Anđeli ljubavi

Prestat ću skladati

note od pjene,

zlatne poput životna spasa.

Moram se nadati

da naći će mene

anđeli moji umilna glasa,

snažnoga sluha,

velika znanja

i nježnih ruku.

Pratit će Duha

što Mu se klanja

tko traži luku

treperava daha,

zamrznutih suza,

prepunih soli

zbog izvjesna straha

od čvrstih uza

koji ga boli.

I ne samo s toga

ljubavna poslanja

koje obuzima

već samo za Boga

u kojeg uranja.

I pravo ima.

Živjet za Njega

punim plućima,

najvećom snagom;

a, iznad svega,

daje Ga pucima

desnicom blagom.

Znaju se anđeli naši,

znaju ga anđeli moji,

takvoga svata sveta

koji te uvijek spasi

jer se ne boji

ovoga svijeta.

Bog mu je Pastir

i najveći Znak

koji ga zove

da donosi mir

što nema ga svak'

za anđele ove.

Prestat ću s notama

jednoga dana

kad anđeo moj,

što vlada kotama

ovoga stana,

zaustavi boj

na zemljici mlakoj

što se potresa

u stanu svakom,

u duši svakoj

radi nebesa

anđelu lakom

jer on me štiti,

a ima ih više

u Duhu tom.

I neću se kriti

od ljubavne kiše

u Bogu mom.

21.04.2020. 02:47

Ne plači, Isuse

Gledat ću Ti ruke probodene,

Tvoje rane tražit' da se skrijem,

i Tvoj uzdrhtali vapaj da Te blažim.

Vladaj samo i ne slušaj izgubljene

kako viču da se Vino već ne pije.

Prati mene jer Te s pukom Tvojim tražim.

Gledat ću Te, kopljem probodena,

kako milosrđe daješ, milost preveliku

od koje se stvara novi svijet.

I kad poklanjam se, makar odijeljena,

nađi me u svijetu i u stadu neveliku.

I oćuti kada palim tamjan svet

samo da Te molim, da Te i utješim

za sve ono što kroz mene će Ti doći

kada kroz me budeš malo tužan.

Znam da Ti mi daješ da se sveg odriješim

i ja praštam jer mi daješ takve moći,

mada čovjek može biti okrutan i ružan.

Nitko neće više nikad biti mlak

kad se jednog dana pojaviš u slavi,

kad pokažeš svoje Vene, svoje Tijelo.

Sad odagnaj tugu što je nosi ovaj mrak,

neka svatko prst u Tvoje rane stavi,

neka se pokori, Kriste, pučje cijelo

Tvome Imenu i Krasu što ga daješ

da nam bude život vječan i beskrajni

pa da možemo se kajati i pokloniti

Tebi, koji zbog nas nikad se ne kaješ

jer Ti dao si nam svima Grad presjajni

u koji se svaka duša teži skloniti.

20.04.2020. 07:57

Mogranj

Možda ove noći

već mi život kreće,

neugasla tinja

slabe moći.

Neke druge svijeće

istinska su svetinja,

ali oganj je oganj,

ma gdje da gori,

da l' u srcu mome

ili kao mogranj

koji daleko se ori,

zreo času svome.

Tisuće je sjemenki

sljepljeno u jedan plod;

kao voskom živim povezane,

mjesta ne daju ni sjenki;

zajedno su sveti rod,

kao mačem razrezane

kad ih Bog na večeru pozove.

Zašto ne i moj plamičak?

Zašto ne bi bio negdje tu,

u toj vatri što se burno odazove

kao kakva grančica il' čičak,

da ukrasi prebogatu svetinju?

Daleko je drveće i daleko grmlje,

gdje će meni naći popudbine

ako ne u cvijetu rumenome?

Čak i ako usamljena stignem ispod humlje,

znat ću da sam prišla, Božji Sine,

Marijinu stablu od života, dragi Dome.

19.04.2020. 17:15

Na izvoru vjere

Poslanje Duha Svetoga na mnoštvo ljudi, koje se zbilo u Prvoj Crkvi, jednako se događa i prilikom krštenja u toj istoj Kristovoj, Katoličkoj Crkvi kojoj su sakramenti kostur čitavoga tijela Kristova gdje su vjernici udovi toga tijela, a Krist je Glava.

Kada god se netko krsti vodom, krsti se u Duhu i dobiva pomazanje Duha koji priprema krštenika za život u vjeri u Boga Oca, i Sina, i Duha Svetoga.

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Milosti, veliko i duboko otajstvo susreta Boga i čovjeka.

