Ljiljan u polju

Ima netko kome vrijedim

iznad svega što se može zamisliti,

k sebi taj me prima.

Kako da te staze slijedim,

kako bih slobodi zavisiti

kad me dar taj obuzima

poput vrtoglavice što traje?

Kao da u srcu vidim ljiljan bijeli

čija krasna jednostavnost bi me zadužiti.

Ima netko puno veći tko se meni daje,

tko mi divan život vječni želi

kakav nikad neću ja zaslužiti.

Besplatna li i velika dara!

Mogu li ga primiti i prihvatiti

s punim pouzdanjem i u poniznosti?

Taj me ljiljan svu očara,

niti njemu da bih podati i uzvratiti

svu ljepotu, diku što je nosi lat mu prosti.

Uskrsnuće veliko je, lijepo kao cvijet,

isti ovaj što ga duša posebno osjeća

u dubini srca gdje i Uskrsli mi Isus živi

koji jamči da ni ljiljan bijeli neće mrijet'.

Blažene li duše kojoj Bog nešto obeća

koji u mom srcu cvijetu se skromnom divi!

04.05.2019. 20:40

Otajstvo Pastira

Ljubav je uvijek prisutna u životu, ona se uvijek nalazi tu negdje, u blizini. Ona je sveprisutna poput zraka i vode, poput žitnih polja i kruha ili vinograda i vina; ona je za nas duboki duševni doživljaj, ona se osjeća poznatim i manje poznatim načinima i o njoj se može govoriti i promišljati na bezbroj načina.

Ipak.

Ljubav je ljudima najmanje poznata od svih stvari.

Ljudi sve znaju o žitu i kruhu, sve znaju o vodama i zraku, o vinu, vinogradima i šumama, biljkama, pojavama, divljači; o kućnim ljubimcima, o prirodi, o društvu, o humanosti, o liječnicima.

No, nemaju definiciju ljubavi.

Neki kažu da je ljubav žrtva, a neki da je sloboda.

Nekad je ljubav darivanje, a nekada je ona veliki zahtjev.

Ponekad se očituje u sitnicama, u malim stvarima, a nerijetko čini i velika i značajna djela.

Sveprisutna ljubav nam je nepoznata, o njoj učimo dok smo živi.

Često se čuje o idealnoj ljubavi, o ljubavi na daljinu, o vječnim ljubavnicima, o majčinskoj ljubavi; često čujemo i onu Ivanovu riječ „Bog je ljubav”, ali o Bogu čujemo i mislimo još mnoštvo drugih različitih izjava i sve ih pokušavamo sagledavati iz blizine ili iz nekakve udaljenosti.

Često Boga pitamo zašto i kada, kako i koliko možemo, koga moramo slušati od svih glasova koje čujemo. Božja riječ nam tumači i savjetuje da ljubimo jedni druge, da ljubimo druge kao sebe same, da Boga ljubimo, da ljubimo strance, da ljubimo neprijatelje. Očigledno ljubav ima bezbroj načina i puteva, bezbrojne mogućnosti i vjerojatno su sve poželjne. Drugačije se ljubi partnera, a drugačije se ljube roditelji i vlastita djeca; drugačije se ljubi onoga koji i nas ljubi, a drugačije ljubimo tada kada nas ne ljube. U svakoj od bezbroj mogućnosti propadamo na ispitu ljubavi: čim se ljubavi približimo, ona kao da se sakriva od nas. Često za ljubav čovjek mora biti pripravan u svakom trenutku kako bi je jednom gestom, riječju ili djelom i jasnim činom očitovao. Budući da je ljubav svugdje i uvijek prisutna, čovjek ju može čuti, može čuti poziv ljubavi i može tom pozivu odgovoriti.

Ljubavnici se često susreću s tom osobinom ljubavi koja se sakriva. Oni zajedno žele svoju ljubav živjeti i u takvom zajedničkom životu spoznaju da je ljubav solidarnost, požrtvovnost, strpljenje, opraštanje, milosrđe i rad, neprekidan rad na sebi i ljubljenoj osobi. Ona romantična predodžba o divnoj i sretnoj ljubavi se sakriva i teško ju je pronaći, oživjeti ili sačuvati.

Bog nije bez razloga odabrao stočarski narod, narod pastira i stada kroz koji se želi približiti svim ljudima ikada rođenima na svijetu.

Često kažemo da smo mi maleni i sitni u odnosu na velikoga Boga i da nam nije sasvim jasno zašto se taj veliki Bog toliko trudi oko nas malenih i grešnih stvorenja. No, kada čujemo da je Bog naš Pastir i da smo mi njegove ovce, osjećamo se bijedno, čak i povrijeđeno: zar nismo ipak nešto više od ovaca? Ovčice su potpuno nesvjesne životinje, puštaju se pastirima da ih vode, ne znaju koliko se pastiri trude oko njih i nikada to neće moći znati.

