Logika

Logos je samo jedan i logika je samo logika, ne može biti, usko rečeno, logika ovoga ili logika onoga. Logika ima puno šire značenje, ona dolazi od Božje ljubavi, božanska je i, kao takva, kao jedna i jedina zaslužuje svoj jedinstveni i jednoznačan naziv.

Stvari zemaljske ili su logične ili nisu, ili su dobro promotrene ili su površne, pod utjecajem trenutnih raspoloženja, a znamo da nije logično razmišljati na temelju onoga što razmišljanje nije.

Mi, ljudi, često tjelesno i zemaljsko postavljamo kao temelj razmišljanja, ono je prethodno, a unutar toga smještamo svoju vjeru koja se ni po čemu ne razlikuje od uobičajenog zemaljskoga života.

Bog se ljudima objavio, opisao im je zorno na više načina i mnogo puta, a pokazivao je i pokazuje svojim primjerom što je logično, što je ljubav, a što je suprotno od ljubavi. Suprotno od ljubavi je ravnodušnost; nasuprot Bogu, koji je Ljubav, Nebo i Logos, nalazimo se mi, ljudi, koji smo zemljani, tjelesni, ravnodušni i malovjerni, s jako malo volje za temeljitim promatranjem svega i svih stvari.

Kao što nas može lako poučiti najvjernija učenica i sljedbenica Isusova, Njegova i naša majka Marija, u srcu treba sve stvari, sve riječi prebirati što znači promatrati, pustiti da se misli roje i da se sjećanje na riječi koje Bog izgovara same poklapaju ili sudaraju. U takvoj ljubavi čovjek uči logično zaključivati pa to može primijeniti i na sebe i svoj tjelesni život, na svoje zemaljske i ljudske poglede na stvari kako bi ih gledao Božjim srcem.

Zar je u ljubavi logično posjedovati neku drugu osobu? Nije. Logično je kad čovjek strepi za drugu osobu, kad je pretpostavlja sebi, kad želi slobodno izražene osjećaje; logično je da čovjek učini više nego što misli da može za drugu, ljubljenu osobu.

Jer u posjedovanju nema logike iako bi mnogi rekli da su logični kada kažu nekoj osobi da im je ona njihova i samo njihova, da su oni svoji, tvoji, moji, njegovi, njezini. Ako je netko nečiji partner, to ne znači da ga posjeduje već je naglasak na riječi „partner”, a ne na zamjenicama i pridjevima. Pripadanje nekome znači predavanje i to obostrano, a ne prisvajanje duše ili tijela kao prisvajanje i posjedovanje nekog predmeta.

Ljubav je veoma jaka kad mora i želi podnijeti strpljivo nevolje zbog voljene osobe, ali je vrlo slaba kada je voljena osoba nesretna zbog nečega ili ugrožena.

Općenito nije logično ljudsku osobu poistovjećivati s bilo kojim i bilo kakvim predmetom jer predmeti nemaju osjetila kao čovjek, nemaju osjećaje i afektivni život, nemaju svoj vlastiti um, ne razmišljaju i ne govore, a također nemaju život već samo vijek trajanja, postoje kao tvorevine i stvari koje su načinile ljudske ruke, koje su izmislile ljudske pameti ili postoje kao prirodne pojave, zemaljski i svemirski krajolik koje načini Providnost Božja kao naravni i prirodni dokaz Božjega postojanja i kreativnosti, ljubavi, ljepote života i pravednosti.

Onoga trena kada, nelogično, čovjek kaže ili misli da posjeduje neku osobu, nameće se ideja manipulacije jer čovjek rukuje predmetima koje je sam načinio da bi mu poslužili u životu na zemlji i dobro je da ljudi rukuju tim predmetima, ali nema nikakve, ničije logike da čovjek rukuje tijelom neke osobe, odnosno da je ucjenjuje u srcu. To nije samo drugačiji način razmišljanja, to je jednom riječju grijeh, a grijeh je zlo koje razara ljudske osobe, grijeh ne može biti logičan jer nema ljubavi, grijeh se nije u stanju dobro i trajno organizirati jer nema logične temelje za to.

Grijeh je nedostatak ljubavi i povjerenja.

Mi, ljudi postavljamo sebi čak i vokabular tako kako ne valja da se ne bismo morali svakog časa suočavati sa svojim nelogičnim razmišljanjem i poimanjem stvari.

