Povratnik

Umorne mi ruke padaju i traže
počinak u sjeni tvojih dlanova
koji stiske moje griju, snaže
sred nebeskih toplih stanova

gdje se sretnu povratnici
što su svijetom lutali za kaznu
kako procvali bi dovratnici
zemljana što dugo ištu pažnju

bar od nekog stvora, pomoćnika
ili prijatelja kojeg nikad nema tu.
Kad izgube naklonosti moćnika,
kao da su izgubili nadu svu.

Ne vjeruju anđelima jer imaju sjenu,
samo onom tko im pomoć pruži,
tko se nađe baš u tome trenu
i tko nikada ih ničim ne zaduži.

Tada primaju i pouke života,
tada hoće Isusove Krvi spasa,
oči im se otvaraju za divote
koje nisu htjeli prije kobna časa.

Svaka duša sreću ponekad izgubi,
ali mnoge žrtvuju se sada.
Onoj duši koja dugo nekog ljubi,
najveća je žrtva kada nestane joj nada.

Ako nađeš nekoga u ponoru zla
pa ga nadom obasipaš koju treba,
koju nije mogla dati mu ni zemlja sva,
taj se vraća k tebi u stanove neba.
‎13. ‎ožujka ‎2019. 17:33:52

Uskrsnuće prije smrti

"Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. (Gal 2,20a)."

Povjerovati Tebi, Kriste, kao svome jedinome Bogu i Gospodinu, svakoga dana, svake noći, u svakom trenu i bilo gdje, uzeti Te ozbiljno, prihvatiti savjet Tvoj i Tvoje riječi vršiti, znači zadobiti kraljevstvo nebesko, ući u to kraljevstvo vječnoga života.
Ljudi često ustuknu kada je riječ o Tvome uskrsnuću. Često misle da je možda to istina, da će i oni jednom uskrsnuti, ali ne vide kakva korist im od toga da u to silno vjeruju.
Vjerovati da si, Isuse, uskrsnuo, ne znači misliti da sam besmrtna, ne znači misliti kako ću o tome razmišljati kada i ako zaista uskrsnem, ne znači vjerovati da ću se već snaći ako jednom zaista uskrsnem, ali za sada, misliti, ne moram previše razmišljati o toj dobroj vijesti jer tu vijest o Tvome uskrsnuću ne mogu za života provjeriti.

U tome je velika zabluda.
Uskrnuće se događa u ovom vremenitom životu i prije same smrti, to jest, Ti, Isuse uskrsli, si taj koji se nastanjuje u čovjeku vjerniku koji Te prihvaća i prima. 
Vjerovati da si uskrsnuo znači ući u vječni život, primiti Tebe u svoj um, u svoju dušu, u svoje srce.

"Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti. (Iv 14,23)."

Kraljevstvo nebesko nađe se u srcu vjernika, u jedinstvu Tebe i čovjeka, u jedinstvu Duha Svetoga. U tome je značaj Radosne vijesti. Tko čuje da si uskrsnuo nakon tri dana kada su te mrtva i izmučena položili u grob, taj započinje svoje veliko obraćenje iz mlakosti u živo vjerovanje.

Vjerovati u Tvoje uskrsnuće znači vidjeti svijet Tvojim božanskim očima i učiti ga razumijevati Tvojim inače nedokučivim namislima i mislima Tvoga božanskoga srca. Da bi čovjek mogao to doživjeti, potrebno mu je istinski povjerovati u Tebe, vršiti Tvoju riječ u zgodno i nezgodno vrijeme, uvijek i posvuda. Što čovjek Tebi, Kriste, više vjeruje, to bolji je ovaj život njegov na zemlji i u vremenitosti. Tada nema propuštenih prilika, besmislenoga praznoga hoda, tada postoji sve bolja i bolja kvaliteta života.

Vjera u uskrsnuće definitivno mijenja čovjeka i njegov život, i njegovu okolinu, i uvjete i okolnosti u kojima živi i djeluje.

