„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!”Lk 12,49
1. SAMOPOŠTOVANJE
Neće te spasiti prsten, niti zavjeti odanosti i vjernosti; neće te spasiti zakon koji će ti odobriti ono za čime najviše čezneš, čovječe; neće te spasiti askeza sama po sebi, ili velika odanost Božjoj riječi.
Spasit će te samo vjerna osoba, osoba suprotnog spola ili osoba istog spola koja je vjerna samo tebi čitav život, koja se žrtvuje svakodnevno radi tebe, koja cijeni i poštuje Boga i sebe samu jer jedino tako može očekivati ljubav i poštovanje, vjernost i požrtvovnost od drugih ljudi.
Ako imaš odanog prijatelja od djetinjstva, od najranije dobi i mladosti pa sve do zreloga doba, uzet ćeš možda ženu, radi djece, radi obitelji, radi sigurnosti i napretka, ali ćeš svoju najiskreniju odanost ostaviti za onog prijatelja.
Ako ti, djevojko, imaš jednu dobru, najbolju prijateljicu, njoj ćeš povjeriti ono što misliš da tvoga muža ne zanima, ono do čega ti je najviše stalo u životu i ostat ćeš vjerna susretima s najboljom prijateljicom jer ne cijeniš dovoljno sebe pa ne znaš cijeniti niti pažnju i odanost svih drugih ljudi.
Ljudi nose u sebi tu želju za vjernošću.
I, kada im se dogodi da pronađu osobu koja ih cijeni više nego što bi oni sami sebe ikada procijenili, i ako to potraje dugo jer rivali uopće ne postoje u blizini, tada si našao svoj životni opći i posebni cilj.
Ali, kada se povjeriš osobi koja poštuje sve tvoje, ali sebe voli ipak malo više nego tebe; ako ta osoba ne može izdržati u vjernosti tebi ili ako naiđe na suparnike koji su svi od reda zanimljivi, takva osoba je izgubila tebe, ali osim toga nije izgubila ništa, možda je čak i dobila nešto s tim prijateljstvima. Ali ti gubiš nju, gubiš sebe, gubiš život, gubiš dušu, gubiš sve.
Tajna je u samopoštovanju kojega rijetki nose, kojega gotovo nitko ne priznaje. Da, mnogi se uzvisuju, ali to nema veze sa samopoštovanjem. Može li netko posvetiti svoj život, čitav život, nekome ili nekima, dati život, uskratiti si sebe samoga i sve svoje uspjehe, prijatelje, užitke i dobitke samo radi nekoga tko ne izgleda uopće kao netko značajan ili vrijedan žrtve?
Jer, kad čovjek čini ili govori nešto, morao bi to činiti potpuno i do kraja ili ne činiti uopće. Većina ljudi ne čini na dulje vrijeme ono što odluči da će činiti dugo, zauvijek.
To je svijest o svojem vlastitom dostojanstvu, o svojoj vrijednosti; to je svijest o svojem značaju kao što je značaj svakoga ljudskoga bića.
Reći će mnogi da ljudi ne vrijede toliko. Točno, jer njihov Stvoritelj je Onaj koji stvarno i puno više vrijedi, Vječan i Istinit, Bog.
Ali problemi nastaju za ljude koji su vjerni Bogu do kraja, jednako kao i za one koji se ne usuđuju postati odani Božji prijatelji. Bog je nevidljiv, nitko Ga ne poznaje, s Njim se ne može na kavu ili u krevet.
Čovjek koji misli da se mora odreći nečega da bi postao Bogu dobar prijatelj je čovjek koji nije svjestan svoga značaja općenito, a niti svoje vrijednosti u Gospodinu, svoje kvalitete za Boga.
Prvo moraš Boga čuti i vidjeti Mu riječi, a tek tada uviđaš kako je loše ono što ti je izgledalo dobro i važno među ljudima.
Tada i možeš naći dostojanstvene i značajne veze.
