Zov Majke

Jedna je mlada, inteligentna žena zavoljela redovnika.

Ne može joj se to zamjeriti jer preporučljivo je da se vjernici laici i redovnici međusobno vole i poštuju, a najčešće se tu velika milosrdna ljubav Isusa Krista pokazuje najizvrsnije na djelu.

No, postoje i drugačiji slučajevi, bezbroj njih, na stotine, gdje se vjernici među sobom ne poštuju i prepiru. Sam Gospodin Bog, Isus Krist nam kaže da za Njim može hoditi samo onaj tko mrzi svoj život i sve svoje, i sve tuđe, to jest zemaljski način života i sve zemaljsko.

S jedne strane vjernici su kao jedan u zajedničarenju, ali u ljubavi prema Isusu i želji da Ga nasljeduju postaju veliki revnitelji koje je strah prilagođavati se drugima, prilagođavati se obličju ovoga svijeta.

Osim toga, ovaj svijet je sav grešan u ljudskim srcima, a od tih grijeha čovjek postaje manje ili više retardiran ako ne prati Isusa i ne čuva svoju vjeru iznad svega iako te svoje vjere ne mora niti biti svjestan. Vjera je Božji dar, a ljubav laika prema redovniku je Marijin poziv, poziv kojega rijetko tko može odmah identificirati. To je poziv u obraćenje, poziv na gozbu Isusovu, poziv u veliki privilegirani narod.

Ona žena nije također prepoznala Isusa u onome redovniku, a još manje je spoznala da ju je obuhvatio Marijin poziv. Taj redovnik je bio jednostavno najpametniji i najljepši za nju, a mora se priznati da u svijetu grijeha nije mogla samo tako susresti nekoga lijepog i pametnog. Osim toga, redovnik je predivno govorio i propovijedao, srčano je molio, a bio je tako jednostavan i pristupačan.

Često se događa da žene laikinje pomisle kako su redovnici lako dohvatljivi, čak i smiješni zbog njihove skromnosti i poniznosti, ali taj dojam vara, strašno vara mnoge laike.

Ta pametna i energična žena se zainteresirala za redovnika na običan, zemaljski način, tražila ga je i njegovo društvo joj je značilo puno više nego što bi sama sebi priznala, a također je i imala neodoljivu želju da ga uzme za ruku i odvede u šetnju, u svoj svijet, da manipulira s njim.

Počela ga je svjesno i savjesno pratiti jer ju je on u svojoj vjeri sve više privlačio, vjerojatno zato što je ostajao povučen, skroman i ponizan.

Nije shvatila da ju privlači njegova vjera, njegova sloboda, njegovo blaženstvo, njegov Bog i da ju Marija zove k sebi na molitvu i nasljedovanje njezinog Sina po uzorku kojega je sama Marija pokazivala u sebi i oko sebe.

Redovnik je u svojoj poslušnosti Isusu strpljivo podnosio tu ženu, želio je upoznati bolje kao i svakog drugog vjernika, čekao je da ona otkrije Marijin zov, to jest da Bog obrati srce te mlade, inteligentne žene.

Svaki puta kad bi se rastajali, žena bi opet pronašla redovnika i tražila njegovo društvo.

Ima ih bezbroj, takvih djevojaka i žena.

Sve na kraju završava njihovim suzama.

Plaču zbog velikih rastanaka, ali plaču zato jer nisu čule Mariju iako je Isus poduzeo maksimalne napore da ih dovede k sebi, u raj, u kraljevstvo nebesko za kojim su tako revno čeznule.

A muškarci, oni žale kako je šteta što žene nisu svećenice i nadaju se da će to uskoro postati. Nisu svjesni, očigledno, da i njih zove Marija.

15.08.2019. 09:48

Rajske sile

Kao što se mjesečina zlati

usred vruća augusta,

obasjana suncem vječitoga sjaja

da se zemlji dolje jednom vrati

koja ove noći nije pusta,

tako ti me vodiš u predvorja raja.

Majko silna, neznatna, najveća,

sve zbog svoje poslušnosti Sinu

koji nosi tebe u najjačem svjetlu,

sjajna noćas kao zlatna svijeća

nasred neba kao sveti Kruh u vinu,

otporna si svakom vjetru.

Kraljice vremena, mjeseca i sunca,

ženo čedna svih nebeskih tijela,

najsjajnija zvijezdo svemirskoga mraka

u kojemu zloduh tužno bunca;

zaručnice blještava i bijela,

zagovaraj duše slabe sve do božanskoga braka

da im oproštaj izmoliš svima

svakog dana i godine duge

kako stigle bi sve duše na sam vrh

gdje si prva među svima odanima

jer ti uvijek moliš za sve druge.