Mi, ljudi, ušuškamo se u svojim domovima ili se opustimo na hodočašćima, naučimo lijepe pjesme pa ih zapjevamo i još se prijateljski rukujemo, to jest solidarno se držimo jedni drugih i tako slavimo Isusove i Marijine blagdane te blagdane i spomendane svetaca.

To kako mi to činimo, nije logično iako molimo često u zajedništvu i jedinstveno (slično kao i u bratstvu i jedinstvu staroga režima) i iako znamo lijepo razmišljati i zaključivati, ali mi polazimo od pogrešnih tvrdnji, nelogičnih premisa, neistinitih i neprovjerenih pretpostavki.

Razlika je neba i zemlje upravo u tome što zemaljci pretpostavljaju da je Trojedini Bog jedan, a nebesnici to vjeruju pa u svjetlu vjere već pri samom spomenu Božjega imena povezuju to ime s ljubavlju, slavom, strahopoštovanjem, čašćenjem i štovanjem te zahvalnošću dok zemaljcima ništa od toga ne padne na pamet pri spomenu svetoga imena Isus pa im nedostaju ključne i temeljne postavke za logično promišljanje.

Drugi primjer: Hostija je Tijelo Kristovo, ona je Isus na križu, uskrsli i vječno živi i postojeći Bog, jedan jedini Bog. Logično je da blagovanje Tijela Kristova prolazi kroz duh i tijelo pričesnika, a duhovnost je nemjerljiva i nema ograničenja.

Potpuno je nelogično da neki tradicionalni kršćanin koji živi kao katolik već trideset ili pedeset godina, moli redovno ružarij i pohađa misna slavlja, koristi i konzumira sakramente Katoličke Crkve, ode ponekad na hodočašće jednostavno misli da je Hostija samo brašno i voda ili misli da Bibliju ne mora barem jedamput u životu kompletno, uz promišljanje u svjetlu vjere, pročitati kao Isusovu riječ i uputu za putovanje u nebesa.

Treći primjer: mi, ljudi emotivno se vežemo za stvari, kuće i razne korisne uređaje i vrijednosnice, značajne predmete kao što je novac. Tu nema logike iako će mnogi i premnogi tvrditi da od novaca ovisi njihov život i školovanje njihove djece ili slično. Možda ovisi neka akcija kupovanja o tome koliko novaca imamo, ali život ne visi o novcu i, prema tome, ta i te pretpostavke nisu promišljene i nisu logične. Ne može se reći da je to logika novca ili logika grijeha jer novac nije osoba koja razmišlja, novac su načinili ljudi kao zamjenu za robnu razmjenu, a grijeh nema ljubavi od koje logika dobiva svoj puni smisao.

Logika ovoga vremenita svijeta ne postoji, ona može biti samo logika Boga ili, ako nema logike, može biti ljudski grijeh.

Ljudska logika, naravno, može biti pogrešna kada čovjek razmišlja u zabludi, jednako kao što i matematički teoremi koji se temelje na bezbrojnim računalnim izračunima nikada nisu zaista ispravni i točni jer nikada se ne zna jesu li sve pretpostavke točne, istinite, pravilno postavljene, a u svjetlu vjere u Isusa koji je Božja Riječ (Ivanov Prolog Evanđelja) i Božji Sin svaki će vjernik posvjedočiti da Bog čini čudesa koja ljudi drže nemogućima po svome razmišljaju koje nije ili je vrlo rijetko neprekidno promišljanje u svjetlu vjere i u ljubavi Boga koji je Logos, Alfa i Omega, koji dijeli jedan kruh na tisuće kruhova i koji zbraja oduzimanjem, umnožava dijeljenjem jer Bog je živ, vječan i logičan, za razliku od čovjeka koji je samo grešni smrtnik. 11.08.2019. 13:54

Bijeg iz vihora zločina

Ludilom svojim sagledavam svijet,

poremećenom dušom brojim samoću,

a dugo je još meni za mrijet'

makar ja često umrijeti hoću

jer tako je primamljiva Tvoja ljepota

i svjetlo je Tvoje puno dubine

koja je za me bistar izvor života,

koja me izvodi van iz ropstva ljutine

što ju prikuplja svijet sebi za Sud.

Mudraci kažu, sve pametne glave,

da si bez svijesti ako si lud

i da Ti usne nikad Boga ne slave.

I da ne možeš ništa kada si gladan,

a ja zbog Tebe siromahom se držim

pa ne znam zbog čega bi život bio mi jadan

jer na Tvojoj se, Kriste, ljubavi pržim.

Bježim od sudova, zatvaram vrata

i tako su slatki nebeski dvori

gdje Milost je svijetu nepoznata

koji sudi svima čim progovori.

