Živi mir

 

Kao grm što gori, ne izgara,

kao carstvo što osvaja, ali tješi,

to je živi mir o kojem slušam

kada Isus sa mnom razgovara,

kad me grijeha svih odriješi

pa mi gori, gori duša.

I kad moram gaziti po svijetu

samo zato da taj čas dokučim,

sveta vatra da me grije,

nađem svaku sudbu kletu.

Izmaći od mlakosti se učim

da mi Tvoju čašu, Bože, srce pije.

Jer mi daješ kao da sam opijena

ludom ljubavlju Ti što ne staje

već se širi u dubine i visine.

Ispod kože, ispod mesa eto stijenja

što treperi živo i u beskraje

radi jasne Riječi što ne mine.

31.01.2021. 20:51

Duševno našašće

Odjednom, bez riječi

i bez dostojanstva moga,

naglavačke gledam

i ničega nemam da me spriječi.

Tajnu srca svoga

samo Majci predam.

A ljubav me Boga drži,

spasonosna svijeća,

ne da znaka tmini.

Blagoslov do srži

jedini me sjeća

da je Bog moj u blizini.

Inače me ne bi bilo

u tom svijetu što me krade

jer mi pronalazi rane.

I znam, sve se zbilo

tamo gdje mi nebo pade

kao da mu suza kane

jer u tom životu

ljubavi je tako malo.

Nema odaziva

primiti Divotu,

mada ti je jako stalo.

Duša nije živa.

Dar je vjere

mukotrpan rad

i hodočašće

pa se duša i podere,

bilo gdje i bilo kad,

za našašće.

A kada se nađe,

duša se raduje

i srce se nada.

Oko moje lađe

vjetrovi prohuje

i zloduh propada.

Dozovi me, Duše Sveti,

i pronađi dušu snenu

što se Tobom nosi

poput orla koji leti.

Uzmi mene, svoju ženu,

srce koje milost prosi.

30.01.2021. 13:19 

Život je samo jedan

Čime se može opisati i sa čime usporediti život; da li nekim dragim kamenom ili nekom tankom vlati trave?

Može li se reći da je život posjedovanje postojanja ili postojanje samo?

Imati život znači imati barem to ili jedva umaći smrti, preživjeti, odnosno živjeti, makar i teškim preživljavanjem.

Život se nosi kao na dlanu, ali je veći od bilo kojega i bilo kakvoga ljudskoga poimanja; može se svakojako definirati, ali nikada točno ili sveobuhvatno.

Život je svijest, a čovjek ga živi i ima uglavnom nesvjesno ili tek kad mu život dođe u opasnost. A kako to može doći u opasnost nešto što se ima, nešto što čovjek posjeduje? Tako što je život sam čovjek i čovjek je taj koji je u opasnosti kada mu život dođe u opasnost, život kojega čovjek gotovo nikada nije svjestan i nikada ga ne može cijeniti dovoljno.

Život je razmišljanje, život se osjeća, doživljava i proživljava, često govori o sebi i svojoj sigurnosti, o svom nastavku poslije smrti koja je tako očigledno prestanak života, kraj življenju jer život ima svoj točan početak, ali i preobražaj i nastavak u vječnosti.

Čovjek može dobiti život, može dati život svoj, može rađati život nekoga drugog. No, čovjek ne može sam sebe stvoriti, dati sebi onaj prvi početak života i ta činjenica dokazuje, osim snage životnosti, i svu nemoć i krhkost života, odnosno čovjeka.

Život je jednostavno prevelik, prelijep i predragocjen da bismo ga mogli opisivati kao splet materijalnih okolnosti u svemiru ili izvan svemira.

Život je Bog, Osoba koja je Početak, Svršetak i Vječnost.

Bog od sebe odvaja da bi stvorio i održao život i svemir, i svijet, ali tim odvajanjem od sebe, Bog ne gubi već dobiva u izobilju. Bog je Život koji se beskrajno prelijeva.

Bog je Život bez kojega nema drugoga, niti drugačijega života.