Vjera u uskrsnuće čini od čovjeka novo stvorenje, ražaruje srce vjernika te ga uči ljubiti i doživjeti ljubav, uči ga primati svako dobro i prihvaćati s povjerenjem sve što nailazi.

U takvoj vjeri čovjek se krštava od vode i Duha Svetoga, rađa se iznova i blaguje Tvoje Tijelo od kojega živi. U toj vjeri čovjek se može u sakramentu Pomirenja osloboditi svake brige o svojim propustima, svakoga pogrešnoga i neurednog razmišljanja; može promijeniti svoj govor i prestati upotrebljavati ružne riječi te naučiti blagoslivljati; u toj vjeri čovjek svoja djela može posvetiti da mu sva djela budu uspješna u volji Boga.

To je vječni život u vremenitom životu.
To je život u Duhu Svetomu koji se zauzima za vjernika i oprema ga svim potrebnim sredstvima, daje vjerniku molitelju mudrost i zdrav razum, pomaže mu da razumije ono što uči i obdaruje ga mnoštvom duhovnih darova i kreposti kao što su skromnost i umjerenost, nada, ljubav i sve kvalitetnija vjera, odnosno vjerski život u istini i pravednosti, u duhovnoj slobodi i razboritoj odgovornosti; daje mu snagu da izdrži sve. ‎13. ‎ožujka ‎2019. 06:50:47

"Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. (Gal 2,20)."

Jutarnji prinos

Gromovita riječ je Tvoja,
slavni Govorniče srcima vjernim,
daždi usred munja
poput nepregledna roja
spoznajama smjernim,
nikada ne kunja.

Tko Te ne bi čuo, poslušao,
slavni Gospodaru, Bože moj,
tko Ti ne bi ustreptao
kad bi reći pokušao
Tvoju riječ? Taj Ti nije soj,
nikad ne bi protepao.

Šapućeš mi riječi jasne
da ih vičem svima,
slatke riječi zakonika svog
da mi budu sasvim glasne,
da se uspnem krovovima,
da pokažem to je Bog,

to je Onaj koga slijedim
jer je tako jak i slavan
mome umu, srcu mom,
bez kojega ja ne vrijedim,
kome nitko nije ravan,
drugi nitko svijetu tom.

Utjeha je meni Tvoja riječ
i taj put po kojem tapkam,
slušajući zakon jak
što mi sladak, što mi mliječ
i srčika na mladim stapkam',
što će jednom slijediti ga svak.
‎11. ‎ožujka ‎2019. 05:37:59

Moja Kana

Uoči svečana dana
i događaja,
mada još je dugo,
koji za mene je kao Kana,
i bez pogađaja,
pjevala bih sasvim drugo

jer ne želim recitirati
o svem tome puku
što ga nema;
ne bih reciklirati
ničiju muku,
mada mnogi drijema.

Oni što su predaleko
kao uzalud se trude,
ali sve mi to izgleda kob
koja nije med i mlijeko;
možda su mi tikve lude,
al' ne vidim da sam rob

već mi piti dobra vina,
najbolja na svijetu
kojim luta beznađe;
moja Domovina
ima sudbu svetu,
oduvijek je snađe.

Zato se veselim svatovima
što se više tamo slave
nego pokraj jezgre gradne
gdje nas malo Krvi prima
da nas razdori ne smlave.
Živjele nam veze skladne!
‎10. ‎ožujka ‎2019. 16:40:45

Samo Bogu svom se klanjaj

"Isus mu odgovori: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu,
i njemu jedinomu služi!« (Lk 4,8)".


Ezekiel pred slavom Gospodnjom, a Savao pred ukazanjem Krista uskrsloga padaju na zemlju kao pokošeni.

"Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Gospodnja. Vidjeh, padoh ničice i čuh glas koji mi govoraše (Ez 1,28)".

"Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. 4Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« (Dj 9,3-4)".


