Samo Tvoja volja, Kriste

 

Prestanem li pjevati stihove,

ne mora značiti ništa strašno,

ne mora biti da sam mrtva,

da sam izgubila javu i snove.

Samo zato što pjevam strasno,

neću postati nikakva žrtva.

Možda mi nestanu sredstva

ili može me nešto hakirati,

il' možda me samo pritvore

zbog referenduma svjetstva

kad ne može čovjek birati

gdje će dočekati zore.

Možda su me noćas posjetili

duhovi od nereda i slutnji,

prazne priče ili proročanstva.

Možda senzori su osjetili

da i bolje sviraju na lutnji

anđelice mojega kućanstva.

Ako me odvedu nepoznate sile,

Bogu svome pjevat ću elegiju

u svom srcu, vazda snenom.

Tužaljke Mu nikad nisu mile

pa će spasiti me svojom legijom,

svojom poezijom raspletenom.

Naići ću poslije svega toga

da se opet duša moja rađa

što je dobila svoj dar na cijeni.

Hvalit ću i slavit Krista, Boga

jer od Njega nastala je ova krađa,

Njime moji stihovi su zaneseni.

Tebi, moja dušo vječna, nježna,

revnosniče pokraj vitezova,

ne moram govoriti ni dahom

jer je takva sudba neizbježna,

jer si oduvijek ti takva kova

i ne zamaraš se sitnim prahom;

ti ćeš prije mene me pronaći

na nekom od starih versa,

Bog tvoj reći će ti putokaze.

Mjesto tebe, Krist će me dotaći

izvjesnošću tankoćutna sensa

u punini te nebeske staze.

30.08.2021. 05:13

Od sada zauvijek

 

I bit će oni moj narod, a ja njihov Bog

 

Zauvijek poteče milosrđe Tvoje,

od sada odjednom zauvijek se toči

u to srce i u srž slabe svijesti moje,

u moj život moju snagu da optoči

da ja ne znam u svoj neznatnosti

koliko mi vrijedi sva moja slaboća,

da ja mogu u svoj podatnosti

za Te, Kriste, ubirati sebi zrela voća,

uvijek svježa rajska životna mi ploda

koji sav na moje oči preda mnom sazrijeva

i sam daje bezgranično mnogo roda

od kojega duša rasplamsa se i hvalu Ti pjeva,

gori, napaja se, tinja neprestanim plamom,

poput jezerske se vode sva iznutra puni,

vijekom neće stati na izvoru samom

dok je svjetlo neugasivo odozgo kruni.

Ti si Bog moj koji mene ne pušta iz ruku

zbog ljubavi svoje i zbog pouzdanja

u neznatnost moju i u svoju plodnu Muku,

radi iste ljubavi u meni koja Ti se klanja.

02.05.2019. 06:27

"I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa, 20 da hode po mojim naredbama i da čuvaju i vrše sve moje zakone. I bit će oni moj narod, a ja Bog njihov!" Ez 14,19-20 

Duhovna borba

 

Spoznat ćeš me u tom trenu

kad te rajsko predvečerje zovne

da utješiš Zvijezdu rastresenu

što uranila je zbog večeri bolne

kojom i nebesa ruke ti iščekuju,

kojom anđeli se u špalire žure

i dok uspomene ti odjekuju

pa te šalju gore na oblake šture.

Spoznat ću te po toj boli za nebesa

što u Domovini krasnoj čeka

da joj lijek dopremi Kraljica nam plesa,

Zvijezda mora, Majka mostova i rijeka

koja uvijek nađe se pri ruci,

čak i kada vrata treba pritvoriti

da ne vidi zemlja, da ne vide puci

kakve bitke moraju se izboriti

duhovnoga područja do raja,

netom prije nego što se Krist pojavi

da si duše svoje prebere od kraja

pa da s desne svoje blago ih postavi.