Bog je Život koji stvara postojanje stvari i stvorenja. I energija je samo Božje stvorenje, stvorenje ili stvar Života nad životima.

Bog posjeduje sve pa tako posjeduje i postojanje.

Između ostaloga, Bog je vlasnik svih života i svega postojanja.

Zato što je Bog Život i zato što je On Bog živi, ljudi imaju život i ljudi žive. Inače ne bi ljudskih života bilo, ni stvari, ni postojanja, ni svijesti, ni razmišljanja, ni osjećaja.

Život nije za bacanje, zanemarivanje, uništavanje.

Život je Božji dar, besplatan dar Boga živoga. Ima ga posvuda i posvuda blista svojom ljepotom i izobiljem. I sam ljudski život, kao najveći dar Božji, nosi u sebi mnoštvo različitih darova i talenata koji se razvijaju za sve druge ljudske živote.

Život je svetinja, život dolazi od Boga koji jest Sveti i o kojemu ljudski život ovisi. Da bi čovjeka učinio živom dušom, Bog mu je u nosnice udahnuo svoj dah kojega opet uzima na času čovjekove smrti.

Tako, živ čovjek je živa duša, čovjek živi. Ljudski dah, disanje doista je u najvišem smislu znak života. Biti živ znači imati u sebi još daha. Kad čovjek umre, njegov dah se vraća Bogu, duša izlazi, biva izdahnuta, a ako čovjek uskrsne, duša se vraća u njega.

Dah ostaje neodvojivim od tijela što ga oživljava; dah označuje način na koji se konkretni život očituje u čovjeku te ga biblijski pisci koji opisuju život poistovjećuju s dušom, odnosno s krvlju čovjeka pa je duša u krvi, ona je krv sama, ona je živi čovjek.

Preko krvi žrtvenih životinja čovjek stupa u vezu sa svojim Bogom koji je sve stvorio, koji se samo ljudima objavljuje. Krvlju žrtve u krvnim obredima zapečaćuje se Savez između Boga i Njegova naroda. U pashalnom obredu krv janjeta poprima dodatnu vrijednost: njome se škropi nadvratnik i oba dovratnika kuće da se ona očuva od biča zatornog.

Ali Isus, Sin Božji na zemlji, na Posljednjoj večeri predočuje euharistijsku čašu kao krv Saveza koja se prolijeva za sve ljude na oproštenje grijeha. Isusovo prineseno tijelo i prolivena krv bivaju tako Njegovom smrću žrtva dvojakoga značenja: to je žrtva saveza koja sinajski savez nadomješta novim savezom i to je žrtva pomirenja grešnoga čovjeka s Bogom čija nedužna krv što je nepravedno prolivena postaje krv otkupljenja za sve ljude.

Iz Kristova boka, probodena kopljem, evanđelist Ivan vidio je kako je potekla voda i krv, kao dvostruko svjedočanstvo Božje ljubavi koja podupire svjedočanstvo Duha. Ta voda i krv nastavljaju u Crkvi svoje životvorno djelovanje. Voda je znak Duha koji preporađa i gasi žeđ; Krv se dijeli ljudima kod svetkovanja Euharistije: „Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, ostaje u meni i ja u njemu” (Iv 6,53-56).

Rast je zakon života ljudskoga. Ljudi moraju rasti brojem, ali i rasti u ovladavanju svijetom, moraju imati na pameti da njihov rast zavisi od Boga. Stvoriteljev blagoslov ostaje počelom života i njegova napretka. Čovjekov grijeh izaziva Božje prokletstvo, on bi doveo do toga da život na zemlji presahne kad Bog u svome milosrđu ne bi obnavljao svoj blagoslov koji će, preko Abrahama, doseći sve narode.

Pavao poziva kršćanina da raste u vjeri i spoznanju Boga, donoseći ploda u svakovrsnim djelima i rastući u ljubavi. Taj napredak u spoznaji Boga jest ponajprije rast u milosti jer Gospodin mu je začetnik: apostoli sade i zalijevaju, a rast pak daje Bog.

