U svoje ću ime

 

U svoje ću ime vikati do Boga

jer me spasi u danima iskušenja

kada bijah okružena legijama zloga,

na svom mjestu, slaba kao sjena,

a u srcu predana sve do dubina,

vedrom nadom ustrajno Ga slijedih.

Kritički sam ljubila Ga, Božjeg Sina,

i u molitvama odavno posijedih.

Slava Tebi, Isuse, moj Spasitelju,

ništa drugo nije potrebno za lijek,

a to smeta Tvome lažnom prijatelju.

Ti mi uvijek daješ dobar pravorijek,

još i prije nego što se snađem.

Spašavaš me tad u pravo vrijeme

i ja sebe u Tebi pronađem,

moje molitve su Milosti Ti sjeme.

Dugo potrajale kušnje i padovi mali

da se sva pridižem, da načinim korak

što ga vuci nisu prepoznali

i taj put je bio svet i gorak.

Izludjeti su nastojali me do kraja,

da im se poklonim, da odustanem

i da zanemarim riječi svoga Kralja

pa da posramljena pred njih stanem.

Htjeli su me načiniti lažljivicom,

ali Ti si, Bože, već me davno prihvatio.

Štitio si moju dušu svojom golubicom,

proslavio svoje Ime, sa mnom propatio.

Do nebesa putuje mi ljubav i zahvalnost,

pjevat ću Ti, još Te više slaviti pred pukom

jer si Bog u svemu, jer si najjača Ti stvarnost

koja nosi me na dlanu i čuva me desnicom rukom.

05.07.2022. 10:51

Tri Biblijske filozofije života

 

PREDGOVOR

Život se čovjekov često svodi na tri stvarnosti...

Tako su i u Bibliji ponuđene tri stvarnosti koje su prisutne u mudrosnoj književnosti.

Susreće se ispraznost života, gotovo pakao: Propovjednik.

Ali tu je i probijanje, Čistilište: Job

I konačno, Biblija poznaje i pokazuje svijet ljubavi kao obećani raj: Pjesma nad pjesmama.

1. UVOD

Tri filozofije života

Postoje samo tri biblijske filozofije života i svaka je od njih predstavljena Biblijskom knjigom:

- život kao ispraznost, Prop: svevremenski klasik o ispraznosti života;

- život kao trpljenje, Job: traženje smisla ljudskog trpljenja;

- život kao ljubav, Pj: slavljenje ljubavi i boravak u životnoj ljubavi.

Propovjednikova je ispraznost muka i PAKAO.

Jobovo trpljenje predstavlja mučno probijanje i ČISTILIŠTE, zemaljsko prosvjetljenje, čišćenje duše i ulazak u nebesku kupelj.

Veza i spoj u Pjesmi nad pjesmama počinje i završava ljubavlju i predstavlja NEBO.

Bit pakla nije trpljenje nego ispraznost, nije muka nego besmisao, nije fizičko nego duhovno trpljenje.

Trpljenje nije bit pakla jer trpljenje može biti puno nade. Za Joba je i bilo jer nije gubio vjeru i nadu, a to je vjera i na putu u budućnost i njegovo trpljenje dokazalo je da pere, čisti i odgaja: daje mu oči da vidi Boga. To je obrazloženje ljudskog boravka na zemlji.

Konačno, nebo je ljubav i ono je prije svega Božja prisutnost i Bog je u osnovi ljubav.

2. SMISAO ŽIVOTA

Posrijedi je dugo, mučno, naizgled frustrirajuće traženje. Jobovo traženje završava nalaženjem. Job postavlja Bogu pitanje koje uključuje

druga pitanja:

JOB : „Zašto si me izveo iz utrobe – krila?

Kakva je to povijest, kamo vodi? Kakva je to igra?

Zašto sam rođen? Zašto živim? Čemu sve to?

To je i PROPOVJEDNIKOVO pitanje, ali Job daje odgovor, a Propovjenik ne.

Iz istoga razloga Mojsije daje odgovor na pitanja o kojima filozofi beskonačno i neplodno razmišljaju: Tko je Bog? Koje Mu je ime? Koja narav?

Mojsije ima pravi osjećaj da Ga pita. A Propovjednik, kao i tri Jobova prijatelja, beskonačno filozofiraju o Bogu.

Job, kao i Mojsije, pita Boga, traži Božje lice. Jobov život sadrži traženje i nalaženje. Cilj života jest naći Boga, pa i usprskos trpljenju i agoniji.

I križ je velik dar. Ali Job vidi Boga. I to ga zadovoljava.

ZAKLJUČAK

3. BOŽANSKA DIMENZIJA TRPLJENJA, OČIŠĆENJA I LJUBAVI

Život nije prikazan usiljenim i odveć strukturiranim. Uzet je u obzir svijet čovjekov i svijet Božji sa svojim silnicama i vječnim obilježjima. Ovdje tri postavke prožimaju i tvore čovjekovu stvarnost i razmišljanje o njoj: ispraznost, trpljenje i ljubav.

Bogu se pristupa po trima krepostima: vjeri, nadi i ljubavi.