Ljubav boli kad je slaba, otkinuta,

zna to Isus koji spoznaje nas tu

gdje bijaše već tužna, a tek otisnuta

da dotakne dušu svaku i otme je zlu.

Zato Isus je na Križu i pred nama,

da za svaki drhtaj ta Mu ljubav dozna

kako ne bi bila odbačena sasvim ili sama

i da tebe ili mene u toj borbi spozna.

29.08.2021. 18:28

Dan svete ljubavi

 

„Putu se propisa tvojih radujem, Gospodine,
više no svemu bogatstvu.” Ps 119,14

„Put istine ja sam odabrao,
pred oči sam stavio odluke tvoje.
31  Uz propise tvoje ja čvrsto prianjam,
o Gospodine Bože, nemoj me postidjeti!
32  Ja kročim putem zapovijedi tvojih
jer si mi prosvijetlio srce.” Ps 119,30-32

Duh Sveti, Branitelj svih vjernika u Kristu, jest Onaj tko nas uvodi u svu istinu, vjersku i univerzalnu. Uvodi nas u sve o čemu znamo uvijek sve više, a to je naš Gospodin Bog, Trojedini, Sin Božji i sve što je pisano u Pismima, u Bibliji.

U prvom redu nas uvodi u tumačenje Isusova života, Njegovih riječi i djela, Muke i smrti za otkupljenje svih ljudi od grijeha koji nam uzrokuje smrt još od početka, od Adama i Eve.

Svaki vjernik već na krštenju, a kasnije i u sakramentu Potvrde i u svim ostalim sakramentima, naročito u Euharistiji dobiva obilje darova izravno od Duha Svetoga, dobiva božanski pečat jer postaje Božje dijete zauvijek.

Prvi i osnovni dar kojega svako Božje dijete dobiva besplatno jest dar mudrosti, one iste po kojoj je Bog stvarao sve i po kojoj svime upravlja.

Od toga dara za vjernika granaju se darovi Duha u darove razuma i razboritosti, odnosno zdravoga promišljanja, u dar savjeta, znanja koje postaje nadopunjeno i popunjeno te razvija darove čvrstoće i sigurnosti, a pogotovo od Duha cvate pobožnost koja ide u pravom smjeru pa vjernik doživljava i strah, veći ili manji da ne povrijedi Boga svoga, najveće i najmilije Dobro, jer boji se grijeha, budući da zna da ljudski grijeh unižava samoga grešnika, a Boga to boli jer Gospodin bi volio okupiti sve ljude kao kvočka svoje piliće pod svoju zaštitu.

Upravo zato jer naš Bog je ljubav i milosrđe, sama Milost, On jest u svakom slučaju i Ljubav, iz ljubavi i od sebe je stvorio sve, baš sve na svijetu i sam svijet; od izobilja ljubavi stvara čovjeka koji je načinjen od svjetovna praha i Božjega daha, a to znači da je bit čovjeka božanska, vječna, neuništiva, osim u slobodnoj volji, u slobodnome izboru samoga čovjeka koji smije sasvim slobodno Bogu odgovoriti da Ga ne želi pratiti, poštivati, slušati i slijediti što rezultira truljenjem takve ljudske duše. No, nikada nije prekasno za obraćenje ka Bogu pa zato Bog strpljivo čeka da se svi ljudi dragovoljno odluče za Njega, za Život, a ne za trulež u Podzemlju, u Zemlji sjena.

Ta Božja ljubav prema ljudima je Božja Riječ, Objava i zove sebe Sinom Čovječjim koji je vrhunac božanske objave, koji je začet po Duhu Branitelju u krilu Bezgrešne Djevice Marije po volji Boga, koji je navijestio sve što će nam kasnije pojasniti Duh Sveti, kasnije kada Bogočovjek Isus ode na Kalvariju ponijeti Križ smrti i grijeha kako bi sav grijeh istrulio u Muci i smrti Isusa Krista; koji je treći dan po smrti uskrsnuo, uzašao na nebesa i sjedi s desne Boga Oca svemogućega.