Kraj ljudskog i vjernikovog rasta i napredovanja je kraljevstvo Božje. To je kao rast sjemena dok ne postane težak klas, odnosno drvo i to snagom koja je u njemu. Na tom završetku Bog će kraljevati jer će zajedništvo Crkve s Njime biti savršeno, Bog će biti sve u svima. Božje Kraljevstvo ne raste, ono je cilj prema kojemu teži svaki duhovni rast, cilj koji taj rast i pobuđuje. Nadolazak Kraljevstva jest kao i Isusovo uskrsnuće, dar Boga Oca.

Svaki ljudski život je nepregledan, neograničen.

Ako se u poniznosti čovjek prepušta i predaje Bogu, što više i bolje se predaje, to će veću snagu i uspjehe imati jer Bog je taj koji je Život i koji od čovjeka čini diva u svakom smislu, bilo u osvajanju, bilo u plemenitosti, bilo u moralnom ponašanju i djelima. Snaga od Boga koja je potrebna kršćaninu daje mu se kao životni potencijal i pobjedonosno suočenje. Ona znači sudioništvo u samoj jakosti uskrslog Krista koji stoluje Ocu s desne, njome kršćanin pobjeđuje svijet; ona mu omogućuje da se odupre svakoj sili zla, prvo u sebi samome i oko sebe. Duh Gospodnji jest i za nas moć uskrsnuća, on u nama snaži nutarnjeg čovjeka, sve dok nam ne omogući da svojom puninom uđemo u samu puninu Boga.

Život je ustremljen prema tom i takvom cilju.

Život je utrka i trčanje, kako Riječi Božje, tako i trčanje vjernika njegovoga.

Božja riječ je brza, djelotvorna, dinamična kao što i život može i mora biti dinamičan jer predragocjen je svaki trenutak. Božja riječ čak se poput ratnika sručuje na vjernike, ona skače i juri. I proroci trče da obznane Riječ i prorokuju.

Život čovjeka često uspoređujemo s hodom, a on postaje trkom kad se želi naznačiti da nešto treba hitno poslušati ili brzo izvršiti neki zadatak. Trka u životu i životna trka kršćanina je navješćivanje Radosne vijesti koja je prepuna podataka, a sve ih je potrebno usvojiti. Oni koji se u Boga uzdaju, trče i ne sustaju, hode i ne umaraju se.

To trčanje traži, kao i sportsko natjecanje, veliku požrtvovnost i mnoge žrtve da bi se postigla pobjeda, ali potrebno je slijediti svoje srce, gajiti svaku nadu da ćemo doživjeti ispunjenje svih obećanja Božjih prema nama koja smo primili u vjeri.

Trčanje je vjera i snaga ljudska, a pobjeda i dostizanje cilja jest milost Boga.

Isus Krist slobodno, iz ljubavi prema Ocu i prema svojima, daje svoj život, svoju dušu. No, Gospodin čini to zato da svoj život opet uzme, a uzevši ga, Krist postaje životvornim Duhom da daruje život svima koji vjeruju u Njega. Isus Krist, koji je umro i uskrsnuo, jest Knez života. Crkvi je zadaća navješćivati sve što se tiče ovoga Života.

Prijelaz iz smrti u život ponavlja se onome tko povjeruje u Krista. Tako vjernik učestvuje u Božjem životu, a prema tome i u Božjoj naravi. Primivši od Krista Duha Božjega, kršćanin i vjernik Kristov spoznaje da je njegov vlastiti duh taj život; on nije više podložan prisilama tijela, netaknut može prebroditi smrt i zauvijek živjeti, ne više sam za sebe nego za Onoga koji je umro i uskrsnuo za njega; za vjernika život jest Krist. U Kristu, po Kristu i s Kristom u konačnici se ljudsko tijelo pridružuje svojoj duši.

I stoga, život nije zato da se oduzima već da se rađa i raste, da se razvija do najpunije punine.