Božja Riječ, Isus Krist, Sin Boga našega, Boga živoga sam postade Janje. Po tom uzoru i mi svjesno postajemo stado ovaca, janjad. „Gospodin je Pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam”, pjevamo u psalmu 23.

Isus je Božji dar ljudima.

U daru Boga Oca ljudima, svim ljudima, Sin Božji očituje ljubav Boga (u kojoj se ljube Otac i Sin u jedinstvu Duha Svetoga) i to na onaj način koji se nikada ničime ne može nadmašiti.

Isus je Bog koji dolazi da u punom čovještvu živi svoju ljubav i daje da se čuje njezin žarki zov (Dufour, str. 502). U samoj Njegovoj osobi čovjek ljubi Boga i prima Božju ljubav.

Prianjanje uz Božju ljubav nije stvar fizičkog susreta, niti ljudskog zaključivanja, to jest ono nije poznavanje po tijelu.

Apostol Pavao zapisuje u Drugoj Poslanici Korinćanima, glava 5, redak 12: „Zato mi od sada ne poznajemo nikoga po tijelu. Ako smo dosad poznavali Krista po tijelu, sad Ga više tako ne poznajemo.”

Za poznavanje Boga potreban je dar Duha koji u čovjeku stvara novo srce koje nije više nesposobno ljubiti Boga kao što pastir ljubi i poznaje svoje stado, svoje ovčice.

Tako Duh Sveti vodi čovjeka da živi sa svojim Gospodinom u dijalogu ljubavi i da tako pristupa misteriju Boga. Bog ne otkriva što On jest, On govori, poziva, djeluje, a čovjek tim putem dolazi do dublje spoznaje. Dajući Sina, Bog otkriva da se On sam daje u ljubavi: „On, koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već Ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s Njime?” (Rim 8,32).

Živeći s Ocem u dijalogu apsolutne ljubavi i otkrivajući tako da su Otac i On jedno odvijeka i da je i On sam Bog, Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu (Iv 1,18), omogućuje nam da spoznamo Boga kojega nitko nikada nije vidio. Taj Bog – to su On, Isus i Njegov i naš Otac u jedinstvu Duha.

A ljubljeni Isusov učenik, Ivan evanđelist, onaj koji je iskusio ljubav i vjeru, koji je pratio Isusa kroz čitavo Njegovo djelo, propovijedanje, progonstvo, optužbe, smrt, uskrsnuće, uzašašće, poslanje Duha Svetoga i kršćanski život poslije toga, može izraziti ono što je zacijelo konačna riječ svih stvari: „Bog je ljubav”.

Od svih ljudskih riječi s njihovim bogatstvima i ograničenjima, riječ „ljubav” najbolje nam može dati da nazremo misterij Boga-Trojstva, uzajamno i vječno darivanje Oca, Sina i Duha. 04.05.2019. 09:57

Iz Isusove velikosvećenićke molitve u Evanđelju po Ivanu, glava 17:

„Oče, došao je čas...

Ja sam objavio ime Tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta. Tvoji su bili. Meni si ih dao i držali su Tvoju riječ...

Ja molim za njih...oni ostaju u svijetu dok ja idem k Tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!

Ja sam im predao riječ Tvoju... molim Te da ih očuvaš od Zloga...

Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što Ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si Ti, Oče, u meni, i ja u Tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me Ti poslao... i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.”

Tajanstvena sreća

Problematika postojanja u kraljevstvu nebeskom nema primjera, niti uzorka po kojemu bi se mogla promatrati. Često pomislimo kako nemamo što raditi u raju, kako je tamo sve strogo i dosadno jer ono što je čovjeku privlačno na zemlji uglavnom jest grijeh.

Vizija vječnoga klanjanja Jaganjcu Isusu koji svima svijetli možda zaista izgleda statično, čak i monotono i šturi je opis blaženoga gledanja Božjeg lica, ali u takvoj viziji vjernik svjetlo doživljava kao savršenu ljubav, najslađu što je može zamisliti u svome zemaljskom iskustvu po kojemu dobro zna kako je ljubav dinamičan odnos među osobama i kako je to određeno posebno stanje iako često na zemlji nije trajno već se događa kao prolazna zaljubljenost.

Budući da je Bog čista ljubav, On u svojoj bitnosti i srži također omogućava sržnu ljubav, doživljavanje same srži ljubavi o kakvoj mi u zemaljskom životu nemamo pojma. Mi ne znamo opisati ljubav zemaljsku pa tako ni njezin uzrok i nastanak, bit, srž i cilj, to jest posljedice.

Ipak se može reći da od ljubavi živimo jer Ljubav nas je stvorila, Ljubav nas preporađa i svi bismo željeli to doživljavati zauvijek, imati dobar život, sreću, radost i mir. Na određeni način, mi smo ljubav u svojoj biti, mi se možemo ostvarivati onakvi kakvi jesmo i, osim toga, biti bez grijeha, ne doživljavati nikada više grižnju savjesti i njezino moraliziranje.