Bog šalje na Crkvu koju je utemeljio Duha svoga, Duha istine jer Bog je istinit i Bog je jedina Istina koja je mjerilo svih stvari i svega. Taj Duh Sveti je upravo najistinskija ljubav koja može postojati kao relacija među osobama, bilo božanskim, bilo ljudskim.

Onoga časa kada vjernik spozna silnu ljubav Boga prema njegovoj malenkosti, čovjeku od praha, čovjek dobiva novi senzor za božansko, osjeća ljubav koja ne može, a da ga ne opija.

Naš veliki crkveni naučitelj Augustin kaže ovako: Ljubi, samo ljubi i čini što želiš jer ljubav će Te Duha Svetoga voditi naispravnijim putem do svih ljudi, a naročito do Boga, u raj.

Jer to je ljubav mudra, razborita, pouzdana, vjerna do smrti i poslije, ispunjena znanjem kojega dobiva u svjetlu molitve i vjere. Gledati svjetlom vjere na zemaljsku realnost znači podmlađivati se iz dana u dan spoznajama koje dovode nove i drugačije spoznaje o čovjeku. Jer, konačno, čovjek je taj koji čini zemaljsku i vremenitu stvarnost onakvom kakva ona zaista jest. I čovjek je taj koji je odgovoran za svijet. I čovjek je taj koji mora barem malo ljubiti i sebe, i svijet, to jest druge ljude, drugi spol, drugu rasu, prijatelje i obitelj, ali i najljuće neprijatelje; čovjek je taj koji mora opraštati i mora to naučiti u životu.

I čovjek je taj koji mora razvijati svoje vlastite, ljudske darove. Kako ne bi izgubio osjećaj odgovornosti prema ljubljenim osobama i prema sebi samome, čovjek mora znati što želi, kako će doći do onoga što želi i gdje može imati povjerenja u druge ljude. Čovjek mora znati razviti povjerenje i snagu, hrabrost i umjerenost, a to može u poniznom vjerskom štujućem stavu prema velikome Bogu koji mu uli mudrost i razum da bi čovjek od toga načinio svoju razboritost u velikoj ljubavi.

Zato psalmist i proroci, a naročito evanđelisti govore i pjevaju o Zakonu Božjem koji je slađi od meda, o pravednosti, to jest milosrđu Boga jedinoga pokraj kojega nema drugoga božanstva za vjernika.

Čvrsta karika u ljubavi između Boga i čovjeka jesu propisi koje čovjek dobiva od Boga i odgovor kojega Bog dobiva od čovjeka što ljubi vršenjem tih propisa.

Samo vjernik i molitelj jednoga pravoga Boga zna istinsku vrijednost Zakona i Zapovijedi od Boga, vrijednost Riječi od Boga i vrijednost Duha od Boga. 28.08. 2021. 14:00

„U tom je postojanost svetih – onih što čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu.” Otk 14,12

Proboj sentimenta

S molitvom u srcu, bez imalo truda

nađoh se u Tvojoj božanskoj i ljudskoj biti

kao dionica za me sretna izbora;

Ti mi dođe kao da si rođena mi gruda

gdje se uvijek može doći, piti

bilo koje piće istine s tog izvora.

Sunčane su duge, popodnevne zrake

donijele me u Tvoj slavni mir i red;

molitva me, jer je Tvoja, svu okrijepi.

Srce sentimente zadobi mi lake:

osunčana ljubav, slatka kao med,

dolazi na moja vrata pa me čitavu oblijepi.

Ne govorim ništa, gledam Te i slušam

kako lijepe ode skladaš na tu temu

ova kasna ljetna doba s malo kiše.

Velike je darove tu zadobila moja duša,

kao blažena je, nema čuditi se čemu,

mada kao rajska vječnost zalazak odiše.

