Probudi se, putniče

Snove razne, želje i htijenja

dovodiš, Bože, do vrhunske kote

ako Te duša poštuje časna;

svako joj djelo čin ostvarenja.

Ti od mog plača komponiraš note,

od bijede nastaje sreća prekrasna.

Ono što ljubi srce mi moje,

to često se zove imenom krivim,

to ovaj svijet ne prepoznaje.

I nije svjestan što znače dugine boje,

da to je nada od koje živim,

da to je vjera koja sve doznaje

izravno s Tvojih vrhunaca gore

gdje zavist, ljubomora ne prebiva,

niti ljudi tako nevjerni nisu,

gdje duše nikada ne izgore

jer svaka zna da je zauvijek živa,

makar se klati na strmu klisu.

Povjerenje u Tebe, Isuse Kriste,

tješi me Tvojim pogledom blagim,

Tvoje me kušnje jačaju vijekom

jer želiš da ruke mi budu čiste,

jer častiš me svojim ljudima dragim

koji ne dišu ovim svjetovnim tijekom

već putuju ovuda kao stranci.

Ni oni istom, kao ni moja duša,

ne drže do gluposti ovoga svijeta,

iako svakom dobri su znanci,

jer Tvoja ih ljubav stalno kuša

kao što sunce dođe do svakoga cvijeta.

Grijesi su ono što svijetom vlada,

prevare, blud i preljubi stalni,

čak se ni požuda svojih ne stide.

Probudi se, putniče, odmah i sada,

zaboravi snove i bezdan kalni

da tvoje srce i duša bolje vide.

Vrhunci su Boga visoki, strmi,

gore ne stižu psovači kleti,

tamo ne prolaze mržnja i blud.

Gore je sunce kad svijetu grmi,

tamo svi ljudi postaju sveti,

kod Boga je čovjek od ljubavi lud.

03.12.2019. 05:21

Raskinuti okovi života

Zabranjeno je ponekada, i teško

pjevati o smrti ljudskih bića;

što je ona, ne smije se reći.

Zar je dopušteno reći biću: „Greško,

neću te jer plod si nevaljala pića,

bez tebe ću lakše sreću steći”?

Ipak, ljudi što ne žele mrijeti,

vrlo brzo porodu podare pogubu u strahu,

igraju se, drže sebe bogovima.

Mladi život bi od srca vrijeti,

više nego ikad raduje se svome dahu

jer već poslije čovjek živi s okovima.

A ti okovi života dugo traju,

bojazan od kraja, strah od završetka

nečega što nije niti započelo.

Sretnici su koji sebe odmah daju,

mnogima je taj svršetak poput svetka

jer su načinili veliko i dobro djelo.

Zato Bog se rodi među nama

da Mu može reći svako dijete,

svaki čovjek, svaka žena ili starež

da mu duša neće umirati sama,

da ne želi reći: „Gotovo je, svijete,

sada moram ispiti tvoj kalež”.

Zato evo Krista na vremenskoj crti,

rodi se u štali radi križna Drva

na kojemu raskide nam lance;

dođe da bi usmrtio ljudske smrti

od kojih je Isusova bila prva.

Načini od ljudi prijatelje, znance.

Kad me, Bože, ovom svijetu zače,

bijah radost Tvoja, makar i bez daha.

Kada me porodi iz utrobe mame,

rekoše mi 'svako malo dijete plače',

rekoše da ljudi smo od praha,
ali tad me, Kriste, izvede iz tame.

Zato evo kršćanske nam Crkve, Isusova tijela,

da bi porodio biće koje prašta

i koje se odmah u ljubavi daje

da bi s Bogom uzimao dijela

pa da nikad više ne ispašta,

da mu vječno jedan život traje.

01.12.2019. 03:01

Put u spas

Braćo moja, sunce, kišo i mjeseče,

jedna sestra naša, zvijezda na sjeveru,

te je noći vedra svoda virila

da mi tanku nit presječe

što je držala se na reveru

kad je duša san svoj uokvirila

pa je ugledala kako dršće,

sasvim slaba od naporna rada.