Mi smo od ljubavi načinjeni, ljubav je sastavni dio svega onoga što smo mi, osim grijeha.

Ali kako zamisliti savršeno stanje u ljubavi, a ne sjetiti se grijeha kojima smo načičkani? Samo u sakramentalnom životu i milosti Boga, kroz molitvu i smjelo nastojanje oko predavanja i služenja drugima i to po Kristu, zbog Krista, s Kristom i u Kristu.

Kompletna kršćanska i katolička vjera i vjeroispovijed usmjerena je upravo na to da čovjeka poduči i uputi do Krista, do blaženoga gledanja u raju. Često pomislim kako ću imati manje posla oko skidanja svoje grešnosti u čistilištu ako odmah sada odlučno krenem u skidanje svojih težih i učestalih grijeha ovdje , na zemlji; naravno da to ne mogu, ali može Bog u mojoj vjeri i u mome sakramentalnom i molitvenom životu.

Bog ipak bez čovjeka ne može čovjeka dovesti u raj. Jednom, na početku, već ga je bio postavio u rajske uvjete, da živi i upravlja rajem u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem. I čovjek je krenuo živjeti, nazivati životinje imenima, upravljati čitavom rajskom zemljom pa je brzo i uvidio da, bez poznavanja različitosti između dobra i zla, ne može spoznati svoju sreću, svoj mir i dobar život. Tako je čovjek počeo učiti o tome koje su mu krajnje granice, kako razlikovati stvari i slično te do dana današnjega još uvijek uči o toj tajanstvenoj sreći do koje teži dospjeti.

Stanje blaženoga gledanja Boga čovjek teško prihvaća jer je ogrezao u svojim grijesima pa ne vidi dobro, grijesi su kao nesavršenost i ranjenost svakoga čovjeka pojedinačno, muka koja kinji, patnja koja boli čovjeka te on može samo sanjati o budućim možebitnim dobrima. Upravo zato što je ranjen, čovjek sam, ali i pred Bogom, nema snage i moći, a ni strpljenja, shvatiti gdje mu je lijek i kako će doći do lijeka.

Ako se čovjek sjeti da je načinjen od ljubavi, lakše je spoznati mu koliko zapravo pati taj ljubavni dio čovjeka, to jest, čovjek može spoznati da su mu rane duboke do same srži. Ljubav je milostiva jer je ranjiva, osjetljiva na svaki pokret ljubljene osobe; ljubav je stoga i jaka i slabašna: jaka je jer izdržava sve, a slaba je jer je osjetljiva i ranjiva kada gleda dobro ljubljene osobe.

Ljubav prema samome sebi je neophodna čovjeku kao i ljubav prema drugome, ali sve to u Ljubavi koja je Bog. Ljubav prema samome sebi nije sebičnost koja grabi i ne gleda tuđe rane već je upoznavanje samoga sebe, po mogućnosti upoznavanje u svjetlu vjere svoga ranjenoga, ali vječnoga dostojanstva, svoje milostivosti prema svemu i svima i svoje težnje za razvijanjem, stvaranjem, širenjem, odnosno plođenjem.

No, sebičnost vlada, ona ovladava čovjekom i zavarava ga. Potrebno ju je zbaciti s ramena, izuti je, skinuti je sa sebe, sa svoje srži koja je ljubav. Čovjek je ljubav koja je odjevena u sebičnost. Najjači je čovjek koji pobjeđuje sve i svakoga, ali od njega je puno jači onaj koji pobjeđuje svoju sebičnost, korak po korak, dan za danom.

Sebičnost kaže čovjeku da se mora pobrinuti za egzistenciju dok ljubav cvili da joj je egzistencija samo u Vječnome jer ona je vječna u svojoj srži. Sebičnost se grubo nameće, a ljubav trpi njezine hirove. Hrabar i jak čovjek, jednako tako kao i slabašan i ranjen čovjek, može načiniti pokret prema svojoj vječnoj srži i zamoliti Vječnu Ljubav pomoć u skidanju sebičnosti. Čovjek u tome uvijek uspije, uspije pobjeđivati svoju sebičnost, ali nema nikoga tko bi mu to rekao, tko bi ga pohvalio i osokolio da tako nastavi, sve dok čovjek ne prihvati svaki odgovor koji dobije od Boga na svoje molbe.

„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!”

Mt 7,7

Tako čovjeka upućuje Vječna Ljubav, Isus koji je sam raj za čovjeka, Isus koji je sam kraljevstvo nebesko, Isus koji je sakrament katoličke kršćanske vjere i života.

„Do sada niste ništa iskali u moje ime. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” Iv 16,24

Sve što čovjek zamoli Boga, dobiva.

