Tuesday, October 23, 2018

U sili Duha Svetoga


"Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23)."

Izgubila sam komunikacijski kanal, skrenula sam u slijepo područje,
zaglibila sam u dubinama koje su sve slađe, što ja dublje tonem. Promijenila sam vidokrug, ostala bez sličica i znakova koji su mi bili putokazi i sredstva komunikacije; ostadosmo samo moj duševni život ovdje i moj Otac, Bog.
Pomišljam da mi slijedi neka nova psihoterapijska seansa, ali sve što mi pada na um ne čini mi se kao da žeđa psihoterapiju. Pospremila sam poneki ugao svoje pameti, treniram svoj um da ne zakaže prije nego što dođe vrijeme kvalitetnoga spavanja, oraspoložila sam svoje nerve tim pospremanjem, ali neke jače provokacije nema, samo mir je oko mene, mir je sa mnom.
Pred Tobom se pomalo i ispovijedam, Oče moj, jer si me ostavio bez glavne teme, bez navještaja kako se otvoriti Tebi ili, pučki rečeno, kako do Tebe doći, dodirnuti Tvoje haljine. 
Ako imam svjećicu, a sjedim u mraku, zapalim je, gledam kako mirno tinja. Ona ne teče kao rijeka, gledanje u svjećicu nije nalik psihoterapijskom pecanju ribe na rijeci pa ne mogu reći da rijeka teče u meni. Kroz moje vene protječe krv koja ne kruži dobro i zdravo jer sigurno ne sjedim popuno pravilno i opušteno. 
Plamičak mi daje odgovore na moja pitanja, moja duša se otvara samoj sebi, svome umu. Padaju mi na pamet sve same besmislice, um se čisti, rješava se onoga što mu je suvišno, a čega ima na pretek.
Plamičak izgleda kao da uzdržava sam sebe, samostalno i odgovorno jer otopljeni vosak miruje puno stabilnije nego kakvo mirno more, žižak je pougljenio kao stalagmit, a u vosku, u dubini odražava se plamičak kao da se poginje i ogledava u zrcalu. Kamo god zaleluja plamičak, zaleluja i njegov odraz. Ako časkom ne dišem, plamičak se malo umiri ili radi lelujave "osmice". Što ga pokreće i zašto baš na takav način? Od nekamo struji zrak, čak i kad plamičak zaštitim od strujanja zraka; on svejedno radi "osmice". 
Misli skreću na razne teme, ali niti jedna nije toliko značajna i važna da bi se duša zadržavala na istoj temi.
Sveti Bernard, opat, piše: "...u prvome dolasku Krist je bio otkupljenje naše, u posljednjem pojavit će se kao život naš, a u ovome sadašnjem On je pokoj i utjeha naša... U prvome dolasku došao je u tijelu i slabosti, sada je tu u duhu i sili, a u zadnjemu će dolasku doći u slavi i veličanstvu."
I mi dolazimo u tijelu i slabosti, ali ne bismo smjeli otići odavde također u okaljanoj i nemirnoj duši, u slaboj duši. Krist nas je otkupio, to nam daje snagu i radost, a i život ćemo naš dobiti kada opet dođe. Isus je sada došao u duhu i sili na ovu našu zemaljsku dušu koja nije od svijeta već je nebeska.
U trajnom Isusovom dolasku što se po Milosti događa u duši svakoga vjernika možemo pratiti Krista, Spasitelja koji silazi čovjeku, Krista vječnoga i povijesnoga, Krista kao Objavitelja Oca i Duha Svetoga.
U sili duha i snagom duha nalazimo izvor našeg radosnog duševnog otvaranja kao molitelji Isusovi, to jest  Boga Trojstvenoga.
Isus je pravi Bog, Isus je pravi čovjek, Isus je Gospodin, Isus je savršeni komunikacijski kanal između čovjeka i Boga. On objavljuje sebe Tvojim riječima, Oče: "Ja Jesam", ja sam onaj Bog koji dozva Abrahama, Izaka i Jakova, koji izvede narod iz sužanjstva zemaljskoga; ja govorim samo ono što mi kazuje Otac; tko vidi mene, vidi i Oca moga. Poslanje Duha Svetoga na Crkvu i sve ljude je poslanje Duha Životvorca koji izlazi od Oca i Sina i čija snaga i sila daje unaprijed mogućnost vječnoga života u radosti i ljudskoj jakosti. Jer imamo silu Duha Svetoga, radujemo se životu, životu s Bogom, zahvaljujući Čovjeku Isusu i Bogu našemu.
Isus je jedna jedinstvena i jedincata Osoba u kojoj se nalaze i božanska, natprirodna i ljudska, naravna ćud koja nema svojih grijeha; Isus je Osoba koja u sebi nosi božansku volju, a to je spasenje i otkupljenje čovjeka od ljudskih grijeha, a nosi i ljudsku volju koja zna za kušnje, jad i nevolje; sve zna, sve je prošao, sve je preživio.
Isus je Riječ Oca, Stvoritelja čovjeka, u Njemu su svi ljudi ikada rođeni. Isusa slijediti znači iznova se roditi ako postoji naša ljudska volja ili barem ustrajna želja kao poticaj Bogu Isusu da tu želju i dobru volju shvati kao poziv i da s Ocem svojim dođe čovjeku i kod čovjeka se nastani, kod čovjeka koji već sluti vječni život u sili Duha Svetoga pa se tako može reći da Trojstveni Bog, jedini pravi Bog i Gospodin živi i stanuje u čovjeku.
Tada čovjek razlikuje duh svoj od duševnih događanja, razlikuje svoje tijelo od svoga uma, razlikuje Božju od ljudske volje; razlikuje kušnje od napasti grijeha, razlikuje prazno blebetanje od istinskih riječi.
Isus Krist nije nikada počinio grijeh, ali jako dobro poznaje duše u grijesima, iskusio je besmisao krvoločnih napadaja grešnika na sebe. U svojoj Muci i u svojim patnjama i žalostima Isus Krist je najbistrije vidio dubine duša ljudskih i vidio je pogrešno mišljenje, riječi i pogrešna djela ljudska, vidio je grijehe i, umirući na tom Križu, sve je te grijehe ljudima oprostio. Treći dan je uskrsnuo od mrtvih kao pobjednički otkupitelj svih ljudi od zlih duhova koji su tada zauvijek izgubili svoju vlast i prava nad mnogim ljudima. I danas mnogi zli duhovi kruže oko Bezgrešne Djevice Marije kao vukovi, tražeći koga bi proždrijeli jer ona bijaše oduvijek zlome jedino ljudsko bezgrešno stvorenje i osoba ponizna do krajnosti koju nikada nisu uspjeli zavesti jer ona je potpuno nalik svome Sinu, Riječi Boga, potpuno obuzeta Duhom Svetim.
U sili smo Duha Svetoga i radosno dozivamo Boga da se nastani u našim dušama. ‎19. ‎listopada ‎2018. 20:47:49

