Za tu jednu dušu

Niti jedna nota,

niti jedan šum,

ni tišina

nisu kaplja Tvoga pota,

Tvoje srce i Tvoj um,

ni Tvoja visina;

niti Tvoje riječi

nisu kao ljudske,

makar Čovjekom se zboriš.

Nitko Te ne spriječi

kao da su popadale ljuske

duhu protiv kojega se boriš,

nitko neće učiniti toga

što Ti činiš, što Ti stvaraš

dok se život množi,

dok se moli Boga;

modro nebo uzdasima paraš

da se sve posloži.

Kriste moj, Kriste,

takvoj duši sitnoj

Ti se nađeš, Ti je dižeš

jer joj ruke nisu čiste

u dolini žitnoj

gdje u klasju gmižeš

da je svu opereš

poput blage majke

kako vidjela bi Tebe;

svoje Lice zemljom stereš

protiv svake hajke

da u nevjeri ne zebe.

Svoje krvi daješ

da Te se napoji,

da dobije snagu

duha što se kaje,

da si grijehe broji

za ispovijest blagu

do posljednje suze

što je otireš u spasu;

za tu dušu bijednu

Ti od svoje slave uze

da se klanja Tvome glasu,

da ugleda Tvoju suzu jednu.

05.06.2020. 18:24

Magijski svijet pogana

Zašto su ateisti zapravo ateisti, odnosno pogani ili bezbošci?

Zato što taj poganski i ateistički svijet zapravo potječe od magijskoga svijeta, onoga pradavnoga, kada se čovjek bavio svojim životom na stari i primitivan način, kada još nije bilo Objave Božje ljudima.

U tom pradavnom svijetu magije ljudi su sami sa sobom nastojali postići ispunjenje svojih najskrivenijih težnji ili su na magijski način pokušavali odagnati svoje strahove.

Isus Krist je došao na svijet, među ljude koji su Ga već očekivali kao Mesiju, ali čak i taj Izabrani židovski narod još nije bio zreo za nešto što čovjek sam po sebi ne može nikada dokučiti jer svaki pokušaj da se izbavi od strahova i smrti ili da si pomogne u svojim težnjama nikada ne može uspjeti bez Boga.

I dan danas, ljudi koji su još pogani ili deisti, ateisti ili agnostici postavljaju Bogu pitanja na koja traže magijske odgovore pa se razočaraju kad shvate da u Isusu Kristu nema magije te da neće dobiti od Boga svoj toliko željeni čarobni štapić kojim će si na brzi način dobaviti ono što želi.

Prvo što čovjek mora naučiti jest to da se je u životu potrebno potruditi, pomučiti i požrtvovno raditi na strpljivosti te koračati malim koracima prema vječnim stvarima.

Primjerice, ljudi pitaju zašto je Katolička Crkva tako bezobrazno bogata ili pitaju zašto Bog dopušta patnju i ako ne dobiju odmah u dvije prve riječi jasan odgovor na takva pitanja, odbacuju sve katolike, vjernike Boga i molitelje jednoga Boga koji magiju reže od početka i zaustavlja je svojom žrtvom i uskrsnućem što mnogi, na žalost, svrstavaju pod djela magije.

Ljudi ne razlikuju magiju od zdravoga i realnog ljudskog života i nastojanja. Isus nije magijski uskrsnuo, nego zaista.

Činiti magijske čine znači živjeti u mašti, a ne biti učinkovit u svakodnevnom životu jer bavljenje magijom paralizira čovjeka, čini ga lijenim i nesposobnim, bezvoljnim za život. Mnogi koji vjeruju da je sve magija zapravo ne žive radosti životne i svaki dan im je sve gori i gori jer ne vide veliku novost svakoga novoga dana, a ne vide ni svrhu života, buđenja iznova svaki dan i ne razlikuju im se dani jedni od drugih.

Sve su to posljedice kod ljudi koji ne rade nikada ništa već samo žive u mašti.

Vjera katolička nema ni trunke magije u sebi, ona je odgovor, odmazda i suprotnost od magijskoga svjetonazora.

Magija želi na brzinu i bez muke živjeti, ne trpi patnju, zavidi drugima na uspjesima i na sreći; ne vjeruje u postepenost i razvoj, u tradiciju i istinu, realnu i naravnu istinu.

