Monday, January 10, 2022

Povoljan vjetar



Smije li se proći

samo tako

kraj zimske noći,

nečujno, polako



dok te Kralj doziva

kao labud sam?

O, temo siva,

gdje ti je stan?



Zakon je šutnje

poput zavjeta,

kao struna lutnje,

kao zraka svjetla,



daleko dopire

i nema smetnji,

i sva se ne opire.

Toj potajnoj šetnji



dolaze čari

za neka osjetila

i čelo se žari;

duh mi posvetila



u dodiru čvrstom

sa svake strane,

svečanim krstom

povezuje dlane.



Moramo zastati

na ovoj koti,

ali ne zaspati

vječnoj ljepoti.



To susret je prvi,

kao i uvijek,

gdje dah se mrvi

jer ljubav mi lijek.



Nema ta izraza,

ni stiha prava,

to ljudska je staza

što se okajava.



Nemoćna ćutila

duša doživi

jer je naslutila

da uzroci krivi



dođu iz davnina.

Previše slojeva

i svih neravnina

u igri brojeva



u srcu slijedi,

a jedan je dovoljan

da ga povrijedi.

Vjetar je povoljan,



jedrimo dalje

sve do zore

kamo nas šalje

to ljubavno more



koje se javlja

između nas.

To me izbavlja,

to mi je spas.

10.01.2022. 01:40



 

Sunday, January 9, 2022

Posveta grešne rijeke

 



I

Tko mi kaže da ne gleda i ne sluša

ovo srce okorjelo, ogorčeno

kao što je meka ili blaga ova duša;

čime njegovo je klupko optočeno,



da je meni znati, da je meni čuti.

Granice su uske, mreža gusta,

uvijek polukrugom idu ovi puti,

a na njima samo crta pusta.



Radosna ta vijest je iznad svega,

ona održava svaki tinj i plamen,

ona Duha, uma je i svijeta sprega,

kup je što ga čine til i kamen.



Kako ne bi tanak papir otvrdnuo

kad po njemu padaju svi jari

i kad služi onom tko je odvrnuo

iskaljivanje i drvce koje žari?



Samo neljudska su stanja permanentna

i ne mijenjaju raspoloženje.

Samo bezdušna je egzistencija uvijek konzistentna,

neumoljiva i gorka kao plitko vrenje.



II

Izolirana i zatvorena biljka mlada

navikla je rasti kao otporna na svježi zrak.

Kada cvate kao što ne cvate sada,

ona želi uzak prostor, osamu, tišinu, mrak.



Najgoreg trenutka Bog te nađe zvati

i tada se pamti milost što je On učini

umu, srcu, duhu, svakoj lati

i tada se želi samo nestati na pučini.



Čak i tamo razni glasovi pristižu,

razni znakovi, simboli i raspoloženja;

neki trče, neki lete, neki gmižu,

ali svi su puni sebe, svojih podozrenja.



Meke dušice su jako zgodno zatvorene,

niti živjeti ne mogu, niti biti potpuno u normi

koju stvara svijet što tvrđi je od stijene,

ali on ne nalazi se nikada u dobroj formi



kada u slobodi govoriti želi

jer postaje svojim pravilima rob.

Istina se Boga rijetko čuje i podijeli,

ona jedini je Ključ kojim otvara se grob.



III

Eto, to je ona silna, velika i grešna Rijeka

u koju je smrtnim tijelom duša Boga uronila

i posvetila je, natočila nebeskoga mlijeka

pa u svijet je ognjem Duha Svetog uplovila.



U tom svijetu više vrsta ljudi obitava,

nisu isti, ni jednaki nisu svi,

ali svima isti Sud se očitava

na kojem se dijele mekani od zlih.



Otac laži knez je toga svijeta,

moto mu je da svi ljudi lažu,

a tako se gubi najvažnija meta,

Istina za koju mora se na stražu.



Reći ćeš mi: „Nisam lud da odem

i da za to glavu gubim!”

Krist te zove u Crkvu slobode:

Znat ćeš odmah koliko te ljubim



i vidjeti prozirne ta kneza varke

od kojih se netko pretvori budalom.

