Ima nade

 

Često nosim terete bez broja,

sve što nije potrebno za bol,

ni za dobar život, dušo moja,

sve to padne na životni stol.

Bolesno je vrijeme, mnogi ljudi,

svi od siromaštva neke vrste.

Čovjek nije rođen samo da osudi

već svi rođeni su da se krste,

da na život vječni misle, i na raj.

Stoga nesretan je ovaj malen svijet

koji ne gleda u duševni beskraj

što mu dušu krasi za veliki let,

koji otvara se čim se kao čovjek rodi.

Sve što nisam uspjela pronaći tada,

obilno se daje da mi život sav oplodi,

da me spasi Uskrsnuće odmah sada

dok još sve u grijesima grca.

Ima nade i premnogo za nas,

ali nema snage u dubini srca

da se Isusovim otkupljenjem nađe spas.

Previše je ljudskih riječi, a premalo Boga,

duša Ga ne čuje, mada u njoj živi

slatko Nebo Krista, Gospodara moga.

Gledaj bolje što ti krije ovaj život sivi.

Ispod površine čeka na te sreća

ako želiš čovjekom se zvati.

Biti vječan, tajna je najveća,

ali Uskrsnuće nije teško znati

jer je duša sazdana za vijeke

gdje joj svijetli krasno tijelo.

Isusova Muka, to su ruke meke,

tvoja suza s Neba, to je Božje djelo.

Ima nade kad pogledaš u dubine

vlastitoga postojanja, u samoći

od koje se tereti i briga sva raspline

dok nemirno spava svijet u mračnoj noći.

21.10.2020. 04:53

Čekajući čovjeka

 

„Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: 'Žedan sam' (Iv 19,28).”

Tražim najmanje što Ti mogu dati jer bolujem, jer starim, jer nestaje moć.

Jer Ti želim biti vjerna u najmanjem; jer Te u velikim djelima slijediti nikada nisam stigla; jer mi sitnice život znače;

jer se svetost uči korak po korak, milimetar po milimetar; slovo po slovo;

jer nemam takva uzora pa tako nisam u opasnosti od idolatrije ili od umišljenosti; svi su nam uzori neki velikani iako znamo da su čuvali ono najmanje i najslabije u sebi, ono najkrhkije; nikoga ne štujemo zato što je bio i ostao neznatan i nepoznat;

jer biti mali svetac je najvelebniji osjećaj za moje umorne godine; jer si me postavio u takve okolnosti, jer si me ograničio, jer još ne vidim niti jednu drugu ostvarivu mogućnost;

biti malen, neznatan, krhak, osjetljiv, umoran znači za mene potragu za nečim u Tebi što je točno po mjeri moje malenosti; nataložene vremenite posljedice različitih lakih grijeha i izdržavanje uzastopnih i upornih malih progona koji donose starenje i odumiranje prirodnoga života znače za mene raširiti malo krilca duhovnoga.

Biti kršćanin oduvijek je značilo biti kulturan, kultiviran, a ne divljak jer divlji život vodi u grubosti; biti kršćanin znači za mene ostati normalan i nakon najrazličitijih iskustava u ne tako kratkom životu; biti kršćanin znači biti uravnotežen, harmoničan sa svime, s okolinom, s ljudima, s prirodom, sa samim sobom, a prvenstveno s Tobom, Isuse moj, moj Gospodine na križu, moj Gospodine nježni i osjetljiv na svaku nevolju.

Za Tebe je smrt bila grozna i najgrublja na svijetu, za Tebe je krštenje na rijeci Jordan bilo najveća i najpolaganija muka na svijetu tada, kad si ponio tu grešnu rijeku na svojim ramenima, kada si posvetio vodu kojom su se ljudi ispirali i napajali pa sve do kraja Tvoga, Tvojega razapinjanja na drvo. Od samoga početka Tvoga aktivnijega božanskoga djelovanja na svijetu Ti si korak po korak patio i nosio svu muku, sve veću i veću, na sebi: pustinja i post, kušnje u pustinji, dolazak u sinagogu proglasiti Godinu milosti Božje pa pretrpjeti odbacivanje onih koji su Te morali čuti, prepoznati prvi; sve veća ljudska znatiželja, potreba za čudima i senzacijama; sve više ispitivanja i postavljanja zamki i razne klopke ljudske u koje su Te nastojali uhvatiti; nerazumijevanje Petra i apostola, progoni onih koji su vodili narod; beskonačno propovijedanje i tumačenje, uporno tumačenje božanskih stvari u prispodobama pred ljudima u grijesima, pred ljudima koji nisu mogli razumjeti ništa, kakva nemoć u Tvome srcu, zaljubljenom u čovjeka!

Kakvo strpljenje u malenosti! Istrpio si posljednje svoje dane na zemlji u optužbama, bičevanju, krunjenju trnjem, pod teškim križem se uspinjao na Kalvariju, dao se razapeti i, čekajući čovjeka, ostao žedan. Tvoje tijelo bilo je žedno, Tvoja duša je žeđala, Tvoj Duh je zavapio i Tvoje nježno srce žeđalo je milosrđe ljudsko, vjeru i povjerenje čovjeka, dobrotu i razumijevanje. Nisi se htio proglasiti Gospodarom, želio si biti čovjek kao svaki drugi, želio si da u Tebi pronađu susjeda, prijatelja, brata; govorio si o zemaljskim stvarima jer si znao da neće razumjeti božanske stvari; govorio si i činio božanske stvari jer si znao da će ta čudesa upamtiti i zapisati.