Ali čovjek nije sasvim svjestan što zapravo moli. Uslišanje se mora prepoznati. To je uslišanje Vječne i Bezgrešne Ljubavi koja nije odmah razumljiva ranjenoj ljudskoj ljubavi. Čovjek uvijek mora imati na umu da mu Bog daje ono što je za njega najbolje, za njegov spas od grijeha koji ga ranjava i boli. Dobro je sjetiti se da uvijek može biti bolje, ali i da uvijek može biti još puno gore.

Čovjek mora biti siromah, žalostan, krotak prema Bogu, gladan i žedan pravednosti, milosrdan, čista srca, mirotvorac i progonjen. Zašto progonjen? Zato jer Grijeh u svijetu ne trpi siromaha već traži bogate, traži kredite od njih. Biti siromahom je krajnja i najviša točka blaženosti, a biti progonjenim u svijetu i od svijeta je najsigurnija jamčevina čovjeku da je na pravom putu, ali već i prije toga stanja, ljudska ljubav dobiva ogromnu radost i utjehu jer primjećuje da je rane grijeha sve manje i manje uništavaju. Bog čini čuda u čovjekovom životu gdje se počinje događati željena pravednost i ljubav, ali na drugačiji način od onoga kako to grešan čovjek, ranjen čovjek misli i očekuje.

Grešan čovjek, to jest ljubav koja je ranjena, ne može puno razmišljati i birati kojim će putem krenuti u potragu za lijekom. Uvijek dohvaća ono što je najbliže i što izgleda ljekovito za kratko vrijeme ili ono što obećava potpuno izlječenje. To su lažna obećanja Grijeha, kneza ovoga svijeta.

Jedini kompletan lijek je za ranjenu ljubav njezina zemaljska smrt. Tu se ljubav oslobađa svojih rana, po žrtvi Krista koji je Ljubav Vječna, ali i za života na zemlji čovjek može mrtviti svoju sebičnost, svoju težnju za posjedovanjem. Nije dovoljno posjedovati lijek već ga je potrebno i redovno konzumirati, uzimati kako je propisano, u malim i stalnim količinama, redovno.

„Blago siromasima duhom:

njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima:

oni će se utješiti!

Blago krotkima:

oni će baštiniti zemlju!

Blago gladnima i žednima pravednosti:

oni će se nasititi!

Blago milosrdnima:

oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem:

oni će Boga gledati!

Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!

Blago progonjenima zbog pravednosti:

njihovo je kraljevstvo nebesko!”

Mt 5,3-10

Bože, Isuse, Vječna Ljubavi, Ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti. Poškropi me izopom da se očistim, operi me i bit ću bjelji od snijega. Objavi mi radost i veselje, nek se uzraduju kosti satrvene.

Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu.

Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene. Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim.

Tako je molio kralj David u Psalmu 51 koji počinje molbom; „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome”.

Ranjena ljudska ljubav za svoga boravka na zemlji može činiti čuda.

Koliko će tek čudesno biti kada se počne u milosti Vječne Ljubavi razodijevati od sebičnosti i boriti za sebe! 04.05.2019. 02:22

Čuda i spasenje

Čudesa Božja imaju ulogu znakova za ljude bilo kakvih i bilo kojih shvaćanja.

Stvoreni svemir je čudo i znak (Jer 31,36 sl; Ps 89,6; Ps 65,9).

Zahvati Boga u povijest čovječanstva su čuda i znakovi za ljude, obnovljeno stvaranje (Br 16,30; Iz 65,18) pa makar ih današnji povjesničar smatrao običnima i razjašnjivima (Dufour, str. 160).

Providonosni događaji imaju religiozni smisao. Za svetog Augustina, kao i za mnoge druge, biljeg Božje ljubavi i moći je jednako u sabiranju žetve kao i u umnažanju kruha, a tu je važno razlučiti naviknutost i začuđenost; čudo i znak su simbolički čini koji imaju pouku i cilj pokazati zaštitničku prisutnost svemogućeg Boga (Jš 24,17).

I prorokova osoba može biti znakom jer njegov život simbolizira riječ Božju što je na djelu u njegovim postupcima (Iz 8,18 i 20,3; Ez 12,6.11 i 24,24.27).

Čudesni znakovi služe toj riječi kao podrška jer oni konkretnim gestama otkrivaju spasenje što ga obznanjuju Božji glasnici i jamče njihovu vjerodostojnost.

Čudesa se među svim znakovima ističu svojom djelotvornošću i obilježjem izvanrednoga.

Čudo je znak što na poseban način objavljuje Božju moć; naziva se podvigom, djelom moći, nečim velikim, nečim strašnim i, osobito, nečim divnim. Tim nemogućim ostvarenjima Bog očituje svoju slavu, odsjev svoje svetosti i svoje transcendentnosti.

Čudesa su i nezasluženi darovi i uslišanja Gospodnje ljubavi čiju sveobuhvatnost objavljuje sam Isus Krist koji čuda i znakove čini i tumači.

