje imaju svoju vrijednost od skrušenosti srca pa je stoga Judina ispovijed bila uzaludna (Mt 27,4).

Prema tomu, i onaj koji priznaje svoju vjeru u Boga Spasitelja, i onaj koji priznaje svoj grijeh bivaju, u oba Saveza, po vjeri oslobođeni od grijeha. Na njima se ispunjuje riječ: „Tvoja te vjera spasila” (Lk 7,50).

Dufour, str. 1001; 16.02.2023. 12:57