Slobodom do slobode

Mnogi ljudi su ovisnici, danas više nego prije možda, a kao ovisnici nemaju pravo i slobodu izražavanja svojega mišljenja i svojih stavova.

Ekonomska ovisnost postoji u manjim zemljama, a postoji i među dobro stojećim pojedincima koji svoj dobar status plaćaju gubitkom svoje temeljne ljudske slobode jer moraju biti lojalni istomišljenici sa svojim poslodavcima.

Zna se koje su slabije skupine društva, to su djeca, starci, siromasi, bolesnici, nepismeni i mnogi drugi. No, i bogatiji ljudi su slabi zbog svojega bogatstva jer oni imaju, po mišljenju većine, puno više toga što bi mogli izgubiti: posao, sigurnu egzistenciju, ugodan način života, dobar položaj u društvu, kuću koja im je dom, stan, automobile i razne uređaje, a ponajviše bi mogli izgubiti obitelj i dobar obiteljski život ako bi izgubili svoje bogatstvo.

Mnogi neće priznati da nisu slobodni.

Sloboda mišljenja i govora postoji u duhu čovjeka, u njegovoj istinskoj duhovnosti.

Sloboda mišljenja i govora ne ovisi o ekonomskom statusu jer i dobro stojeći ljudi mogu biti zaista slobodni ako to žele.

Sloboda mišljenja i govora ne znači da možemo mirno govoriti loše o svojim poslodavcima, ugrožavati njihov ugled ili da možemo upotrebljavati grube i ružne riječi; ili da smijemo optuživati druge za sve, vrijeđati ih i suditi im za sve što nam kod drugih ljudi ne odgovara.

Sloboda je kao rijedak i nježan cvijet kojega se mora pažljivo zalijevati i njegovati. Sloboda je dostojanstvo kojega nema osoba koja živi u tihom strahu da bi mogla izgubiti nešto vrijedno. Ako čovjek pogazi sebe i svoje temeljno ljudsko dostojanstvo, neće biti slobodan.

Sloboda se sastoji od iskrenosti prema sebi i vjernosti prema Bogu.

Iskrenost prema sebi se sastoji od dobrog i redovnog pretraživanja vlastite savjesti, od povremenog udaljavanja u samoću, od neposjedovanja i odricanja od svih dobara u svojoj nutrini i od svega što se može lako izgubiti, od posta i od molitve, od kontemplacije o uzroku i svrsi života, od potrage za svojim životnim pozivom, od postavljanja prioriteta, od vršenja Božje volje, od milosrđa prema sebi i drugima, od razvijanja osjećaja odgovornosti za najosnovnije stvari i potrebe kao što su uvažavanje i poštovanje prema sebi i drugima i slično.

Vjernost prema Bogu sastoji se od iskrenosti, molitve i sakramenata.

Vjernost prema Bogu gradi se čitav život, ali ona se također ne može samo tako izgubiti jer Bog vjeran svome čovjeku ostaje.

Bog nagrađuje vjernost svake ljudske duše istinom, svojom upornom vjernošću i sve većom slobodom.

11.06.2019. 07:44

Strah Božji

Oko mene vjetrovi slobode,

uz mene i baklja, sva u plamu

dok se moždane mi bude

da se neke nove misli rode

i da rasprše mi neizvjesnu tamu;

budući, a isti život da se zbude.

Budućega nema osim ralja

od kojih se mučna bol porađa,

samo jedna stara riječ se vrti:

sve to nije ništa ispred velikoga Kralja

što Ga čak i moja muka još pogađa

da me vodi preko svoje svete smrti

da me pustinja zazebe i ohladi,

da me istim vjetrovima svu izlaže,

da me može ognjem tim prosvijetliti,

da se staza moja otvori, pomladi

kako prošla bih sve lakše pokraj straže,

kako uspjela bih moždane provjetriti,

kako saznala bih zašto sam u koru

gdje pripada čitavo mi biće,

zašto tako lutam širokim vidicima,

zašto rado prilazim sve bliže dvoru

kada ponoć, kada jutro sviće,

zašto more mene stihovi u Svitcima

kada nisam tako bogata i sita

i tako se krasno siromašim,

i kad nemam drugih razloga

kada god me netko to upita;

zašto se u miru tom prestrašim

samo svoga Kralja, jedinoga Boga.

