Mudrost koja ljubi čovjeka

Na sliku svoju stvori nas Bog. Biti slika Boga znači čovjeku odražavati na svoj grešan način istinitost i pravdu, razboritost i ljubav; to znači biti duhovan jer Bog je Duh. Barem toliko u svojoj grešnosti čovjek može primijetiti o sebi kao osobi koja je Bogu nalik.

Bog nije stvorio grijeh i zlo. Tu čovjek nije sličan Bogu. Čovjek zapravo gotovo nikada nije sličan Bogu, toliko je skrenuo u svojoj oholosti i ponosu, u svojoj razmetnosti i razbludnosti, u svome besmislu.

Ipak, čovjek stvara, u svome umu ima ideje koje nastoji provesti u djelo. Iz toga prizemnog stajališta čovjek može doći do zaključka da je Bog sam Um nad umovima, Stvoritelj nad stvaraocima.

Kada znamo da je ljubljeni Isusov učenik, najsvestraniji Isusov svjedok, ustvrdio da je Bog Riječ i da je Bog Ljubav, tada možemo pokušati promotriti na svojoj vlastitoj koži kako smo mi to slika Riječi i slika Ljubavi. Čovjek to jest barem u svojim težnjama kao što je težnja za vladanjem i težnja za humanističkim ideologijama.

Isus je Kralj koji posjeduje mudrost savršenu i koji jest Mudrost sama, a istovremeno je Ljubav; On je mudar u ljubavi i zaljubljen u svojoj mudrosti. To, dakle, dokazuje da zaljubljenosti i ljubav nisu ludosti, ludorije kako to, naopako, vidi grešan čovjek.

Kada se pokušaju zbrojiti i pomnožiti ljubav i mudrost, dobiva se najsavršenija riječ koju možda čovjek može promatrati, a koja najbolje, najbliže tumači Boga, čovjeka i odnos između Boga i čovjeka, odnos čovjeka prema čovjeku i odnos čovjeka prema sebi samome.

Ta riječ je Milost. Milost Božja. Presvetost Boga našega.

Bog ne može ne biti Presveta Ekselencija, milosrdan i milostiv, blag i nježan, spor na srdžbu. Tim je strašnija Božja srdžba kad se jednom ipak dogodi.

Kako se može Bog srditi ako je sušta Milostivost? Božja srdžba samo je milosrdno tumačenje grešnom čovjeku koji nije svjestan što čini, to je pokazatelj, znak i putokaz za čovjeka, ogrezlog u grijehu jer kad se Bog srdi, radije se srdi nego da čovjek propadne u ponor pakla. Iza srdžbe Boga stoje ljubav Boga prema čovjeku, strah za čovjeka, suze zbog izgubljenog čovjeka koji se odlučio protiv Boga i Njegova poziva, čovjeka koji se odlučio za pakao i muke paklene.

Promatrati Boga kao Inteligenciju, kao Savršeni Um, može se samo ako se uzima u obzir promatranje Boga kao življenje Ljubavi. Tada nije čudo da je Bog Istina i Pravednost i da je Bog Život.

Bog je vječan, On je oduvijek i zauvijek. Zato je Istinit ili zato jer je Istiniti.

Mudrost, prevelika za čovjekovo shvaćanje i poimanje, to je čovjekov Bog; Mudrost koja ljubi čovjeka.

Milost Boga u Bogu samome je ništa drugo do Presveto Trojstvo. Otac i Sin u ljubavi i zajedništvu Duha Svetoga. Ljubav, Ljubljeni i Onaj koji ljubi.

Od siline ljubavi, milja, blagosti, radosti i milosti Bog, koji je Presveto Trojstvo, plodi se, buja, raste, cvjeta i stvara, neprekidno stvara i održava što je stvorio.

Bog ne čini ništa iz računice kao što to čini čovjek. Bog se ne pogađa sam u sebi jer On samo ljubi, a ljubav je darivanje, vječno darivanje, ali i primanje dara i darova ljubavi. Tu nema trgovine kao kod čovjeka, trgovanje je grijeh, ljudski grijeh. Da bi izbjegao trgovanje, čovjek bi morao proizvoditi, ali ne može zbog grijeha. Milost Boga nalazi svoje stvorenje, čovjeka u grijehu i očekuje od čovjeka da se ispovijeda kako bi mu Bog zaboravio grijehe i tada Bog savjetuje čovjeku koji trguje neka barem pokuša trgovati po svojoj pravednosti, neka bude svet i milostiv kao njegov Stvoritelj i Otac, kao Bog.

