"Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23)."
Izgubila sam komunikacijski kanal, skrenula sam u slijepo područje,
zaglibila sam u dubinama koje su sve slađe, što ja dublje tonem. Promijenila sam vidokrug, ostala bez sličica i znakova koji su mi bili putokazi i sredstva komunikacije; ostadosmo samo moj duševni život ovdje i moj Otac, Bog.
Pomišljam da mi slijedi neka nova psihoterapijska seansa, ali sve što mi pada na um ne čini mi se kao da žeđa psihoterapiju. Pospremila sam poneki ugao svoje pameti, treniram svoj um da ne zakaže prije nego što dođe vrijeme kvalitetnoga spavanja, oraspoložila sam svoje nerve tim pospremanjem, ali neke jače provokacije nema, samo mir je oko mene, mir je sa mnom.
Pred Tobom se pomalo i ispovijedam, Oče moj, jer si me ostavio bez glavne teme, bez navještaja kako se otvoriti Tebi ili, pučki rečeno, kako do Tebe doći, dodirnuti Tvoje haljine.
Ako imam svjećicu, a sjedim u mraku, zapalim je, gledam kako mirno tinja. Ona ne teče kao rijeka, gledanje u svjećicu nije nalik psihoterapijskom pecanju ribe na rijeci pa ne mogu reći da rijeka teče u meni. Kroz moje vene protječe krv koja ne kruži dobro i zdravo jer sigurno ne sjedim popuno pravilno i opušteno.
Plamičak mi daje odgovore na moja pitanja, moja duša se otvara samoj sebi, svome umu. Padaju mi na pamet sve same besmislice, um se čisti, rješava se onoga što mu je suvišno, a čega ima na pretek.
Plamičak izgleda kao da uzdržava sam sebe, samostalno i odgovorno jer otopljeni vosak miruje puno stabilnije nego kakvo mirno more, žižak je pougljenio kao stalagmit, a u vosku, u dubini odražava se plamičak kao da se poginje i ogledava u zrcalu. Kamo god zaleluja plamičak, zaleluja i njegov odraz. Ako časkom ne dišem, plamičak se malo umiri ili radi lelujave "osmice". Što ga pokreće i zašto baš na takav način? Od nekamo struji zrak, čak i kad plamičak zaštitim od strujanja zraka; on svejedno radi "osmice".
Misli skreću na razne teme, ali niti jedna nije toliko značajna i važna da bi se duša zadržavala na istoj temi.
Sveti Bernard, opat, piše: "...u prvome dolasku Krist je bio otkupljenje naše, u posljednjem pojavit će se kao život naš, a u ovome sadašnjem On je pokoj i utjeha naša... U prvome dolasku došao je u tijelu i slabosti, sada je tu u duhu i sili, a u zadnjemu će dolasku doći u slavi i veličanstvu."
I mi dolazimo u tijelu i slabosti, ali ne bismo smjeli otići odavde također u okaljanoj i nemirnoj duši, u slaboj duši. Krist nas je otkupio, to nam daje snagu i radost, a i život ćemo naš dobiti kada opet dođe. Isus je sada došao u duhu i sili na ovu našu zemaljsku dušu koja nije od svijeta već je nebeska.
U trajnom Isusovom dolasku što se po Milosti događa u duši svakoga vjernika možemo pratiti Krista, Spasitelja koji silazi čovjeku, Krista vječnoga i povijesnoga, Krista kao Objavitelja Oca i Duha Svetoga.
U sili duha i snagom duha nalazimo izvor našeg radosnog duševnog otvaranja kao molitelji Isusovi, to jest Boga Trojstvenoga.
Isus je pravi Bog, Isus je pravi čovjek, Isus je Gospodin, Isus je savršeni komunikacijski kanal između čovjeka i Boga. On objavljuje sebe Tvojim riječima, Oče: "Ja Jesam", ja sam onaj Bog koji dozva Abrahama, Izaka i Jakova, koji izvede narod iz sužanjstva zemaljskoga; ja govorim samo ono što mi kazuje Otac; tko vidi mene, vidi i Oca moga. Poslanje Duha Svetoga na Crkvu i sve ljude je poslanje Duha Životvorca koji izlazi od Oca i Sina i čija snaga i sila daje unaprijed mogućnost vječnoga života u radosti i ljudskoj jakosti. Jer imamo silu Duha Svetoga, radujemo se životu, životu s Bogom, zahvaljujući Čovjeku Isusu i Bogu našemu.
Isus je jedna jedinstvena i jedincata Osoba u kojoj se nalaze i božanska, natprirodna i ljudska, naravna ćud koja nema svojih grijeha; Isus je Osoba koja u sebi nosi božansku volju, a to je spasenje i otkupljenje čovjeka od ljudskih grijeha, a nosi i ljudsku volju koja zna za kušnje, jad i nevolje; sve zna, sve je prošao, sve je preživio.
Isus je Riječ Oca, Stvoritelja čovjeka, u Njemu su svi ljudi ikada rođeni. Isusa slijediti znači iznova se roditi ako postoji naša ljudska volja ili barem ustrajna želja kao poticaj Bogu Isusu da tu želju i dobru volju shvati kao poziv i da s Ocem svojim dođe čovjeku i kod čovjeka se nastani, kod čovjeka koji već sluti vječni život u sili Duha Svetoga pa se tako može reći da Trojstveni Bog, jedini pravi Bog i Gospodin živi i stanuje u čovjeku.
Tada čovjek razlikuje duh svoj od duševnih događanja, razlikuje svoje tijelo od svoga uma, razlikuje Božju od ljudske volje; razlikuje kušnje od napasti grijeha, razlikuje prazno blebetanje od istinskih riječi.
Isus Krist nije nikada počinio grijeh, ali jako dobro poznaje duše u grijesima, iskusio je besmisao krvoločnih napadaja grešnika na sebe. U svojoj Muci i u svojim patnjama i žalostima Isus Krist je najbistrije vidio dubine duša ljudskih i vidio je pogrešno mišljenje, riječi i pogrešna djela ljudska, vidio je grijehe i, umirući na tom Križu, sve je te grijehe ljudima oprostio. Treći dan je uskrsnuo od mrtvih kao pobjednički otkupitelj svih ljudi od zlih duhova koji su tada zauvijek izgubili svoju vlast i prava nad mnogim ljudima. I danas mnogi zli duhovi kruže oko Bezgrešne Djevice Marije kao vukovi, tražeći koga bi proždrijeli jer ona bijaše oduvijek zlome jedino ljudsko bezgrešno stvorenje i osoba ponizna do krajnosti koju nikada nisu uspjeli zavesti jer ona je potpuno nalik svome Sinu, Riječi Boga, potpuno obuzeta Duhom Svetim.
U sili smo Duha Svetoga i radosno dozivamo Boga da se nastani u našim dušama. 19. listopada 2018. 20:47:49