10.09.2019. 20:15

Iza Božjeg lica

Provlačim se kao uljez

kroz te dane i široke brazde,

a sve pored mene prođe

kao da sam samo jedan urez,

kao da sam sluškinja bez gazde

i nikada mi nevolja ne dođe,

a da s njom ne putuje i Bog.

Takva je sloboda vjerska,

takva mi je baština i kob

usred svijeta, sred košmara tog

gdje se širi ta zemaljska jama zvjerska

u kojoj sam dragovoljni rob

jer je slatko Bogu istome poslužiti

kao oružje za Posljednji sud,

kao barometar duša, njihovih stanja.

Nisam znala da ćeš dane mi produžiti,

i da ćeš me počastiti, stići mi u grud,

obasipati Duhom presveta Ti znanja.

Tu sam da kroz Tebe gledam, da ih vidim;

tu sam da osluškujem sve kao dijete

koje uči o simbolima i sriče;

i da se zaljubim ili zastidim,

da se oduševim od siline svete

kao nevoljnica koja k Tebi viče.

Ovo nije samo moja želja, moji vapaji i htijenja,

ovo nije čak ni vrijeme umiranja

što ga svakodnevno duša iščekuje

već je život što se neprekidno mijenja,

od rasipanja plodova do ubiranja;

to je Riječ Ti koja u meni odjekuje.

Sve izgleda da sam ja u Tebi, a u meni Ti,

Kriste, Riječi Boga moga kojemu se klanjam,

koji me odabra, oblikuje Duhom

i da ćeš se sa mnom uvijek preobraziti

kada pjevam, hodim svijetom ili sanjam,

kada ispijam Ti Vina i hranim se Kruhom.

Ti ćeš sa mnom biti i kad mene nema,

kad mi svijest odleti daleko od svijeta,

vjeran svome prvotnome izabranju,

najvjerniji Bože koji stan priprema

mojoj duši koja ne zna granice svog leta,

tako vjeran meni u toj ljubavi i pouzdanju.

09.06.2019. 16:32

Koban susret

Ti si me našao svu u pijesku,

Tebe sam susrela sva u stravičnosti

koja me samljela u svome tijesku,

koja me mučila pitanjem pravičnosti

i, makar život visi o pretankoj niti,

važnije bijaše etičko pitanje Tvoje

jer ako duša želi živjeti, biti,

ona mora nositi sve grijehe svoje

pred vrata neba, pred Tvoje, Isuse, lice.

U zemlji toj pješčanoj, strašnoj

najviše ploda daju klasje i ptice

dok mnoštvo duša gine u nevjeri strasnoj.

Ti si izlio svoga Duha na mene,

na tamnu mrlju što je ranjena bila

tim istim Duhom što pogubi sjene,

što ga je tama mogućih grijeha skrila,

to iskustvo je dalo duševnu bol.

I sad se sjetim ta ponora strave

koji okružuje sveti Tvoj stol,

koji mi prijeti gubitkom vječnosti prave.

I nije mi značajno da l' sam pobijedila

sve sjene prošle, ni sve što sam stekla

već samo jesam li koga tada povrijedila,

jesam li istinu bezdušno rekla.

Niti jedna duša, ni ptica, ni brdo, ni vlat

ne traže vrijeđanje nego riječ Ti svetu,

taj sveti oprez i strah da ne izbije rat

što se rasplamsava na ovom svijetu.

Tvoja me blagost boljela jako,

a duša mi nije spoznala raj.

Nikada prije nisam Te voljela tako

kao tih dana na rubu gdje prijeti kraj.

Dozivah Ti anđele s odorom bijelom,

a nisam znala ni staze, ni puta

jer Duh me obasuo svojim tijelom,

riječju života koja po meni luta.

I nije ni malo bezazleno, ni slatko

Tvoje izlijevanje duši koja se gubi;

Duše Sveti, Ti me podsjeti na kratko

koliko mi vrijedi Bog koji se ljubi.

