Vrata

Prorekla sam,

ostat ću bez teksta

kad mi zemlja stane,

protekla sam

poput praznog mjesta;

i Krv mi Tvoja kane.

Tijelo moje,

tepala sam Tebi, Kruše,

Vino slavno, tečno;

da mi dane kroje

raznolike duše,

a da jesam vječno,

zar bi netko zamjerio?

Zar se ne bi radovali

zajedno sa mnom

i u Duhu što me zavjerio?

Ne bi valjda ratovali

ljubomorom tamnom.

Navući ću crninu,

opasati ružarij

s križem i štitom,

poleći zlatninu

što grade je urari,

pohvalit se žitom

pa dirnuti Vrata

i nebesa rastvoriti

poput nježne munje

i s vatrom od zlata

sve ću, sve oboriti

kipove od vune.

23.07.2019. 21:16

Siesta

Tad sam zrake sunca kao sjajno klasje prebirala

kada pratio me snažan osjećaj za ljeto,

ljeto kao san kad se svaka ptica s pticom prepirala,

kad je darovanje sa nebesa najjasnije sveto.

Mlade ptice proizvodile su zvuke prirodnoga sjaja,

gradska stakla svjetlila se kao bljeskovi na ulicama,

a na krovovima bijelilo se nebo, sve do beskraja;

tada gore vidjela se noć sa svojim lučicama.

Bezbroj duša slavilo je život, bez teškoća, bez te kobi

koja prati sve nas putevima bilo kojim;

tad se, kad je ljeto, mnogo truda jednostavno zdrobi,

ljudi beru plodove na odmorima svojim.

Snažne poruke se nose, prenose se vrlo lijepo,

nikome se ne da prekinuti konferenciju

koja nikamo ne vodi jer je ljeto samo uzmicanje slijepo

sve dok netko ne poruši životnu konvenciju.

Tada žurimo u kolotečinu odavde, s rajska plašta,

jer smo grešni, jer se ne nosimo dobro u svom srcu strogu,

jer je zemlja sva u milostivosti takvoj jako tašta,

jer se duša iznevjeri samoj sebi, svojim ljubavima, ljetu, Bogu.

23.07.2019. 07:35

Anđeo zemaljski

Tih je dana jesen bolovala,

još joj nije bilo došlo vrijeme,

a i proljetni je dah slobode zrio.

Moja duša nije ničim više stolovala,

na njoj i iznutra smjestilo se breme,

oko nje se sasvim tihi vjetar svio.

Slušali smo Carlosa Santanu,

sve za istim stolom oko malog radija,

kao da ga znamo stoljećima.

Nisu gurali se ljudi da svi stanu

jer mi svi smo bili samo luda žgadija,

nismo nikad nadali se novim proljećima.

Puk je vjerovao baš u sve što mogao je poželjeti

dok ja slušala sam uvijek samo tuđe želje

jer u srcu nikad ne nosim prtljagu

pa mi kažu oči mnoge hladne ruke imam ljeti,

pa mi pričaju o meni kao kada mlinac melje,

a ja imala sam Carlosovu glazbu blagu.

Anđeo zemaljski od kojega sve to znam

sada čami, sav u tmini, nesvjestan te sreće

koju mi donosi kada god je na me hula.

Od njega sam primila i sebe jer je sam

kao i ja, jer samoća vodi tamo gdje ni pseto neće.

Iza rešetaka nije važno ništa, sve je nula.

Sada, poslije svega, još sam uvijek vedra

zbog njegovih došaptaja koji uvijek vrijede,

uvijek mene podučavaju u svemu.

Osjećam se kao da me ne pušta iz njedra,

a sve uspomene tužne sve su više blijede;

Bog me rasporedio, Bog me dao njemu.

22.07.2019. 09:56

Sjajna sila

Slapovi će opet pasti,

osjećam to,

kao sjajna sila.

I sve ljubavi će rasti

da ponize zlo,

da bi nova zemlja bila.