Želio si biti malen i bio si najmanji na zemlji. Želio si da Ti pomognu u sitnicama, da Ti ponude nešto s lakoćom kako ne bi ni primijetili da su se nečega odrekli, tražio si nešto neznatno kao što je neznatno zrno gorušice; barem jedan pokret, jednu spontanu reakciju u ljubavi i naklonosti prema Tebi, prema drugima, prema životu. Čak si morao pitati ljude jesu li potrebiti spasenja, žele li progledati, žele li zdravlje jer čak niti jasne zahtjeve i molbe za ljubavlju Tvojom nitko nije znao izreći. Čitao si misli nesretnih ljudi, pogađao njihove nevolje i potrebe kako bi uvidjeli da su željni Tebe, Boga i da su nesretni jer nemaju čovjeka, druge ljude, sami sebe.

Ljudi kažu: „Samo da je zdravlja”, „Kada bih doživio ljubav”, „Kada bih bio sretan”, „Da sam barem malo bogatiji”, „Kada bih dobio zgoditak u igri”, a ne znaju da imaju sve što im je potrebno, život, ali da ga ne konzumiraju. Pojasnio si kako se istjeruju zlodusi. Naučio si nas moliti Boga. Probudio si u nama čežnju za ljubavlju i naučio nas da se ljubavlju dobiva ljubav, da se vjerom dobiva povjerenje, da se na dobra djela odgovara dobrotom i zahvalnošću, da su blaženi oni koji zaboravljaju na sebe radi sreće drugih, mirotvorci: „Sinovima Božjim će se zvati”, obećao si. Ali za mirotvorstvo je potrebna nesebičnost.

Nama nije stalo do stradalnika koji su daleko, nama je stalo da ne poginemo mi i naši dragi. Mi smo zabrinuti za sebe i svoje i tu brigu cijenimo iznad svega, takvu zabrinutost svi razumiju.

Divljaci, pogani, to smo mi, slavimo poganske svečanosti, doživljavamo milosrđe Tvoje na poganski način, samo prirodno i naravno, to jest grešno, i ne vidimo što je nadnaravno – život. A to si Ti.

19.04.2019. 00:18

Vino vječnoga života

Noći tamne, riječi vruće

padaju na ovu zaboravnu svijest,

molitvena pustinja mi godi.

Slavim, Isuse, Ti uskrsnuće,

u Tebi mi duša postoji i jest,

Tvoj me Duh za rajski život rodi

da ja mogu sjetiti se toga.

Tiha tmina i ta tajna razmjena

milosti od neba i nemoći moje

daje snagu koja dolazi od Boga.

Sad ne promatra se sjena,

sada život ima slikovite boje,

sad je mir, na meni on počiva.

Sad je vrijeme konačnoga spasa,

sve do jutra boravim u njemu.

Dar je da mi duša sad ne sniva,

poput obraćenja ona davna časa

kada spoznah da Ti Duh je sve u svemu,

da sam ja u Tebi i u meni Ti.

Silaziš mi, Kralju, u moje pličine,

činiš sve što ja bih mogla biti

u starosti svojoj, a u svetosti:

uspeti se s Tobom u visine,

vino vječnoga života piti.

18.10.2020. 03:03 

Nadahnuća duha

 

Dugo putovanje prema sjeveru,

brzi povratak do sjedišta,

odlazak na jug uz čvrstu vjeru,

ne znači gubitak jasnog središta.

Cilj je uvijek isti, nepomičan,

u vremenu stoji pa ga potrebno je znati.

Niti duge noći, niti kratak dan

nisu neophodni da se putovanje skrati.

Potrebno je od ljubavi malo

i od Boga blagoslov za putovanja.

Nije vrijeme car da bi kraljevalo,

nije svemir prostor za spoznanja

već je čovjek taj što kormilari,

što ga vodi nadahnuće duše.

Sve to znaju svi mornari, i lovci, i ribari,

nikada ih vrijeme ili prostor ne uruše

nego samo, možda, neki drugi stvor.

Bog će dati molitelju svome

da on brzo pronađe svoj dvor

tamo gdje su stvari duhovne sve trome.

Jer u križu Boga prolaze sve stvari

i emocije, spoznanje, zvijezde i divota.

To je onaj cilj koji se ne kvari,

čvrsta točka svemu, mjerilo života.

Daleka su putovanja duha u jedinom Bogu

koja se u svijetu poput ogrlice nižu.

Zato svi mornari svome cilju stići mogu,

zato šaljem svoje lađe prvo Isusu na križu.

16.10.2020. 22:35

„Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spasit će se:
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.”