Da Te barem češće tako dobro čujem, Kriste moj,

jer Ti sve te modrice dodirnuti treba

i da našu Majku tiho tješim od sveg šoka.

Čujem dobro, ali vidim samo strašan očnjak Tvoj;

slušam Ti o patnji, blaženoj do Neba

što se slatko izdaja iz sveta, probodena Boka.

Nikada vas nitko prepoznati neće

do li onaj tko se k vama vrati

nakon vapaja sveg podno Križa spasonosna

jer Ti samo gledaš dati sve to više sreće

dok se mučiš, dok Ti Majka pati

i dok mene ljuto peče Tvoja Rana plodonosna.

27.08.2021. 18:48

Znakovi vremena

 

Znakom se naziva ono što po prirodnom odnosu ili po dogovoru odlučuje spoznati misao ili volju neke osobe, opstojnost ili istinitost neke stvari.

Biblija poznaje mnogo vrsta znakova rabljenih u odnosima među ljudima:

- signale kojima se služe ratnici (Jš 2,18; Suci 20,38; Iz 13,2; 18,3),

- bogoslužni znak trubama (1 Mak 4,40),

- dogovoreni znaj radi otkrivanja nekog identiteta (Tob 5,2),

- ma kakav biljeg (Ez 39,15),

- karakteristično pismo (2 Sol 3,17),

- znak vrline (Mudr 5,11.13), itd.

Prilagođujući se našoj naravi, i Bog daje ljudima znakove da ih spasi (hebr. otot, grč. semeia). Ti se znakovi često nazivaju simboličkim velikim djelima i čudesima jer Bog upravo transcendentnošću svoga spasiteljskog čina „naznačuje” svoju moć i svoju ljubav. Stoga čudesa svojom djelotvornošću i izvanrednošću imaju povlašteno mjesto među Božjim znacima u vezi s poviješću spasenja.

Ipak, čudesa nisu jedini Božji znakovi, a velik znak bit će najzad sam Gospodin Isus, pružajući nam dokaz vrhunske Očeve ljubavi.

Bog hrani vjeru svojega naroda sjećanjem na znakove prošlosti i darom sadašnjih ZNAKOVA. Budi u njemu nadu navještajem budućih znakova.

PROŠLI ZNAKOVI

Prošli znakovi jesu čudesa Mojsijeva podviga i Jošuine povijesti, uključivo do zaposjedanja Obećane zemlje; silni Božji znakovi su i silna djela koja su pogodila Egipat i događaji što su uslijedili. Bog je ne samo uvjerio Izraelce u poslanje svojih izaslanika već i veličanstveno dokazao svoju moć i svoju ljubav oslobađajući svoj narod.

SADAŠNJI ZNAKOVI

Sjećanja kojima se hrani vjera Izraelova pridržavana su bogoslužjem u svetkovanju blagdana koji su „čudesima spomen” Gospodnjim, osobito nekim obredima i nekim predmetima.

Pamćenje vjere vraća se i u vrijeme prije Mojsija, sve do Abrahamova izabranja i stvaranja svijeta, prianjajući uz stvarnosti što ih svećenička predaja tumači kao uvijek aktualne Božje znakove: uz subotu, dugu, obrezanje; njima je svima svrha podsjećati na prve saveze: Adamov, Noin i Abrahamov.

Jer, Bog koji je ostvario čudesna djela Izlaska jest onaj Bog koji je stvorio i čudesa svemira. A znaci neba, to jest zvijezde, stalno podsjećaju na Stvoritelja baš kao što služe za razdiobu vremena što teče ritmom bogoslužnih blagdana kojima se slavi spomen na događaje Mojsijeve povijesti.

