Izabranje
je Božja milost i darežljivost.
Bez
izabranja nemoguće je išta shvatiti od Božjeg nauma i Njegove
volje u vezi s čovjekom. Čovjek se ponekad odupire Božjem
izabranju i često je nepovjerljiv prema Gospodinu, čak i izabran
je često zavidan kad izabranje padne drugima u dio dobrota Božja
dok se voli uzdizati ako ga dopadne milost Boga, tada se hvali
vrednotom koja je samo njegova (Dufour, str. 366).
Za
čovjeka Božji su putovi nedokučivi, Gospodin dijeli od svoje
dobrote u izobilju i to kome hoće i kako hoće; samo o Bogu ovisi i
o Njegovoj volji koga će zapasti milost izabranja.
Izabrani
narod ima iskustvo o sudbini različitoj od sudbine drugih naroda,
iskustvo naročitog stanja koje nije plod slijepa stjecaja okolnosti
ili niza ljudskih uspjeha već svjesnog i vrhovničkog Božjega
zahvata.
„Ali
sam ja uzeo oca vašega Abrahama s
one strane Rijeke i proveo ga kroza svu zemlju kanaansku, umnožio mu
potomstvo...” Jš
24,3
„I
zato se sada bojte Jahve i služite mu savršeno i vjerno! Uklonite
bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu Rijeke i u Egiptu i
služite Jahvi! 15 Međutim, ako vam se ne sviđa služiti
Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima
kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima
Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo
Jahvi.«.” Jš 24,14-15
„Stoga,
budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi
biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet!
– 6 vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod
svet.” Izl 19,5
Izabranje
se neprekidno događa kao neprekidan tijek samo jednog Božjeg nauma.
Ono se neprekidno odvija izborom novih izabranika:Abel, Henok, Noa,
Abraham, Izak, Jakov, Mojsije (Dufour, str 367). U Božjim obećanjima
riječ Božja nad Njegovim izabranikom čini da taj bude blagoslovom
za sve na zemlji.
Bog
izabire ljude kojima povjeri neko poslanje, privremeno ili stalno;
taj izbor izdvaja i posvećuje izabrane. Kod proroka se izbor često
očituje pozivom, izravnim Božjim zovom koji predlaže nov način
života i traži neki odgovor. Proroci doživljuju isto iskustvo;
bili su pograbljeni, istrgnuti iz svog redovitog života, iz društva
ljudi.
Kraljevi
se također izabiru, njih obaviještavaju proroci koji to saznaju od
Božje riječi.
Izbor
Božjeg pomazanika uvijek je vezan uza savez Boga s Njegovim narodom
(Dufour, str 368).
Svećenici
i leviti bivaju također birani; Bog je sebi uzeo levite umjesto
prvorođenaca koji su Mu pripadali po pravu te je tako Bog pokazivao
da Njegovo vrhovništvo nipošto nije slijepo i ravnodušno
gospodstvo već da se ono zanima za svojstva suradnika i od njih
očekuje radosnu potvrdu.
SMISAO
IZABRANJA
1.
Izvor izabranja je nezasluženi Božji zahvat; 'Jahve vas je odabrao
i prihvatio (Pnz 7,7)', a niste vi Njega izabrali.
Razjašnjenje
za tu milost jest ljubav; nikakva zasluga, nikakva vrijednost. Izbor
uspostavlja prisnu vezu između Boga i Njegova naroda. Ta se veza ne
zasniva na naravi, ona je plod Jahvina izbora i izražava
transcendentnost Onoga koji uvijek ljubi prvi.
2.
Svrha je izabranja da se uspostavi narod svet, posvećen Gospodinu,
uzvišen čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio
(Pnz 26,19) kako bi među narode zračila veličina i darežljjivost
Božja. Zako, osobito zbog ograda što ih podiže između Izabranog
naroda i ostalih naroda, jest sredstvo kojim se zajamčuje ta
svetost.
3.
Plod izabranja jest u tome da Izabrani narod vezuje uza sudbinu koja
nema zajedničke mjere sa sudbinom drugih naroda.
„Među
svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za
sve grijehe vaše (Am 3,2)."
NOVO,
ESHATOLOŠKO IZABRANJE
1.
Izabranje i odbacivanje
Strogost
ove prijetnje zadržava i svoju umirujuću stranu: premda Bog
kažnjava svoj narod, On ga se ne odriče.
Proroci
su prisiljeni računati s tim ishodom.