Od tebe mi igra duša i prolazi strašan srh,

o, ti najveća od svih stvorenja:

skromnosti i snazi tvojoj nema ravna,

odvjetnice svijeta propaloga,

ti ćeš donijeti mu izgorenja

da se svak obrati u vremena davna

gdje su rajske sile našeg Boga.

15.08.2019. 04:18

Exitus

Mogla sam zaći u krajeve Tvoje,

u zemlju duhovnosti sviju svetih,

ali nisam jer nisam Te znala;

ostvariti mogoh zavjete svoje,

riješit' se smrti što zarana prijeti,

ali na niže grane sam pala.

Ti me postavi, sebi za pravednost,

na kušnje razne i svakojake

koje su duljile život mi s nešto jada,

s puno čežnje da dostignem čednost

i područja gdje izviru tople Ti zrake

od kojih se živi sve do sada.

Pa, kad si uvijek bio na mojoj strani,

koliko tek više sada me nosiš,

kada sam dosegla Milosti njenu visinu,

kada mi dade oproštaj svakoj mani

i razloge mnoge da me zaprosiš,

da Te dobijem, Kriste, za svoju baštinu.

14.08.2019. 03:17

Svjetlosni dar

Vjerovati izgleda mi tako

kao što je haljine presvući

ili prihvatiti rado s neba dar.

Vjera ne stiže polako,

ona traži čvrsti zagrljaj i vrući,

brzi boj za plemenitu stvar.

Ona samo jedan zahtjev ima,

uprijeti svom snagom

i pronaći svjetlo u mrklini.

Sve se drugo na nju prima

i sve ide njenim tragom,

čak i nevjerica u dubini.

Ipak, kad pogledam ljude,

sami križevi i muke,

ne vidi se ta ustrajnost

već se duše međusobno kude,

tihe ispuštaju jauke,

pridržavaju si tajnost.

Vjera nije nasljedna u genu,

makar ona sva je baština od Križa,

stara kao Sveto pismo.

Vjernik žanje radost njenu,

mada prepuna je sumnji, kriza

što ih nikada mi tražili nismo.

Kada Bog poklanja vjeru,

nije moguće odbijati.

Ona ne može se ni uzvratiti,

ne može se uzeti na mjeru,

ali duša može je upijati,

a Bog želi svako vjerno srce pratiti

jer On čuva u svom imenu presvetu

svaku dušu koja hrli Gospodinu Kristu,

sve te duše koje Sinu Bog je dao

kad je darovao sebe po svem svijetu.

Isus Duhom vraća Ocu dušu istu,

ali zaljubljenu, koju prije nije znao.

Tako vjerom svojom čovjek postaje

dionikom svega nebeska Božanstva,

mirno može tada reći da je mali bog;

samo mu je važno da nikada ne ostaje

sam bez svjetla vjerskoga prostranstva,

da nauči s izvora piti svaki Kristov slog.

11.08.2019. 22:43

Logika

Logos je samo jedan i logika je samo logika, ne može biti, usko rečeno, logika ovoga ili logika onoga. Logika ima puno šire značenje, ona dolazi od Božje ljubavi, božanska je i, kao takva, kao jedna i jedina zaslužuje svoj jedinstveni i jednoznačan naziv.

Stvari zemaljske ili su logične ili nisu, ili su dobro promotrene ili su površne, pod utjecajem trenutnih raspoloženja, a znamo da nije logično razmišljati na temelju onoga što razmišljanje nije.

Mi, ljudi, često tjelesno i zemaljsko postavljamo kao temelj razmišljanja, ono je prethodno, a unutar toga smještamo svoju vjeru koja se ni po čemu ne razlikuje od uobičajenog zemaljskoga života.

Bog se ljudima objavio, opisao im je zorno na više načina i mnogo puta, a pokazivao je i pokazuje svojim primjerom što je logično, što je ljubav, a što je suprotno od ljubavi. Suprotno od ljubavi je ravnodušnost; nasuprot Bogu, koji je Ljubav, Nebo i Logos, nalazimo se mi, ljudi, koji smo zemljani, tjelesni, ravnodušni i malovjerni, s jako malo volje za temeljitim promatranjem svega i svih stvari.

Kao što nas može lako poučiti najvjernija učenica i sljedbenica Isusova, Njegova i naša majka Marija, u srcu treba sve stvari, sve riječi prebirati što znači promatrati, pustiti da se misli roje i da se sjećanje na riječi koje Bog izgovara same poklapaju ili sudaraju. U takvoj ljubavi čovjek uči logično zaključivati pa to može primijeniti i na sebe i svoj tjelesni život, na svoje zemaljske i ljudske poglede na stvari kako bi ih gledao Božjim srcem.