Ako je izuzetak da čovjek Boga sretne tako u izravnom iskustvu, posve je prirodno da on u svemiru i tijekom svoga života prepoznaje prisutnost i djelovanje Boga, Njegove slave i Njegove svetosti ( Dufour, str. 420).


Klanjanje je izraz, spontan i svjestan, nametnut i htjet, željen u isti mah, složenog odaziva čovjeka koga je zahvatila Božja blizina: čovjek biva tada oštrovidno svjestan svoje beznačajnosti i svoga grijeha: 
- smeteno šuti:
"Posljednji Jobov odgovor
A Job ovako odgovori Gospodinu:
2»Ja znadem, moć je tvoja bezgranična:
što god naumiš, to izvesti možeš.
3Tko je taj koji riječima bezumnim
zamračuje božanski promisao?
Govorah stoga, ali ne razumjeh,
o čudesima meni neshvatljivim.
4O, poslušaj me, pusti me da zborim:
ja ću te pitat’, a ti me pouči.
5Po čuvenju tek poznavah te dosad,
ali sada te oči moje vidješe.
6Sve riječi svoje zato ja poričem
i kajem se u prahu i pepelu.« (Job 42,1-6);

- klanja se dršćući:
"Po velikoj dobroti tvojoj
unići ću u dom tvoj;
past ću ničice pred svetim domom tvojim,
Gospodine, prepun poštovanja (Ps 5,8).",

- i zahvaljujući:
"Duboko se naklonim i štovanje Gospodinu iskažem te blagoslovim Gospodina, Boga gopodara moga, koji me vodio pravim putem da uzmem kćer brata moga gospodara njegovu sinu (Post 24,48);

- svim je svojim bićem kliktavo smjeran:
"Poziv na Božju hvalu Dođite, kličimo Jahvi,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!
2Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

3Jer velik je Gospodin, Bog naš,
Kralj veliki nad svim bogovima.
4U njegovoj su ruci zemaljske dubine,
njegovi su vrhunci planina.
5Njegovo je more, on ga je stvorio,
i kopno koje načiniše ruke njegove.

6Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori! (Ps 95,1-6)".


Budući da taj odaziv vjere zapravo obuzima svekoliko biće, on izbija u vanjske geste, i jedva da ima pravoga klanjanja, a da tijelo na neki način ne izrazi Gospodinovo vrhovništvo nad svojim stvorenjem i ne iskaže smjernost stvora koji je potreban i koji pristaje.



Bogoslužje kliče Bogu trostruko "Svet", Krista proglašava "jedinim Svetim"; ono svetkuje svece. Govorimo i o svetim Evanđeljima, svetom tjednu, a i sami smo pozvani da postanemo sveti. Stoga se čini da je svetost neka složena stvarnost koja je u vezi s misterijem Boga, ali i s bogoštovljem i moralom; uključuje u sebi pojmove svetog i čistog, ali ih i nadilazi. Kao da je pridržana samo Bogu, nepristupna, ali neprekidno se pripisuje stvorovima.
Riječ "svetost" usmjeruje nas prema ideji odvajanja od profanoga; svete su stvari one koje se ne dotiču ili kojima se ne približava, izuzevši pod stanovitim uvjetima obredne čistoće. Bremenite su dinamizmom, misterijem i veličajnošću u kojoj se može nazrijeti nešto nadnaravno; stoga pobuđuju pomiješani osjećaj groze i privlačnosti kojim čovjek biva svjestan svoje malenosti pred tim očitovanjima veličanstvenoga.

Biblija sadrži objavu Boga samoga i definira svetost u njenu izvoru, u Bogu od koga dolazi svaka svetost. Ta izvedena svetost jest ponajprije nešto vanjsko osobama, mjestima i predmetima koje čini "svetima".
Stvarnom i nutarnjom svetost postaje tek darom Duha Svetoga kada se Ljubav, Bog sam saopći, pobjeđujući grijeh koji je priječio zračenje Njegove svetosti:

"Straha u ljubavi nema,
nego savršena ljubav izgoni strah;
jer strah je muka
i tko se boji, nije savršen u ljubavi (1 Iv 4,18)".

