Kralju moga srca

 

Sin Božji, kao Riječ odozgo i s nebesa, spustio se među nas, ljude. Utjelovi se po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne Djevice Marije i postade Sin Čovječji, jedan od nas, Bog s nama.

I krstio se u rijeci Jordan, i pokazao nam eshatološku svadbu na kraju vremena kada pretvori vodu u vino na zemaljskoj svadbi u Kani.

I prođe zemljom čineći samo dobro, naviještajući svoje kraljevstvo koje dolazi, propovijedajući obraćenje, i pozva nas sve u to svoje nebesko kraljevstvo. Uzađe na goru i preobrazi se, svijetloga lica, pred učenicima u svoje bijele haljine da se predstavi u svojoj slavi. Ode na Križ, u smrt da bi uskrsnuo od mrtvih i postade svojim vjernicima i svim ljudima Gospodar gospodara, Kralj kraljeva.

Dvor, Hram i Prijestolje Njegovo nalazi Mu se na Križu kamo je ponio sve ljudske nevolje i zločine, a ta Žrtva Bogočovjeka Isusa Krista u Euharistijskom slavlju vodi vjernike Mu i sljedbenike ka uskrsnuću od smrti, na novi i vječni život. U toj Žrtvi nestadoše naša zla jer Kralj nam ih je sve milostivo oprostio. Mjesto nas postade Pravednik, vjeran svojoj ljubavi za sve ljude, ostade vjeran do kraja, do smrti kakvu nikada nitko nije iskusio.

Nije kao zemaljski kraljevi da bi samo sjedio i zapovijedao.

Da bi ubirao poreze.

Kao prvo se pobrinuo za najranjivije. Njima je otvorio vrata svojega Srca i svi jako ugroženi nađoše u Kralju utjehu za sebe, ljubav i hranu.

Zar nije čudesno za obična čovjeka da postoji takav Kralj?

Zar nije čudesan Kralj koji čeka strpljivo sve ljude da Mu se vrate?

Da budu kao i On.

Zar nije pravedan kad očekuje da Mu svatko priđe s poštovanjem, u svadbenom ruhu, pokajničkog srca i da Mu se pokloni, samo Njemu, nikome i ničemu drugome? Jer to svima donosi blaženstvo i blagostanje, i sve ono za čime čovjek čezne.

Zar nije milosrdno prema svakom čovjeku da može prijateljevati s Gospodinom u istini i ljubavi, u slobodnom i otvorenom dioništvu ljudske i božanske naravi?

Isuse, u danima iskušenja podari mi od svoje božanske snage.

Stijeno moja i Hridino spasa mojega, u danima trpljenja i kušnji, povedi me onim svojim kamenitim stazama.

Spasitelju moj, neka moj križ bude lak za mene u Tvojoj ljubavi.

A kada pobijedim svoje neuredne želje, kada nakon dugog vremena, koje sam provodila u uzaludnim pokušajima da se odreknem svoga poroka, konačno dođem na svoj zacrtani cilj što se nazire u Tvome svjetlu, pojačaj ono što smo zajedno započeli i utvrdi me na tom položaju pobjede zauvijek. Koji živiš i kraljuješ u mome srcu i u mome životu, s Ocem nebeskim i u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen. 11.11.2022. 07:58

„Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” Gal 2,19-20

Vlasnici smrti

 

Nikako mi ne ide pojam „vlasnik” i pojam „ljudsko tijelo”.

Vlasnik je onaj tko je upravitelj onoga što posjeduje, što može kupiti i prodati i u čemu sam uživa dobrobit, ali i snosi posljedice slabih strana svojega vlasništva.

Ljudsko tijelo je organizam, to jest organizirana cjelina, a to podrazumijeva složenost postojanja.

Vlasnik ima svoje vlasništvo u pravnoj potpunosti. Njemu se vlasništvo može oduzeti ako počini kriminal i završi na doživotnoj robiji. Tada se vlasništvo usmjerava drugima.

