Knjiga proljeća

Odložila sam knjigu svoje bijede

pokraj Sveta pisma krasna,

na tu policu života svoga

iza koje sve praznine slijede,

jer je dolazila smrt mi časna,

a ja odlazila smjerom Boga.

Još sam ovdje, i dan, danas, tiha,

ali police se nisu više napunile;

još sam ista, kao da ću poći,

evo, sada, dok se laćam stiha;

neke želje nisu se još ispunile,

neki snovi nikad neće doći.

'Država Božja' ili 'Dokaz ontološki',

ili mnoga sveta hodočašća,

možda logika ta i estetika,

sve su to problemi morfološki,

slatko piće Božjega došašća

kao što je slatka i poetika.

Dani gnjeva, grubosti i snage

odavno su splasnuli u mrazu

poput izgaženih kestenova

što ih nađu ulicama stope blage;

i ne vidim više svoju stazu,

ali kročim kao da sam duša nova,

mada ne vide me breze

kao tada kad bih stizala u grad,

diveći se pitomosti parkova.

Visoke su šume tihe jeze

koje ovdje sanjam sad;

visoko je repatica iznad krova.

Uvijek velim 'bit ćeš bolje

kad naiđu proljetne sve noći',

kad nabrajam godine i sate

što su prošli kao strujno polje;

uvijek mislim da 'još nećeš poći

jer se mora ispuniti za te

sve što Providnost još hoće.'

Zaista je svaki dan mi dužnost,

mada, velim, nema svu jačinu

da me brani od moje sljepoće.

Ta je odvojenost mi od Boga nužnost

da si spoznam svaku opačinu.

Ali možda ipak to je ispunjenje Riječi

jer su moji dani blagoslovljeni i dugi,

jer mi duša sasvim druga skica;

i ne tražim slavu, niti ptičje mliječi,

samo živim, a tu nema mjesta tugi,

nema razloga za boli lica.

Ovaj stol je sav moj svijet,

ova svijeća sva mi je energija,

ptice, mjesečina svi su gosti moji.

Čak da hoću, ne mogu ni mrijet'

jer mi nije gotova elegija

koja moje vrijeme kroji.

13.01.2020. 00:28

Nebeska nagrada

Mogla bih pisati poeziju,

skladati svoje kompozicije,

pjevati hvalbene psalme;

proizvoditi misaonu koheziju,

rješavati svjetovne kontradikcije,

uzgajati borove i palme.

Mogla bih svijet ovaj grliti,

tražiti posvuda inspiraciju

i strpljivo, strpljivo čekati;

srcem ka nebu hrliti,

aplicirati inicijaciju

i sve probleme zanijekati.

I brige, te brige bi nestale

kojima se natače srce trudno

za svaku osobu dragu;

i sve bi boleštine prestale,

a sve bilo bi uzaludno,

duša bi sišla paklenom pragu.

Mogu odglumiti zadane role

protiv kojih, evo, ratujem,

one me zovu čitava života;

i sve konzekvence od njih me bole,

mada nebesko dostojanstvo svatujem

jer sve drugo bi bila grehota.

Nagradu veliku iščekujem

i ne od ovoga svijeta tmurna

koji me poput nasljeđa prati.

Već dugo ja božansku glazbu čujem;

o, tako sam sigurna

da su me spoznale nebeske vlati.

09.01.2020. 03:15

Ponijet ću te visovima

Ponijet ću te visovima

kada budem odlazila,

ti, prenježna dušo moja;

nebeskima poslati te klisovima

gdje se zemlja ohladila

i postala samo prošlost tvoja

kakvu ti ne pamtiš,

a o kojoj zna tvoj Bog.

On će dati tebi stan,

žarko srce da zaplamtiš

radi događaja tog

što ga čeka svaki san.

Kao da si uzdignuta lako,

bez te zemaljske težine,

kao da te nebo vuče,

ti osvajaš cvijeće svako

i taj život nebeske svježine

gdje ti bilo neprimjetno tuče.