Nema razloga, niti opravdanja, niti razuma u oduzimanju života, ubijanju i uništavanju jer Bog sve održava i o čovjeku ne ovisi ništa. Čovjek jedino zbog toga ima slobodu da bi mogao u svakom trenutku uvijek iz početka reći Bogu svome „Da, neka bude Tvoja volja, Gospodine!”

Što god čovjek odlučio, on će odlučiti na svoju žalost ili na svoju radost. Čovjek bira između smrti i života u svakom času svoga postojanja. Odlučuje se za Božji blagoslov ili za prokletstvo, svoje vlastito.

Bog čini velika čuda za čovjeka koji Mu vjeruje sve. Bog ljubi i poštuje čovjeka, izvanredno cijeni svaki ljudski život i dah te se neopisivo trudi oko svakoga i svakoj duši želi dati ono čega ona nije svjesna. Bog je priredio neviđene i nečuvene stvari onima koji Ga ljube.

Ovaj život na zemlji samo je kušnja čovjeka.

Bog želi znati koliko Ga ljubimo, koliko Mu vjerujemo, a vjerovati Bogu nije teško. Sve što činiš, činiš zato jer si na kušnji, jer si čovjek, a ne Sudac koji stavlja na kušnju čitav svijet.

Vjeruj Gospodinu i On će ti pokazati kako možeš preživjeti, ući u Božji počinak i donijeti mnoge plodove o kojima niti ne sanjaš. To ti je svrha, to ti je uzrok i cilj. I, požuri, jer život je samo jedan.

(Usp.: Dufour, str. 74, 150, 151, 184, 185, 231, 465, 1081, 1152, 1360). 28.01.2021. 06:13

„Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Gospodin zakle ocima tvojim: Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati (Pnz 30,19-20).”

 

Nebeske sjene

 

Zar izgleda da ja nemam nade,

da se moje srce kao trska lomi,

da mi tama plamen krade,

da ta tvrda riječ me zgromi

koja ruši pregrade i stijene,

glasom koji podsjeća me časno

na to veliko mi moje obraćenje

kad je govorio Bog za mene jasno?

Kao da je sada ono isto,

tako uspomene prodiru u tijelo,

mada ovo razgovor je s Kristom,

a bilo je prije jako dobro djelo.

Pada sunce, predaje mi Boga,

a ja ne znam da l' to utječe na srca

što su na tom svijetu izbrušena roga,

što im duša od mlakosti grca.

I za svaku riječ mu odgovaram,

i za svako djelo svoje, i sve svoje geste

jer sam ona koja s Božjim Duhom stvara,

mada razne optužbe su tako česte.

Zar izgleda kao da ne praštam,

da se hladim kao ovaj zimski dan?

Najmanje od svega pred Bogom ispaštam

jer je život meni tako svijetao i slan.

Dani posta, dani gladi mene uče

što je hrana, što je s neba milje.

Ljudi zbog mene se nikada ne muče,

golubice uvijek meni nose izobilje.

Jer ja ljubim, ljubim kao siromašak

koji nema glasa, niti pravde ljudi.

Moja srdžba nestaje k'o dašak,

a blaženstvo moje samo grijehe sudi.

Što bi značilo sve bez te slatke žrtve,

one koju sam prikazala je u početku?

Moje ruke često kao da su mrtve

kad se sjetim ptica na onome Svetku

koje prate čitav život moj.

To je zavjet lak i to je zalog sreće

koja odnosi mi svaki nespokoj

i od Isusove nade nemam ništa veće.

26.01.2021. 15:50

Svjetlo nad svjetlima

 

„I vrabac sebi log nalazi, †
    i lastavica gnjezdašce *
    gdje će položiti mlade svoje:
a ja žrtvenike tvoje,
    Gospodine nad Vojskama,
    Kralju moj i Bože moj!” Ps 84,4

Zaboravljam crne i mračne noći života svoga i sve češće, i sve više pamtim samo divno rasprostiranje Milosti u životu koji je još uvijek onaj život, a nekako kao da je to život sasvim neki drugi.