Ljudsko tijelo nekako ne može biti u vlasništvu jer bi to bio pravno nedopustiv robovlasnički odnos.

Vlasnik je taj koji zapovijeda i čini ono što želi dok ljudsko tijelo ima svoju samosvojnost u gladi, fiziološkim potrebama, mjestu i vremenu rođenja, spavanju i slično.

Biti vlasnik svoga tijela ne znači razumno ništa moguće i logično, taj je izraz pokušaj spajanja onoga što je nespojivo u jednom pojmu.

Žene, ako ste vlasnice svoga tijela kada tražite kontracepciju, vi svoje tijelo zapravo napadate, a kada tražite abortus, napadate i svoje i drugo ljudsko tijelo. Zna se, čak je i moderno reći, roditelji nisu vlasnici svoje djece. Čak ni tada kada ih začinju jer očigledno, da su istinski vlasnici, ne bi nikada začeli djecu protiv svoje volje da imaju djecu.

Zanimljivo je i žalosno kako to mnogim ženama nije jasno, ta kontradikcija između vlasništva i života u riječima žena koje, naravno, to nisu same izmislile već u zajedništvu s muškarcima kao pokušaj da se gospodarski način razmišljanja spoji s prirodnim i fiziološkim pojavama na svijetu, u prirodi i društvu.

Jer, ne može se reći da je neki čovjek gospodar ledenjaka, vjetrova, kiše, divljih zvijeri, runolista i pustinjskoga pijeska, pa, ako se priroda ponaša po svojoj osebujnosti drugačije od pustih želja i nada nekih ljudi, vidi se da jedno s drugim nema nikakve razumne veze.

No, nisu ni žene, ni muškarci toliko neuki da ne znaju kakve su posljedice intimnih odnosa u koje se upuštaju i u kojima su sve, ali najmanje su vlasnici svojih organizama. Znaju da će „se dogoditi dijete”, njihovo dijete, njihov zajednički nazivnik. Gdje su tu te žene koje kažu da su vlasnice svoga tijela kada ne žele začeti, a upuštaju se u začinjanje djece? Gdje su tada te žene koje inače naglašavaju i ponavljaju da su gazdarice? Pa, ako su vlasnice začete djece u krajnjem slučaju, zašto žele uništiti svoje vlasništvo? Ili, ako ne žele djecu, zašto ih uopće začinju i muče sebe i druge, zašto se upuštaju u rizične poslove i radnje? Mnoge će reći da drugačije ne mogu, da ne mogu, a da se ne upuste u intimne odnose jer je to jače od njih i njihovoga vlasništva, to jest gospodarstva koje je njihov, ženski organizam? Osim toga, u tom odnosu dva su organizma spojena u jedan te isti organizam čiji vlasnik očito nije definiran za sada.

Izjaviti da ste vlasnik svojega tijela toliko je nelogično kao i izjaviti da vam je vaše tijelo gospodar, a to zvuči vrlo loše. To izgleda kao da neki ljudi i neke žene ne znaju za postojanje slobodne volje. To su isti oni ljudi i žene koji se slobodom diče, liberalizmom u političkom i ideološkom smislu.

Eto, sad smo spojili i požudu i politiku u isti pojam.

Spojili smo ideologiju besmisla s najljepšim događajem koji se može označiti pokraj pojmova „žena” i „muž”: plodnost, dijete, izobilje života.

Zar nije ljepše i bolje živjeti bez nesreća i ubojstava, nereda i ratova, u slobodi odlučivanja, posebice kada se ta sloboda odlučivanja pokaže i iskaže pozitivno u najtežim i najranjivijim okolnostima?

I kada te savjest ne muči i ne remeti tvoje pojmove i osjećaj i znanje za logično i razumno?

Reći ćete da zametak „još” nije ljudsko biće.

A vaše vlasništvo u tom slučaju još ne postoji, nego postoji samo požuda koja rađa smrt. Tada postajete vlasnici smrti ili tako nekako.