U sakramentu krštenja Bog oprašta, zaboravlja i poništava Istočni grijeh, grijeh koji putuje čovječanstvom i širi se još od Adama i Eve, a posljedica toga grijeha je smrt. Radi se o smrti čovjeka u duši i tijelu kada se odvaja neraspadljivost ljudska od onoga što ostaje kao raspadljivo i posmrtni ostatak, ali radi se i o opraštanju grijeha koje je omogućeno u životu nakon krštenja jer, osim Istočnoga grijeha koji se nasljeđuje, čovjek nosi i svoje osobne i pojedinačne grijehe.

U krštenju se dobiva klica vjere, sije se sjeme, sitno kao zrno gorušice koje uzraste kao veliko stablo vjere koju je potrebno njegovati od samoga početka pa do kraja zemaljskoga života. Vjerom zadobivamo Isusovo kraljevstvo nebesko, postajemo dionici sa svima svetima u vjeri, dionici svetoga života, dobivamo udio s Isusom, kako u miru, tako i u neredima; kako u životu, tako i u mrtvljenju pa sve do časa smrti kada se nadamo uskrsnuću. Dobivamo Krista raspetoga koji umire s nama i koji je uskrsnuo od mrtvih da i mi uskrsnemo s Njime. Zato kažemo da nas je krst oprao, da su naši grijesi poništeni kada se ispovijedamo za oproštenje od grijeha jer tada se čistimo i peremo savjest, centar svake duše, Božji glas koji prebiva u svakom čovjeku i koji nam govori da izbjegavamo zlo i činimo dobro.

Iako smo rođeni kao bezazlena djeca, Duh nas nanovo rađa kao vjernike koji su grešnici, ali koji su i sveti zbog toga imanja koje se dobiva najčešće na početku života. Tako je vjernik od početka dobio veliku zaštitu, a u sakramentu Potvrde i darove Duha Svetoga. Kakva je to zaštita Božja koju dobiva vjernik koji se krstio, znaju mnogi koji se tek u odrasloj dobi odlučuju za krštenje i život u Bogu i u vjeri u jedinoga pravoga Boga; brakovi ne uspijevaju bez sakramenata, djeca ne dobivaju pouku i primjer istinske vjere, čovjek često kaže da ga prati nesreća čitavoga života i još mnogo drugih nevolja jer Istočni grijeh zahvaća svakoga bez iznimke, bez obzira u što vjeruje ili ne vjeruje.

Najveći sakrament, iako su svih sedam važni i čine cjelinu vjerskoga života, jest centralni sakrament Euharistije gdje se vjernici ispovjede i pristupaju svetom zajedništvu koje slavi žrtvu Kristovu i sluša Božju riječ iz Svetoga pisma.

Slavljenje žrtve Kristove vode svećenici Njegovi. Euharistija je spomen na dan kada nas je svojom žrtvom Krist sve zajedno otkupio od naših grijeha i smrti kao posljedice naših grijeha. Ona je vrhunac kršćanskoga života, sakramentalna žrtva, čin zahvaljivanja, spomen čin u kojemu je prisutan Bog, Isus Krist u snazi svoje Riječi i svoga Duha i koju slave svi sveti i anđeli, zajedno s vjernicima. Euharistija je čin zahvaljivanja i odavanja hvale Bogu. Takva je žrtva hvale moguća po Isusu Kristu koji vjernike okuplja i pridružuje sebi.

Centar Euharistijskoga slavlja je blagovanje Kristova Tijela i Krvi koja nas je otkupila u onoj jednoj Isusovoj žrtvi na križu kada je smrću svojom uništio našu smrt.

Žrtva nije trgovina u kojoj se netko žrtvuje manje ili više da bi zadobio nešto. Žrtva se može dati samo iz ljubavi i ona je posljedica ljubavi. Takva žrtva ne traži ništa za uzvrat, štoviše, ona uvijek i neprekidno daje; konkretno Kristova žrtva jest čista Milost koja se izljeva na vjernike u sakramentima, naročito pri slavljenju Božje Riječi i blagovanju Tijela Kristova.

Sudjelovanje u Isusovoj svetoj žrtvi poistovjećuje vjernike s Njegovim Srcem i sjedinjuje nas međusobno na putu u vječnu slavu, zajedno sa svima svetima i Blaženom Djevicom Marijom. Tu se budi i cvate čežnja za vječnim životom, za vječnim slavljem, vjenčanjem i svadbenom gozbom Isusa i Zaručnice, Crkve Njegove.

„Ta tko pobjeđuje svijet

ako ne onaj tko vjeruje

da je Isus Sin Božji?

On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv.

Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi.

I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.

Jer troje je što svjedoči:

Duh, voda i krv,

i to troje je jedno.

Ako primamo svjedočanstvo ljudi,

svjedočanstvo je Božje veće.