Zlatno koplje


Pravedne su noći, sve su dulje
kao jasna poruka s visina,
a u tami svjetla vrulje;
neugasivo je, kao istina,

kao zlatno koplje usred grada.
Opet pjeva duša ova,
kao da se liječi prisilnoga rada,
kao da bi izići iz noćna rova,

a iz ponora ni glasa nema.
Tu je Bog moj, pokraj mene,
zato mi je uvijek glavna tema
zlatnim kopljem smaći crne sjene.

Najveće je svjetlo sluha,
oštro koplje koje dušu para 
radi prosvjetljenja duha,
svjetlo Riječi, najvećega dara

od kojega mrznu budalaštine
i zbog oštrice si rasipaju niti
pa sve vezu novo zlato baštine
da bi progledale svojoj biti. 

Sada Bog me zove u dubine
gdje su zvijezde svjetla noćna,
izvezena kao ljestve u visine,
a ja obilazim oko glasa moćna

što me doziva na novu gozbu
pretiline neba i nebeskih stvari;
anđela i svetih slušam prozbu
da mi Bog naš svjetlosti podari.
‎19. ‎listopada ‎2018. 18:58:30

Šum


Tišina je mrkla kao kraj,
kao nesvjestica ili napad jaki,
kao nelagodan dodir onaj
od kojega smeta šušanj svaki.