S druge strane, sveta povijest ne prestaje s ulaskom u Obećanu zemlju; Gospodin i tu pokazuje svoju moć da spasi čudesnim znacima (povijest Ilije, Elizeja, Izaije) što ih može nuditi On sam ili ih udijeliti na čovjekovu molbu. Lažni proroci, istina, mogu pomoću magije najaviti i ispuniti stvarno čudesne znakove, tumačiti snove, istinite ili lažne. Stoga će kao Božji znakovi biti priznavani samo događaji što ih izazovu oni ljudi kojih je propovijedanje u skladu s čistom jahvističkom vjerom (Pnz 13,2-6).

Neke slučajne okolnosti tumače se kao izraz Božje volje. Češće biva da neki prorok navijesti neki nepredvidiv prirodni događaj kao da je to Božje djelo. Tada se u njegovu ostvarenju gleda znak da je Bog stvarno pokretač poslanja najavljenog u prošlosti ili da će se na odlučniji način nastupiti u budućnosti; tako su svjedoci potaknuti na pouzdanje ili na obraćenje. Ostvarenje ovih proricanja na kratak rok jest, osim toga, jedno od mjerila za razlučivanje pravih i lažnih proroka (Pnz 18,22).

Simboličke radnje proroka predstavljaju neku vrstu proricanja činom, one znače skoru djelotvornost Riječi koje su ti ljudi nosioci. Djeca Hošeina i Izaijina isto su tako znakovi jer svojim rođenjem i simboličkim imenima sadrža neku riječ koja najavljuje neke događaje kojima Bog ravna. U slučaju prorečenog Emanuelovog rođenja (Emanuel = Bog s nama), a On je baštinik vladarske kuće, znak ima već sam po sebi spasonosan domašaj (Iz 7,14).

Svi sadašnji znakovi imaju zadaću da na ovaj ili onaj način objave ljubav i transcendentnost Bogu. Upravo su oni dani ljudima koji su otvoreni riječi Božjoj kako bi živjeli od vjere.

BUDUĆI ZNAKOVI

Prestanak znakova – čudesa i proročkih navještaja – bio je pojačao tjeskobu zbog Božje odsutnosti, izazvanu razorenjem Hrama. Ali evo kako se u progonstvu podiže glas koji navješćuje „znak vječan, neprolazan (Iz 55,13): skori povratak, opisivan kao novi izlazak. Kasnije, kad je taj povratak razočarao, gaji se nada u jedan odlučniji zahvat: „Obnovi znake i ponovi čudesa” (Sir 36,5 sl.). Inače, neki nadahnuti tekstovi ne ograničavaju taj zahtjev na sam Izrael: prema Iz 66,19, Gospodin će razvijajući osvetnički poduhvat proti narodima dati znak koji će ih potaknuti na obraćenje. Ti navještaji i te nade pripravljaju sveti Ostatak na dolazak Spasiteljev.

U vrijeme Novoga zavjeta Židovi su očekivali da se u dane Mesijine dese barem onakva čudesa kao u vrijeme Izlaska i povezuju ta čudesa sa snovima o pobjedi nad poganima.

Isus, Gospodin razočarava to očekivanje u njegovu tjelesnom vidu. No, ispunjuje ga u duhovnom smislu, započinjući istinski spas svojim čudesima i donoseći ga svojim 'izlaskom' (Lk 9,31), velikim znakom (Ivan 12,33) svoga uzdignuća u križu i slavi. Isusu se neki protive, On je svojim poslanjem Sluge koji uzima na se naše bolesti, djelotvorni Znak koji donosi oporavak mnogima, On je stijeg, podignut da se oko Njega saberu raspršeni.

ZNACI U ISUSOVOM ŽIVOTU

Ostajući vjeran Božjem obećanju da će se ponoviti stara čudesa, Isus čini mnoga čudesa koja potvrđuju Njegova riječ, ali istovremeno imaju obilježje spasiteljskih znakova – događaja i proročkih govora pokretima: nadasve su upravo oni, uz Njegov osobni autoritet i sav Njegov rad, „znaci vremena” (Mt 16,13), to jest znakovi nastupa mesijanske ere. No, za razliku Izraela u pustinji, Isus neće kušati Boga, tražeći od Njega znakove radi vlastitog probitka , neće udovoljavati onima koji su pohlepni za spektakularnim znamenjima i zahtijevaju znak da bi Ga kušali (Mt 16,1 sl.).