Ovdje u Bibliji navode se tri eshatološka, buduća, završna stanja na zemlji nakon smrti: pakao, čistilište i raj.

Filozofi govore o mudrosti, ostaju na zemlji među ljudima i tako razmišljaju o stvarnosti.

Biblija također nosi konkretne ljude, idealizirane, tipizirane, univerzalne, obične. Ali ne gubi iz vida svijet stvorenja, jer uistinu postoje patnici. Postoji svijet pitanja i kritičnosti, ispraznost ljudske danosti i napora.

I konačno, čovjek je ljubljeno biće. A Bog je čovjekoljubac.

Čovjek vidi ispunjenje trpljenja, ispraznost mnogih briga. Ljubav je poticaj i pokretač naprijed.

Ljubav je novo, prožeto i preobraženo stanje.

(usporedi: H. Hohnjec u „Obnovljeni život”, broj 57; 2002.g.)

Ovo su drsko iščupane natuknice iz knjige Nikole Hohnjeca: „Tri biblijske filozofije života”, Biblioteka Riječ 42, izdanje KS, 2003.g.

Neke moje napomene.

U Knjizi o Jobu naviješta se Pashalno Otajstvo, Muka, smrt i uskrnuće Isusa Krista, dok se u Knjizi Pjesma nad pjesmama očituje Brak nad brakovima između Boga i Crkve, odnosno čovječanstva.

U Knjizi Propovjednik, koja mene osobno podsjeća na kralja koji pade u grijeh, ne naviješta se neka osobnost koliko se potvrđuje (jer se nalazi u Svetom pismu) sigurno postojanje stanja pakla. Ta je Knjiga (Propovjednik) nešto što iznenađuje čitatelje koji još nemaju izgrađenu vjeru i gledaju idealistički na Bibliju, a često i preskaču dosadna mjesta kao što je nabrajanje rodoslovlja i slično. Knjiga Propovjednik strši iz Biblije veoma drastično jer je sušta suprotnost onome o čemu čitavo Sveto pismo govori, a to je putovanje u nebo, ljubav, raj, povjerenje, prijateljstvo, dobra volja, nada, pouzdanje i povjerenje. Ta činjenica dokazuje da Biblija ne promovira kaznu za grijeh već detektira uzroke patnje i smrti koje je uklonio Isus Krist svojom smrću na križu. Inače se nitko ne bi našao tko bi se čudio Propovjedniku. On je upravo zato tu, da se čovjek neugodno iznenadi, začudi i trgne iz letargije. 04.07.2022. 20:35

„I mi smo vidjeli i svjedočimo
da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta.
Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji,
Bog ostaje u njemu, i on u Bogu.” 1 Iv 4,14-15

Bijeli kamen

 

Nije mi potrebno ničije rame

za plakanje, utjehu, mrtvilo.

Vedra sam kad pamtim one tame,

neprobojne i za najstrašnije brtvilo.

U toj tami duše moje, srca moga

ima samo jedna voda duboka,

ima stanove kod našeg Boga

što je prodao imanje sve do Boka.

I taj Bok i Srce ne bijahu Njegovi

već je ognjenim se plamom pustio

da Ga ruše munje, gromovi i bregovi,

sve dok sebe nije u Grobnicu spustio.

U toj tami po kojoj vrludam

uvijek nađem isti kamen bijeli.

Sjednem i odmaram da manje krivudam

pa mi skupa postanemo znamen cijeli.

Crnilo se vuče oko moga tijela,

voda nije hladna već je pitka, meka.

I taj kamen nije ono što sam htjela,

ali polio me kao Velika rijeka.

Evo ga, naviješta sve po volji Boga

meni samoj te Radosne vijesti

i još puno, i još svašta, i previše toga.

Reći ću ti onog dana kada bi se sresti.

Uskrsnuće Kristovo je bilo, a sve drugo nije,

i u svome uzdizanju rekao je sve,

sve što nismo spoznali od prije,

da ta ljubav duše nosi vječne plodove.

04.07.2022. 14:36

Povjetarac u kostima

 

Evo, opet u to rano svitanje se budim

i za disanje se u tom hladu spremam.

Duh mi Sveti ne da da se kudim

jer ja noću takve smetnje nemam

kao što je omarina otežala ljeta.

Tu, pod krovom, duša shvaća

da je strpljivost još jača neg' poeta

što se uvijek zapisivanja prihvaća.

Slušam tuđe recitacije o svemu,

zarobljena tom opsesijom za rimu.

I praznina preda mnom me nalazi u drijemu,

ali sričem stihove i hvalim ovu klimu.

Noć je tako svijetla, svježe je i prohladno;

jedva sam to dočekala uz tek malo sna.

Ništa drugo nije potrebno za srce jadno

što ga opterećuje vrućina moga tavana.

Nemam nadahnuća, samo olakšanje.

Ljudi, kako je to dobro vrijeme

kada duša dobro vidi Božje obećanje,

a ne samo križne pute i na srcu breme.

Kako slatka tama za te moje izmučene oči,

a kroz nju se vidi sve što duša hoće.