No, to se događa rijetko, zaista rijetko. Bog šalje prijatelje svim ljudima i svi ljudi mrze Božje prijatelje te se Gospodinovom prijatelju počinje priviđati da zaista ništa ne vrijedi i da je podoban samo za mržnju, a i postaje jako, jako usamljen, pa makar bio stalno i među vjernim Božjim prijateljima. Nerijetko počinje tragati za barem jednom ljudskom dušom, a da to nije neki već odavno pokojni svetac nego živa, prisutna osoba u blizini.
Tu se, naravno, radi o poremećenom samopoštovanju.
Jedan problem je u tome što danas ljudi misle da svi sve znaju o kršćanstvu.
U vremenima Prve Crkve bilo je tako rašireno službeno mnogoboštvo i nepoznavanje Isusa Krista, uskrsnuloga od mrtvih, da je Radosna vijest bila velika i sasvim, sasvim nova za ljude.
Danas nitko kao da nema strpljenja kontemplirati i vjerovati, svima je normalno da će živjeti vječno jer Bog je milosrdan i oprašta sve.
Sveti Pavao je imao mnoštvo problema sa samim sobom, a još više s nevjernicima, poganima i profanim svijetom, prepunim traženja i traganja, prepunim uzvisivanja i oholosti, pohlepe i ubojstava, robovanja, prepunim požude očiju i srca. No, Pavao je bio uvjeren da će se uskoro, vrlo brzo, na njegovu riječ i pojašnjenje, ljudi obratiti Bogu jedinome. I nije bio usamljen u tome uvjerenju, oko Pavla su bili apostoli Isusovi, sveti Petar, evanđelisti. Nije ih bilo tako mnogo kao što danas ima mnogo deklariranih kršćana, čak su i u postotku bili u manjini, ti navjestitelji božanske ljubavi, samopoštovanja svakog čovjeka u Gospodinu, uskrsnuća, dostojanstva ljudske duše, ljudskoga života.
Učenici Isusovi nisu stigli vidjeti puno grijeha nakon svoga naviještanja u velikoj vjeri, oni su činili čuda, njihova riječ je bila čudesan melem za čitavu ekumenu, za propadajući stari svijet koji nije otkrio spas niti u strogo, lijepo i demokratski uređenoj savršenoj državi, niti u umjetnosti koja se, kao i danas, počela prostituirati nakon dugih godina obijesnoga života; niti u mukotrpnim osvajačkim pohodima jer što vrijedi osvojiti neku zemlju ako je ne možeš spasiti, unaprijediti, održavati.
Učenici Kristovi nisu se stigli razočarati u sebi samima.
Jer Otac i Sin poslali su svoga Duha Svetoga na apostole, na svoju Crkvu, Duha Životvorca, Duha Branitelja, Duha ljubavi i trpljenja zbog Boga.
2. PONOVNO UNUTARNJE STVARANJE
Prema prvotnoj katehezi, Krist – mrtav, uskrsnuli i uzvišen s desne Očeve – dovršava svoje djelo dijeleći Duha apostolskoj zajednici.
„Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.” Dj 2,32-33
Duhovi su punina Pashe.
Duhovi su cilj radi kojega je Otac poslao svoga Sina da prinese Bogu svoj život te tako otkupi sve grijehe svijeta, da Sin Božji uskrsne jer bijaše Pravednik nad pravednicima i da sjedi s desne Ocu.
Duh Sveti je Bog, Treća božanska Osoba.
Duha su poslale Prva (Otac Stvoritelj) i Druga (Sin Spasitelj i Otkupitrelj ljudi ) božanska Osoba radi svjedočanstva koje treba pronijeti do krajeva zemlje; čudo slušanja naglašava da se prva mesijanska zajednica proširuje na sve narode.
Duhovi okupljaju prvu mesijansku zajednicu i polazište su njezina poslanja.
„Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje”, govorio je Isus učenicima (usp. Dj 1,8).
Ovo su krštenje Duhom Svetim usporedili s Isusovim krštenjem, tim svečanim bogojavljenjem na početku Isusova javnog djelovanja.
Duhovi su novo stvaranje, nakon što je Muka Isusova očistila vjernike svoje i čitav svijet od zla i grijeha (ovo danas jesu samo posljedice).