Milosti se Božje čovjek napunja u sakramentima bez puno svoga truda, dovoljno je da vjeruje, da ima zrno vjere za pristupanje sakramentima.

No, i kada moli i kada pristupa sakramentima, poželjno je da, osim vjere, čovjek ljubi Boga, Božju riječ i zakon, da vrši sve to što je Bog u svojoj milostivosti zapovijedio.

Na poticaj milosti Božje čovjek se okreće prema Bogu i udaljuje od grijeha te tako prima oproštenje i pravednost odozgor. Opravdanje nije tek otpuštanje grijeha nego je i posvećenje i obnova unutrašnjeg čovjeka (KKC, str 497sl).

Opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode.

Milost Boga je za čovjeka sudjelovanje čovjeka u Božjem životu.

Milost Božja je stvaranje neba i zemlje, stvaranje čovjeka i svemira, a ponajviše opraštanje Boga čovjeku koji se kaje. Milost je objava Boga u Isusu Kristu po kojemu je ona i došla do čovjeka da bi čovjek imao vječni život, život u izobilju.

Sve dobro što se događa plod je Milosti.

U Božjoj milosti čovjek uspijeva ostvariti samoga sebe.

Milost ( grč. kharis ) je za kršćane dar u najvišem smislu riječi, dar u kojem je sažeta sva Božja djelatnost i sve što možemo zaželjeti svojoj braći. 08.05.2019. 10:02

Susreti

Susreti su kao otoci,

kao sastanci na kraju puta,

kao pripravljeni obroci,

kao sidro duši koja luta;

oni nemaju ni plana.

Jedan susret kao život jedan,

poput čvrsto otvorena dlana,

kao stisak ruke vrijedan.

Susret kao sudar meteora,

kao rađanje nebeskih tijela;

kao podne, kao ponoć, kao zora,

kao rana koja postala je cijela.

Susret nije kao ratovanje

gdje ne vidiš nikoga u lice.

Susretanje, mira svatovanje

kada čuješ da pjevaju ptice.

Susreti su kao duhovna razmjena,

kao otvaranje duše i primanje ploda,

primopredaja darova i mijena,

obnavljanje ljudskoga roda.

Ovaj svijet je prepun susreta

i svi oni život znače;

susreti su čuda sveta,

iz njih vječne iskre zrače.

Susreti su osobno našašće

kada duše smisao pronađu, rodne dome.

Svaki susret Božje je Došašće

gdje su duše skupa Bogu svome.

08.05.2019. 05:34

Kralj i Bog

Isus najmiliji,

Kralj i Bog,

Isus najsvetiji.

Isus najčiliji

kraljevstva svog,

Isus najsvjetliji.

Nisam svjesna

svoga stanja,

dostojanstva tog;

melodija plesna,

duša Ga sanja,

moj Kralj i Bog.

Uvijek na nebu me čeka,

da mi ne bude težak san

već ugodan duhovni log.

Da mi ne bude nemirna rijeka,

da brže mi stigne u moj stan,

Isus, moj Kralj i Bog.

Da me od nereda spasi,

uvijek dežuran, tajan,

a vlada mi srcem svim.

Da mi dušu ukrasi,

od svega najviše sjajan,

nosi me putima nebeskim.

Isus, moj Kralj,

Isus najdraži

života mog

me vodi u raj

i uvijek me traži,

moje sve, moj Bog.

07.05.2019. 20:25

Drama molitve

Malo vjerujem u propast

svega što je ova duša iskusila,

malo vjerujem u poništavanje.

Molitva je za me bila čast,

ona mi je mač izbrusila

kojim siječem ponižavanje.

Molitva mi snažan brod

što me drži, što me štiti

prolaznosti, zaboravu;

u njoj postoji moj kod,

postoji mi sve i sve je biti.

To je brod što nosi vječnost pravu.

U njoj mi sigurnost Boga

koji čuje sve i odgovara,

nosi svijet i mene samu,

prihvaća me u toj moći dijaloga

s Kristom koji život stvara

da ja uđem u tu dramu.

Moja hrana, moje piće

i moj duh što moli

sad su daleko od svijeta

jer me to božansko Biće

uvijek snažno osokoli.

Vjernica sam, ne poeta;

moliteljica u duhu svjetla

što je obuzelo vremenitost moju.

Posveti mi, Kriste, moje riječi

i zaštiti me od prolaznoga vjetra.

