Katedrala Milano |
Prostori
svemira padoše na me,
a
bijah k'o ptica smrznutih krila;
nisu
me dirnule velike sanje,
nije
me dotakla crta od slame,
ni
velika snaga što čudo je bila
već
samo u mnoštvu velebno zdanje,
čista
poezija prečista duha
koja
se mjeri s najvećim kulama
ovoga
svijeta i civilizacije.
Nisu
je stavili u red slavna ruha,
niti
o njoj bi pisala panorama
koja
ne bilježi sve vibracije.
I
što dublje u smrtnost ponirem,
to
bliže sam Tebi, Gospode, Kriste,
Živote,
početku moj i svršetku
jer
u mračnim Te dubinama nazirem
kao
dušu neke obijeljene biste
i
kao njenu nevidljivu klijetku.
Jer
smrt, to sam uglavnom ja,
a
tamo me uvijek Ti dočekuješ
s
krilima nebeska Proviđenja;
jer
Ti si ta tajna i poezija
s
kojom dušu moju očekuješ,
među
nama stoji to doviđenja.
I
kad mislim o smrti u nekom grobu,
počinje
velebno slavlje života,
sve
jače, sve više želim Te slaviti.
Tako
je uvijek kad zađem u njenu utrobu,
vatrometi
počinju mnogih divota
koji
se nikada ne bi zaustaviti.
04.08.2019.
14:11