Božja je svetost nedostupna čovjeku. Da bi je čovjek prepoznao, potrebno je da Bog posveti sebe, da se pokaže svetim, očitujući svoju slavu. Stvaranje, teofanije, kušnje, kazne i nesreće, ali i čudesna zaštita i nenadana izbavljenja - sve to otkriva u kojem je smislu Bog svet:

"Ovako govori Gospodin Bog: »A kad skupim sav  dom Izraelov između narodâ po kojima su razasuti, očitovat ću u njima svoju svetost pred očima narodâ. I nastanit će se u svojoj zemlji što je dadoh sluzi svome Jakovu (Ez 28,25)".

Budući da se neprekidno očituje čovjeku, svome narodu (veličanstvene teofanije na Sinaju u Izl 19,3-20), ona se javlja kao zastrašujuća i tajanstvena moć koja može uništiti sve što joj se primakne ili blagosloviti one koji Boga primaju, svetost se nikako ne svodi na odvojenost ili transcendenciju: ona uključuje sve bogatstvo i sav život što ga Bog posjeduje, svu Njegovu moć i dobrotu (Dufour, str. 1314).
Ona nije pridjevak Bogu poput drugih pridjeva, ona je obilježje Boga samoga.
Bog sebi pridržava mjesta, osobe, predmete, vremena i sve Mu je to posvećeno utvrđenim obredima pa samim tim zabranjeno za svjetovne upotrebe.
Sve su te stvari svete, ali one to mogu biti u različitoj mjeri, već prema svezi koja ih povezuje s Bogom. Svetost tih osoba i tih posvećenih predmeta nije iste naravi kao Božja svetost već je plod slobodne Božje odluke, u skladu s Njegovim zakonom, u skladu s obredima što ih je On utvrdio. Potrebno je razlikovati istinsku svetost koja je svojstvena Bogu i svetost kojom su neke osobe ili predmeti izuzeti iz svjetovnoga te postavljeni u neko srednje stanje koje istodobno zastire i očituje Božju svetost.

Sveti Sluga Božji, Krist, podnijevši smrt, mada je Tvorac života, jest u najvišem smislu Svetac (Dj 3,14 sl) i Njegova je svtost drukčijega reda nego ona sasvim relativna svetost svetih starozavjetnih likova; ona je svetost Boga koja ima ista duhovna svojstva, ista čudesna očitovanja, istu otajstvenu dubinu, poznato od prije. Iz te svetosti Isus ljubi svoje dotle da im daje svoju slavu, primljenu od Oca, i da se za njih žrtvuje; Krist se upravo tako pokazuje svetim:

"I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.
20Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
21da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
22I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno –
23ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.
24Oče,
hoću da i oni koje si mi dao
budu gdje sam ja,
da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu,
slavu koju si mi dao
jer si me ljubio
prije postanka svijeta (Iv 17,19-24)".

Kristova žrtva vjernike posvećuje istinom dajući im istinsku svetost.
Kršćani su dionici u životu Krista uskrsloga, po vjeri i krštenju kojim oni dobivaju pomazanje koje dolazi od Svetoga; oni su sveti u Kristu, po prisutnosti Duha Svetoga u njima jer oni su kršteni Duhom Svetim.
Vidi i usporedi: 1 Kor 1,30;  Ef 5,26;  1 Iv 2,20;  1Kor 1,2;  Fil 1,1;  1 Kor 3,16sl;  Ef 2,22; Lk 3,16//;  Dj 1,5;  Dj 11,16.