Mala zvijezda utonula u moj san

od kojega zadrhtalo pršće

kao da će dušu napustiti nada

koja je u svijetlom gradu našla sebi stan.

To je stoga što su zime došle,

što se čeka skoro užgati od svijeće

koja prva sve pripravlja nas

lađi kojoj su i zvijezde pošle

poput buktinja ili kao rumeno cvijeće

da se ukrcaju na svoj put u spas.

Prestara je duša političkoj masi,

Navještenje samo ponavljat' se može,

strpljivo i s molitvama puka

što ga uvijek povjerenje krasi

da pogledaš na njih, dragi Bože,

da se smiri ova jadna buka

svih životinja i ljudi koji ne stigoše

do te Barke, zajedno sa golubicom.

Jer taj svijet se nikad za života svog ne sprema

već u potopu tom općem sami ostadoše,

zajedno sa svojom skicom

koja niti vjere, niti truda nema.

Češeri su na mom stolu,

vjenčići Došašća, misli svježe,

pregršt stihova i ufanja;

zrake sunca zaigrale svoju rolu

dok se duše sasvim ne umreže,

čitav grad se Bogu sad poklanja.

Prenijet ću Ti, Bože s nama,

slike svijeta, riječ preslatku, govor gorak,

ništa neću zadržati ni od sreće.

Mnoga duša zaigrala, makar sama,

makar sjetna svome danu broji korak.

Barka pripravna je, Noa kreće.

30.11.2019. 21:06

Bezgrešna

Kao Žena

roditi Dijete,

u djevičanstvu,

kao sjena

utrobe svete

u prostranstvu,

kao položiti

na kućni stol

domaća hljeba,

vatru naložiti,

poslužiti sol,

darove s neba,

gotovo da je ono

kao Gospodu reći:

„Da, tako neka mi bude”.

Nek' čuje se zvono

u beskrajnoj sreći

za sve te ljude,

ali u povijesti

samo jedan čas

uze nam Bog

da na crti svijesti

započne spas

sveg naroda svog.

Nećemo znati

blaženstva sjajna,

ni plač i bol, ni muku.

Ona će sjati,

vječna tajna

vlastitu puku.

Slušati pogrde,

Majko nepovrijeđena,

ti, ljudsko biće,

riječi pretvrde,

Kruno iz Edena

što vječno sviće,

nikada znati nećemo.

Sina dati,

Djevice časna,

koga susrećemo

ponoćnih sati,

Božića krasna,

ti, kćeri Planinska,

sveti Grade,

koga si pratila,

Zvijezdo Rimska,

te noći mlade

da sve bi shvatila

srcem Duhovne snage

što si je ulijevala,

svog Božića Sljedbenice.

I molitve blage

duša ti pjevala,

hladovita Sjenice.

Majčice, čuj nas,

kad si Ga zadjenula,

nastade nova vrsta.

Ti rodi nam Spas

kome si ime nadjenula,

dade nam Sina Isukrsta.

28.11.2019. 18:06

Šumske staze radosti

Vodit ću te stazom sitnih mrva

kakve neće prijati živinama,

pustit ću te naprijed u vidike

kako ne bih koračala prva

sa svim svojim nesretnim krivinama,

da otjeram hijene i da čujem krike

šumske čeljadi što bezbrižno skače,

strelicama vazda mene gađa.

Ne znam što ćeš vidjeti pred nama,

zapadno je sunce zimi kao nejače,

ali već u ponoć snažno nam se rađa

da pred njime rasprši se naša tama.

Sve što prođeš na toj stazi, nije moje

nego tebi poslužiti ima,

krajolik je takav za tvoj dvogled.

Gledaj sve detalje, konture i boje

što ih srce dragovoljno prima;

ako se osvrneš, naći ćeš moj pogled.

I kad vidiš ono Mlado Sunce kako sja,

kako grije moje stope i sve prošle staze,

sve ćeš znati, sve što ne bi smio;

ja sam samo slika tvojih svitanja.

Sve što činiš stvara jake odraze,

tvoje riječi... tko ih ne bi htio!