Podaj meni neprolaznost svoju,

darak sveti koji svaku ranu liječi.

07.05.2019. 03:50

Ljiljan u polju

Ima netko kome vrijedim

iznad svega što se može zamisliti,

k sebi taj me prima.

Kako da te staze slijedim,

kako bih slobodi zavisiti

kad me dar taj obuzima

poput vrtoglavice što traje?

Kao da u srcu vidim ljiljan bijeli

čija krasna jednostavnost bi me zadužiti.

Ima netko puno veći tko se meni daje,

tko mi divan život vječni želi

kakav nikad neću ja zaslužiti.

Besplatna li i velika dara!

Mogu li ga primiti i prihvatiti

s punim pouzdanjem i u poniznosti?

Taj me ljiljan svu očara,

niti njemu da bih podati i uzvratiti

svu ljepotu, diku što je nosi lat mu prosti.

Uskrsnuće veliko je, lijepo kao cvijet,

isti ovaj što ga duša posebno osjeća

u dubini srca gdje i Uskrsli mi Isus živi

koji jamči da ni ljiljan bijeli neće mrijet'.

Blažene li duše kojoj Bog nešto obeća

koji u mom srcu cvijetu se skromnom divi!

04.05.2019. 20:40

Otajstvo Pastira

Ljubav je uvijek prisutna u životu, ona se uvijek nalazi tu negdje, u blizini. Ona je sveprisutna poput zraka i vode, poput žitnih polja i kruha ili vinograda i vina; ona je za nas duboki duševni doživljaj, ona se osjeća poznatim i manje poznatim načinima i o njoj se može govoriti i promišljati na bezbroj načina.

Ipak.

Ljubav je ljudima najmanje poznata od svih stvari.

Ljudi sve znaju o žitu i kruhu, sve znaju o vodama i zraku, o vinu, vinogradima i šumama, biljkama, pojavama, divljači; o kućnim ljubimcima, o prirodi, o društvu, o humanosti, o liječnicima.

No, nemaju definiciju ljubavi.

Neki kažu da je ljubav žrtva, a neki da je sloboda.

Nekad je ljubav darivanje, a nekada je ona veliki zahtjev.

Ponekad se očituje u sitnicama, u malim stvarima, a nerijetko čini i velika i značajna djela.

Sveprisutna ljubav nam je nepoznata, o njoj učimo dok smo živi.

Često se čuje o idealnoj ljubavi, o ljubavi na daljinu, o vječnim ljubavnicima, o majčinskoj ljubavi; često čujemo i onu Ivanovu riječ „Bog je ljubav”, ali o Bogu čujemo i mislimo još mnoštvo drugih različitih izjava i sve ih pokušavamo sagledavati iz blizine ili iz nekakve udaljenosti.

Često Boga pitamo zašto i kada, kako i koliko možemo, koga moramo slušati od svih glasova koje čujemo. Božja riječ nam tumači i savjetuje da ljubimo jedni druge, da ljubimo druge kao sebe same, da Boga ljubimo, da ljubimo strance, da ljubimo neprijatelje. Očigledno ljubav ima bezbroj načina i puteva, bezbrojne mogućnosti i vjerojatno su sve poželjne. Drugačije se ljubi partnera, a drugačije se ljube roditelji i vlastita djeca; drugačije se ljubi onoga koji i nas ljubi, a drugačije ljubimo tada kada nas ne ljube. U svakoj od bezbroj mogućnosti propadamo na ispitu ljubavi: čim se ljubavi približimo, ona kao da se sakriva od nas. Često za ljubav čovjek mora biti pripravan u svakom trenutku kako bi je jednom gestom, riječju ili djelom i jasnim činom očitovao. Budući da je ljubav svugdje i uvijek prisutna, čovjek ju može čuti, može čuti poziv ljubavi i može tom pozivu odgovoriti.

Ljubavnici se često susreću s tom osobinom ljubavi koja se sakriva. Oni zajedno žele svoju ljubav živjeti i u takvom zajedničkom životu spoznaju da je ljubav solidarnost, požrtvovnost, strpljenje, opraštanje, milosrđe i rad, neprekidan rad na sebi i ljubljenoj osobi. Ona romantična predodžba o divnoj i sretnoj ljubavi se sakriva i teško ju je pronaći, oživjeti ili sačuvati.

Bog nije bez razloga odabrao stočarski narod, narod pastira i stada kroz koji se želi približiti svim ljudima ikada rođenima na svijetu.