Sve to što sam tražila, a već prije si dao,

svagdašnji kruh svoj uvijek prihvaćam

što ga odbija svijet koji je pao.

Sada zajedno s Križem taj svijet obuhvaćam,

samo ostani sa mnom, ostani tu

i spasi nas, ljude, od naših zala

u tome zločinačkom vihoru;

i neka bi slava Tvoja zauvijek cvala.

11.08.2019. 07:00

Noćna šetnja

Sumrak rani jedan je rastanak,

razdvajanje na proste dijelove

svega što se odvojiti dade.

U svemiru mjesečev sastanak,

a duša još pamti cjelove

dok gube se posljednji znaci nade.

Jer nada prestaje u ostvarenju,

ona nestaje kao da se utaplja

u nekoj sigurnosti noći.

Sanjat ću svoj put ka ostarenju,

na mojim će vjeđama zasjati kaplja

koja će duši mojoj pomoći.

Svi moji snovi samo jedan su san

i svi snovi vode probuđenju,

odvajanja odvode u sazrijevanje.

Da me barem čeka moj nebeski stan

da me konačno otme mom otuđenju

pa da na Sudu obrani me moje pjevanje.

Ovaj stih posvećujem onim dodirima

koji se više ne mogu nikako odijeliti,

oni već postoje kao samostalna cjelina

negdje u duhovnim kodovima

koji tu postoje da bi nadu zacijeliti

ako ne zgodi se noću nebeska bjelina.

Luna stiže, mjesečina oblakom sakrivena,

a moja se duša na to svjetlo sprema

svake noći, svakog časa budna.

Ova noćna šetnja čvrsto je zašivena

za to nebo na kojemu ona tajni nema

jer u Kristu uslišanjem je bremenita i trudna.

10.08.2019. 21:16

Plodno srce

Ništa nije nikad izgubljeno

što se često svijetu krije

i životu ne može se dati.

Srce nije zadovoljno, iskupljeno,

ni spokojno nikad nije

ako ne može se Tvojim zvati,

krasni Bože koji čuvaš prave,

koji daješ plodno tlo za iskupljenje

pokvarenih životnih planova

jer si tu za grešne dane i za zdrave

i za svakog imaš otkupljenje,

svakom spuštaš milosti sred dlanova.

Sve se vraća što je bilo bez uspjeha,

sve se daje što su drugi oduzeli,

obilato kao što su zvijezde mnogostruke.

I za svaki promašaj postoji utjeha,

i postoji razlog dobar da se dijeli

od života koji plovi sav u mirne luke.

Zato pravedan je koji ljubav prati,

koji daje, nudi, blagoslivlja,

iznutra se sav u Bogu preobliči

koji život poslije smrti vrati.

Duša koja strpi postaje to življa,

što se više svojim ustupcima diči.

Ništa nije izgubljeno što je žrtva

iza koje u dubini duše Bog te čeka

da Mu život predaš, svaku uvredu i bol.

Nek u Krista padne tvoja duša mrtva

da je nebeska odnese rijeka

gdje će biti svijetu svjetlo, cijeloj zemlji sol.

10.08.2019. 06:09

Pjesma supatnika

Poznajem te česte brige

kada srcu ustreptalom stižu

one duge i sve dulje noći,

kao čvrste, jake verige

što se gusto sve nanižu

kad ne misliš da će doći.

Gotovo se događa to isto

ako sumnja te ponekada pogodi

kao da se malo gubiš,

a srce ti žarko, čisto,

spremno žrtvu da porodi

Bogu kojeg tiho ljubiš.

To su one slatke kušnje

sviju svetih, sviju smrtnika,

svakog molitelja revna.

I molitve su uporne i zdušne

nekog bliskog supatnika,

tužna zaziva i pjevna.

To je samo jedno

od prijelaznih razdoblja

kada ostavljaš sav svijet,

sve što bilo ti je vrijedno;

to je kao pobuna roblja,

duša nježnih kao cvijet.

I kao da ćeš sada stići

nasred rijeke gdje krštavaju,

gdje se pokazuju pokojnici,

a iz tvoga srca će se dići

sve ti žrtve što se uvrštavaju

tamo gdje te vode nebeski vojnici,

gdje je zlatna Knjiga s pečatima.

A ti misliš mogao sam bolje,

a ti plačeš mogao sam više

da sam samo znao u dalekim satima

koristiti snagu svoje dobre volje.