Duh koji u Knjizi Postanka već lebdi nad vodama prilikom stvaranja svijeta, djeluje kao ponovno unutarnje stvaranje.
Misterij svega spasenja ljudi i svijeta otkriva se u Duhu Svetome.
Dar Duha Crkvi jest konačan, s Njim počinje Crkva koja slavi na Duhove svoj rođendan i koja u svom hodu u susret Gospodinu od Boga Oca i Sina stalno prima Duha koji je okuplja (mada i nevidljivo) u vjeri i ljubavi, posvećuje je i šalje ju na očigledno tešku, ali slatku misiju.
Djela apostolska – to Evanđelje Duha Svetoga - otkrivaju neprekidnu aktualnost ovoga dara, karizme u najvišem smislu riječi, i po ulozi Duha u ravnanju i misijskoj djelatnosti Crkve, i po Njegovim vidljivim očitovanjima.
Darivanje Duha daje obilježje posljednjem vremenu, razdoblju koje počinje sa Uzašašćem, a doživjet će svoje dovršenje na posljednji dan, kad se vrati Gospodin Isus. (usp. Dufour, str 230). 22.05.2022. 15:40
3. VATRA U SRCU
Kršćanska Crkva živi od ognja koji je zapalio svijet zahvaljujući Kristovoj žrtvi.
Ta je vatra gorjela u srcu putnika u Emaus dok su slušali riječi Uskrsloga.
Ona je sišla na učenike sabrane na dan Duhova.
Taj oganj s neba nije oganj suda, već teofanijska vatra koja dopunjuje krštenje ognjem i Duhom; oganj sada znamenuje Duha; premda nije rečeno da je taj Duh ljubav sama, izvještaj o Duhovima pokazuje kako je Njegova zadaća preobraziti one koji imaju pronijeti kroz sve narode jedan i isti govor: govor Duha.
Stoga je život ljubavi nebeske, kršćanski život, u znaku bogoštovnog ognja koji sažiže paljenicu naših života u kultu koji je Jednome jedincatome Bogu ugodan.
Prenoseći Božju ljubomoru na kultnu posvetu svakog životnog trenutka, ta vatra ostaje vatrom kojom se izgara do kraja.
A za one koji su primili oganj Duha udaljenost između čovjeka i Boga prevladao je sam Bog kad se posve pounutrio u čovjeku; možda je to smisao one zagonetne riječi: vjerni postajemo kad smo „vatrom zasoljeni”, solju suda i solju Duha (Mk 9,49 sl.) i prema onoj riječi koju Origen pripisuje Isusu: Tko je blizu mene, blizu je vatre; tko je od mene daleko, daleko je od Kraljevstva. (Dufour, str.772). 22.05.2022. 16:31
Kalvarija je mjesto savršene ljubavi, ali način na koji se to očituje znači odlučnu kušnju: prijatelji doista napuštaju Raspetoga:
to je zato što prianjanje uz Božju ljubav nije stvar fizičkog susreta, niti ljudskog zaključivanja što nazivamo poznavanjem po tijelu, po ljudskoj puti;
stoga je potreban dar Duha koji u čovjeku stvara novo srce.
Izlivši se na Duhove, kako je Krist bio obećao, Duh je od tada prisutan u svijetu po Crkvi i uči ljude ono što im je Krist rekao, omogućujući im da to shvate iznutra, pravom religioznom spoznajom; bili svjedoci Isusova zemaljskog života ili ne bili, ljudi su tu ravnopravni, bez razlike vremena ili rase.
Svakom je čovjeku potreban Duh da može reći „Oče” i slaviti Krista.
Tako se u nama širi ljubav koja nama ovladava, ljubav koja nas pripravlja na susret s konačnom ljubavlju u kojoj „ću savršeno spoznati kao što sam spoznat” (1 Kor 13,12).
(usp. Dufour, str. 503/4)
Dajući Sina, Bog otkriva da se On sam daruje u ljubavi.
veza : DUH MUDROSTI
veza : RIJEČ I DUH
veza: SPAS ZA POSLJEDNJIH VREMENA
veza: PASHA