Kao što dijete još nije čovjek, tako ni vaši životi još nisu vlasnici smrti, a to je predivan trenutak kada sloboda odlučivanja dolazi u svojoj punoj snazi jer odlučuje o životu, odlučuje se za život.

Jer, što vrijedi čovjek koji ne može odlučivati?

I što vrijedi liberalizam i sloboda kada vas već u začetku ubija vlastito neznanje o pojmovima života i smrti, kada vas prodaju kao roblje, kada vas jači nadvlada?

I kakvi su to intimni odnosi ako ne razmišljate razumno ili još uvijek razmišljate, ali to se razmišljanje svodi na strahove od mogućeg začeća novoga života? I kakav je to život koji „još” nije život, ali je već osuđen na smrt i nepostojanje.

U čemu je ljepota i smisao braka gdje su muž i žena otvoreni životu?

Najčešće je ljepota u tome što su takvi intimni odnosi sasvim drugačiji od gore navedenih, ispunjeni sviješću o stvaranju, ispunjeni mirom i skladom, poletom čiste savjesti, nadom i vjerom u život i u najveću pozitivnu snagu i moć koju ima neko ljudsko biće, a to je ispunjenje pradavne težnje o novome rađanju novoga života koje se proteže na vječno rađanje u novome svijetu, u novome nebu i na novoj zemlji.

Pa, ako i umre, onaj tko vjeruje u život, uskrsnut će i živjeti zauvijek.

10.11.2022. 09:33

Dan Ljubavi

 

Svijetla strana različitih rastanaka,

to u Kristu uvijek sva su nova susretanja

nakon dugih, novih, razdvojenih nastanaka;

to su istom ušću mnoga utjecanja.

Mijenjaju se ljudi, duše, srca strasna,

ali dragi ljubavnici uvijek svojoj biti pristaju;

srce uvijek jedno, isto kao loza, mlada ili kasna,

zauvijek mu zjenice za susret blistaju.

Odjeni se u odore od radosti, satkane u Žrtvi

koja održava stalne ljubavi što su, kao letve

što ih nosimo na leđima nam kao teret mrtvi,

slavni znak svih križeva kada dođu slatke žetve.

Svi su naši križevi samo jedna, Božja Muka

u kojoj se sastajemo kako nam se svidi.

Bog je uvijek ovdje, a na času umiranja nježna ruka

i u noći uskrsnuća srce ljubavnika ničeg da se stidi

zbog te sreće koja dugo čeka i sve više daje.

Ljubavnici tako žive, tako sanjaju do onog časa

kad ih svijetom ispraćaju, kad im ljubav zauvijek potraje

jer su ljubili do kraja, jer im srce za tu Slavu stasa.

09.11.2022. 06:44

Staze oproštaja

 

Očistit ću klijetke svoje,

svoju dušu ću otvoriti

da još opet čujem riječi Tvoje,

da ih razaberem stvoriti

u nesavršenoj svojoj normi.

Tad ću s Tobom vina piti,

tako mi se nada sva oformi

poput Srca koje uvijek štiti.

Isprala sam haljine od praha

i od gline krhko tijelo

što upija sreću Tvoga daha;

za Te moje lice bit će bijelo.

Za Te, Kriste, bit ću službenica

Tvoje riječi, Tvojih djela, navještaja

što mi kradu nemir sluškinjica

koje slijede staze oproštaja.

Jer bez praštanja me ne bi bilo,

znamo isto kao što i osjećamo.

Sada kažem, konačno se zbilo,

svakome se dobrih djela dosjećamo.

To nas koči svakom da ne sudimo,

to nam ne da da se uzoholimo.

Mnogi misle uzaludno zemljom ludimo,

jer Ti, Kriste, nikad ne odolimo,

al' tom pravednošću rajskim vrtovima kročimo.

Ne vidi se, ali divan zid mi gradimo

od kojega spretne riječi sročimo

jer u Tvome vinogradu radimo.