Djelovanje Duha Svetoga u Crkvi razlikuje se od djelovanja Duha Božjega u Starom zavjetu: širina i sveobuhvatnost Njegova izljeva znače da su se, poslije Kristova uskrsnuća, ispunila mesijanska vremena (Dj2,16-38). Dolazak je Duha Svetoga vezan uz krst i vjeru u misterij Krista umrloga i uskrsloga (Dj 2,38;  10,47;  19,1-7).
Prisutnost Duha Svetoga u čovjeku vjerniku i Božjem narodu vjernika jest trajna.

Novina kršćanskog klanjanja (Dufour, str. 422) nije samo o novom liku o komu se razmatra: o Bogu u tri osobe; taj Bog, koji je Duh, preobražava klanjanje i dovodi ga do savršenstva: odsada se oni koji su rođeni od Duha (Iv3,8) mogu klanjati u duhu i istini (Iv 4,24). Taj stav nije u nekom čisto nutarnjem postupku bez gesta i oblika već proistječe iz posvete svekolikog bića, duha, duše i tijela (1 Sol 5,23). Sve je njihovo, zato što su oni Kristovi i što je Krist Božji (1 Kor 3,22 sl.).

Klanjanje u duhu zbiva se u jedinome hramu koji je mio Bogu, u Tijelu Krista uskrsloga (Iv 2,19-22). U njemu duhovni pridružuju svoje klanjanje onom jedinom klanjanju koje je Ocu milo (Mt 3,17); oni ponavljaju poklik ljubljenoga Sina: "Abba, Oče! (Gal 4,6)". Najzad, u nebu više neće biti hrama već samo Bog i Janje (Otk 21,22); klanjanje ondje neće prestajati ni danju, ni noću (Otk 4,8), njime će se iskazivati čast i slava Onomu koji živi u vijeke vjekova (Otk 4,10;  15,3 sl.).
‎10. ‎ožujka ‎2019. 04:46:44

Ljubav koja prima

Krvi Tvojoj, vodi koja izlila se nama
kao jasna poruka i znak božanstva,
kao znak Ti ljudskosti, jer Ti si žrtva sama,
klanjat ću se kao da sam stigla iz poganstva,

svaki puta kao da mi to je prvi put.
Nekad se nasmiješiš kao prostodušno Dijete,
ponekad me strah da će smlaviti me pomor ljut,
ali uvijek čujem kako nove spoznaje mi slete.

Krvi Tvojoj, Tvome Tijelu izbijenom, razapetom
klanjat će se duša moja, ruke, srce i moj um
jer ja osjećam se tako živom u Tvom domu svetom
gdje se susrećemo kao vode kap, kao krvi šum,

kao istorodna bića, makar ja sam samo glina, blato,
a Ti mi lepršavo zalaziš u sva moja pješčana zrnca
i od moje tvrde, sirove kakvoće nastalo bi zlato,
sve bi u meni pokrenulo se od životna trnca.

Postadosmo prijatelji, Isuse, Ti i ja, kao neko čvrsto naručje,
kao da smo vezama se svezali nevidljivima.
Ti me oživljavaš svakog časa kao nadnaravno lučje;
kao svoga sina čitavu me Tvoja ljubav prima.
‎09. ‎ožujka ‎2019. 19:18:59

Što vjerujemo, čemu se klanjamo

"Prije mene nijedan bog nije bio načinjen
i neće poslije mene biti (Iz 43,10b)."

Lažni bogovi nisu samo oni premnogi bogovi i božanstva za koje se zna i čuje da im se neka veća ili manja grupa ljudi klanja.
Lažni bogovi su u prvom redu kumiri, kipovi koje čovjek načini pa zamišlja da ti kipovi u sebi sadrže božansku moć te ih mole svašta i klanjaju im se.

"5Usta imaju, a ne govore,
oči imaju, a ne vide.
6Uši imaju, a ne čuju,
nosnice, a ne mirišu. 
7Ruke imaju, a ne hvataju,
noge imaju, a ne hodaju;
glas im iz grla ne izlazi.
8Takvi su i oni koji ih napraviše
i svi koji se u njih uzdaju (Ps 115, 5-8)."