Predat ću se zapravo, ti znaj,

Jačemu od svega, Bogu mome,

Duhu vrhunskome i Vladaru

kad zazvoni meni kraj,

kad ni pjesme više ne budu mi trome,

darovati sebe Križu, rajskome vrataru.

06.01.2020. 19:53

Pastiri i mudraci

Rođenje Isusa Krista dogodilo se na zemaljski način, kao prirodan čin, ali također i još puno više kao nadnaravan: Bog postade Sin Čovječji, Sin Božji postade Dijete prečiste Djevice Marije, zaručnice Duha Svetog i žene pravednika Josipa iz loze kralja Davida, kao prorečeni i vječni Kralj nad kraljevima.

To se događa gotovo u tajnosti i u noćnoj tajanstvenosti, među pastirima kojima Boga objavljuje anđeo s neba, uz obilje ljubavi i svjetlosti koja se prelama sa svjetlom zvijezde repatice i prolijeva na pastire te oni prisvjesno ulaze u tajanstvenu nebesnost, postajući tako dionicima Svete obitelji koja se smjestila među njima.

Nitko o toj tajni ne zna, ali svi ju srcem naslućuju.

Mudraci s istoka dolaze do informacija zvijezdoznanstvenim putem, vlastitim trudom, znanjem i zaslugama; tako prirodno, tako zemaljski, tako ljudski. Putuju dugo, traže i prate znakove, nose sa sobom svoje vrijednosti i blaga, možda da im se nađu pri ruci radi trampe, nose vjerojatno svilene tkanine, mirodije, lijekove i ne malo zlata. Vodi ih Božji poziv kojega su još manje svjesni nego blaženi pastiri; vodi ih ljudska znatiželja i čežnja za boljim svijetom, za višim spoznajama, za širim mogućnostima koje bi im bile put u svjetski mir i blagostanje.

Oni imaju sve što im je potrebno, ali ne misle na sebe nego brinu za druge. Oni će biti navjestitelji mira do kojega se može teoretski doći na zemaljski način, ali nemaju odgovore na pitanja o životu, grijehu, smrti, spasu i smislu života.

Slijedit će ih vrlo brzo svi narodi svijeta koje će Bog posvećivati kao što je i njih na kraju njihova putovanja posvetilo Dijete u štalici.

I kao što su pastiri darivali Božića, dali su Mu sve što su imali – sebe, tako i mudraci daruju najvrijednije što imaju, a to je bilo znanje zemaljsko, ljudska informacija.

Za popudbinu Svetoj obitelji su darovali lako nosive, ali vrijedne i značajne darove: zlata, smirnu i tamjan. I još su se, obraćeni, vratili drugim putem kao što su se i pastiri radosno vratili svome stadu.

03.01.2020. 08:14

Pogled na trinitarni misterij

Pravovjerni ranokršćanski svijet bio je okružen mnoštvom hereza i krivovjeraca. Praznovjerje i krivovjerstvo postoji i danas u ovoj velikoj kršćanskoj civilizaciji.

Prva stoljeća poslije Krista ostavila su nam bogatu protuheretičku književnost koja je i danas, kao i uvijek, jako aktualna i važna za teloško tumačenje kršćanske vjere i Svetog pisma, odnosno za egzegezu i razjašnjavanje pojedinih odlomaka iz Biblije i ostalih spisa.

Bazilije Veliki, rođen oko 330.g. u Cezareji u Kapadociji, i Grgur (Gregorije) Nazijanski, rođen u Arijanzu blizu Nazijanza 329.g. dvojica su od mnogih crkvenih otaca od kojih nam ostaje nauka protiv hereza, a za bolje teološko razumijevanje i to u patrističkoj književnosti koja se razvija do VIII. Stoljeća.

Katolička Crkva ih slavi danas i važni su, između ostaloga, zbog nauka o Presvetom Trojstvu pa i u kristologiji. Njihove rasprave i njihovi spisi tumače ona pitanja koja se nameću posebno na početku liturgijske godine, to jest u Božićnom vremenu.