Takvim ljudima, ateistima i poganima, vjernik ne može uspješno govoriti o božanskim stvarima, o spasenju u Gospodinu jer ateist jednostavno nema strpljenja poslušati odgovore na svoja pitanja, a nema ga zato jer živi u mašti i ne posjeduje samoga sebe, totalno je izgubljen u svojoj paloj ljudskoj naravi i u zemaljskim stvarima koje ne razumije.

„Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko?”

Iv 3,12

Bijeg iz naručja smrti

Mnogi ne odu na misno slavlje, mnogi se tek tada prisjete smrti.

Sjete se smrti, ne vjerujući u uskrsnuće.

Misle na smrt, ne vjerujući Kristu.

To mora biti neugodno stanje.

To mora biti paklena muka.

To mora biti ponekad pravi užas.

Toliko se vezujemo za zemaljski život, privremeni život koji je počeo danom začeća i rođenjem, a završava smrću. Kako može netko biti miran, sretan i zaista kreativan s takvim svjetonazorom?

Dobro je sjetiti se Posljednjeg suda, ali za tako nešto učiniti potrebno je barem na trenutak povjerovati Isusu.

Prije svega dobro je sjetiti se nebeskoga života.

Taj život počinje u zemaljskome životu, a ne poslije smrti.

Kao što se sjemenka raspada od onoga što sadrži u sebi, tako se raspada zemaljski život iz kojega mora proklijati život nebeski.

Na misnom slavlju ljudi se pokaju zbog svojih grijeha jer se sjete smrti, ali zapravo se sjete Posljednjeg suda gdje će biti nagrađeni vječnim životom i opravdani vjerom u Boga ili kažnjeni vječnom kaznom zbog nakupljenih grijeha jer grijeh je zapravo smrt.

Nakon toga pokajanja vjernici se sjećaju nebeskoga života, sjećaju ga se u svojoj vjeri, u svojoj katoličkoj duhovnosti, jedinoj duhovnosti koja je istinska duhovnost, originalna.

Jer katolička vjera, kršćanska vjera jest život ljudskoga duha u ovozemaljskom životu; ne samo duša i tijelo, nego duh, duša i tijelo u vjeri žive nebeski život, u molitvama, u dobrim djelima, u slavljenju Boga, u božanskome životu kojega Isus podijeli svojima te tako i na misnim slavljima.

Vjerovati u jednoga Boga, Oca i Sina, i Duha Svetoga, a ne ići na misna slavlja, pa se i ne ispovijedati za grijehe, znači smrti pasti u naručaj. Tako ljudi ostaju mrtvi još za života zemaljskoga. Robovi oholosti i sebičnosti, pohlepa i požuda, depresije i zločinačkih misli o kojima ih uči i podučava Pali anđeo, Knez ovoga svijeta zemaljskoga i vremenitoga, Lažac i Otac laži.

Kome se ne ide na misno slavlje, taj bira zlo. I ne želi misliti na smrt, naravno, jer u zadahu smrti pokušava živjeti, stvarati i ljubiti.

Čovjek samo u Duhu Svetome može reći „Vjerujem u Boga”, u životu duha, u duhovnosti jedinstvene vjere i povjerenja u Bogočovjeka Isusa.

No, kada nakon te izjave ne ode na misno slavlje, na ispovijed, na pričest, njegova duhovnost se pretvara u materijalizam koji stvara svoga egoističnoga boga i mnoga božanstva kao što su hrana,

novac, brige oko preživljavanja i slično, a da se ne govori o preljubima i zločinima, primjerice o čedomorstvu.

Ući u nebeski život čovjek ne može sam po sebi prije smrti, a poslije smrti je uglavnom za većinu ljudi već prekasno za popravak.

Za ulazak u vječni život potreban je život duha koji se razvija za čitavoga zemaljskoga života, a nastaje od vjere u Isusa Krista, Kralja slave vječite. 04.06.2020. 07:56

„Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti.” Rim 8,2

Duša bez patnje

Neću Te pitati, Isuse, zašto dopuštaš patnju.

Jer pitam se kako bi svijet bez patnje izgledao.

Ljudi traže samo to: kako shvatiti ili riješiti problem patnje; ona vjeroispovijest, ideologija ili duhovnost koja će me odvesti od patnje bit će moja vjera kada ju pronađem.