No, sve što čovjek načini može čovjeku postati kumir, kip, lažni bog i lažno božanstvo kojemu se čovjek prepušta, odaje i klanja:
- obrazovanje, ono što čovjek dobro nauči u školama svijeta;
- opća kultura, ono što se stječe kućnim odgojem i obrazovanjem;
- narodni običaji i različite tradicije;
- ideje, bilo kakve ideje koje svi ljudi nose sa sobom kroz život;
- principi ljudski, privremeni i povremeni zakoni i propisi koje si čovjek odabere;
- samostalno tumačenje knjiga i spisa, vjerske literature;
- novac i vrijednosnice;
- stvari i predmeti za opću i osobnu upotrebu;
- zgrade i raličita zdanja;
- automobili i sva prijevozna sredstva;
- oruđe i oružje;
- medicinski, glazbeni i ini instrumenti;
- mobiteli, računala i njihovi programi i aplikacije;
- bilo koja i bilo kakva pisana riječ;
- govori, glasovi i zvuci;
- institucije braka, pravosuđa, umjetnosti, muzeji, opere, ujedinjeni ljudi i narodi, političke stranke;
- vjerski predmeti;
- kućni ljubimci, životinje, biljke minerali, zvijeri;
- vremenske prilike, pijavice, ledenjaci;
- nebeska tijela, sunce, mjesec, svemir;
- znanost, politika, sport, umjetnost;
- bogatstvo, moć, vlast;
- ljudske sposobnosti, snaga ljudska, spolna moć, inteligencija, intuicija, emotivnost;
- droge i sredstva uživanja, tablete i ljekovi;
- hrana, piće, kava, cigareta, kolači, slatkiši, alkoholna pića, sokovi, bezalkoholni napitci, prirodni pripravci, čajevi;
- ideali dobra, istine, ljubavi, pravednosti, slobode;
- brzinski savjeti;
- sva bezvoljna živa bića: biljke, cvijeće, mravi, pauci, razne vrste štakora, bakterije, virusi;
- idoli, umjetnici, pjevači, glumci, političari, vođe, buntovnici;
- muž, žena, šefovi, direktori, upravitelji, socijalni radnici, liječnici;
- filozofije, ideologije i religije;
- vlastita svojstva i osobine, duša, srce, organi;
- različiti duhovni programi i duhovnosti;
- sva ljudska djela i nedjela;
- toplina, hladnoća,
- ljudsko i ino zdravlje;
- bolesti i mane;
- razne ljudske sposobnosti i prirodni darovi i moći;
- pobunjeništvo i kontriranje, kritičko razmišljanje, govorništvo;
- prirodne ljepote, domovina, nacija, ljudski prirodni i društveni darovi;
- naslijeđe, baština;
- humanitarna načela i djelovanje, humanizam;
- stari spisi, knjige, književnost, literatura;
- hrana, piće, odjeća, stanovi, kuće, domovi;
- uživanje života i uživanje u životu;
- zakoni i zakonitosti, kazne;
- religiozna iskustva, predodžbe, mentalne slike i viđenja, prividi, sablasti, halucinacije;
- tajnovitost, šutnja, znanje, iskustvo i sve okultno;
- neznanje, nevinost, naivnost;
- svjetlo i svjetlila, prosvjetljenja;
- svijest;
- besmrtnost;
- mjena i promjenjivost;
- društvene promjene, društveni napredak, kulturni događaji;
- činjenice, dokazi;
- općenitost, generaliziranje, univerzalnost;
- pojedinačnost, jedinstvenost;
- razna imena i nazivi;
- vlastite i osobne potrebe, uključivo i vjerske potrebe i slično.


Mnogim navedenim osobama, stvarima i pojmovima dobro je odati dužno poštovanje bez pretjerivanja, posebice je mudro poštivati sebe, Boga i druge ljude i stvorenja, umjerenost, poniznost, skromnost i povjerenje te razboritost. ‎08. ‎ožujka ‎2019. 09:37:08