08.06.2019. 06:06

Vjera na daljinu

Dušo moja, ti imaš svoje razloge u koje mnogi teško proniknuti može.

Dušo moja, ti imaš jedan cilj o kojemu mnogi ništa ne slute.

Najčešće ti govore: „Pa ja to sve znam.” Ti, dušo moja, kao da pripovijedaš stare bajke i basne što su ih mnogi slušali u djetinjstvu, ali nikakvu poduku ne izvukoše iz toga.

Dušo moja, mnogi se razočaraju u ranoj mladosti kada uvide da ovaj svijet nije onakav kakav je u dječjim bajkama. U biti, nisu shvatili poduku bajki, nisu ih slijedili i zapravo su razočarali sami sebe.

No, dušo moja, ti ne pripovijedaš bajke.

Izgleda da mnogi, koji su slušali o Bogu još u djetinjstvu, istovremeno kada su im pripovijedali bajke, misle da je navještaj Isusa također samo bajka iz djetinjstva.

Jer svijet je drugačiji i nije bajkovit, pun je ratova.

Jer ljudi nisu ljubazni i pravedni, ne drže do časti kao vitezovi iz bajki i ne drže do nevinosti kao razne princeze koje uvijek čekaju na te časne vitezove.

Jer djeca ne razlikuju koliko su bajke poučljive za razvoj duše, a koliko je istinita Majka Božja sa čijim se sličicama uče govoriti.

Zato razočarani ljudi kažu: „Ja to sve znam odavno, zašto mi pričaš tako naivne priče, tko bi to mogao vjerovati” ili kažu: „Ja to sve znam i vjerujem još od malih nogu, ja sam pravi domoljub i vjernik, nisam kao ti koja si se tek probudila iz svoga neznanja” pa pri tome dodaju i neku sočnu psovku koja te, dušo moja, peče i boli više nego sve te tvrdnje tradicionalnih poznavalaca svekolike katoličke vjere o kojoj ti tako oduševljeno pripovijedaš.

Čak i da zaista znaju sve o čemu pričaš, ne bi im pomoglo jer ne vjeruju svemu tome kada se izjašnjavaju kao katolici.

Jer su vjerovali kao djeca i poslije se razočarali. Vjera je ostala u povojima, slabašna i nemoćna.

Jer su pobjegli iz Crkve istoga časa kada su uspjeli pobjeći od roditeljske kazne, netko malo ranije, a netko malo kasnije u mladosti.

Jer su se odrekli sakramenata, a sakramenti su osnova sazrijevanja i temeljna hrana za vjeru.

Jer su zaboravili da kao domoljubi nemaju jedinstvo bez Katoličke Crkve u tako raznolikoj, živopisnoj domovini kao što je Lijepa naša.

Jer su poistovjetili svoje hrvatstvo sa svojim katoličanstvom, a to katoličanstvo nisu nastavili živjeti jer im je bilo dovoljno da se deklariraju kao Hrvati u vremenima kada je to bilo opasno za njih i za opstanak, za domovinu. Postadoše katolici na daljinu, čak do te mjere da bi im bilo neugodno i nelagodno da ih vide kako pohađaju misna slavlja; čak do te mjere da ponosno izjavljuju da su katolici, ali da ne idu u crkvu. Na što su tako ponosni?

Jer ih je hrvatski novi val zatekao takve, što bi rekao sveti Pavao: kao nedonoščad, kao slabašnu dječicu koju je lako zavarati bajkama o nedoličnosti katoličkih vjernika i svećenika u Hrvata i šire.

A ipak, Bog nikada ne ostavlja one koje je jednom stekao.

Jer kad nam je nevolja na vratu, krunica je barem oko vrata.

Jer kad se moraju tući, Hrvati mole Boga.

Jer kada igraju hrvatski sportaši i kada se natječu hrvatska djeca, mnoštvo navijača blagoslivlja ih i moli Boga za sve njih i za narod.

I većina njih će reći da su nemirna vremena i navesti to kao razlog da ne koriste blagodati sakramenata.

Katolička Crkva, to su njeni sakramenti, narodni sakramenti, tajanstvena hrana hrvatskog jedinstva.

