Bračni
partneri nisu sijamski blizanci, ne idu zajedno na ispovijed svojih
grijeha, nisu zaposleni zajedno na jednom radnom mjestu, gotovo
nikada ne dijele ista uvjerenja o životu, nemaju jednaku stručnu
osposobljenost, rijetko imaju isto zanimanje, jako se razlikuju u
izgledu, po spolu, po svojim težnjama; nemaju isti odgoj, nemaju
porijeklo iz iste obitelji i tako dalje.
Ono
što može posebno skrenuti pažnju katoličkih vjernika koji nailazi
na sve strane na rodnu ideologiju jest ustrajanje mnogih takvih
pristalica na individualizmu i istovremeno ustrajanje mnogih vjernika
na kolektivizmu.
U
Katoličkoj Crkvi u Hrvata lijepo je čovjeku biti dio vjernoga
naroda, osjetiti se jednim dijelom cjeline koja diše kao jedan,
doživjeti to zajedništvo, ali katolici laici koji uglavnom izlaze
iz crkava u svijet i u svijetu provode veći dio svojih života, a
svojim životom naviještaju Isusa Krista, često ostaju sami i
usamljeni pred agresivnim zagovarateljima rodne ideologije, u prvom
redu zbog toga što, navodno, rodna ideologija donosi rješenje
problema nasilja nad ženama i djecom.
Na
taj argument katolički vjernik prestaje razmišljati kolektivno i to
uglavnom zato jer je svjestan da nasilja nad ženama i djecom ima
oduvijek i da ga ima gotovo svugdje, u mnogim obiteljima i šire, u
javnim nastupima, u institucijama, na radnom mjestu, u politici i
upravi države, u onim ustanovama koje se bave zaštitom ranjivijih
skupina i slično.
Bilo
bi dobro kada bi pojedinci katolici u tom trenutku odgovorili dobrim
argumentima kojih uopće nemaju ako ne pitaju nekog pametnijeg ili
obrazovanijeg katolika, odnosno Katoličku Crkvu. Bilo bi dobro kada
bi vjernici laici malo više znali o sebi samima.
I
treneri neke sportske momčadi dobro znaju da će veliki uspjeh ekipe
postići ako se posvete individualnom savjetovanju sa svakim igračem
posebno, a to isto znaju i nastavnici i profesori na učilištima te
i psiholozi koji savjetuju bračne partnere pojedinačno jer bračni
partneri ne idu zajedno na psihološka savjetovanja, ali ranjive
skupine uvijek traže pomoć gdje god stignu u ovom svijetu.
Stječe
se dojam da nitko u Katoličkoj Crkvi u Hrvata ne priznaje da postoji
nasilje u obiteljima, čak i ono najminimalnije, a to bi bio
formalizam, to jest: doma se tučemo, a pred ljudima smo sjajni
glumci.
Stječe
se dojam da se zagovornici rodne ideologije jedini brinu za ranjive
skupine, konkretno za žene koje trpe nasilje godinama.
Jedan
od klasičnih oblika nasilja u obitelji je psihičko nasilje muževa
nad ženama koje trpe previše grubosti i omalovažavanja od partnera
te se nastoje pred njihovom zajedničkom djecom ponašati što
normalnije, ljepše i ugodnije kako djeca ne bi nešto pogrešno
primijetila ili kako djeca ne bi nastradala. To je tipična i
prastara šovinistička ucjena koju prešutno odobravaju članovi
kolektiva. Nije potrebno puno da od psihičkog nasilja nastane i
fizičko zlostavljanje jer što je to jedan mali šamar kao
upozoravajuća opomena u stilu: pazi što govoriš jer ti nitko neće
odobravati tvoje razloge, ti si žena, ti si slabija i moraš slušati
pametnijega od sebe, to će ti reći i susjedi, i prijatelji, i
svećenici jer mi smo svi muškarci i znamo što radimo. Muškarci su
među sobom solidarni, idu zajedno u kafiće, zajedno gledaju
utakmice dok ih žene poslužuju. Ako je koja žena, obična žena, i
navijačica reprezentacije, to se gleda gotovo kao prostitucija jer
se očekuje da će navijačica biti lijepo i u stilu odjevena i
našminkana dok muškarci kao jedan – piju alkoholna pića i
ponašaju se kao pravi navijači.
Od
omalovažavanja i vrijeđanja kratak je put do šamara, a tamo gdje
padne prvi šamar nekažnjeno, počinje križ i kalvarija za žene.
Hrvatski
katolici su uglavnom naučili od Katoličke Crkve da je obitelj
svetinja, ali svetinja za žene i djecu, a rjeđe svetinja za
muškarce koji imaju sport i koji se drže hraniteljima obitelji pa
misle da su stoga i pametniji, ali u biti samo si natrpavaju svu
odgovornost za obitelj na sebe umjesto da se više oslone na Boga i
na svoje bračne partnerice koje drže čitav dom, a da ne pričamo
koliko mole za obitelj.
U
takvim okolnostima žene postaju članovi ranjivih skupina u prvom
redu, a tek onda članice obitelji. Tu se nalazi glavni argument
rodne ideologije u svakidašnjem životu običnih ljudi, to jest
naroda.
Sva
je sreća da predstavnici i zagovornici rodne ideologije ni sami
nemaju pojma na koji način bi protumačili svoj argument da rodna
ideologija rješava taj problem prvog nekažnjenog šamara.
No,
da se ne zavaravamo, začetnik rodne ideologije točno zna što želi
s tim argumentom postići, želi zbuniti i podijeliti bračne
partnere, čineći od žene svoju članicu koju nalazi usamljenu i
odbačenu na marginama društva.
Dok
Crkva javno ne progovori o nasilju u obiteljima kao što se javno
zalaže za vjeronauk u školama, za pristupanje izborima, za
domovinski rat, za kolektiv i protiv svakog individualizma, neće
puno ljudi pročitati literaturu iz koje bi naučili razlikovati za
koga se žena može slobodno udati, a tko je u duši nasilnik.
Jer
mnoge žene su individualke u smislu da misle svojom glavom, a
naročito postaju izbačene iz kolektiva jednim jedinim nekažnjenim
šamarom te tako ostaju same, a u budućnosti ih čeka samo
spasonosna rodna ideologija. 12.06.2019. 07:26