„Bazilije Veliki, potpuno vjeran nicejskom vjerovanju, pristupio je problemu ne naglašujući toliko, poput Atanazija, jedinstvo Boga već uzimajući sasvim ozbiljno razliku među hipostazama. Zato je predložio rješenje tvrdnjom o jednoj božanskoj biti (ousia) i naravi, različitoj od triju hipostaza, dakle triju osoba obdarenih vlastitom subzistencijom i značajkama koje, u prostoru jedinog božanstva, razlikuju te osobe jednu od druge. Te značajke su za Oca očinstvo, za Sina da je rođen od Oca, za Duha Svetoga moć posvećivanja. Ovo učenje, koje sadrži puno božanstvo Duha Svetoga, usavršit će Gregorije Nazijanski i Gregorije Nisenski, a postat će na saboru u Carigradu 381. službeno učenje Crkve” * Iz Patrologije, Pavić i Tenšek, str. 184.

„Misterij Trojstva veliki je cilj Gregorija Nazijanskoga koji je sačinio distinkciju s jedne strane između božanskih atributa (dobrota, istina, moć, vječnost), kao atributa božanske naravi koji su zato zajednički trima osobama, i, s druge strane, različnosti individualnih i raspoznajnih karakteristika triju Osoba (Očinstvo, Sinovstvo, Izlaženje), koje označuju vlastiti karakter, posebnost i vlastitost svake pojedine Osobe. Odatle njegov čudesni zaključak: 'Tri Osobe nisu drugo nego JEDNO pod vidom božanstva, dočim JEDINSTVO je Trojstvo pod vidom osobnih vlastitosti' (Oratio 31, 9; PG 36, 143). U polemici s arijevcima tumači istinsko značenje pojma „Otac”. Ova riječ ne označuje bit Božju, niti Božje djelovanje. U tom slučaju arijevci bi imali pravo, ukoliko bi, u nekom vremenu, Otac bio dao bit Sinu. Ime 'Otac' bitno označuje odnošaj, jednu relaciju. Zato definirati Boga kao 'Oca' ne znači kazati ono što On jest, nego izraziti ono što je On u odnosu na Sina (Oratio 29, 16). Upravo termin 'odnošaj', unešen da protumači trinitarni misterij, te protegnut ne samo na Oca i Sina, nego i na Duha Svetoga (Oratio 31, 9), postat će tradicionalna baština za sav teološki govor. 'Otac', 'Sin' i 'Duh Sveti' nisu tri prazna ili jednostavna aspekta, nego izražavaju različnst odnošaja koji razlikuju i, istodobno, ujedinjuju tri Božanske osobe, a da ne izlažu pogibelji njihovu božansku narav.” * Iz Patrologije, Pavić i Tenšek, str. 192.

S trinitarnim se misterijem susrećemo uskoro, na svetkovinu Krštenja Gospodinova. 02.01.2020. 05:54

Tebe, Gospodine, žeđam

Slavne riječi ne bih izricala,

samo onu molitvicu dragu,

s usana mi stalno curi.

Ne daj, Križu, da bih sebe isticala

kad ja imam Majku blagu,

Boga svoga koji k meni žuri.

Kad ja imam sve što stoji,

sve što jesam, što se ne ponavlja

već je uvijek dah svježine čiste

koju slaba vjera teško goji,

koju srce vrlo lako zaboravlja.

Da mi nije Tebe, jaki Bože Kriste,

nikad ne bih znala protepati,

puzati i pokleknuti lako,

ne bih mogla Nebo naći,

niti zloga duha otjerati,

često vjerovati bezumno i jako,

dragoj duši njenom srcu zaći.

Zbog Tebe sam ljudsko srce zadobila

jer si Ti u meni, a u Tebi ja,

slaba kao trska prelomljena.

Sebe ja sam rado zarobila

jer u meni samo dah Tvoj tinja,

jer sam kao duša srca nevoljena.

Tu sam da Te, milo moje, predam

kako god sad znam i umijem,

kako Tvoj me glas uputi;

i da Te prepoznam, da Te gledam

najviše što mogu ili smijem

kad se nađem tamo gdje su Tvoji skuti.

31.12.2019. 18:00

Ljiljane bijeli nebeskog raja + prezentacija + text