Iv 10,9

Ut unum sint

Često šutim, Isuse, pred Tobom,

naše nijemo prijateljstvo i previše znači,

bremenito uspomenom, živim dobom

iz kojega svaki puta nešto dublje zrači.

Mila mi je milost Tvoja, riječ i djelo

i sve ono što mi činiš kao Kralj

jer kada uzvisim pogled u Raspelo,

tad se sjetim svega što me vodi u naš zavičaj.

Samo Te osjećam, samo Te promatram

kako dozivaš mi ruke da se sklope

i, uz Tebe, krunicu omatam

u kojoj se dlanovi mi s Tvojima stope.

Taj mi dodir u mom srcu bridi,

a ja jedino Ti mogu vazda zahvaljivati.

Tada izgleda mi da sam dio slavne Hridi.

Jednaki smo, samo tako možemo prebivati

jer me ljubiš neizmjerno, rado, vrlo lako;

jednostavno, poput ljubavnika mlada,

postojiš u meni jer Ti želiš samo tako

da u našoj sreći Tvoja volja vlada.

15.10.2020. 23:36 

Put u raj

„Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. 19Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: 20stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. 21Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.”

Rim 8,18-21

Znam, Isuse, da su siromasi Tvoji, da mnoštvo neuglednih i anonimnih ljudi ovoga svijeta i zemaljskoga života, zajedno s velikim svetcima, čine kraljevstvo nebesko, Tvoj sveti grad spašenih ljudi.

Mnogo nas ima koji ne znamo što nas u Tvome kraljevstvu čeka.

Mnogi od nas dobro znaju da je kraljevstvo nebesko među nama od onoga trenutka kada si nam se Ti objavio na svadbi u Kani.

Mnogi su iskusili da je kraljevstvo nebesko u njima, u njihovim srcima i životima.

Velik broj ljudi povjerovao je Tebi koji si Riječ Boga i svi takvi krenuše za Tobom uz pomoć staroga zakona Tvojega židovskoga naroda. To je jedini i najsigurniji put u kraljevstvo nebesko ako molitelji i sljedbenici Tvojih Deset zapovijedi, još od Mojsija, i sljedbenici Tvojih dviju zapovijedi ljubavi zaista ustraju u poslušnosti koju vodi i potpomaže Katolička Crkva gdje je onaj najveći zapravo najmanji i gdje je sveti otac sluga slugu Tvojih.

Oni se ne pitaju odakle patnja na ovom svijetu.

Oni se ne protive teškim križevima u svojim životima. Raduju se križu.

Takvi ljudi znaju da ih čekaš u kraljevstvu nebeskom kako bi gledali Tvoje lice u vijeke vjekova.

Jer već su to sveto stanje više ili manje iskusili u zemaljskom životu.

„22Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.

23Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.

24Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada?

25Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.” Rim 8,22-25

Nisu muka bili pošteđeni značajni sveti ljudi niti nekada, niti danas imaju ono što zli duhovi govore da imaju: vlast, vrhovništvo, bogatstvo i slično.

Najbolji put je imati ljubljene vjerne roditelje koji pružaju razumijevanje svojoj djeci, koji ih uče vjerskome životu i šalju u Katoličku Crkvu na daljnje pouke o Tvojim zapovijedima kako bi u Crkvi ostali čitavoga života, kako bi slijedili Tebe, postali sveti u kraljevstvu nebeskom i kako bi ga naviještali svim dušama.

Draga sveta Terezijo Avilska, hvala ti na tvojim poticajima i zaštiti.

I ti si jedna od svetih koja je svom snagom prihvatila Kristov zakon te ga slijedila. Tako si pronašla sebe u najboljem izdanju, tako si postala i sveta, i slavna na zemaljskim prostorima, tako si obnovila mnogo toga u Katoličkoj Crkvi i dan danas to činiš. Iz tebe isijava kraljevstvo nebesko, život istinske duhovnosti koju ni vrata paklena ne mogu nadvladati. 15.10 2020. 06:22

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. 29Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. 30Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.” Rim 8, 28-30

Psalam 19

„8Savršen je zakon Gospodnji — dušu krijepi;
pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje — neuka uči;

9prava je naredba Gospodnja — srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja — oči prosvjetljuje;

10neokaljan strah Gospodnji — ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji — svi jednako pravedni,

11dragocjeniji od zlata, od mnogo zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.” Ps 19, 8-11

 

Vječan čas

 

Sad se sjetih, sada se dogodi

nadahnuti tren i vječan čas

kada ljubav nježno me porodi

da bih u njoj potražila spas,

spas od svake neuredne želje

i od ružnih misli, loših djela,

i od crnih riječi što se dijele.

Sada nađoh što sam tajno htjela,

da Ti, Kriste život časa predam,

da Ti zapovijedi odgovorim

koja slađa je od samog meda,

da o grijesima Ti sad prozborim.

Reći ću Ti što sam učinila

i sve ono što od sebe dajem,

da Ti znaš to što sam krila,

da se ispred ljubavi ja kajem.

Ljubav presuda je kad Te slušam

dok još lepršavo leti moja mašta

kao da je ovo samo moja duša.

Ljubav ta je koja najslađe oprašta.

14.10.2020. 03:42