Često kažemo da smo mi maleni i sitni u odnosu na velikoga Boga i da nam nije sasvim jasno zašto se taj veliki Bog toliko trudi oko nas malenih i grešnih stvorenja. No, kada čujemo da je Bog naš Pastir i da smo mi njegove ovce, osjećamo se bijedno, čak i povrijeđeno: zar nismo ipak nešto više od ovaca? Ovčice su potpuno nesvjesne životinje, puštaju se pastirima da ih vode, ne znaju koliko se pastiri trude oko njih i nikada to neće moći znati.

Božja Riječ, Isus Krist, Sin Boga našega, Boga živoga sam postade Janje. Po tom uzoru i mi svjesno postajemo stado ovaca, janjad. „Gospodin je Pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam”, pjevamo u psalmu 23.

Isus je Božji dar ljudima.

U daru Boga Oca ljudima, svim ljudima, Sin Božji očituje ljubav Boga (u kojoj se ljube Otac i Sin u jedinstvu Duha Svetoga) i to na onaj način koji se nikada ničime ne može nadmašiti.

Isus je Bog koji dolazi da u punom čovještvu živi svoju ljubav i daje da se čuje njezin žarki zov (Dufour, str. 502). U samoj Njegovoj osobi čovjek ljubi Boga i prima Božju ljubav.

Prianjanje uz Božju ljubav nije stvar fizičkog susreta, niti ljudskog zaključivanja, to jest ono nije poznavanje po tijelu.

Apostol Pavao zapisuje u Drugoj Poslanici Korinćanima, glava 5, redak 12: „Zato mi od sada ne poznajemo nikoga po tijelu. Ako smo dosad poznavali Krista po tijelu, sad Ga više tako ne poznajemo.”

Za poznavanje Boga potreban je dar Duha koji u čovjeku stvara novo srce koje nije više nesposobno ljubiti Boga kao što pastir ljubi i poznaje svoje stado, svoje ovčice.

Tako Duh Sveti vodi čovjeka da živi sa svojim Gospodinom u dijalogu ljubavi i da tako pristupa misteriju Boga. Bog ne otkriva što On jest, On govori, poziva, djeluje, a čovjek tim putem dolazi do dublje spoznaje. Dajući Sina, Bog otkriva da se On sam daje u ljubavi: „On, koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već Ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s Njime?” (Rim 8,32).

Živeći s Ocem u dijalogu apsolutne ljubavi i otkrivajući tako da su Otac i On jedno odvijeka i da je i On sam Bog, Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu (Iv 1,18), omogućuje nam da spoznamo Boga kojega nitko nikada nije vidio. Taj Bog – to su On, Isus i Njegov i naš Otac u jedinstvu Duha.

A ljubljeni Isusov učenik, Ivan evanđelist, onaj koji je iskusio ljubav i vjeru, koji je pratio Isusa kroz čitavo Njegovo djelo, propovijedanje, progonstvo, optužbe, smrt, uskrsnuće, uzašašće, poslanje Duha Svetoga i kršćanski život poslije toga, može izraziti ono što je zacijelo konačna riječ svih stvari: „Bog je ljubav”.

Od svih ljudskih riječi s njihovim bogatstvima i ograničenjima, riječ „ljubav” najbolje nam može dati da nazremo misterij Boga-Trojstva, uzajamno i vječno darivanje Oca, Sina i Duha. 04.05.2019. 09:57

Iz Isusove velikosvećenićke molitve u Evanđelju po Ivanu, glava 17:

„Oče, došao je čas...

Ja sam objavio ime Tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta. Tvoji su bili. Meni si ih dao i držali su Tvoju riječ...

Ja molim za njih...oni ostaju u svijetu dok ja idem k Tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!

Ja sam im predao riječ Tvoju... molim Te da ih očuvaš od Zloga...

Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što Ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si Ti, Oče, u meni, i ja u Tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me Ti poslao... i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.”

Tajanstvena sreća

Problematika postojanja u kraljevstvu nebeskom nema primjera, niti uzorka po kojemu bi se mogla promatrati. Često pomislimo kako nemamo što raditi u raju, kako je tamo sve strogo i dosadno jer ono što je čovjeku privlačno na zemlji uglavnom jest grijeh.