Čudesa pobuđuju vjeru u Boga, pouzdanje, zahvaljivanje i sjećanje, poniznost, posluh, strah Božji, nadu. Onaj tko već poznaje Boga i računa samo na Njega, otkriva u čudima moćno djelo Božje ljubavi i biljeg na poslanju Božjeg izaslanika te on istim pokretom vjeruje Božjoj riječi, samom Bogu.

Kada čovjek ne vjeruje u neki znak i čudo Božje, on zaboravlja Božje gospodstvo nad njime, čovjekom, ne prepoznaje Božju moć i nezasluženu ljubav, dovodi u sumnju samoga Gospodina Boga i Njegovu riječ.

Isusova čudesa su djelotvorni znaci mesijanskoga spasenja. Ti znakovi se ne smiju dijeliti od Isusove riječi: oni idu ukorak s navješćivanjem evanđelja siromasima (Mt 11,5//). Naslovi koje Isus sebi daje, ovlaštenja što ih prisvaja, spasenje što ga propovijeda, odricanja koja traži – sve to postaje po čudesima božanski vjerodostojno onome tko ne zabacuje smjesta istinitost poruke (Lk 16,31):

„Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.”

Poruka je više od čudesa, poruka čuda je prvenstveni i jedino potrebni znak (Iv 20,29) zbog nedostižna autoriteta svog vlasnika i zbog svoje nutarnje kvalitete; ona je potvrđena i osvijetljena čudesima, ali ih prethodno mora razlučiti od lažnih znakova.

Isus, potaknut milosrđem prema ljudima, ali još više zbog svijesti da je On obećani Sluga, čudesima djelotvorno suzbija bolest i smrt te neprijateljstvo prirode prema čovjeku i sve čemu je bliži ili daljnji uzrok grijeh. Isus ne izvodi bezrazložne podvige za lakoumnike ako ne bi imali spasonosna učinka za čovjeka; značajno je stoga da se o neobičnim svemirskim pojavama izvješćuje samo u trenutku kad Isus umire da spasi sve druge dok Ga izazivaju da spasi sam sebe čudom:

„Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Mt 27,40b).

Oslobađanje opsjednutih najobilatiji je primjer Isusove pobjede, pobjede jačega (Lk 11,22) nad sotonom. To je, konačno, na svoj način učinak svih čudesa. Time se Isus izravno hvata ukoštac s Protivnikom, u dvoboju koji je otpočeo u pustinji, a doživjet će svoj odlučan trenutak na križu i neće se završiti prije općeg suda; u tom dvoboju je već očit đavlov poraz (Mt 8,29; Lk 10,18):

„On im reče: 'Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!”.

03.05.2019. 13:42

Komadić kruha i kap svjetla

Nevidljiva svijeća

duhom plamti,

a bol sve veća

nesreću pamti.

Sablazan pravednika,

zgražanje i skandal,

bijeg od bolesnika

jer on je vandal.

Jao vama,

vi, površne oči;

jao nama

jer sve nas koči

da budemo isti

poput puka,

grešni i čisti

kad pruža se ruka.

Ne zbori prosjakinja,

niti beskućnik prosi,

već vapi divljakinja

i Kristu sve nosi.

Hvala Ti, Kriste

za ispovijed vjere,

za duše čiste

koje ne mjere.

Hvala, Isuse, Gospode moj,

za blaženstva i zasluge!

Blagoslov sad je Tvoj

na kapcima Tvoga sluge.

Svjetlo je došlo

za kratak čas.

Da ne bi prošlo.

Molim za nas,

to me spasi

kad ne mogu van,

čežnju gasi

i plodan mi dan.

Mogla bih tako

u nedogled

jer nije lako

pronaći slijed

kada je žena

sociopat,

a nije ugrožena.

To pravi je mat,

ali izlaz postoji,

moć neizmjerna:

nadarena stoji

duša vjerna

jer Pravda je Bog,

nije trgovina

i ne svira rog

gdje je lovina.

Samo mirovati

jer gdje taknem,

grijeh će zvati

pa se maknem.

Umora slad

i molitva nečujna,

nebeski kad

za klecanja rujna.

Aureola tiha

od migrene,

a pomoću stiha

bježi od mene.

Crpljenje prostora,

crpljenje zraka,

za mala stvora

suvišna tlaka.

San mi kane

kao mir visina

iz noći u dane

jer sve to je Istina.

I tu mi je Bog,

tu Mu Evanđelje?

Zbog slušanja mog

šalje mi anđele.

Neopisivo

i neizrecivo;

neispisivo

i neporecivo,

slušanje korala

na pola uha,

bijeg iz kala

sigurna sluha.

Kada bi znali

oni što plešu

da anđeli mali

nose depešu

i mir, mir savršen

bez napora kakva,

nikada završen

jer se istakla

zavjesa vjere.

To je ono u samoći

što nema mjere,

niti će doći.