Ona u toj kupki Boga žeđa, vjeđe moči,

ganuta do vrha svoje nebeske kakvoće.

Kako li je onom prazno tko ne čuje Krista

i kako su moždane na miru za pozornost.

Kao da mi dodiruje kožu ta Esencija čista

koja žeđa mene, i nudi se kao sveopća udvornost.

Slušam dugačke sve pjesme koje ljubav dočaravaju,

običnu, zemaljsku, s puno psovki i prostota.

Znam za Tebe, Kriste Bože, stvorovi Te očaravaju,

ljubav žive, ali ne znaju za istinu, ljepotu svog života.

Pitaju se o predmetu ljubavi svoje,

misle da je uzrok ljubavi u njima.

A u duši nose stope čežnje Tvoje,

i neće nikada tu ljubav podijeliti svima.

Škrto čuvaju se pa sve rasipno potroše,

uzalud im onaj vršak duše što u njima pati,

zove Tebe, Kriste, od kojega se okrenuše i odoše.

Ponekad se samo pitanje o duši s bolima im vrati.

Kriste, Tajno za te mnoge duše zatvorene,

jedino je malo patnje ono što ih liječi.

Za te duše što su s neba stvorene

patnja mnogima sačuva srž od Božje Riječi

jer ni spoznaja ne dođe s nekim užitkom,

već užitak prati spoznaju Ti, Bože.

I ja čeznem vijekom za tom noći pitkom

dok u srcu izjave se Tvoje množe.

Kada razgovaram s Tobom, mili Kriste,

tek mi tada lahor prodire kroz kosti,

tek u srce dirne, obnavlja mi misli da su čiste.

Tako oduvijek je bilo i bit će do vječnosti.

04.07.2022. 02:28

Noćna zora

 

Sakrila sam tebe duboko u duši

i sad ne znam je li osvanula nova noć.

Stalno gledam da li svijet se ruši

ili kad je meni na te zdence poć'

gdje je voda mrzla, pitka, Isusova

i ni jedna druga takva nije.

Da napojim stihove i svoja slova,

da mi srce se osnaži kao prije.

Znam da Bog naš može sve,

al' Ga rijetko pitam bilo što.

Volju čekam iz visine nebeske,

Zapovijedi koje rasplinu mi zlo.

Otvorit ću srce kada krenem piti

slatka meda, gorke soli s okusom

od sjećanja i svega što bih kriti.

Za Te, Kriste, cijelim opusom

odgovarat ću pred Čistilištem,

na Vratima sa svima koji stignu.

Kao da se nalazim pred mrjestilištem,

vidim grijeh što mi kičmu prignu.

Oko mene puze štipavci i gliste

što od mladih riba stvaraju si vjeru.

Jadne li su ruke moje, nisu čiste,

mada primila sam plaće obilatu mjeru.

Javno mnijenje i prije me pokopalo,

ne viđam ga ima sto godina dana.

Možda si je druge pute prokopalo,

sigurno se aktivira kao zemlja slana.

Žurim, žurim sad pred Boga strasna

što mi pali srce, pluća i slabašne grudi

pa sve mislim kako ljubav mi je strašna,

neugledna, slaba, gladna, sama na toj sprudi.

Ali tada Bog moj progovara:

takva si za mene jer si moja,

zato ne znaš sve što drugi stvara.

Ti si slika crna i nebeska boja

od koje dobivam najfinije brašno

i napitak zaljubljenih vitezova

koji uvijek vraćaju se ako nije kasno

kada se pojavi sasvim druga zora.

03.07.2022. 19:29

Paruzija

 

Noćas duša je na pola udisaja,

čeka se na hladan osvanuli zrak.

Srce tuče kao pred vratima raja,

od te same pomisli gubi mi se dah.

Raj dolazi, silazi pred moje stope,

znam po tome kako gušim se, a dišem.

Nevolja se gubi, a suze se tope

dok o Tvome dolasku sad, Kriste, pišem.

Silaziš na oblaku Ti Slave svoje,

Tvoja slava oko Tebe anđeli su Duha,

nepregledne mnoge riječi Tvoje

kojima se klanjam blagovanjem Kruha,

čašom spasenja i kaležom Ti Krvi.

Ukipljeno stojim, glavu dižem, ruke,

dok se oko mene kamenito brdo mrvi

pod kojim Ti budio si pravednike Muke.

Znam da ćeš me uzeti ako ja ustrajem,

ako ulje mi za svjetiljku se ne ugasi

koja tinja Tvojim svjetlom dok se kajem

i dok molim neprekidno: spasi, spasi.

Uzet ćeš mi prašno srce, dušu zapečaćenu,

privući me svojim znakom na mom čelu,

postavit me slabu na visoku Stijenu

jer si navikao stvarati na mome djelu.

Dok se lome zvijezde, sunce, i nebesa

dok se okreću k'o vrteška nada mnom,

i dok propadaju stope mi od zemljotresa,

Ti me, Utočište, uzimaš i moliš sa mnom.

03.07.2022. 03:59