08.11.2022. 19:16

Put života

Živi Bog si meni, kraljuješ nad živima,

Jutro moga uskrsnuća, Zoro pravednika

što si ih načinio od svoga daha i od pijeska.

Prije nego što mi svane, već mi srce snagu ima,

već je pobjednička pjesma protiv zavodnika

prisutna u duši mojoj, protiv smrtna duha teška

toj dolini suza i tom svijetu nevjere, senzacija.

Nitko da bi tražio Te, nitko da bi život cijenio

nego kažu „živim, ali kakav mi je život taj,

nema sreće, ni bogatstva, samo laž je svačija?”

kao da ih nikad nisi Duhom Ti osjenio

koji daje im krštenje i novo rođenje, vječni raj.

Daj mi, Kriste, da Te dušom, tijelom hvalim,

da Ti srce moje samo za Te bije

jer si mene zamislio kao svoju dušu u svanuća

ljubavi i raja plodna u kojemu samo Tebe slavim,

blagujem Ti Krv i Tijelo, i božanstvo koje grije

vjerno stado svoje kao sinove od uskrsnuća.

Daj mi da se sva ispunim radošću, veseljem

jer si rodio me nacrtanu kako Ti si htio.

Ne daj mi da skrenem s puta živućega.

Jedini si znao moje ime i sve moje želje,

jedini si uvijek pokraj mene ovdje bio,

dao mi od svoga Srca Duha izvirućega.

05.11.2022. 20:50

 

Povratak Kralja

Ranojutarnje to nebo od olova

nadvija se gusto poput ćuti

što je skrivam podno borova

kao da mi srce uznesenje sluti

prije kojega se mora zbiti smak.

Isuse, dolaziš u miru velikome

poput svitajuća sunca trak

da bi propao u jadu tolikome;

da bi rekao mi srcu da ne lupa

i da se ne trese ispred Zbora

već da svoje smrtnosti okupa

Krvlju što se blaguje iz Dvora.

Sivo – plavo ozračje me sprema

za taj Dan što tako brzo stiže

dok još svjećice mi plamen drijema,

dok još hladna noć me grize.

Nije okasnila jesen, niti kiše, ni mraz,

ne kasni ni svitanje u moždanima

jer si Kriste, Kralju, odagnao sraz

moje duše među koštanima,

jer me griješ ljubavlju i plamom

kakva nema nikada za zime.

Kada uresiš si čelo onom slamom,

tada tiho ću dozivati Ti Ime:

dostojan si, Gospodaru moj,

otvoriti pečate na Svitku,

roditi i za me Križ taj svoj

s kojime bih rado završiti bitku.

05.11.2022. 06:55

 

Dan ustrajnosti

Na dan pokajnički, današnji,

dok se sjećam ljetnih avantura 

za dob mladu, za rok nestašni,

pronađe me neka sjetna ura.

Stare pjesme zemlje, vremenite, 

što za zabavu su služile,

postale su meni nadom bremenite,

čak i utjehu su često pružile 

jer se stari čovjek nije lako dao,

nije htio sići s toga trona 

kad je krao kruške, kad se zabavljao 

dok je slušao sva gradska zvona.

Duša nosila ga da se raduje i pjeva,

nemir sreće bijaše mu jaka strana,

i u času kada sviće, i kad munja sijeva;

sreća bijaše mu tako nepristrana,

tako osobna i bjelosvjetska.

Nevolje su došle, pa su prolazile, 

nestala je silna snaga poetska,

a druge su duše dalje odlazile.

Cvrčak taj se počeo smrzavat u samoći,

iz duše mu izlazilo sve što duša traži,

riječi Boga, pažnja, odgovori usred noći;

postao je čovjek koji srce snaži 

za sve događaje koji će uslijediti,

za sve riječi što su bile Božji svati.

U Krista se ogrnuo i počeo vrijediti 

više nego što je ikad mogao to znati.

04.11.2022. 17:58