Sanjam zrelo voće,

jesen i dubine,

radosti i snagu.

Kušam rijetko soće,

kao vino koje sine

kroza svjetlost blagu.

Mada sve će isto biti,

svejedno je što sanjam,

znam u srcu slutnju.

Kaplje će po lozi liti

da se neprekidno klanjam

i da slušam anđeosku lutnju.

Već za koji kratak tren

novo nebo će mi doći,

slabosti i trpljivosti.

Ljubavi će govor biti opet njen

i sve zime će mi proći,

poniznosti, strpljivosti.

21.07.2019. 17:56

Molitve nam putuju kroz Boga

Ljubav prema tebi

nekada protrese

moja predjutarnja htijenja

kada molitveni hljebi,

koji blizu se zadese,

hrane moje srce mrvom osvježenja.

Nije li nestvarno

dozivati žive daljine,

makar tamo moliš Boga;

makar sve je podudarno,

naša srce, dlanovi i haljine?

Jer nije ova riječ za bilo koga,

nije ovo molitva za blaženike,

nije prošnja darova svih svetih

već je pismo srcu kao što je moje.

Kada gledam grijehe svoje svakolike,

znam da mnogi od njih prijeti

svakom živom srcu kao što je tvoje.

Drage su mi tvoje mane koje ne znam,

slabosti i sva moguća posrtanja,

volim tvoju hrabrost tvoje nedužnosti.

Tvoje molitve mi prođu kroza san,

one budnica su mojih osvitanja

kada duša budi se u poslušnosti

da bi vidjela ljepotu polarnoga svjetla

koje dopire u česticama čak do mene

i kroz Boga mojega se meni očituje:

„Moja Ti zahvalnost ode putevima vjetra

što zalazi, Kriste, pod jutarnje sjene:

da me ljubiš srce moje dobro čuje”.

21.07.2019. 04:56

Jaram slobode

Isuse, Ti, krotka i ponizna srca,

kako može biti lako Tvoje breme

kada svaka duša pod bremenom grca

i kad joj je teško to zemaljsko sjeme?

To je jaram, Kriste, Tvoj,

to je ono čime duša sebe drži

i upravlja svaki nespokoj

što se pod tim teretom isprži.

To su Tvoje zapovijedi, sve za sreću,

sve za blagostanje duše koja pati,

u kojoj se gomilaju i susreću

nevolje što uvijek neka bol ih prati.

Olakšanje Te je slijediti za uvijek,

biti siromahom koji neće ništa,

koji samo Tebe ima za svoj lijek,

za slobodu puteva i okretišta.

Obilato daješ, učiš duše nebeskome sjaju

u kojemu čitav čovjek egzistira.

Ti si gorko piće starom zmaju,

a život si duši koja Tebe, Bože, kontemplira.

18.07.2019. 09:04

Sveta Riječ

Probranim ću stihovima naći,

sve na tragu najfinijih nota,

ono što se zove umjetnost u riječi

da se moje traganje pozlati

kao što i kaplje tražiteljska pota

vode me do rezultata, zovu me na sveči.

Te su svečanosti milostiva zgoda,

proslava svih anđela za duše

što su vjekovima ljubile najviše,

to je najčistija od svih oda

kad se zvijezde sve obruše

na lahore svijeta, ponoći najtiše.

Nitko ne zna do li šišmiša i vjeverice

kako svijetle podareni stihovi i slova,

i praznine, pauze i razni znakovi,

kako duše proplaču od nevjerice

kad se spuste s nebeskoga krova

stihovi i melodije, i zvjezdani krakovi.

Niti zvijezda koja pada, niti sunca sjaj

što u rosi gleda sve zemaljske vatre,

niti zvukovi od prirode, ni slikarski kist

ne mogu dočarati taj sveprisutni raj

koji cvate dok svi umjetnici snatre,

dok u svemiru im progovara Krist.

18.07.2019. 04:35