Stoga sinoptici, kao odjek te suzdržanosti, kad su po srijedi čudesa, izbjegavaju upotrijebiti riječ „znakovi” kojom se služe Isusovi protivnici. Bog, dakako, daje znakove o događaju spasenja siromasima, Mariji, pastirima. No, ne može dati Židovima znakove koje oni očekuju: to bi značilo izopačiti svoje poslanje. Ti slijepci morali bi obratiti pažnju na „znak Jone” (Lk 11,39-22), to jest na Isusovo propovijedanje POKORE. ONDA BI BILI KADRI ODGONETNUTI „ZNAKE VREMENA”, ne bi tražili druge kako se njima svidi, i bili bi spremni primiti ono među njima najpresudnije svjedočanstvo: „znak Jone” prema Mt 12,40, to jest Kristovo uskrsnuće.

Sva suzdržanost glede upotrebe riječi semeion nestaje u Ivanovskom propovijedanju, a tako i u Djelima i u poslanicama. Za Ivana, to što su vidjeli znakove bilo bi moralo Isusove suvremenike navesti da povjeruju u Gospodina Isusa: ti su znakovi bili očitovanje Njegove slave (Iv 2,11) ljudima koji su prošli kroz kušnju (Iv 6,6), kao što je Gospodin Bog očitovao svoju slavu (Br 14,22) nametnuvši narodu kušnju pustinje (Pnz 8,2). Oni su ih tako pripravljali da vide uz pomoć vjere znak Probodenoga podignutog na križ, izvor života, ostvarujući tako pralik zmije što je donosila zdravlje kad ju je Mojsije podigao na „stup” (Br 21,8: hebr. Nes, grč. semeion; Iv 3,14) na spas narodu Izlaska.

Kršćanima što su se obratili tim pogledom vjere (usp. Iv 20,29), a oličenje su im Grci koji su tražili da vide Isusa (Iv 12,21.32. sl.), krv i vodu iz boka Probodenoga (Iv 19,34) ukazuju se onda kao znamenja života Duha i stvarnosti žrtve koja nam otvara k Njemu pristup sakramentima krštenja, pokore, euharistije. A znaci što su prethodili Isusu i sami će se pokazati kao pralikovi tih spasiteljskih gesta Uskrsloga, istinskog Hrama iz kojega izbija voda živa.

ZNACI VREMENA CRKVE

1. ZNACI KOJIMA ZAPOČINJU POSLJEDNJA VREMENA

S Uskrsnućem svijet ulazi u „posljednje vrijeme” (Dj 2,17): s Uskrsnućem čiju će spasonosnu djelotvornost krštenje primijeniti na ljude, čineći da otpadne znak tjelesnog obrezanja, s Uskrsnućem čiji će spomen- čin biti slavljenje nedjelje, dana Gospodnjega, čineći da otpadne znak subote. To posljednje vrijeme počinje izljevom Duha na Duhove kojim se dovršava Pasha i otvara vrijeme apostolskog propovijedanja. S tim u vezi sveti Luka doziva u pamet nebeska „znamenja” Joelove apokalipse (Jl 3,1-5), ali usporedo s time on spominje zemaljske „znakove” kako bi taj tekst primijenio na događaje Duhova koji „dolje na zemlji” otpočinju odlučno razdoblje povijesti spasenja (Dj 2,19).

2. ZNACI ISTINSKOG APOSTOLA

Duhovi su predigra novog niza „čudesnih znakova” koji, kao i Isusova čudesa, čine apostole „vjerodostojnima” „potvrđujući riječ” (Mk 16,20). Tako Pavao, „snagom čudesnih znakova, silom Duha Svetoga” (Rim 15,19) vidi kako njegovu riječ prihvaćaju kao Božju riječ i može u srcima pobuditi rađanje vjere utemeljeno na Božjoj moći.