Vizija vječnoga klanjanja Jaganjcu Isusu koji svima svijetli možda zaista izgleda statično, čak i monotono i šturi je opis blaženoga gledanja Božjeg lica, ali u takvoj viziji vjernik svjetlo doživljava kao savršenu ljubav, najslađu što je može zamisliti u svome zemaljskom iskustvu po kojemu dobro zna kako je ljubav dinamičan odnos među osobama i kako je to određeno posebno stanje iako često na zemlji nije trajno već se događa kao prolazna zaljubljenost.

Budući da je Bog čista ljubav, On u svojoj bitnosti i srži također omogućava sržnu ljubav, doživljavanje same srži ljubavi o kakvoj mi u zemaljskom životu nemamo pojma. Mi ne znamo opisati ljubav zemaljsku pa tako ni njezin uzrok i nastanak, bit, srž i cilj, to jest posljedice.

Ipak se može reći da od ljubavi živimo jer Ljubav nas je stvorila, Ljubav nas preporađa i svi bismo željeli to doživljavati zauvijek, imati dobar život, sreću, radost i mir. Na određeni način, mi smo ljubav u svojoj biti, mi se možemo ostvarivati onakvi kakvi jesmo i, osim toga, biti bez grijeha, ne doživljavati nikada više grižnju savjesti i njezino moraliziranje.

Mi smo od ljubavi načinjeni, ljubav je sastavni dio svega onoga što smo mi, osim grijeha.

Ali kako zamisliti savršeno stanje u ljubavi, a ne sjetiti se grijeha kojima smo načičkani? Samo u sakramentalnom životu i milosti Boga, kroz molitvu i smjelo nastojanje oko predavanja i služenja drugima i to po Kristu, zbog Krista, s Kristom i u Kristu.

Kompletna kršćanska i katolička vjera i vjeroispovijed usmjerena je upravo na to da čovjeka poduči i uputi do Krista, do blaženoga gledanja u raju. Često pomislim kako ću imati manje posla oko skidanja svoje grešnosti u čistilištu ako odmah sada odlučno krenem u skidanje svojih težih i učestalih grijeha ovdje , na zemlji; naravno da to ne mogu, ali može Bog u mojoj vjeri i u mome sakramentalnom i molitvenom životu.

Bog ipak bez čovjeka ne može čovjeka dovesti u raj. Jednom, na početku, već ga je bio postavio u rajske uvjete, da živi i upravlja rajem u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem. I čovjek je krenuo živjeti, nazivati životinje imenima, upravljati čitavom rajskom zemljom pa je brzo i uvidio da, bez poznavanja različitosti između dobra i zla, ne može spoznati svoju sreću, svoj mir i dobar život. Tako je čovjek počeo učiti o tome koje su mu krajnje granice, kako razlikovati stvari i slično te do dana današnjega još uvijek uči o toj tajanstvenoj sreći do koje teži dospjeti.

Stanje blaženoga gledanja Boga čovjek teško prihvaća jer je ogrezao u svojim grijesima pa ne vidi dobro, grijesi su kao nesavršenost i ranjenost svakoga čovjeka pojedinačno, muka koja kinji, patnja koja boli čovjeka te on može samo sanjati o budućim možebitnim dobrima. Upravo zato što je ranjen, čovjek sam, ali i pred Bogom, nema snage i moći, a ni strpljenja, shvatiti gdje mu je lijek i kako će doći do lijeka.

Ako se čovjek sjeti da je načinjen od ljubavi, lakše je spoznati mu koliko zapravo pati taj ljubavni dio čovjeka, to jest, čovjek može spoznati da su mu rane duboke do same srži. Ljubav je milostiva jer je ranjiva, osjetljiva na svaki pokret ljubljene osobe; ljubav je stoga i jaka i slabašna: jaka je jer izdržava sve, a slaba je jer je osjetljiva i ranjiva kada gleda dobro ljubljene osobe.

Ljubav prema samome sebi je neophodna čovjeku kao i ljubav prema drugome, ali sve to u Ljubavi koja je Bog. Ljubav prema samome sebi nije sebičnost koja grabi i ne gleda tuđe rane već je upoznavanje samoga sebe, po mogućnosti upoznavanje u svjetlu vjere svoga ranjenoga, ali vječnoga dostojanstva, svoje milostivosti prema svemu i svima i svoje težnje za razvijanjem, stvaranjem, širenjem, odnosno plođenjem.

No, sebičnost vlada, ona ovladava čovjekom i zavarava ga. Potrebno ju je zbaciti s ramena, izuti je, skinuti je sa sebe, sa svoje srži koja je ljubav. Čovjek je ljubav koja je odjevena u sebičnost. Najjači je čovjek koji pobjeđuje sve i svakoga, ali od njega je puno jači onaj koji pobjeđuje svoju sebičnost, korak po korak, dan za danom.