Jer ovo je svjedočanstvo Božje,

kojim je svjedočio za Sina svoga:

Tko vjeruje u Sina Božjega,

ima to svjedočanstvo Božje u sebi.

Tko ne vjeruje Bogu, učinio Ga je

lašcem

jer nije vjerovao u svjedočanstvo

kojim je svjedočio Bog za Sina svoga.

I ovo je svjedočanstvo:

Bog nam je dao život vječni;

i taj je život u Sinu Njegovu.

Tko ima Sina, ima život;

tko nema Sina Božjega, nema života.”

1 Iv 5, 5-12

Bože vječnog milosrđa, ti svake godine Vazmenim slavljem užižeš vjeru svoga svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu našem, Isusu Kristu, Sinu Tvome koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Staza tirkiznoga sjaja

Zapadno me sunce slabo grije,

kao muž zaboravljenu jednu ženu

koja vode gorke nikada ne pije,

da je nađe suton, optuženu

za sve greške što ih nitko drugi nema.

Dežurni je bila krivac poput kćerke,

poput supruge i majke što ju sprema

negdje daleko, u zaboravu divlje zvjerke.

Sutoni su najteži, i jutra preslikana

s nekog platna koje imitira osvitaje

kakve samo Bog moj, moja Suza slana,

u svakom životu duša u obilju daje.

Prirodi se diviti, ljepše je od braka

koji nema blagoslova, ni duševnosti;

ljepše je i čuti glase ponoćnoga mraka

koji ženu potiče za Boga svakoj revnosti.

Kakva Milost oslobodi mene!

Kako najsretnije biće može proslaviti

Boga svoga, Život svoj i nove uspomene!

Kako samo može red i mir se postaviti!

Sretan onaj koji zna za Gospu, Djevu,

za sve njene zagovore, žrtve i sav trud

što se Duhom sveti u najvišem pjevu.

Život moj, koji nekada je bio sasvim lud,

dobio je boju vječnosti i tirkiznoga sjaja

što ga vidjeh, svjetlucava, usred noći.

To je jedini i pravi put zemaljska raja

koji vodit će me k Nebu kad mi bude poći.

18.04.2020. 18:05

Odijeljene duše

Obraćenje velikih obraćenika ne događa se u svijetu već po krštenju u odrasloj dobi.

Prije četvrt stoljeća (!), u ovom gradu bijah, Gospodine, pripravnica za Tvoje kraljevstvo pa me krstiše, primi me u svoja njedra da postanem Tvoja Zaručnica. Jubilarni rođendan slavim osam dana prije, osam dana poslije, ali to je slavlje palo u sjenu Vazmenoga otajstva. Da, sjećam se katekumenata, svećenika koji me je krstio, njemu je pripala slatka dužnost da nas, šezdesetak pripravnika, uvede u kršćanski život na zemlji.

Kakvo je to bilo otkriće!

Kakve su to bile sudbinske novosti!

E, to je bilo obraćenje, to jest, uvod u obraćenje. Nikada prije nisam bila na misnom slavlju, bijah poganin u pravom smislu te riječi. Vjerovala sam da Bog postoji.

O, kako puno toga nisam znala.

Sada vjerujem da je Isus uskrsnuo i da ću ja uskrsnuti.

Sada znam što znači vjerovati u Boga, vjerujem i znam da to nije ono „Bog će te kazniti”.

Sada znam da je vjera odnos s Tobom, Isuse, i sa zajednicom svetih. Sada vjerujem Tebi, sve Ti vjerujem, Bože, jer tako si logičan.

Pri krštenju se odraslih podjeljuje i sakrament Potvrde gdje se dobivaju darovi Duha Svetoga. Izljev Duha Tvoga na mene bio je potresan i još uvijek me oduševljava, ne znam kako je bilo s ostalim pripravnicima, nisam ih upoznala i upamtila.

Ušla sam u „svoju” Crkvu, upoznala postepeno duše koje bijahu blizu kraljevstva nebeskoga prije mene. Jedno smo iako odijeljeni fizički. Jedno smo na misnom slavlju, jedno smo u tom istom Duhu o kojemu se malo govori, ali često Ga se uzgred spomene; to je lijepa osobina i osobnost Duha, diskretna prisutnost. U početku nisi bio tako diskretan, Duše sveti. Polomio si moja koplja, pustio me da se koprcam i tome nije nikako dolazio kraj. Sada mislim da je to bilo zato što sam naglo počela puno moliti Gospinu krunicu što je bilo Tvoje najvelebnije djelo u tim vremenima. Poslije, u bolnici, primila sam prvi put i sakrament Bolesničkog pomazanja.