Vjera u Sina

nepremostiva,

to je ta Istina

premilostiva.

Kada je lijepo,

divna je sva,

a kada je zlo,

već je osvojiva,

staza Isusova

koja se živi,

uvijek nova;

Duhom se divi

vilovitim

kamo hoće,

silovitim

protiv zloće.

I tada se vidi, vidi sve.

Svaka riječ, odjevena ruhom

poput svijeće nevidljive,

znači ono što čuje se Duhom.

02 05 2019. 23:46

03.05. 2019. 08:05

Prepoznavanje Isusa

Ukazanja su u Bibliji jedan od načina Božjeg objavljivanja, naročito prisutnost anđela od početka Isusova života sve do uskrsnuća; Bog nam pokazuje da je u tim najvećim trenutcima Isusova života nebo prisutno na zemlji (Dufour, str. 1380):

No, Isus izbjegava naglašavati božanske stvari i objavljuje Boga samim svojim životom. Bog se ukazao u Kristu.

Razna Kristova ukazanja zapisana su kao živi izvještaji živih svjedoka.

Najstariji popis donosi Sveti Pavao g. 55. u 1Kor 15,3 sl. Prema toj staroj ispovijedi vjere, Krist se ukazao Kefi, Dvanaestorici, braći kojih je bilo više od pet stotina, Jakovu, svim apostolima i, najzad, Pavlu.

Evanđelja spominju ukazanje Šimunu (Lk 24,34) kao i Jedanaestorici (Mt 28,16-20; Mk 16,14-18; Iv 20,19-29) kojima se pridružuje nekolicina drugih učenika (Lk 24,33-50). Oni izvješćuju o ukazanjima pojedincima: Mariji i ženama (Iv 20,11-18; Mt 28,9-10; Mk 16,9-11), učenicima na putu za Emaus (Lk 24,13-35; Mk 16,12 sl), sedmorici na obali jezera (Iv 21,1-23).

Ova ukazanja se mogu svesti na dva tipa, već prema tome jesu li namijenjena apostolskom zboru (gdje je naglašeno poslanje što je temelj Crkvi) ili učenicima općenito (gdje je naglašeno prepoznavanje Isusa).

Ukazanja Isusa uskrsloga po tim izvještajima nikako se ne daju kronološki pratiti, ali su svim izvještajima zajednička tri vida koja omogućuju da se pozitivno pronikne nakana pisaca. To su:

1. Inicijativa Isusova

2. Prepoznavanje Isusa od onih kojima se Isus daje vidjeti

3. Poslanje učenika i apostola

1. Inicijativa

Pokazujući da upravo Isus poduzima korake kod ljudi ili među njima i to ljudi koji to ne očekuju (izuzev Lk 24,35), evanđelisti pokazuju da nije po srijedi subjektivno izmišljanje zainteresiranih, kao plod bolesna vjerovanja ili razuzdane mašte. Isus je dao da Ga vide te izvještaji opisuju iskustva što su ih učenici stvarno doživjeli. Ta strana izvještaja u skladu je s pogledima Isusova prvotnog propovijedanja: Bog je nastupio da uskrisi Isusa, dao je da se On živ pokaže poslije svoje smrti. Vjera je posljedica tog susreta.

2. Prepoznavanje

Učenici otkrivaju identitet bića što im se nameće; to je upravo Isus iz Nazareta kojeg su i život i smrt poznavali. On koji je bio mrtav sada živi. U Njemu se ispunjuje proročanstvo. Oni, na neki način, nemaju više što 'vidjeti' u budućnosti: ta sve im je bilo očigledno u Uskrslome. Način tog ponovnog spoznavanja napreduje: u čovjeku što dolazi k njima, učenici isprva vide obična čovjeka, putnika (Lk 24,15sl; Iv 21,4sl), ili vrtlara (Iv 20,15); po tom prepoznaju Gospodina. To je prepoznavanje slobodno jer doslovno oni bi mogli i ne povjerovati. Budući da se Gospodin redovito ukazuje skupini osoba, olakšan je njihov međusobni nadzor.

Da bi književno razradili tu temeljnu datost, pripovjedači su istodobno istakli kao prvo da Uskrsli nije podvrgnut uobičajenim uvjetima zemaljskog života, kao i Bog u teofanijama Staroga zavjeta (Post 18,2; Br 12,5; Jš 5,13; 1Ljet 21,15sl; Zah 2,7; Zah 3,5; Dn 8,15; Dn 12,5...) te da nije utvara: odatle ono isticanje osjetnih dodira.

Tijelo Uskrsloga je ipak pravo tijelo, po Svetom Pavlu to je 'duhovno tijelo' (1 Kor 15,44-49) jer to je tijelo što ga je duh preobrazio (usp. Rim 1,4).