Sebičnost kaže čovjeku da se mora pobrinuti za egzistenciju dok ljubav cvili da joj je egzistencija samo u Vječnome jer ona je vječna u svojoj srži. Sebičnost se grubo nameće, a ljubav trpi njezine hirove. Hrabar i jak čovjek, jednako tako kao i slabašan i ranjen čovjek, može načiniti pokret prema svojoj vječnoj srži i zamoliti Vječnu Ljubav pomoć u skidanju sebičnosti. Čovjek u tome uvijek uspije, uspije pobjeđivati svoju sebičnost, ali nema nikoga tko bi mu to rekao, tko bi ga pohvalio i osokolio da tako nastavi, sve dok čovjek ne prihvati svaki odgovor koji dobije od Boga na svoje molbe.

„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!”

Mt 7,7

Tako čovjeka upućuje Vječna Ljubav, Isus koji je sam raj za čovjeka, Isus koji je sam kraljevstvo nebesko, Isus koji je sakrament katoličke kršćanske vjere i života.

„Do sada niste ništa iskali u moje ime. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” Iv 16,24

Sve što čovjek zamoli Boga, dobiva.

Ali čovjek nije sasvim svjestan što zapravo moli. Uslišanje se mora prepoznati. To je uslišanje Vječne i Bezgrešne Ljubavi koja nije odmah razumljiva ranjenoj ljudskoj ljubavi. Čovjek uvijek mora imati na umu da mu Bog daje ono što je za njega najbolje, za njegov spas od grijeha koji ga ranjava i boli. Dobro je sjetiti se da uvijek može biti bolje, ali i da uvijek može biti još puno gore.

Čovjek mora biti siromah, žalostan, krotak prema Bogu, gladan i žedan pravednosti, milosrdan, čista srca, mirotvorac i progonjen. Zašto progonjen? Zato jer Grijeh u svijetu ne trpi siromaha već traži bogate, traži kredite od njih. Biti siromahom je krajnja i najviša točka blaženosti, a biti progonjenim u svijetu i od svijeta je najsigurnija jamčevina čovjeku da je na pravom putu, ali već i prije toga stanja, ljudska ljubav dobiva ogromnu radost i utjehu jer primjećuje da je rane grijeha sve manje i manje uništavaju. Bog čini čuda u čovjekovom životu gdje se počinje događati željena pravednost i ljubav, ali na drugačiji način od onoga kako to grešan čovjek, ranjen čovjek misli i očekuje.

Grešan čovjek, to jest ljubav koja je ranjena, ne može puno razmišljati i birati kojim će putem krenuti u potragu za lijekom. Uvijek dohvaća ono što je najbliže i što izgleda ljekovito za kratko vrijeme ili ono što obećava potpuno izlječenje. To su lažna obećanja Grijeha, kneza ovoga svijeta.

Jedini kompletan lijek je za ranjenu ljubav njezina zemaljska smrt. Tu se ljubav oslobađa svojih rana, po žrtvi Krista koji je Ljubav Vječna, ali i za života na zemlji čovjek može mrtviti svoju sebičnost, svoju težnju za posjedovanjem. Nije dovoljno posjedovati lijek već ga je potrebno i redovno konzumirati, uzimati kako je propisano, u malim i stalnim količinama, redovno.

„Blago siromasima duhom:

njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima:

oni će se utješiti!

Blago krotkima:

oni će baštiniti zemlju!

Blago gladnima i žednima pravednosti:

oni će se nasititi!

Blago milosrdnima:

oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem:

oni će Boga gledati!

Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!

Blago progonjenima zbog pravednosti:

njihovo je kraljevstvo nebesko!”

Mt 5,3-10

Bože, Isuse, Vječna Ljubavi, Ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti. Poškropi me izopom da se očistim, operi me i bit ću bjelji od snijega. Objavi mi radost i veselje, nek se uzraduju kosti satrvene.

Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu.

Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene. Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim.

Tako je molio kralj David u Psalmu 51 koji počinje molbom; „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome”.

Ranjena ljudska ljubav za svoga boravka na zemlji može činiti čuda.

Koliko će tek čudesno biti kada se počne u milosti Vječne Ljubavi razodijevati od sebičnosti i boriti za sebe! 04.05.2019. 02:22