I znaš dobro da u Knjizi sasvim drugo piše:

ime mu je zemlja žedna, suha;

duša mu je prepuna od suza

i ruke mu plodne, ali slabe,

a porijeklo vuče od Svetoga Duha

što mu srce oslobodi od tolikih uza

kojima su vezali ga za zemaljske grabe.

09.08.2019. 20:12

Zatvoreno nebo

Rano jutro kolovoza,

toplo, svježe

poput rose djevičanske,

nebeska je proza

da je misli zabilježe

jer je traže ruke proročanske

kad ih Duh probudi Sveti:

idi, sjedni pa podvori

nove molitvene dane

zazivima koji pljušte ljeti

kao zvijezde meteori

da ti dobra godina osvane.

Ne vidim Te od sparine,

guste, mračne noći

koja Tebe, Duha prosi

milostive padaline

koje morale bi doći

kada vjetar nevrijeme donosi;

ne vidim Te od lahora jaka

što po prozoru mi klizi

da me nađe tu, za stolom.

Moja Ti je molba laka

da u mojoj se nađe knjizi

iz oblaka sveti prolom.

Šaljem svoje misli van

i Tebi u susret, Sveti Duše,

da mi groznicu rashladiš,

da načiniš meni onaj dan

što ga vjetrovi razruše,

da mi jutra sva pomladiš.

09.08.2019. 03:19

Svjetiljka svim narodima

Uznesenje Marijino, Crkva svete krunice, Lourdes

Svjetlo naroda ( Lumen Gentium ), Dogmatska konstitucija o Crkvi Drugog vatikanskog sabora, glava VIII, članak 59.:

„Budući da se Bogu svidjelo da tajnu ljudskoga spasenja ne očituje prije nego li izlije od Krista obećanog Duha, vidimo Apostole prije dana Pedesetnice kako 'jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s Njegovom braćom (Dj 1,14)', i kako Marija svojim molitvama moli dar Duha, koji ju je već kod navještenja bio osjenio. Napokon je Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tok zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara (Otk 19,16) i pobjednikom nad grijehom i smrću.”

U vrijeme kad je Isus ispunjavao svoje poslanje na zemlji pojavi se Njegov preteča Ivan Krstitelj, isti onaj koji je zaigrao od veselja u Elizabetinoj utrobi kada ju je posjetila s Isusom trudna Djevica Marija iz Nazareta (Lk 1,44). Bijaše odrastao u pustinji i propovijedao kao posljednji prorok u Bibliji skori dolazak dugo očekivanog Mesije te je krštavao vodom svakoga pokajnika na otpuštenje grijeha.

Židovi su mislili i pitali nije li Ivan zapravo starozavjetni prorok Ilija jer su očekivali ponovni dolazak Ilije. To je značajna tema židovske eshatologije, nauke o posljednjim stvarima, kao što je zabilježeno i u Knjizi Henoka. Uznesenje Henokovo također se spominje u Knjizi Postanka:

„Kad je Henoku bilo šezdeset i pet godina, rodi mu se Metušalah.

Henok je hodio s Bogom.

Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina, te mu se rodilo još sinova i kćeri.

Henok poživje u svemu trista šezdeset i pet godina.

Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze. (Post 5,21-24).”

Dakle, uznesenje pravednika na nebo nije nikakva novost u Svetom pismu. Naročito se zna da je Iliju Bog uzeo u nebo pred očima proroka nasljednika Elizeja i pedeset proročkih sinova:

„I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: 'Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?' A Elizej odgovori: 'Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!' Ilija odgovori: 'Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.' I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao:'Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!' I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih na dvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: 'Gdje je Gospodin, Bog Ilijin?' I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe. Proročki su sinovi to sa strane vidjeli, pa rekoše: 'Duh je Ilijin počinuo na Elizeju!' (2 Kr 2,7-15a).”

Starozavjetni prorok Malahija također spominje Iliju:

„Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Gospodnji, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju (Mal 3,23-24).”

Također i u Knjizi Sirahovoj nalazimo spomen na Iliju:

„Određen si u prijetnjama budućim, da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život ( Sir 48, 10-11).”

Isus Krist ustvrdio je da je Ilija došao u osobi Ivana Krstitelja: izvršio je poslanje koje su Židovi očekivali od Ilije.

Isus tumači kako to treba razumijeti:

„Zaista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja. Ali najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega. Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju. Svi su Proroci i Zakon proricali o Ivanu. On je – ako ćete pravo – Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje! (Mt 11, 11-15).”