3. Poslanje

Za izvještaje je značajan i ovaj vid koji je čujnog reda. Prepoznavajući Gospodina, učenici anticipiraju viđenje što će se dogoditi na nebu. Kada učenici čuju Isusovu riječ, oni se vraćaju u svoje zemaljsko stanje. Tako saznaju za obećanje o stalnoj prisutnosti (Mt 28,20) i poziv da nastave Isusovo djelo poslanjem u užem smislu riječi (Mt 28,19; Mk 16,15-18; Lk 24,48sl; Iv 20,22sl; usp. Mt 28,10; Iv 20,17). Isusova prisutnost nije statička već misionarska.

Ova tri vida ostaju u dinamičnoj vezi. Inicijativa Uskrsloga neprestano obnavlja sadašnjost; učenik je pozvan da prošlost prigrli u Osobi Isusa iz Nazareta koji mu onda daje da gradi budućnost, a ta je budućnost Crkva.

Inicijativom Uskrslog učenici su očuvani od obmane koja bi ih dovela u sumnju o vjerodostojnosti svoga susreta sa Živim; time što Ga 'vide', oni to iskustvo povezuju s prošlošću što su je proživjeli; time što Ga shvaćaju okreću se k budućnosti.

Upravo u odnosu između tih triju dimenzija krije se tajna prisutnosti živoga Krista danas.

Bog je, dajući učenicima da Ga prepoznaju, dao njima vjeru: ta je vjera u nekom smislu posljedica viđenja.

Vjernici, koji nisu povlašteni svjedoci, znaju za smisao ukazanja tek kroz aktualno propovijedanje Crkve, Tijela Kristova.

Trojaka dimenzija prisutnosti Uskrsloga opet je tu, samo transponirana. 1. Inicijativa uvijek dolazi od Boga, točnije rečeno: od Uskrsloga, ali danas On govori kroz aktualno propovijedanje.

2. Isus iz Nazareta daje da Ga prepoznaju, ali upravo kroz povijesno iskustvo prvih svjedoka.

3. Gospodin šalje ovaj put u izravnom kontinuitetu s apostolskim poslanjem.

Uskrsli je, dakle, i danas prisutan:

Evanđelje po Mateju 28,20:

„Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio!

Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”,

ali posredstvom žive Crkve, svoga Tijela; i On uvijek daje da Ga prepoznaju:

Evanđelje po Luki 24,35

„Nato oni pripovjediše što se dogodilo na putu i kako su Ga prepoznali u lomljenju kruha.”

02.05.2019. 19:24

Uzašašće

Pashalna slava

Uskrsnućem i uzašašćem Krist je već ušao (Lk 24,26) u božansku slavu koju Mu je Otac, u svojoj ljubavi, bio dao prije postanka svijeta (Iv 17,24) i koja Mu, jer je Sin, pripada jednako kao i Ocu (Dufour, str. 1184).

Bogočovjek je uzet u božanski oblak, „otet” (Dj 1,9.11), „u slavu uznesen” (1 Tim 3,16).

„Bog Ga je uskrisio od mrtvih i proslavio (1 Pt 1,21)”.

Bog Otac proslavi svoga slugu Isusa (Dj 3,13). Ta slava, kao i „slava Gospodnja” u Starom zavjetu, jest prostor transcendentne čistoće, svetosti, svjetlosti, moći, Života. Uskrsli Isus zrači tu slavu svim svojim bićem.

Silazak i uzlazak

Kristova preegzistencija koja je u osvit vjere bila implicitna, s vremenom je postajala sve eksplicitnija, jer je Njegova preegzistencija izrečena u Pismima pomagala da se nazre Njegova ontološka preegzistencija (Dufour 1403).

Prije no što je živio na zemlji, Isus je bio kod Boga kao Sin, Riječ, Mudrost. Stoga Njegovo uzvišenje na nebo nije bilo samo pobjedno slavlje čovjeka uzdignuta na božansku razinu nego i povratak na nebeski svijet odakle je bio došao.

Ivan je najjasnije izrazio taj silazak s neba (Iv 6,33.38.41 sl. 50 sl. 58) i doveo s njim u vezu ponovni uzlazak Uzašašća (Iv 3,13; 6,62).

Iv 6,33: „Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu”.

Iv 6,38: „Ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju Onoga koji me posla.”

Iv 6,41sl: „ Narod je mrmljao 'kako može reći da je sišao s neba'...”

Isus odvraća: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” „Ja sam kruh života.”

Iv 6,50 sl: „Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj tko od njega jede, ne umre.” „Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta.”

Iv 3,13: „Nitko nije uzišao na nebo osim Sina Čovječjega koji je sišao s neba.”

Iv 6,62: „Zar vas ovo sablažnjava? A da još vidite Sina Čovječjega kako uzlazi gdje je prije bio...?”

Pavlova Poslanica Efežanima 4,9 sl izlaže jedan širi prijelaz u kojem silazak u donje predjele zemlje (na zemlju) prethodi uzlasku koji Krista odnosi nad sva nebesa. I to je onaj isti put što ga predmnijeva himan u Fil 2,6-11.