Prema tomu, ti se apostolski znakovi jako razlikuju od karizme govorenja jezika koja se daje nekim kršćanima, a sliči nerazumljivu jeziku što je nekoć nametnut nevjernima.

S druge strane, sama čudesa ne bi bila dostatna za razlikovanje pravog proroka od njegovih karikatura bez onih drugih pobjeda Duha, a to su njegova „savršena strpljivost” i njegova nesebičnost, združene s pravo vjernošću njegove poruke, što za vjernike ostaje odlučno mjerilo.

3. ZNAK ŽENE OBUČENE U SUNCE

U progonstvima što su se sručila na vjernike i pokušajima lažnih mesija i lažnih proroka da ih zavedu lažnim znakovima, igru vodi Sotona. Da bi ohrabrio one koji su u kušnji, pisac Otkrivenja crta na nebu svojih viđenja, usred astralnih znakova, simbolični lik, „veličanstven znak” (Otk 12,1): ženu koja predstavlja Crkvu i protiv koje se „drugi znak” Zmaj – Sotona najzad pokazuje nemoćan. Naslijedivši kćer Sionsku koja je rodila Mesiju, Crkva je poput Izraela podvrgnuta kušnji u pustinji, ali hranjena je manom koja je dostupna samo vjeri; tako ona privodi ljude k posjedovanju istinskog života u klanjanju jedino pravom Bogu (Otk 22,1 sl.).

4. ZNACI SVRŠETKA VREMENA

U usporedbi s obiljem apokaliptičke književnosti što ju je potaklo židovstvo svojom radoznalošću s obzirom na svršetak vremena, Novi zavjet se odlikuje trijeznošću. Jezik jest zajednički, ali podređen posljednjim stvarnostima što su otpočele smrću i uskrsnućem Kristovim. Dakako, navješćuje se da će u to „posljednje vrijeme” biti „varavih čudesnih znakova” što će ih proizvoditi vračevi i lažni proroci koji će činiti sve kao i pravi apostoli. Eshatološki govor, koji se u Mt još bavi „znakom (Isusove Paruzije) i svršetka svijeta” još uvijek dočarava te događaje pod likom kozmičkih znakova. No, svi ti znakovi, u konačnici, blijede pred znakom Sina Čovječjega (Mt 24,30), a to jamačno znači: pred stvarnošću Njegova slavlja. 26.08.2021. 10:43

Iz Biblijskog i teološkog rječnika Dufoura i suradnika, str. 1523

Zima u rosi

 

Sunce babljeg ljeta

i vjetrovi njegovi

sjećaju me dana zime

kad je Ponoć sveta,

kao i snjegovi,

i kada dobivam svoje ime.

Uvijek iznova,

iako sam sve starija kost

i od umora ne mogu poći,

dolazi mi kao ljubav nova

ta slatka i draga nevinost

kroz koju mi duša mora proći.

Hvalim Boga za te zapovijedi

što od mene čine istinu i red,

ono za čim težim dušom svom,

mada život već odavno sijedi.

Ići ću za Tobom, pratiti Tvoj slijed

da me, Kriste, rodiš u trenutku tom.

Iz mene mi duša već izlazi,

a umor je dočekuje na ruke

da se vjetri sa mnom ne igraju.

Usnulu moj Bog me pronalazi

jer On zna sve moje muke,

čak ni ptice više ništa ne pitaju.

Odjednom se budim, sasvim čila,

uzimam i lijekove za ravnotežu

protiv bablja ljeta što me nosi.

Mila mi je zima, sasvim mila,

njome zrake sunca se protežu

poput mirisave mladosti na rosi.

25.08.2021. 20:54