Tišina odzvanja u gluhosti
i u nećutnosti otvrdnule kore
moga uma što ne trpi muklosti;
ona teža je od noćne more.

Sad se sjećam svih boleština,
a samoće moje pusto brdo;
sad već napreduje i vještina
da zatvorim srce tvrdo.

Ptičji pjev mi stiže kroz tu opnu,
sve se čuje kao kroza film
koji prostire se vratima i oknu;
unutarnjoj duši uho prigrlim,

a iz nje se čuje samo šum.
To je nataložila se buka
koja prati moj poremećeni um
kao glasna vika protjerana puka.

Mnoga bića tu se ustrčala,
bježe na sve strane, traže mrak,
zaklon što bi neka sjena dala
il' bar neki glasić mlak.

Samo zvuk tišine, duša zvoni,
u sebi se lagano otapa;
popadala svjetla, lampioni,
suton se s krajolikom stapa.
‎19. ‎listopada ‎2018. 14:55:27

Friday, October 19, 2018

Odgovorni Bog


"On upita: »Tko si, Gospodine?«
A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš... (Dj 9,5)!"

Često pitaju ljudi: "Bože, zašto?! Zašto nesreća, zašto rat, zašto patnja, zašto moram ja, zašto baš meni..." i obraćaju se direktno Bogu kojega drže odgovornim za patnju i koji jedini zna odgovor na ta pitanja.
U tim pitanjima zapravo ljudi prozivaju Onoga koji je odgovoran, mnogi se jedino u takvim zazivima obraćaju Pravome Bogu, Isusu Kristu, Gospodinu koji je pravi Bog od pravoga Boga, Oca svemogućeg koji s Njime i s Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke.
Jedini odgovor na pitanje patnje vjera je naša kršćanska i katolička.
Pitanje patnje je pitanje kako se riješiti boli i muka, bolesti i ranjavanja, to je pitanje zašto patnja postoji i koji joj je smisao.
Svaka ogrebotina već je mala patnja, svaka uvreda je bolna, ali čovjek, koji zna zašto je povrijeđen, može se svoje uvrijeđenosti vrlo lako osloboditi.
Te svakodnevne patnje trpimo stišćući zube i prebolimo, ali patnja se ne može preboljeti uvijek na taj način, ona se mora prihvatiti. Nitko ne govori i ne misli o prihvaćanju patnje i strpljivom podnošenju uvreda ako nije u Gospodinu Isusu raspetom. Niti jedan drugi bog, niti božanstvo ne govore o prihvaćanju patnje već o izbjegavanju patnje. Samo Gospodin naše vjere ovome svijetu pokazuje put kroz patnju, ona ima smisao u pedagogiji Božjoj, ima smisao iskustva koje vodi olakšanju kad patnja prestane, ima smisao slobodnog izbora čovjeka koji je želio okusiti dobro i zlo, ima smisao pročišćavanja...

Kada bismo zbrojili sve pojedinačne grijehe, zla, boli, uvrede i patnju koju su svi ljudi zajedno, ikada rođeni, počinili na ovome svijetu i koje će još počiniti, taj zbroj bi bio beskonačan. A Isus naš, Gospodin morao je to sve uprtiti na sebe, na svojim ramenima ponijeti sve te boli i svu tu patnju jer da nije ponio sve naše boli, ne bi Njegov Križ donio savršeno spasenje ljudima. Nije stoga ni čudno da nas je tako riješio čak i smrti. Pitanje je zašto nedužni ljudi moraju patiti. Činjenica je da niti jedan čovjek nije nedužan, a također je u vrtlogu ovosvjetovnoga života patnja postala stil i način međusobnog ophođenja gdje stradavaju i oni koji su manje dužni i krivi.