Pobjeda kozmičkog reda

Ima i drugi motiv da se Uzašašće pobliže odredi, a to je nastojanje da se bolje izrazi Kristovo kozmičko vrhovništvo. Pobjeda je Kristova stečena već Križem (Kol 2,15), Krist sada stoluje na nebesima iznad svih Vlasti, ma koje one bile (Ef 1,20 sl). Sveti Pavao koristi Psalam 68,19 da bi pokazao kako je Kristov uzlazak nad sva nebesa značio uzimanje svemira u posjed, svemira što ga Krist „ispunjuje” (Ef 4,10) kao što ga i 'rekapitulira' (Ef 1,10), zato što je Glava:

Psalam 68,19: „Na visinu uzađe, vodeći sužnje,

na dar si ljude primio,

pa i one što ne žele prebivati kod Boga.”

Pavlova Poslanica Efežanima 4,10: „Sam koji siđe jest i Onaj koji uziđe iznad svih nebesa da ispuni sve.”

Pavlova Poslanica Efežanima 1,10: „...za provedbu punine vremena:

obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu

sve što je na nebesima i što je na zemlji.”

Čast Uzašašća

Ništa ne priječi i svi razlozi traže da se Isus, kad se očitovao svojim učenicima, vraća u tu svrhu iz svijeta slave u koji je ušao časom svoga uskrsnuća jer gdje bi se On mogao nalaziti u vremenu od jednog do drugog ukazanja, a učenicima pokazuje upravo svoje već proslavljeno stanje.

Matej daje naslutiti, Isusovom izjavom o vlasti što je ima nad nebom i nad zemljom (Mt 28,18), da se sjedanje na nebesko prijestolje već zbilo u vrijeme ukazanja na gori u Galileji:

Evanđelje po Mateju 28,18:”Tada im se približi Isus te im reče: 'Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska'.”

Ivan na drugi način naučava to isto: ako je Isus poručio učenicima preko Marije Magdalene da On uzlazi k Ocu (Iv 20,17), tada to znači da je On onamo već uzašao, a ponovo sišao kad im se te iste večeri ukaže (Iv 20,19). Ovaj razmak od nekoliko sati između Uskrsnuća i Uzašašća je pedagoški i omogućuje Isusu da pouči Mariju Magdalenu kako On ulazi u novo stanje u kojem se nekadašnji dodiri (Iv 20,17 u usporedbi s Iv 11,12 i 12,3) produhovljuju (Iv 6,58 i Iv 6,2).

Prema Dj 1,3-11 Isus je ostavio svoje i uzašao na nebo nakon 40 dana ukazivanja i susreta. Uzašašće što ga ta tri teksta pripovijedaju ne zaključuje razdoblje ukazanja već upućuje na posljednji Isusov odlazak koji znači kraj Njegovu pokazivanju na zemlji.

Isus uzlazi definitivno na nebo zato da pošalje Duha koji će odsad preuzeti Njegovo mjesto među učenicima.

U raznolikim tumačenjima i naučavanju svetih tekstova prepoznajemo dva povezana, ali različita aspekta:

- s jedne strane Kristovo nebesko proslavljenje koje se poklapa s Uskrsnućem,

- s druge strane Njegov posljednji odlazak nakon razdoblja ukazanja, odlazak i povratak k Bogu čemu su apostoli bili svjedoci na Maslinskom brdu, a što posebnije slavi liturgijski blagdan Uzašašća.

Dj 1,9 jest jedini kanonski tekst koji opisuje Isusovo uzašašće na nebo koji se ograničava na bitne podatke koji dočaravaju smisao tog misterija. To ne znači da taj prizor, koji je jasno smješten na Maslinsko brdo, nije povijesna uspomena, ne znači niti da Isus nije mogao pružiti učenicima neki osjetni doživljaj svog povratka Bogu, ali namjera izvještaja jamačno nije to da opiše slavlje koje se stvarno dogodilo već časom Uskrsnuća; on samo želi poučiti da Uskrsli nakon nekog razdoblja prisnih susreta sa svojim učenicima povlači iz svijeta svoju vidljivu prisutnost i da će je vratiti tek na svršetku vremena:

Djela apostolska 1,9: „Kad to reče, bi na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak Ga ote očima njihovim.”

Duboka istina što proizlazi iz svih tih tema jest da je Krist, pobjeđujući smrt, započeo nov način života kod Boga. On je onamo ušao prvi da bi pripravio mjesto za svoje izabrane, potom će se vratiti i onamo ih uvesti kako bi zauvijek bili s Njime (Iv 14,2 sl). 02.05.2019. 14:08

Evanđelje po Ivanu 14,2sl :

„Neka se ne uznemiruje vaše srce!

Vjerujte u Boga i u me vjerujte!

U kući moga Oca ima mnogo stanova.

Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto!'

Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.”