Vidjet ćeš svu istinu iz ljubavi te žarke,

znat ćeš zašto ljudi časte mene hvalom”.



IV

Ovaj svijet proglasi i rastrubi

da su važni samo bogati i zli.

Oni koji nose križ i život grubi

nevažni su, nezabilježeni.



Puna usta su im varavih parola,

a istinu ne poznaju naivci

jer pohađali su mnoštvo škola

u kojima drugi svi su za zlo krivci.



Priznaješ da živiš s punim pravom,

da ti nisi čuvar svoga brata -

- to je laž najveća bradom i glavom

koja vodi sve do nereda i rata.



V

A tamo, na miru, lađe pluta drvo

koju ptice čuvaju za Krista.

Za nju onaj knez će reći kao prvo

da ni jedna duša nije sveta, čista.



Kroz tolika koprcanja na toj djeljivosti

među valima od siromaštva, gladi,

nepravdi i psovki, optužbi i netrpeljivosti,

Duh me Kristov blaži, vodi, hladi.



Boli jesu, ali prolaze, tuga plodi,

radost istinska je, duboka i tiha.

Lađa kao ljestvama do neba brodi

gdje se anđeli zauzmu oko stiha.



Da tog mira nema, ludilo bi preuzelo vlast,

umorni bi nervi i smrznute kosti

pretrpjele sveg divljaštva brzi rast;

nitko ne bi promislio o ljepoti nevinosti.



VI

Koliko Ti je bilo teško, Kriste,

gledati u jadne duše opsjednute,

uronjene u te svete vode bistre,

ognjem ljubavi od đavla otrgnute?



Nitko ne zna kako pakao je mračan,

plač i jauk, izgubljena svaka nada

kao izranjena ptica usred drača

i ta blatna duša neprekidno pada.



Nitko svojoj besmrtnosti ne vjeruje

da će biti glupa, ružna i u vječnoj kazni.

Mnogi svojoj lijenosti ne djeluje,

glupi smo i grešni, tvrdovrati, lažni.



A Ti samo kaza da svijet se obrati,

Ti posveti grešnu rijeku mudrim Duhom

i sve dugove za ljude đavlu plati;

Ti otkupi krv i meso, nahrani ga rajskim Kruhom.



Da se čuje ljubav s istinom u paru,

da se nevjestom prozove zemlja sva

kako primila bi Zaručnika u tom daru,

kako oslobodila bi se od zla.



Opsjednuti svijete, jednom se probudi,

to što prije da nam Bog na zemlju stigne.

Neka blagoslovljeni u Njemu svi su ljudi

i blaženi svi oni koji nose Isusove stigme.



VII

Da te sretnem, dragi kršćanine,

da te još zagrlim, blagi svećeniče,

jer na ovoj divnoj zemlji tmine

nama već odavno zrno gorušice niče.



Poznajem ti korake i blagoslove,

poznajem ti psalme i nebeske ode,

ptice tihe, noćne, svakodnevne snove,

jedinstveni moj suputniče, brate, rode.



Kad bi samo mogle suze lijevati

i da barem srce proliti se hoće,

anđeli bi stali s nama vječno pjevati

o tom našem putovanju preko zloće.



Majko Boga, Majko sveta, tješiteljice,

čuvaj moje jedine i drage, moli

za sve ljude s nama, prijateljice,

jer u tebi Bog naš liječi sve te boli.

08.01.2022. 23:42



















Saturday, January 8, 2022

Hora baptismi

 

Teilhard de Chardin: KRŠTENJE KRISTA, KRALJA SVEMIRA

Zaleđene kapi ta obraza suha

vladaju zemaljskom tvrdom korom

pod kojom se rađa sjemenje kruha

koje se susreće sa svojom horom.



Ne znaju livade, gradovi, djeca

da se pod njima proljeće rađa,

da se i muka pod ledom peca

i da je kristalna takva čvrsta građa.



Moždane sive popuste emocije

i rodi se slobodna razmjena,

povezuje buduće ekvinocije,

a koža se trese, duboko ranjena.



Osjetljivo doba, načeta onog imuniteta

što uvijek se bori i komeša,

u preslaboj moći svog ilumiteta

s malom koronom se brzo pomiješa.



