My sharona-The Knack-Lyrics

Rosna polja Istine

Malo je vremena za neki plan,

a toliko sunčanih dana.

Bezbroj sitnica bi stalo na dlan,

sve one su plodovi umiranja.

O, blažene smrti, blažena kraja

što ga iščekuju duše od blata

u ovom životu od smijeha i jecaja

gdje se zatvaraju svaka vrata.

Težak je svaki početak na zemlji toj,

a teže je smisliti posljednje riječi,

okruniti djelom sav život svoj

kad više nema rose, ni mliječi.

I kada duši svojoj oprostiš

sve što je mogla drugima dati,

kad za njih moliš i kad za njih postiš,

vidiš da život opet će sjati.

Pred tobom vječni Božji mir,

odlazak duše prolazi radosno

jer Istina bijaše tvoj rani odabir,

ona ti dade to polje rosno.

12.02.2020. 04:32

Slava Križa

Zar o bolesti da reknem

il' o siromaštvu

i svoj bijedi ova svijeta?

Da se žalim? Il' da steknem

talente u stvaralaštvu?

Ili da se latim posljednjega leta?

Radi sebe ljudi hoće

dati drugom čovjeku da ima,

da ih slavi ili hvali,

da se riješe užasne samoće,

da je savjest lakih snova svima,

da se srce njima nikad ne zapali.

Zar o Kristu da spomenem

koji u tebi sveudilj živi

te Ga poznaješ ti uvijek i po svuda?

Ili da si opravu odjenem

koju prepoznat će dani sivi,

nit' ne sluteć' kakva velika sam luda?

Prevariti ljude moglo bi se lako,

brazde grijeha niknule bi tada

poput lijepa maka ili ljulja

pa bih stigla brže u taj pak'o

gdje se duša uvijek nada biti mlada

i zbog svog užitka molila bih ulja.

Kad sam sebe se odrekla,

postala sam ista kao oni

što ih viđam često protiv volje.

Nisam čula niti jednog retka

kojime bi zborila im duša koja zvoni

himbom od koje se može još i bolje.

A ja vidim Boga tvoga svuda

u toj bijedi Križa, raspetoga;

ne može se ništa da Mu padne kruna

jer je uskrsnućem pobijedio luda.

Svakog dana toči meni Duha svoga,

svakog časa ja treperim kao struna

jer On visi gore visoko, visoko,

ne vidiš Mu kraja, niti stanja.

Ne silazi iz visina, a sve mi je bliže.

Pomaže mi, blagoslivlja me široko, široko

pa me vodi na pašnjake znanja

da pogledam tlo što sve je niže.

11.02.2020. 15:48

SYMPATHY -RARE BIRD 1969

Putovanje u ništa

Prošlost ni toliko nema

blagodati i bogatstva, niti godi,

koliko je čovjek cijeni.

Samo kad je davna anatema,

kad se iznova dogodi,

ona suprotna je stalnoj mijeni.

Bezbožnici dvoje, ne, oni ne znaju

da ta mijena nije trajna,

da je srce ljudsko vječno;

njegove vrednote uvijek traju,

ono zauvijek je neizmjerna tajna.

Strujanje je korito mu tečno

krvi koja nosi dane stare,

noći, dane buduće, i nove,

i sve prošle događaje.

Duh mu Sveti umnožava dare;

što je dulje, to ga više zove,

prolazi kroz mnoge naraštaje.

Vječna borba ne postoji,

srce uvijek u vis krene

odlukama kojim predodredi

kako će se nastaviti to što goji

da razotkrije te guste mrene

što mu spadaju i jedna drugu slijedi.

Jednom kad se istina pojavi,

ne možeš je više preskočiti,

ne možeš se vratiti u ništa.

Bog te čeka i, kada se objavi,

tada će te predvoditi,

duša će ti biti ona stara, ista.

11.02.2020. 12:25

Slogovi bez tumača

Zašto častim Boga?

Što mi smeta,

što me boli?

Ovdje nema zdrava sloga

jer nisam poeta;

stihovi mi goli

poput neke pustopoljine,

a riječ mi stala.

To su takvi periodi.

Čekaju se svetkovine,

mjesečina dan bi krala,

lađa je na vezu pa ne brodi.

Sretan dan je onaj s kišom

kada padne izjava od anđela

koji vijekom straži,

sasipa mi krišom

mnoga dobra djela,

a da srce ih ne traži.

Sretno jutro koje spava

jer je ispratilo čitav svod,

sve što kretalo se naopako.

I kad ova Zemlja plava

sav istraži plavi brod,

spasit će ga jedra svakojako.

Anđeo će zasvirati flautom

koja donosi mi novi dan;

odjednom će vrtnja stati,

mjesečina naići će u moj dom

da i ona nađe san,

da si jutra sva ne krati.

08.02.2020. 22:42

Dragulji od vjetra

Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,

Djevica me osmijehom dočeka,

toplinom i ljepotom, sjajem.

Kako bijaše mi tada nizak let,

gotovo da odnijela me rijeka,

nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata

od kojeg sam načinjena davno;

nisam više nosila ni snagu,

niti vjeru, niti prstenje od zlata.

Propadanje bijaše mi jednostavno

kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.

I dan, danas pustinja mi dom,

vezala me bodljikavim zrncima

pijeska koji jamči dobar vijek

i sigurnost pravog puta ili slom

koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,

divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,

da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.

U tišini kao da sam čula zvona,

oko mene nastala je ekumena cijela

sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne

s lađama od svjetlosnih niti,

zapečati sunce na njihova jedra

koja svetom riječi visoko podigne

sve do neba, kao sliku moje biti

koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,

mada pustinjske mi lađe rijetko plove

jer su bremenite sakrivenim svjetlom

koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.

Tijelo Kristovo me neprekidno zove,

pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske

da mi slika duše bude bolja,

da je nalik Sinu Božjem, Kristu.

Možda tako nađem odaje nebeske.

To je moja želja i slobodna volja

jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.

03.02.2020. 01:34