Zar je u ljubavi logično posjedovati neku drugu osobu? Nije. Logično je kad čovjek strepi za drugu osobu, kad je pretpostavlja sebi, kad želi slobodno izražene osjećaje; logično je da čovjek učini više nego što misli da može za drugu, ljubljenu osobu.

Jer u posjedovanju nema logike iako bi mnogi rekli da su logični kada kažu nekoj osobi da im je ona njihova i samo njihova, da su oni svoji, tvoji, moji, njegovi, njezini. Ako je netko nečiji partner, to ne znači da ga posjeduje već je naglasak na riječi „partner”, a ne na zamjenicama i pridjevima. Pripadanje nekome znači predavanje i to obostrano, a ne prisvajanje duše ili tijela kao prisvajanje i posjedovanje nekog predmeta.

Ljubav je veoma jaka kad mora i želi podnijeti strpljivo nevolje zbog voljene osobe, ali je vrlo slaba kada je voljena osoba nesretna zbog nečega ili ugrožena.

Općenito nije logično ljudsku osobu poistovjećivati s bilo kojim i bilo kakvim predmetom jer predmeti nemaju osjetila kao čovjek, nemaju osjećaje i afektivni život, nemaju svoj vlastiti um, ne razmišljaju i ne govore, a također nemaju život već samo vijek trajanja, postoje kao tvorevine i stvari koje su načinile ljudske ruke, koje su izmislile ljudske pameti ili postoje kao prirodne pojave, zemaljski i svemirski krajolik koje načini Providnost Božja kao naravni i prirodni dokaz Božjega postojanja i kreativnosti, ljubavi, ljepote života i pravednosti.

Onoga trena kada, nelogično, čovjek kaže ili misli da posjeduje neku osobu, nameće se ideja manipulacije jer čovjek rukuje predmetima koje je sam načinio da bi mu poslužili u životu na zemlji i dobro je da ljudi rukuju tim predmetima, ali nema nikakve, ničije logike da čovjek rukuje tijelom neke osobe, odnosno da je ucjenjuje u srcu. To nije samo drugačiji način razmišljanja, to je jednom riječju grijeh, a grijeh je zlo koje razara ljudske osobe, grijeh ne može biti logičan jer nema ljubavi, grijeh se nije u stanju dobro i trajno organizirati jer nema logične temelje za to.

Grijeh je nedostatak ljubavi i povjerenja.

Mi, ljudi postavljamo sebi čak i vokabular tako kako ne valja da se ne bismo morali svakog časa suočavati sa svojim nelogičnim razmišljanjem i poimanjem stvari.

Mi, ljudi, ušuškamo se u svojim domovima ili se opustimo na hodočašćima, naučimo lijepe pjesme pa ih zapjevamo i još se prijateljski rukujemo, to jest solidarno se držimo jedni drugih i tako slavimo Isusove i Marijine blagdane te blagdane i spomendane svetaca.

To kako mi to činimo, nije logično iako molimo često u zajedništvu i jedinstveno (slično kao i u bratstvu i jedinstvu staroga režima) i iako znamo lijepo razmišljati i zaključivati, ali mi polazimo od pogrešnih tvrdnji, nelogičnih premisa, neistinitih i neprovjerenih pretpostavki.

Razlika je neba i zemlje upravo u tome što zemaljci pretpostavljaju da je Trojedini Bog jedan, a nebesnici to vjeruju pa u svjetlu vjere već pri samom spomenu Božjega imena povezuju to ime s ljubavlju, slavom, strahopoštovanjem, čašćenjem i štovanjem te zahvalnošću dok zemaljcima ništa od toga ne padne na pamet pri spomenu svetoga imena Isus pa im nedostaju ključne i temeljne postavke za logično promišljanje.

Drugi primjer: Hostija je Tijelo Kristovo, ona je Isus na križu, uskrsli i vječno živi i postojeći Bog, jedan jedini Bog. Logično je da blagovanje Tijela Kristova prolazi kroz duh i tijelo pričesnika, a duhovnost je nemjerljiva i nema ograničenja.

Potpuno je nelogično da neki tradicionalni kršćanin koji živi kao katolik već trideset ili pedeset godina, moli redovno ružarij i pohađa misna slavlja, koristi i konzumira sakramente Katoličke Crkve, ode ponekad na hodočašće jednostavno misli da je Hostija samo brašno i voda ili misli da Bibliju ne mora barem jedamput u životu kompletno, uz promišljanje u svjetlu vjere, pročitati kao Isusovu riječ i uputu za putovanje u nebesa.