Jer tuga više nije ista ona tuga, niti radost nije onakva kao prije.

A samoća više nije prazna i nije na teret ove umorne duše već je na buđenje njeno jer se u Tebi, Kriste, ta duša odmara i počiva te dobiva hranu, piće, mir i jednu istinsku radost u svojoj dubini.

Kako je teško prodirala Tvoja sjajna svjetlost, Gospodine Bože, u moj pomračeni um staroga života u kojemu se Tvoje sveto Ime pisalo malim slovom, u kojemu si bio samo kao neko mutno noćno udaljeno svjetlo, zamagljeno oblacima kao blijeda mjesečina.

Bolje je tada bilo običnome psetu i zalutaloj mački koji su nalazili svoj dom na ulicama ovoga grada, koji su me zaobilazili kao da im prijetim svojim grubim hodom, svojim naivnim klepetanjem i sažaljenjem.

Kamen je bio hladan, kolnici su bili usijani, ljudi su bili uštogljeni kao lutke u natrpanim izlozima, svi jednaki i nalik jedni drugima, svi blagoglagoljivi, a s riječima praznim i bez smisla, bez onoga temeljnoga smisla koji danas prožima čitavo moje biće.

Samo je drveće bilo živo na neki drugačiji način, samo su parkovi bili tako utješni, a ja nisam znala zašto. U njima je postojao povjetarac vječnoga Duha, tamo sam Ga osjećala i doživljavala.

Drugo ništa nije bilo vrijedno radosti u mojim ranim danima.

Kako je to bila krhka slutnja, kako je to bila neprimjetna nada. Nisam mogla ni zamisliti neku ljubav koja bi bila veća od moje usamljenosti, od moje naklonosti životu, ma kako bio suh i pust, koja bi bila jača od mojih neprimjetnih suza.

A Tvoje svjetlo je prodiralo u mene, blago poput nekog daška, neosjetno za moje Tvrdo srce, za moje grube misli. Nisam bila pripravna za susret s Tobom, Isuse blagi, ništa me pod kapom nebeskom nije moglo pripremiti na taj bolni i neobičan događaj mojega postojanja, na izlazak sunca mojega obraćenja.

I čula sam Tvoj glas, ali ga moje tijelo i moj tupi, tupi um nije mogao priznati; ignorirala sam Te, pravila se da sam prisebna.

O, kako može biti srce ljudsko zatvoreno, stisnuto, slijepo!

Odjednom, sve sam znala što nikada nije bilo dorečeno.

Morao si prosuti Duha svoga na mene, jačega od svih mojih životnih snaga, jačega od moga znatiželjnoga uma, oštrijega od mojega čvrsto zatvorena srca, većega od svih mojih iskustava.

Dao si mi mračnu noć, ali u njoj sam se našla kao riba u moru koja je u posljednji trenutak izmakla ostima. Ti si znao, Gospodine, da ću to preživjeti, Ti si mi to predodredio, Ti si me takvom načinio, Ti si me takvu zamislio. Ti si me, Gospodine Bože, želio takvu kakva sam bila. Htio si da vidim ponore bezdana i utabane putove ravnodušnosti na kojima se temeljilo samo bezumlje. I to si mi pokazao da vidim onim iskustvom koje sam sakupila kamo to vodi, da vidim da beznađe gradi visoke zidove, da vidim da nepovjerenje čini od nas, ljudi obične budale koje nose podsmijeh prema iskrenosti, nadi, vjeri i dobroj budućnosti i perspektivi; i da vidim kako je svijet besmislen, bizaran i prolazan u ravnodušnosti, egoizmu i velikom strahu koji se pojačava nedostatkom ljubavi, Tvoje ljubavi što se prosipala po meni kao da sam odjednom vidjela sve tajne ljudskoga života.