Da se ona vjera što je ostala u povojima konačno razbukta.

Da nas prestanu zavaravati i ismijavati oni koji su zaboravili i bajke iz djetinjstva, ali su zaboravili i tisućljetnu povijest hrvatskoga katoličanstva.

Da se lakše i brže ujedine hrvatske duše u mirnodopskim uvjetima jer bez Tijela Kristova ne može se učiniti ništa.

Jer onu snagu koja se javi u nevoljama potrebno je sokoliti dok je kakav, takav mir; jer samo sakramenti daju vjernicima ljubav, nadu i vjeru koje su jače od svake navale neprijatelja ljudi.

Jer nije dovoljno da samo bake koriste sakramente i mole za čitavu obitelj.

Jer je neophodno imati snagu kada se gradi taj mir i jedinstvo.

Jer je neophodno moliti za ljubav, vjeru i nadu.

Jer je neophodno razvijati razboritost i pravednost, hrabrost i jakost.

Jer je neophodno njegovati veličanstvenu krepost umjerenosti i blagosti.

Jer je krajnje vrijeme da Hrvati prestanu psovkama izražavati svoja uvjerenja i nedostatak rječnika, manjak u izražavanju osjećaja i htijenja.

Jer je neophodno da Hrvati prestanu ogovarati sve druge kao kakve kvočke ili hijene.

Jer je krajnje vrijeme da se Hrvati prestanu žaliti na sve i čuditi se svome križnom putu. 07.06. 2019. 16:21

Vječno ljeto

Sunčeve se zrake tuku

s odbljescima dana,

s modra neba ptice vuku

svježi dašak vjetra rana

i tako je zora vedra

za sve žitelje ta loga

što se bacaju u njedra

velikoga sveta Boga

kao da će vijekom potrajati

ovo ljeto što se sprema

gdje bi sunce kao slava sjati;

na zemaljskom polju drijema

prošlost koja sad je okopnila

i sve što je do nedavno bilo,

svaka vlat je sada dozorila,

svako letjeti je naučilo krilo

da se duhovnome sad primakne,

poput suncokreta da se svije

i da svatko nebo to dotakne

koje nekad dostižno mu bilo nije.

Doletite, ptice; dođite, puci

u to slavno rajsko slavlje;

neka ogriju se janjadi i vuci

i svi grešni što zabijali su čavle

u tu predivnu ljepotu spasa;

sve je Bog naš oprostio,

svakom nudi uživati krasa

jer je mržnju premostio

i smrt strašnu usmrtio

da procvate Crkva što je rodi.

Sve je ljude i sve živo uprtio

da se danas muka Mu oplodi.

Navalite, duše, na bogate trpeze

što se sad izlijevaju od Duha nam Sveta,

raskinite uze, sastavite veze

da sve krene putem ova vječna ljeta.

07.06.2019. 07:02

Anđeoske kiše

Zorom sam te tražila u tami,

jutrima te još dozivala u sjeni,

a ti meni dade slutnje, biseri sami,

da ti se približim na visokoj stijeni

kao netko tko odavno ovuda korača,

kao puzavica biljka što se širi,

kao marama od svile na oštrici mača,

kao zrno tamjana što kraj tebe miri.

Podnevima slavila sam tvoje riječi,

tvoje savjete sam provodila smjelo,

molila za tebe da te nikada ne spriječi

ona sumnja da provedeš svoje djelo,

da me uvijek svojem Bogu vratiš

ako zmije napadnu me velikoga jada,

da u svemu tome malo tek prepatiš

kako poznao bi me na izlazu iz grada,

kako uspio bi mi pokazati nevidljive pute

da se lakom stopom krećem po tom trnju

koje nikne kako sakrilo bi Isusove skute

da ne prosipa se sumnja u svom zrnju.

Sutonima gledala sam tragove nebeske

kako nestaju tim obzorima što se žare

poput vrha stijene, poput sjajne freske

koja plamti samo kratko da pokaže dare

koji su se nazirali svakodnevno više.

Večerima snivala sam kako Bog me zove,

noćima sam slušala anđeoske kiše

koje su me oprale za potrage nove.

02.06.2019. 16:33