Ako čovjek previše gleda u tuđa zla, njegova duša se uči zlu.
Ako čovjek obvikne lažima ili zavarava sam sebe, sigurno će i njega zahvatiti neka patnja i to ne kao neka kazna već kao prirodna i logična posljedica jer kad čovjek vjeruje u svoja vlastita iskustva koja je iskusio u čistoći svoje savjesti, tada neopozivo zna da li riječi i postupci drugih ljudi odgovaraju ili ne odgovaraju njegovom vlastitom iskustvu; kada čovjek živi i vrši riječi Božje, njegovo je iskustvo čiste savjesti i života. Ako li pak samo usnama štuje Boga svoga, a djelima Ga ne prati, čemu se tada čudi što postoje nesporazumi u međuljudskim odnosima koji dovode do nečije patnje?

Ako netko traži Boga, sigurno će ga Bog u pravo vrijeme prozvati.
Ako netko samo kad pati ili gleda patnju pita Boga što je skrivio, taj pred sobom ima dugi put upoznavanja s Bogom milosrdnim koji je patio, pati i patit će za otkup svih ljudi od grijeha i tada više neće postavljati pitanje patnje, neće više tražiti odgovore u magiji i čarobnjaštvu, u praznovjerju i među idolima, u prolaznim modnim savjetima i filozofijama, u božanskim obećanjima raznih lažnih bogova i slično; neće pitati Trojstvenoga Boga kojega ne poznaje da mu odgovori, ali će na svom životnom putu na ovome svijetu toga Boga, Isusa Krista kojega pita o patnji, sigurno susresti. 19. ‎listopada ‎2018. 10:08:33

Tajne staze Boga moga


Mome gradu pokajanje nudim,
ne razumijem svoje želje strasne
kad za čistim Bogom žudim,
Njegove mi riječi krasne. 

Mome dvoru nježnije pristupam,
više cijenim ono čega nema,
a u bliskoga se Boga ufam,
mada prati mene anatema.

Mome hramu stignem rado
jer me čeka Bog moj, moje sve,
koji načini mi srce mlado,
novi život, ruke napunjene.

I do Krista dođem svoga
nakon sata molitvenih, beskrajnih;
čuvao me, štitio od zloga.
Bezbroj ima staza tajnih

ova veza grešnice i Njega, Sveta.
On mi ne da moje posrnuće,
niti bogove od bijela svijeta
jer je obećao divno uskrsnuće.
‎19. ‎listopada ‎2018. 07:12:30

Wednesday, October 17, 2018

Životna žeđ


Zaboravljene snove
prekrile su zvijezde rane,
ovdje još je noć.
Kad ti stignu riječi ove,
gledat ćeš u nove dane
koji nose svoju soć.

Želja mi je klanjati se,
to je svrha religije,
kad se budim ili jutru hodam.
Njome ne može ukaljati se 
ovaj svijet, prepun stihije.
U poklonstvu dušu podam,

ne onako kao što se daje
bludan duh i razvratan
koji je u putenosti
nego duša zvijezdam' zastaje,
diže lati, kao duh je rascvjetan
od Božje žuđenosti.

Kada krene, duh se tebe sjeti
pa se ljubavlju obraća
svakom stvoru, svakom biću
u kojem bi život vrijeti;
duša kao da se domu vraća
gdje se klanja svetom Žiću.

Bez poklonstva što je svijet,
što je mrtva duša neka,
kamo smjera njezin hod?
Svaki bludnik žuri mrijet',
a čovjek je beskonačna rijeka
kojoj samo duša jeste brod

jer je ona rijeci bit
koja ima korito i teče k moru
što ih Božje izobilje stvara
da bi one zvijezde gore snit',
da bi dostigla u novu zoru,
da bi dosegla od Žića dara.
‎17. ‎listopada ‎2018. 05:37:32