Zastor neznanja i otpora razderao se po sredini, otvorila se duša, ranjena i ranjiva, srce kao da je krvarilo na mukama novih spoznaja. Jer svjetlo me Tvoje boljelo, Gospodine nad vojskama. Ljubav me Tvoja obuzela kao veliko i teško hodočašće u nepoznato.

Toliko sam bila nedokazana i tvrdoglava, umišljena i zatvorena u ovome svijetu koji Te proganja.

Ali zrake Tvoje svjetlosti jače su od svake mržnje i netrpeljivosti, jače su od hinjene ravnodušnosti jer Ti si jedini Svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste, sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca; Ti si Smisao svega, nad svakim umovanjem, Smisao svega smisla.

Tebe žeđa duša moja sada i u vijeke vjekova. Amen!

25.01.2021. 05:54

Obličje ovoga svijeta

„Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsad i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju;

i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju;

i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer — prolazi obličje ovoga svijeta.” 1 Kor 7,29-31

Karnevali su postali prisutni u ovom društvu tijekom čitave godine.

Zamislite što će tek biti ako nastavimo po toj sili, što je nalik gravitaciji, nastojati živjeti bez obraćenja!

Zamislite da se priroda, koju viđamo gledajući oblake kroz naše vakumirane prozore, preokrene zauvijek u vijavice, snjegove i noć ili da se životinje počinju ponašati kao ljudi, to jest da muško ide s muškim, a žensko da ide sa ženskim te da onda kolektivno počnu tamaniti svoju mladunčad: ovako još jedino životinje preživljavaju, divlje životinje koje žive u slobodi dok se ljudi humano ubijaju.

A Bog naš, Stvoritelj i Roditelj svih ljudi, dopušta nam da činimo što želimo. I duboko u našoj zatrpanoj savjesti nismo svjesni što nas muči. Je li to politika, je li to neka nova ideologija ili filozofska teorija; ili je to možda mnoštvo teorija o urotama raznih vrsta. Jer kao da nikoga ne muči to što iz dana u dan propada u besmislene rasprave, u plesove pod maskama kojih ima na pretek i koje ljudi mijenjaju prema okolnostima u kojima se nalaze; čak za vrijeme jednog sastanka, parlamentarnoga, ljudi promijene svoje maske barem jednom u pet minuta. Do jučer prostitucija, danas postaje zakon. Ne smeta nam što su nam ideali poremećeni. I dalje nepravdu nazivamo pravdom, mržnju nazivamo nasušnom potrebom i humanošću; odbojnost nazivamo plemenitošću; dužničko ropstvo nazivamo slobodnom demokracijom;

I uvjereni smo da smo sretna bića, a žalimo se i protestiramo.

Jer Bog nam i dalje govori, upozorava nas u ljudskoj savjesti.

Nemamo opravdanja za sve ono što smo učinili u takozvanoj novijoj povijesti. Srljamo u nedogled.

No, s ljudima je uvijek bilo tako, još od prvih ljudi, Adama i Eve.

I Otac naš nebeski nas opominje

Jer čovjeka nose vihori zla i podijeljenosti.

Jer tko se odrekne sebe i svojega čovještva, a sve to u velikoj obijesti, taj se odrekao nade.

A nada je u Bogu koji bijaše od početka Savjetnik ljudi, Branitelj istine i realnosti, ma kako ona izgledala čudno nastradalim duhovima.

Savjest!

Savjest ne da živjeti mirno. Ona više ne peče, ne proizvodi kajanje, nikoga ne kopkaju njegova zlodjela.

Ali savjest ostaje nečista, sve prljavija i prljavija i smrdi na daleko.

24.01.2021. 18:52

„Svijet prolazi i požuda njegova,

a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.”

1 Iv 2,17 

Moralnost, vidljivost Duha

Čovječanstvo oduvijek zna za zakone.

Zakoni su oličenje moralnih težnji čovjeka koji je materijalan kao što je kamenje materijalno, kao što je priroda materijalna i mnoštvo stvorenja; koji je tjelesan kao što su i životinje tjelesne i okupljaju se u krda čopore, jata dok se ljudi okupljaju u društvene zajednice što su drugačije od životinjskih po duhu kojega ljudi nose u svome prirodnom i materijalnom tijelu kao nepromjenjivu bit koja čovjeka razlikuje od ostalih živih bića.

