Mnogi
ne odu na misno slavlje, mnogi se tek tada prisjete smrti.
Sjete
se smrti, ne vjerujući u uskrsnuće.
Misle
na smrt, ne vjerujući Kristu.
To
mora biti neugodno stanje.
To
mora biti paklena muka.
To
mora biti ponekad pravi užas.
Toliko
se vezujemo za zemaljski život, privremeni život koji je počeo
danom začeća i rođenjem, a završava smrću. Kako može netko biti
miran, sretan i zaista kreativan s takvim svjetonazorom?
Dobro
je sjetiti se Posljednjeg suda, ali za tako nešto učiniti potrebno
je barem na trenutak povjerovati Isusu.
Prije
svega dobro je sjetiti se nebeskoga života.
Taj
život počinje u zemaljskome životu, a ne poslije smrti.
Kao
što se sjemenka raspada od onoga što sadrži u sebi, tako se
raspada zemaljski život iz kojega mora proklijati život nebeski.
Na
misnom slavlju ljudi se pokaju zbog svojih grijeha jer se sjete
smrti, ali zapravo se sjete Posljednjeg suda gdje će biti nagrađeni
vječnim životom i opravdani vjerom u Boga ili kažnjeni vječnom
kaznom zbog nakupljenih grijeha jer grijeh je zapravo smrt.
Nakon
toga pokajanja vjernici se sjećaju nebeskoga života, sjećaju ga se
u svojoj vjeri, u svojoj katoličkoj duhovnosti, jedinoj duhovnosti
koja je istinska duhovnost, originalna.
Jer
katolička vjera, kršćanska vjera jest život ljudskoga duha u
ovozemaljskom životu; ne samo duša i tijelo, nego duh, duša i
tijelo u vjeri žive nebeski život, u molitvama, u dobrim djelima, u
slavljenju Boga, u božanskome životu kojega Isus podijeli svojima
te tako i na misnim slavljima.
Vjerovati
u jednoga Boga, Oca i Sina, i Duha Svetoga, a ne ići na misna
slavlja, pa se i ne ispovijedati za grijehe, znači smrti pasti u
naručaj. Tako ljudi ostaju mrtvi još za života zemaljskoga. Robovi
oholosti i sebičnosti, pohlepa i požuda, depresije i zločinačkih
misli o kojima ih uči i podučava Pali anđeo, Knez ovoga svijeta
zemaljskoga i vremenitoga, Lažac i Otac laži.
Kome
se ne ide na misno slavlje, taj bira zlo. I ne želi misliti na smrt,
naravno, jer u zadahu smrti pokušava živjeti, stvarati i ljubiti.
Čovjek
samo u Duhu Svetome može reći „Vjerujem u Boga”, u životu
duha, u duhovnosti jedinstvene vjere i povjerenja u Bogočovjeka
Isusa.
No,
kada nakon te izjave ne ode na misno slavlje, na ispovijed, na
pričest, njegova duhovnost se pretvara u materijalizam koji stvara
svoga egoističnoga boga i mnoga božanstva kao što su hrana,
novac,
brige oko preživljavanja i slično, a da se ne govori o preljubima i
zločinima, primjerice o čedomorstvu.
Ući
u nebeski život čovjek ne može sam po sebi prije smrti, a poslije
smrti je uglavnom za većinu ljudi već prekasno za popravak.
Za
ulazak u vječni život potreban je život duha koji se razvija za
čitavoga zemaljskoga života, a nastaje od vjere u Isusa Krista,
Kralja slave vječite. 04.06.2020. 07:56
„Ta
zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i
smrti.” Rim 8,2