Ovo očekivanje, upravljeno k posljednjim stvarima, ispunjuje se u Ivanu Krstitelju (Dufour, str. 327), ali nekim tajnovitim načinom, jer Ivan nije Ilija (Iv 1,21.25): ako njegovo propovijedanje i obraća srca sinova k njihovu ocu, on ipak nije onaj koji umiruje Božju srdžbu.

Ivan Krstitelj ostvaruje u sebi lik Ilije što se tiče pokore koja se vrši u pustinji, no najuzvišenije značajke toga ispunja Isus. Od zgode u Nazaretu On određuje narav svog univerzalnog poslanja povezujući ga s Ilijinim (Lk 4,25 sl.). Čudo u Sarepti na vlas je slično onome u Naimu. Ilija čini da s neba pada osvetnički oganj; Isus donosi novi oganj, oganj Duha Svetoga. Na Maslinskoj gori Isusa tješi i krijepi anđeo jednako kao i Iliju u pustinji, ali, za razliku od Ilije, Isus nije tražio da umre. Ilija je uzet na nebo dok je njegov duh počinuo na Elizeju i time je on predslika Kristova uzašašća, nakon kojega će Krist svojim učenicima poslati ono što je Njegov Otac obećao.

Oganj Duha Svetoga kojega se također očekuje kroz Bibliju poslat će sam Isus s Ocem nebeskim na svoje apostole i veliku skupinu vjernika. Dar Duha Svetoga vječni je dar i samodarivanje Boga čovjeku. Od začeća Marijina po Duhu Svetome jasno je da je ona privilegirana žena u čitavom svijetu, da je bezgrešno začela Isusa po tom istom Duhu koji njoj očigledno nije bio ništa strano kao ni proroku Iliji ili čak i Henoku koji je, kao mnoge osobe u Bibliji, hodio s Bogom. Očigledno je da Duh Sveti ne može sići na sve ljude i na čitav svijet prije nego što Isus uzađe na nebo i sjedne s desna Boga Oca. Silazak toga slavnog i dugo iščekivanog Duha označen je plamenim jezicima nad glavama vjernika, darom glosolalije, razumijevanja i govorenja mnogih jezika. Također nam se Bog daruje kada se rodi pod okriljem Marije, Josipa i pastira te trojice mudraca; daruje nam se kada se krsti na rijeci Jordan, daruje nam se kada prepušta dobre volje svoj život za otkup svih ljudi od zloduha i grijeha i, budući da je Sin Božji dao svoj život božanski i ljudski za sve ljude, Isus Krist je mogao zaista i može do vijeka krstiti u svome svetome imenu svakoga vjernika ognjenim svojim Duhom koji je vjernicima nepobjedivi Branitelj.

Marija je sigurno, između ostaloga, i slika Crkve Kristove koja darom Duha Svetoga postoji u svijetu kao tijelo Kristovo kojemu su svi vjernici udovi, a Krist mu je glava.

Svaki čovjek ima svoje mjesto, ali Marija je po svuda, kraljica neba i zemlje, majka Crkve, tješiteljica i uslišavateljica sviju srdaca koja se obrate po njenom zagovoru.

Kako onda da i Henok, i prorok Ilija kao pravednici doživljavaju da ih Bog uzme k sebi na vječni život, a da Bogorodicu, poniznu i ustrajnu u molitvi, ne bi Bog uzeo na času napuštanja ove zemlje?

Kako onda, kada pravednici ustaju iz svojih grobova po smrti Sina Božjega Isusa Krista na križu, Blažena Djevica Marija da ne ustane sa zemaljskoga života u vječni život odmah, kao i mučenici poradi Krista koji živi mole sa svima svetima za nas, zemljane?

Kako onda, kad i Ilija može svoga duha ostaviti Elizeju u nasljeđe, da i Marija, koja je začela Isusa našega po tom istom Duhu, ne bude po Njemu uznesena u nebesku slavu?

I što je, i tko je Duh Sveti?

Sveti Ivan, Evanđelist, tvrdi uvjereno da je Bog ljubav (1 Iv 4,16) pa tada i Treća božanska osoba u Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu mora biti isto.

Jer kako čovjek bez ljubavi može biti pravednik kojega spašava Isus?

Možda nam molitva Isusa Krista Bogu Ocu može malo više ukazati na odgovore na ta pitanja. 07.08.2019. 14:40

Iz Isusove velikosvećeničke molitve u Evanđelju po Ivanu, glava 17:

„Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi... da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!... Objavio sam im tvoje ime, i ubuduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima (Iv 17,11. 21. 26).”