Pala sam u Tebe, Bože, strovalila sam se. Od tada znam da umirem dok prije nisam o smrti niti željela, niti dospjela promišljati. Možda bi bilo dobro da se to malo više naglašava prilikom naviještanja Radosti Tvoje, Isuse, u ovakvim vremenima kakva su sada i gdje nitko ne želi priznati smrt, gdje su nam ukrali smrt iz naših domova i čitavoga društva, gdje se ubija u mirnodopskim danima više nego ikada, na „humani” način.

Nije ni čudo da katolici paralelno vjeruju da krštenje donosi besmrtnost samo po sebi, da se duša odvaja od tijela i da odijeljenje duša jest

vjerovanje u reinkarnaciju. Da, to rade katolici pod upitnikom jer su nakon krštenja zaboravili na Duha Svetoga. Vjeruju u Boga, ne idu „u crkvu”, prakticiraju istočnjačku meditaciju koja ih vodi do reikija i slično. Počinju vjerovati u svoje snažne okultne sile.

Dajte nam smrt, više smrti u naše živote, ne mislim samo na vijest o tome koliko je umrlih i poginulih već na gledanje smrti direktno, a ne preko medija. To preko medija stvara u nama nepotreban strah i užas koji nas potiču da skrenemo misli s teme smrti. Od nevjerice i straha, zbog neshvaćanja.

Život u kojemu izravno umiranje nije vidljivo, vrlo je kratak. Jer uskoro nas dostiže i naša vlastita smrt te na samu pomisao o tome mnogi odlaze u najboljim godinama na tečajeve raznih religija, na tečajeve relaksacije. To je pakao.

Pošalji nam Duha Svetoga, Gospodine, da nas obnovi, osokoli, pa čak i utješi.

Da nas relaksira u dubini duše koja se odijeliti od tijela ne može.

Da nam relaksira mišiće, da ih opusti u doticaju s duhovnim doživljajem.

Daj nam Duha mudrosti i razuma, Duha umnosti. Jer ako je nešto naša duša, tada je prije svega u našim umovima. Jer Ti si, Gospodine, Riječ, a riječi ne prebivaju u emotivnostima već u razumu, čak i kada je pomračeni um, iz njega izlaze riječi po kojima okolina i vidi da je netko u mraku.

I kada griješimo, griješimo dušom i tijelom zajedno i jedinstveno.

Grijeh je bijeg od Tebe, Gospodine.

Grijeh je bijeg od Života i to je smrt neke duše.

Bijeg od tjelesne smrti ne postoji, takav bijeg samo nastoji prodrijeti u naše umove, u naše duše.

Mnogi katolici žele voditi duševan život neovisno od tjelesnoga.

A što je drugo noseće žensko tijelo ako nije duša u duši?

Tko rodi, taj odmah zna iako i nije kršten.

Mnogi katolici su željni okultnoga, željni su senzacija, osjećaja.

To je vjerojatno stoga što su im emocije poremećene i ohladile.

Mnogi me gledaju u čudu kad govorim o halucinacijama, one su tako obične, naizgled realne, svakodnevne. Mnogi bi katolici željeli znati ima li u halucinacijama Božjih poruka. Naravno da ih ima, kao i u zdravom životu. No, halucinacije su besmislenije od snova i teško ih je podnositi jer su praćene duševnom bolešću, psihozom koja muči čovjeka, bolesnika.

Ljubi svoju obitelj svaki dan, to ti je najveća senzacija u životu.

Slušaj svoje osjećaje, ne može ti netko drugi reći kako se moraš osjećati.

Ne čini od svoje obitelji odijeljene duše kao što želiš učiniti od sebe. Ako vjeruješ u reinkarnaciju, odjeljuješ se duševno i tjelesno od voljenih osoba.

Dođi, Duše Sveti, u naše pomračene duhove, u naše pomračene umove, u naša pomračena srca.

Daj nam, Duše Sveti, snagu kojom ćemo ljubiti u Tebi sve one koje smo i nedavno još ljubili.

Daj nam, Duše Sveti, izlij komadić svoje božanske ljubavi da Ti se mognemo vratiti, da možemo ljubiti sve ljude kao sebe same, da budemo jedno, a ne odijeljeni jer u odvojenosti ne možemo skratiti vrijeme nemira i ratova, patnje i bolesti.

Izlij nam, Bože, Duha zajedništva i jedinstva kakvo imamo kada lomimo zajednički Sina Tvojega koji nam je Kruh života i Piće duhovno.

Izljev Duha Svetoga u Prvoj Crkvi bio je senzacionalan na sve moguće i nemoguće načine. Ognjem Duha Svetoga smo kršteni, a ne samo vodom. Budimo svjesni toga.

18.04.2020. 14:26

„Živimo li, dakle, ili umiremo, Gospodinovi smo.” Rim 14,7sl.