Tuesday, October 16, 2018

Hvala Ti


Besplatno si mi dao sve. Besplatno si mi dao život, vječan život u sebi pa se podrazumijeva da mi je smrt ovoga zemaljskoga života nešto strano, nešto što ne pripada našem zajedništvu, Tvome daru života za mene. Samo se po sebi razumije da Ti putujem u naručje, tako me učiš da prohodam. 
A bojim se kraja, smrti, grijeha, nepostojanja, gubitka identiteta, bitnih promjena i slično. I znaš da me je strah jer kad si god pomogao u mom rastu, Muka mi se Tvoja pokazala, plaća Tvoja zato što me imaš, cijena koju moraš isplatiti radi mojega napredovanja u život.
Kako se ne bih osjećala dužnom Tebi, Isuse, Bože moj? Želim Ti uzvratiti, imam Tvoje upute i znam da ću Ti uzvratiti jedino tada kad se pobrinem i sama o svom životnom rastu i to onako kako me učiš. Učiš me da pokušam iz sve snage ljubiti, da li to znači sve besplatno davati i oko svega i oko svakoga se tako potruditi?
Učiš me i postepenosti, svakome koraku koji moram poduzeti i učiniti, iz dana u dana, iz sata u sat, od udaha do udaha.
A ponekad se zablokiram i ništa ne znam, i ništa ne osjećam. Kažu, kad smo takvi, da to znači da Te slušamo i osluškujemo Tvoj glas, napunjamo se milosti i sabiremo u sebi Tvoje pouke. Tada, iznenada, postanem svjesna nečeg novog, nekog drugog gledanja na sve što sam mislila da znam; tada kao da si me prosvijetlio i zbog svega Te slavim, ljubim Te i zahvaljujem Ti. Za mene Ti si velik, moj Tata koji zna sve i može sve.
Kada bijah puno slabija, pokušavala sam s mukom slijediti Tvojih Deset riječi, pokušala sam ih sprovesti u djelo i razmatrati.
Tada je došlo vrijeme da naučim ponešto o gladi svojoj i žeđi, o svojim teškim trenutcima i dvojbama, o svome umoru, o pravednosti, o milosrđu, krotkosti i poniznosti.
Redoslijed postoji, logičan redoslijed. Ne mogu biti razborita ili pravedna, ili blaga ako Te ne slavim ili ako Te ne poštujem kako treba već Te prozivam svaki čas ili se želim nagoditi s Tobom. Ne mogu poželjeti novi kaput ako ne znam izmoliti i promatrati Tvoj život i Muku. Tek poslije promatranja Tvojih Deset zapovijedi, osjećam i znam da mi nije potreban novi kaput, niti nova koža, niti novi jelovnik već novo srce iako isto ono koje je s Tobom prohodalo i načinilo svoje prve korake. A razlozi za hodanje su bili sasvim, sasvim ozbiljni, najozbiljniji: ne smijem nikoga povrijediti, niti sebe, a najmanje Tebe kojega boli svaka ljudska povreda.
Nekako sam znala da ću stići do Tebe, to se podrazumijevalo, ali što ako nekoga povrijedim i zbog toga Te ražalostim i prestrašim se? To je bilo meni kao razdoblje velike kušnje, a danas ponekad na to zaboravljam pa želim biti pravedna i jaka, umjerena idealno u svemu, gotovo savršena, sveta jer tko god vjeruje Tebi i slavi Te, taj želi biti svet.
To novo srce nastaje od onog prvog srca kojim si me nacrtao i rodio. To novo srce kao da je rasporeno, raspolovljeno i rastvoreno staro srce, a iz njega izlaze duhovna dobra, nježnost, poniznost, blagost. To se novo srce prisjetilo dobro onoga prvoga dana kad sam prohodala, morala sam se pokretati, zaobilaziti prepreke, obratiti pažnju na sve oko sebe, a usredotočiti se istovremeno na hod u Tvoje naručje kako bih se opustila i odmorila u Tebi nakon tolikih napetosti, truda i napora. Nisam odmah pogodila cilj, Tvoje naručje. Ti si me dozivao, sokolio, opraštao mi ono što si sama nisam mogla oprostiti, ali kad sam shvatila da si Ti oprostio i zaboravio moje slabosti, i meni je sve što mi se ispriječilo jednostavno isparilo iz sjećanja. I tada je bilo sve u redu, u Tebi sam našla odmor, okrijepu i mir.

Slavim Te, Kriste, Tvoja slava u meni proizvodi uzburkane ognje života u najboljem njegovom izdanju. Ne osjećam se svetom, ne smeta mi, samo mi daruj taj mir kakvoga ima dojenče na grudima majke. Daj sluškinji svojoj da postane dostojna prevelike slave Tvoje u vijeke.‎16. ‎listopada ‎2018. 19:34:34
Hvala Ti, Isuse, što si me rodio.

Popular posts