Preteška je knjiga znanja radosnoga,

sve te strelice i hijene nisu ništa,

šumska čeljad sakriva se tvojim plaštem.

Sjeti me se, jer ne gledam tebe kao Boga,

kada budeš odlazio s poprišta:

ti si Krista isprosio da izrastem

poput stabla ranjenoga, trula

još od prvih vjetrova i zemljotresa

kad sam samo radost izmišljala ljudima.

Bog me htio, rodila me šumska hula,

utjeha sam bila zločina i grijeha poetesa,

a sada sam slaba tuga na sprudima

poput izbačena sijena ili smeća

na kojemu niče Božje drvo povjerenja,

nakrivljena trska budućega bora.

Knjiga, šuma, naklonost najveća

rađaju me plaštu prosvjetljenja.

Pravednosti uvijek biti mora.

28.11.2019. 12:09

Kušnja

Pogledaj na me, Isuse mili

što milosti dijeliš u veličini,

pogledaj dušu na prozoru Hada

gdje su je grijesi od Tebe skrili,

kamo je gurahu zločesti čini

da se nikada više ničem ne nada!

Teško se diše u paklenom dimu,

u grudima nemoćnim zloduh mi hropće,

uvijek voljan vladati tminom

u kojoj nasrću na me s njim u timu

razni jadi iz te grozote opće

koja se lakomo davi mučnom crninom.

Izbavi slugu nevjere strašne,

smiluj se velikom grešniku patnje

kome si križ taj počasni dao,

a on ga nosi put pobjede strasne

pred sivim sjenama zlurade pratnje

jer sluga Ti gotovo k njima je pao.

Od srca se kaje zbog ovoga stanja,

iz dna svoje duše pred Tobom cvili,

počinjenu štetu popravit ne može.

Iz vlastitih stopa mi cesta izranja,

sve više skreće, Isuse mili,

i čelom je diram, blagi Bože,

priginjem se Tvojoj slavnoj dobroti.

Pošalji mi Duha s one strane,

nek' razbije okna koja me drže,

nek' se nasmije groznoj grehoti,

neka mi izlije vode slane,

nek' raskine lance koji me prže.

Na ramenu mome udar sve jači,

smradovi guše mi svjetlo dana

i riječi ne izlaze iz mojih usta.

Oganj ta grijeha sve glasnije tlači,

molitva posta na tijelu mi rana,

duša Te traži, skršena, pusta.

Znam da opraštaš bezbroj puta,

samo pogledaj mi cesti na kraj

i ja ću znati lice Ti krasno.

Već izdaleka padat će suze sa skuta

koji mi dade da stignem u raj

sa srcem na križu što nosi se časno.

28.11.2019. 08:00

Cesta nade

Trnje raste sa svih strana

još od onih kratkih noći

kojima su boli izmicale,

još od onih dugih dana

kad je moralo se cestom proći

koje su zgušnjavale se kao uske kale,

kao nešto što je načinjeno klopkom.

Prije ili kasnije nervi se rasparaju,

sada ili malo poslije na te ceste stižu,

zalijepljeni kao nekom čvrstom potkom

dok svi stresovi i šokovi svud haraju;

sve izgleda hrpe kostiju dogmižu

nekim svojim načinom, nekim smiješnim stilom.

Dođu do svih svojih ciljeva,

mada mnogi nedosanjani su iščekivali

jer je cilj najčešće neka duša svojim živim bilom.

Vrlo često je to neka djeva

rad' koje se nervi nadom izbijeljivali.

I što je čovjek manji, to se lakše rodi,

malenost se ljudska nit' ne mjeri,

niti živcem, niti kostima, ni metrom,

možda samo nadom koja uvijek se dogodi.

Najmanji je čovjek kad ga mnogi iznevjeri,

kad se rodi lako kao da je otpuhnuo s vjetrom.

Više puta se u Bogu čovjek rađa,

više puta začinje se ono prvo ime

jer mi nismo stoka, niti samo zvijeri,

jer od istih onih nervi nam je građa

koji težim putem čvrstu nadu prime:

križ svoj nađi, onu cestu izaberi.

27.11.2019. 17:28