Ipak,
izabranje ostaje, ali u jednoj novoj gesti: Gospodin će opet
izabrati Jeruzalem, On će opet izabrati svoj narod nakon grijeha i
propasti, izabrat će ga kao ostatak koji neće biti plod slučaja
već plod Božje moći, 'sveto sjeme' (Iz 6,13), 'Izdanak' (Zah 3,8),
onih sedam tisuća – sve koljena koja se nisu savila pred tuđim
bogovima i koja je Bog sam sebi sačuvao (Rim 11,4).
2.
Evo mog izabranika
Gospodin
svome Izabranom narodu daje naziv 'Izabranika'.
Bog
može usred potpunog idolopoklonstva podići narod koji će se
posvetiti službi pravom Bogu.
U
srcu ovog pothvata Bog daje da se pojavi tajnovit lik kojega On ne
zove drukčije nego „Sluga moj” i „moj Izabranik”. To nije ni
svećenik, ni prorok, ni kralj koji primaju pomazanje, a Sluga je čuo
Božji zov već u majčinoj utrobi i ime mu nisu dali ljudi već ga
je izrekao sam Bog, sav je njegov život od Boga, on je čisto
izabranje, i zbog toga živi samo za službu i posvećenje; Izabranik
je nužno Sluga.
ISUS
KRIST – BOŽJI IZABRANIK
Premda
se taj naslov rijetko pridaje Isusu, to biva uvijek u svečanom času:
kod krštenja, preobraženja ili na križu, i on uvijek podsjeća na
lik Sluge. Sam Bog izriče taj naslov i svjedoči da u Isusu iz
Nazareta najzad privodi kraju djelo što ga je poduzeo izabirući
Abrahama i svoj narod; našao je jedinog izabranika koji potpuno
zaslužuje to ime, jedinog kome može povjeriti svoje djelo i koji
može ispuniti Njegovu želju.
Samo
je Krist Božji Izabranik i nema izabranika osim u Kristu. On je
izabrani kamen, jedini sposoban da nosi gradnju što je Bog gradi.
Isus
je do kraja svjestan svog izabranja, sigurnost da dolazi od drugud,
da pripada jednom drugom svijetu, da Mu je proživjeti jedinstvenu
sudbinu, sudbinu Sina Čovječjega, i ispuniti samo Božje djelo. Sva
Pisma izvještavaju o Njemu i Isusu zna da smjeraju na Njega, a ta
svijest pokreće u Njemu samo volju da služi i da do kraja ispuni
ono što mora biti ispunjeno (Dufour, str 372).
CRKVA
– NAROD IZABRANI
1.
Izbor Dvanaestorice samo pokazuje da Isus želi ispuniti svoje djelo
imajući sa sobom one koje odabra. Oni predstavljaju oko Isusa
dvanaest plemena novog naroda, naroda koji je plod Kristova izbora
što potječe iz izbora Očeva, a nastaje djelovanjem Duha. Na
početku Crkve stoji Božji izbor.
Izbor
Marije i Pavla pokazuje da Bog namjerava graditi svoju Crkvu samo na
svjedocima koje On postavi.
2.
Božje izabranje ostaje u Crkvi življena stvarnost. Kršćanske
zajednice i njihovi glavari vrše izbor i povjeravaju poslanja, no
takav izbor samo potvrđuje Božji izbor i odaje priznanje Duhu; ako
Dvanaestorica polažu ruke na Sedmoricu, ako antiohijska Crkva
izdvaja Pavla i Barnabu, sve to biva zato što im je Duh naznačio
one koje zove na svoje djelo. Prisutnost karizmi u Crkvi otkriva nam
da izabranje ne prestaje.
Time
što sabire i stapa u jedno tijelo te pozive, Crkva je izabranica.
Dar vjere, prihvaćanje riječi Božje ne tumače se ni ljudskim
izborom, ni moći, ni rođenjem već samo Božjim izborom.
Prirodno
je što su se kršćani – svjesni da su pozvani iz tame da budu
izabrani rod...sveti puk (1 Pt 2,9) – jednostavno nazivali
izabranicima.
IZABRANI
ILI ODBAČENI
Stari
zavjet je znao za odbačenost prije izabranja, odbačenost onoga koji
nije bio izabran, ali u toj odbačenosti ima nešto privremeno jer
Abrahamov izbor mora donijeti blagoslov svim narodima.
U
Isusu Kristu ispunjava se Abrahamov izbor i privodi se kraju
odbačenost naroda, U Kristu su svi izabrani da tvore samo jedan
narod, narod kojega je Bog sebi stekao, izabranje obuhvaća sve.
Ovo
izabranje ne pripada više vremenu nego eshatologiji.
Dok
Gospodin ne dođe, svi su tu, u očekivanju da svi uđu u izabranje,
uvijek pozvani da se obrate (Dufour, str. 374). 11.02.2023. 20:52
„Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše (Am 3,2)."