A srce se sudbinom svojom ne žali,

u njemu bukti grotlo nedostižno

koje održava taj organizam nemali,

grije ga ledom, njeguje brižno.



Duševnost je čovjeka velika tajna,

a nema je stvar, ni zemlja je nema.

Često je crna, često je sjajna,

neusporediva usred svemira drijema.



Ona je sasvim drugačije kategorije

i Duh je od Boga stvara i drži.

Depresije teške ili znak euforije

pokazuju kako se ledi i prži.



Svjetlo je molitve ono što prožima

krvotok svih kaosa i galaksija,

uzrok i razlog svih ljeta i zima,

smisao dobrih i boljih atrakcija.



Pokretač energije u ljudskoj duhovnosti

dar je od Boga za svoje stvorenje,

od čovjeka stvara svemir udobnosti

što slavi Kristovo sveto krštenje.

08.01.2022. 07:21

Friday, January 7, 2022

Baština Neprolaza


 

Jedna zvijezda vedra neba preda mnom treperi

i sad vidim, moji razlozi su mnogi nestali,

a duša se ova time nikada ne mjeri;

za me tokovi života nisu prestali.



Sve se duši u nutrini danima taloži,

ona postaje od toga više sočna,

u njoj se osobnost istinom umnoži;

tada procjena je njena sigurna i točna.



Tako život jedne duše kao voda teče,

uvijek prema većim koritima teži

da bi dostigao sve što Providnost proreče

jer od Riječi Boga nikad se ne bježi.



Lađe sve su čvršće, sve su od života pune

čovječnosti, praštanja, pobjeda i plodnih poraza.

Nije potrebno mi srcu da sluša plotune

jer u sebi nosi baštinu od Neprolaza.



Mnogi moji plodovi već odavno svi su zreli,

mnoge lađe odmakle su, a neke su pristale

u toj luci gdje su brodovi se razni sreli

što ih riječi Providnosti nikad nisu izdale.



I sve što je prošlo još mi uvijek vrijedi,

nisam ona koja život želi zanemariti

jer se gradi na njem ono što mi slijedi,

sve što Isus, moj Gospodin želi još podariti.



Zvijezde vedra neba proriču mi novo vrijeme,

čekaju me veće kušnje i očekuje me more

da već krenem, da posijem i to novo sjeme

jer se nikad ne zna što donosi zvijezda zore.

07.01.2022. 05:02



Thursday, January 6, 2022

Zidine vječnosti

 


Svake noći sanjam rat

i u groznici se budim.

I da slabo živim, pokazuje sat,

a tom svijetu sve se više čudim.



Putovanje je života moga statično

i već se dugo pitam odakle mi to.

Mišljenje mi oduvijek je bilo pragmatično,

a k nebu me nosi moje čvrsto tlo.



Dinamika je moje duše sva unutra,

tu se uvijek dogode svi susreti.

Niti anđeli mi ne govore gdje je sutra

koje spominje se baš u svakoj posveti.



Živjeti bez budućega i bez plana

slobodu mi široku donosi

jer sve piše u toplini Božjeg dlana;

ponekad i Krist se mnome zaista ponosi.



Ta sigurnost nije od ovoga svijeta

i to svjetlo ne stiže iz snova, ideala,

i ta sol mi nije krhka kao prah od cvijeta

već je stopa moja na nebo mi stala.



Putujem po nebu, a po zemlji kročim,

riječ mi dođe kao spona,

kao znak da vino što ga sebi točim

prodire do mene sve od iskona.



Susret vječnosti i zemaljska tijela

odvija se tu, u mom životu

što ga čini samo rad i molitva bijela

i to stvara meni božansku ljepotu.



Ako nisi čovjek što po zemlji čvrsto gaca,

nećeš nikad znati od nebeskog raja

jer je nebo čvrsto i stvarnost je jača

i od tijela, i od zemaljskoga kraja.



Kamena je stijena nesigurna, laka,

tijelo čitavo je stvarnost što se kvari.

Samo trud i muka, rad i tlaka

s molitvom će postati nebeski dari.

06.01.2022. 06:23



Popular posts