Treći primjer: mi, ljudi emotivno se vežemo za stvari, kuće i razne korisne uređaje i vrijednosnice, značajne predmete kao što je novac. Tu nema logike iako će mnogi i premnogi tvrditi da od novaca ovisi njihov život i školovanje njihove djece ili slično. Možda ovisi neka akcija kupovanja o tome koliko novaca imamo, ali život ne visi o novcu i, prema tome, ta i te pretpostavke nisu promišljene i nisu logične. Ne može se reći da je to logika novca ili logika grijeha jer novac nije osoba koja razmišlja, novac su načinili ljudi kao zamjenu za robnu razmjenu, a grijeh nema ljubavi od koje logika dobiva svoj puni smisao.

Logika ovoga vremenita svijeta ne postoji, ona može biti samo logika Boga ili, ako nema logike, može biti ljudski grijeh.

Ljudska logika, naravno, može biti pogrešna kada čovjek razmišlja u zabludi, jednako kao što i matematički teoremi koji se temelje na bezbrojnim računalnim izračunima nikada nisu zaista ispravni i točni jer nikada se ne zna jesu li sve pretpostavke točne, istinite, pravilno postavljene, a u svjetlu vjere u Isusa koji je Božja Riječ (Ivanov Prolog Evanđelja) i Božji Sin svaki će vjernik posvjedočiti da Bog čini čudesa koja ljudi drže nemogućima po svome razmišljaju koje nije ili je vrlo rijetko neprekidno promišljanje u svjetlu vjere i u ljubavi Boga koji je Logos, Alfa i Omega, koji dijeli jedan kruh na tisuće kruhova i koji zbraja oduzimanjem, umnožava dijeljenjem jer Bog je živ, vječan i logičan, za razliku od čovjeka koji je samo grešni smrtnik. 11.08.2019. 13:54

Bijeg iz vihora zločina

Ludilom svojim sagledavam svijet,

poremećenom dušom brojim samoću,

a dugo je još meni za mrijet'

makar ja često umrijeti hoću

jer tako je primamljiva Tvoja ljepota

i svjetlo je Tvoje puno dubine

koja je za me bistar izvor života,

koja me izvodi van iz ropstva ljutine

što ju prikuplja svijet sebi za Sud.

Mudraci kažu, sve pametne glave,

da si bez svijesti ako si lud

i da Ti usne nikad Boga ne slave.

I da ne možeš ništa kada si gladan,

a ja zbog Tebe siromahom se držim

pa ne znam zbog čega bi život bio mi jadan

jer na Tvojoj se, Kriste, ljubavi pržim.

Bježim od sudova, zatvaram vrata

i tako su slatki nebeski dvori

gdje Milost je svijetu nepoznata

koji sudi svima čim progovori.

Sve to što sam tražila, a već prije si dao,

svagdašnji kruh svoj uvijek prihvaćam

što ga odbija svijet koji je pao.

Sada zajedno s Križem taj svijet obuhvaćam,

samo ostani sa mnom, ostani tu

i spasi nas, ljude, od naših zala

u tome zločinačkom vihoru;

i neka bi slava Tvoja zauvijek cvala.

11.08.2019. 07:00

Noćna šetnja

Sumrak rani jedan je rastanak,

razdvajanje na proste dijelove

svega što se odvojiti dade.

U svemiru mjesečev sastanak,

a duša još pamti cjelove

dok gube se posljednji znaci nade.

Jer nada prestaje u ostvarenju,

ona nestaje kao da se utaplja

u nekoj sigurnosti noći.

Sanjat ću svoj put ka ostarenju,

na mojim će vjeđama zasjati kaplja

koja će duši mojoj pomoći.

Svi moji snovi samo jedan su san

i svi snovi vode probuđenju,

odvajanja odvode u sazrijevanje.

Da me barem čeka moj nebeski stan

da me konačno otme mom otuđenju

pa da na Sudu obrani me moje pjevanje.

Ovaj stih posvećujem onim dodirima

koji se više ne mogu nikako odijeliti,

oni već postoje kao samostalna cjelina

negdje u duhovnim kodovima

koji tu postoje da bi nadu zacijeliti

ako ne zgodi se noću nebeska bjelina.

Luna stiže, mjesečina oblakom sakrivena,

a moja se duša na to svjetlo sprema

svake noći, svakog časa budna.

Ova noćna šetnja čvrsto je zašivena

za to nebo na kojemu ona tajni nema

jer u Kristu uslišanjem je bremenita i trudna.

10.08.2019. 21:16