Duhovnim iskustvom čovjek razaznaje da mu je potreban zakon, da su mu potrebna pravila ponašanja radi boljega razumijevanja u zajednici i zbog neke kvalitetnije komunikacije u društvu.

Upravo takve čovjekove potrebe, koje su i duševne, i tjelesne, i duhovne, ukazuju na to da su ljudi više ili manje moralni, to jest, da među ljudskim zajednicama postoji jača ili slabija privrženost, krvno srodstvo ili naznake prijateljstva, raznih partnerstava, a ponekad i ljubav.

Iako zakoni nisu ni približno savršeni i ne mogu se idealno poštivati, ljudi teže usavršavanju zakona jer ih na to navodi njihova visoko moralna svijest, mada se ona zakonom ne može obuhvatiti i puno je značajnija, veća i obimnija od običnih međuljudskih dogovora. Ono što ljude jednoga zakona povezuje jest moralan osjećaj i ta moralna svijest na koju zakoni i dogovori ukazuju. I, što je moralna svijest na višem stupnju, to su i zakoni sve brojniji i detaljniji.

Ovdje se zapravo radi o stadijima u sazrijevanju čovjeka, odnosno čovječanstva, o gradaciji i stupnjevima zrelosti i razvijenosti. Najniži stupanj nema svijesti, ni sposobnosti za razvoj: kamenje, jednostanični organizmi, prirodne pojave, stvari koje ljudi proizvode (naravno, i računala). Malo viši drugi stupanj čine životinje koje nemaju razuma, duha, sposobnosti za ljubav i moral. Na najvišem stupnju je čovjek koji je najsavršeniji po svemu.

Dakle, ono što je u ljudima oduvijek, to je barem neki osjećaj za moralnost, i to moralnost koja se razvija i koja će najvjerojatnije postojati u ljudskoj biti uvijek.

Pitanje je odakle čovjeku ta široka moralnost i taj osjećaj za dobro kojemu teži, i osjećaj za zlo koje želi izbjeći. Nije li to nešto što bi upućivalo na još viši stupanj postojanja, na četvrtu dimenziju koje čovjek možda nije svjestan?

Tako je, naravno da jest. Duh čovjekov nalazi počinak u Duhu koji je neizmjeran i u koji se može prodirati samo u vjeri i povjerenju.

Sigurno nisu munje i gromovi, sigurno nisu ljudski idoli, sigurno nisu niti piramide, niti vanzemaljci, niti računala, niti društvene mreže, niti neka tajanstvena globalizacija s migracijama kojima se prenosi duh jedinstva i zajedništva, ali se prenose i porivi za samoodržanjem.

Činjenica je, kao zaključak, da čovjek može biti materijalan, da svijet može biti materijalan, ali također mora, radi samoga čovjeka i za njegovo dobro, postojati što razvijeniji ljudski duh.

Duh ne samo da je jako važan već je i mnogo važniji od materije kao što je važno imati hrane, ali je još važnije imati odgoj i obrazovanje.

Budući da za sada još nismo svi duhovni, sjetimo se koji nas stupanj vodi do duhovnosti: prvi je materija, drugi je ljudsko tijelo i duša, a treći je moralnost.

Jer, ako zanemarimo moralnost, retardirat ćemo do kraja.

Ako zanemarimo jedan stupanj, nikada nećemo stići na onaj još viši stupanj.

Čovjek se može srozati u času, ali može doživjeti i neočekivane uspone.

A kada doživi uspon, mogao bi se odjednom i vrlo ugodno iznenaditi kad naiđe na Duha Svetoga koji mu hrli u susret, a Duh je Isusa Krista i Oca našega svemogućega koji nosi čovjeku na dar vječni život.

20.01.2021.01:03

„Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Tá tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?” 1 Iv 5,3-5