Mnogi se ne usude razmišljati o smrti, a još manje se usude govoriti o patnji jer valjda misle da će se ono i dogoditi o čemu pripovijedaju. Kad bi tako bilo, kada nitko ne bi govorio o patnji, patnja mnogih ljudi bila bi veća, neizdrživa jer patnja traži samilost, milosrđe i bar malo naklonosti drugih osoba iz okoline koje ne pate.

Patnju ne moramo nužno svi doživjeti na isti način, mnogi pate jer puno manjih neprilika podnašaju ili mukotrpno rade dok mnogi drugi pate u bolestima ili ispaštaju teške kazne zemaljske.

Ljudi naizgled pate bez razloga, iz čista mira dogodi se nesreća, bol, muka i patnja.

Da nema bolesti, da nema potresa, da nema iskustva nesreće i patnje, ljudi bi vjerojatno ostali ili postali bezumni, a to je najgore što se čovjeku može dogoditi, da kao slika Tvoja, Bože, postane običan bezumnik, nesposobniji od životinja i biljaka, bez smisla u sebi, neutralniji od prirode, brda, dolina, mora, zvijezda.

Prva pomisao koja mi pada na um jest da patnja postoji zbog odvajanja ljudi od Tebe, Stvoritelja i zbog toga da Te lakše dočekaju kada ih spasiš. Jer Ti spašavaš odmah, brzo iako se možda i ne vidi to.

Dao si mojoj duši slobodu izbora, pustio si me da Te godinama tražim i ne znajući da tražim Tebe, Boga. Duša je moja imala samo jedan putokaz: bol. Ako boli, to znači da nisam ništa pronašla. Ako bol popušta, znači da sam na dobrom putu.

Lijepo si me vodio, dao mi mnoge ljude koje nisam razumjela i to je boljelo, ali tek kada je bol porasla do te mjere da sam postala smetena sama sa sobom, kad sam prestala spoznavati što ne želim, kada više nisam željela ništa posebno, kada sam po prvi puta pomislila da mi je došao kraj kao što posudi punoj vode dođe ona kap koja se počne prelijevati, tada si me poveo na krštenje. Nisi mi se ni predstavio, nisam bila sposobna Te čuti niti malo. Nisi učinio čudo da bih Te vidjela i čula nego si mi dopustio da odlučujem sama, sva onako napola izbezumljena i smetena.

Tek tada sam naučila nešto o sebi i o drugim ljudima, o svijetu, o nebu i zemlji, tijelu i duši, vjeri i duhovnosti.

I još uvijek učim, a samo Ti znaš koliko volim čuti uvijek nešto novo, nešto otkriti što mi je čitavoga života stajalo pred nosom i to sam doživljavala s nelagodnim osjećajem da još uvijek ne znam dovoljno o životu.

Duša bez patnje ne može naučiti niti ljubiti, niti razmišljati, niti živjeti život dostojan ljudske osobe koja je nešto najbolje što si stvorio, Bože moj koji mi se predaješ, Gospodine moj koji krv svoju za mene prolijevaš. 01.06.2020. 17:09

Nebeske vizije

Želja se priklanja

kao neki stari hrast;

poput nemoguće misije

Duhu se poklanja

da bi s Njime srast.

Savršene vizije

s nebesa padaju,

kapi beskonačne,

uspomene opore

što Bogu se nadaju,

oči pristupačne,

slane kao more.

Jesam li te ukrala

ili sam te zadobila,

dušo božanska

što sam je ubrala

jer me zarobila

smrt poganska

pa me je Uskrsli

veličanstveno podigao

da Ga zauvijek gledam

ili su se dani rasprsli

kad srce mi uzdigao

da dalje ga predam?

Samo me ljubiš, Bože,

što god učinila ja,

samo me zoveš u daljine

gdje note se množe

i Tvoja melodija,

i nebeske padaline.

31.05.2020. 19:18

New Seekers - Never ending song of love 1971

Svjetlo vjere

Korak po korak

život ide

nebeskim smjerom

i čini se gorak,

a koji vide,

hrane se vjerom

koja opravdava

svako djelo

uma i ruku

jer se obasjava

kao žiće cijelo

kad gleda Muku,

jer ljubi Krista

i čini što hoće

po srcu svome

koje zablista

za rajsko voće

u Duhu tome

rad kojega diše,

koji se preda

da se pokaže,

da se opiše

u danima reda

kad ljubavi traže

svi koji plaču,

uvijek tužni i sami,

koji se vesele

i vjerom uskaču

kad svijetle u tami

da se podijele.

30.05.2020. 07:50