Šum

Tišina je mrkla kao kraj,
kao nesvjestica ili napad jaki,
kao nelagodan dodir onaj
od kojega smeta šušanj svaki.

Tišina odzvanja u gluhosti
i u nećutnosti otvrdnule kore
moga uma što ne trpi muklosti;
ona teža je od noćne more.

Sad se sjećam svih boleština,
a samoće moje pusto brdo;
sad već napreduje i vještina
da zatvorim srce tvrdo.

Ptičji pjev mi stiže kroz tu opnu,
sve se čuje kao kroza film
koji prostire se vratima i oknu;
unutarnjoj duši uho prigrlim,

a iz nje se čuje samo šum.
To je nataložila se buka
koja prati moj poremećeni um
kao glasna vika protjerana puka.

Mnoga bića tu se ustrčala,
bježe na sve strane, traže mrak,
zaklon što bi neka sjena dala
il' bar neki glasić mlak.

Samo zvuk tišine, duša zvoni,
u sebi se lagano otapa;
popadala svjetla, lampioni,
suton se s krajolikom stapa.
‎19. ‎listopada ‎2018. 14:55:27

Odgovorni Bog

"On upita: »Tko si, Gospodine?«
A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš... (Dj 9,5)!"

Često pitaju ljudi: "Bože, zašto?! Zašto nesreća, zašto rat, zašto patnja, zašto moram ja, zašto baš meni..." i obraćaju se direktno Bogu kojega drže odgovornim za patnju i koji jedini zna odgovor na ta pitanja.
U tim pitanjima zapravo ljudi prozivaju Onoga koji je odgovoran, mnogi se jedino u takvim zazivima obraćaju Pravome Bogu, Isusu Kristu, Gospodinu koji je pravi Bog od pravoga Boga, Oca svemogućeg koji s Njime i s Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke.
Jedini odgovor na pitanje patnje vjera je naša kršćanska i katolička.
Pitanje patnje je pitanje kako se riješiti boli i muka, bolesti i ranjavanja, to je pitanje zašto patnja postoji i koji joj je smisao.
Svaka ogrebotina već je mala patnja, svaka uvreda je bolna, ali čovjek, koji zna zašto je povrijeđen, može se svoje uvrijeđenosti vrlo lako osloboditi.
Te svakodnevne patnje trpimo stišćući zube i prebolimo, ali patnja se ne može preboljeti uvijek na taj način, ona se mora prihvatiti. Nitko ne govori i ne misli o prihvaćanju patnje i strpljivom podnošenju uvreda ako nije u Gospodinu Isusu raspetom. Niti jedan drugi bog, niti božanstvo ne govore o prihvaćanju patnje već o izbjegavanju patnje. Samo Gospodin naše vjere ovome svijetu pokazuje put kroz patnju, ona ima smisao u pedagogiji Božjoj, ima smisao iskustva koje vodi olakšanju kad patnja prestane, ima smisao slobodnog izbora čovjeka koji je želio okusiti dobro i zlo, ima smisao pročišćavanja...

Kada bismo zbrojili sve pojedinačne grijehe, zla, boli, uvrede i patnju koju su svi ljudi zajedno, ikada rođeni, počinili na ovome svijetu i koje će još počiniti, taj zbroj bi bio beskonačan. A Isus naš, Gospodin morao je to sve uprtiti na sebe, na svojim ramenima ponijeti sve te boli i svu tu patnju jer da nije ponio sve naše boli, ne bi Njegov Križ donio savršeno spasenje ljudima. Nije stoga ni čudno da nas je tako riješio čak i smrti. Pitanje je zašto nedužni ljudi moraju patiti. Činjenica je da niti jedan čovjek nije nedužan, a također je u vrtlogu ovosvjetovnoga života patnja postala stil i način međusobnog ophođenja gdje stradavaju i oni koji su manje dužni i krivi.

Ako čovjek previše gleda u tuđa zla, njegova duša se uči zlu.
Ako čovjek obvikne lažima ili zavarava sam sebe, sigurno će i njega zahvatiti neka patnja i to ne kao neka kazna već kao prirodna i logična posljedica jer kad čovjek vjeruje u svoja vlastita iskustva koja je iskusio u čistoći svoje savjesti, tada neopozivo zna da li riječi i postupci drugih ljudi odgovaraju ili ne odgovaraju njegovom vlastitom iskustvu; kada čovjek živi i vrši riječi Božje, njegovo je iskustvo čiste savjesti i života. Ako li pak samo usnama štuje Boga svoga, a djelima Ga ne prati, čemu se tada čudi što postoje nesporazumi u međuljudskim odnosima koji dovode do nečije patnje?

Ako netko traži Boga, sigurno će ga Bog u pravo vrijeme prozvati.
Ako netko samo kad pati ili gleda patnju pita Boga što je skrivio, taj pred sobom ima dugi put upoznavanja s Bogom milosrdnim koji je patio, pati i patit će za otkup svih ljudi od grijeha i tada više neće postavljati pitanje patnje, neće više tražiti odgovore u magiji i čarobnjaštvu, u praznovjerju i među idolima, u prolaznim modnim savjetima i filozofijama, u božanskim obećanjima raznih lažnih bogova i slično; neće pitati Trojstvenoga Boga kojega ne poznaje da mu odgovori, ali će na svom životnom putu na ovome svijetu toga Boga, Isusa Krista kojega pita o patnji, sigurno susresti. 19. ‎listopada ‎2018. 10:08:33

Tajne staze Boga moga

Mome gradu pokajanje nudim,
ne razumijem svoje želje strasne
kad za čistim Bogom žudim,
Njegove mi riječi krasne. 

Mome dvoru nježnije pristupam,
više cijenim ono čega nema,
a u bliskoga se Boga ufam,
mada prati mene anatema.

Mome hramu stignem rado
jer me čeka Bog moj, moje sve,
koji načini mi srce mlado,
novi život, ruke napunjene.

I do Krista dođem svoga
nakon sata molitvenih, beskrajnih;
čuvao me, štitio od zloga.
Bezbroj ima staza tajnih

ova veza grešnice i Njega, Sveta.
On mi ne da moje posrnuće,
niti bogove od bijela svijeta
jer je obećao divno uskrsnuće.
‎19. ‎listopada ‎2018. 07:12:30

Životna žeđ

Zaboravljene snove
prekrile su zvijezde rane,
ovdje još je noć.
Kad ti stignu riječi ove,
gledat ćeš u nove dane
koji nose svoju soć.

Želja mi je klanjati se,
to je svrha religije,
kad se budim ili jutru hodam.
Njome ne može ukaljati se 
ovaj svijet, prepun stihije.
U poklonstvu dušu podam,

ne onako kao što se daje
bludan duh i razvratan
koji je u putenosti
nego duša zvijezdam' zastaje,
diže lati, kao duh je rascvjetan
od Božje žuđenosti.

Kada krene, duh se tebe sjeti
pa se ljubavlju obraća
svakom stvoru, svakom biću
u kojem bi život vrijeti;
duša kao da se domu vraća
gdje se klanja svetom Žiću.

Bez poklonstva što je svijet,
što je mrtva duša neka,
kamo smjera njezin hod?
Svaki bludnik žuri mrijet',
a čovjek je beskonačna rijeka
kojoj samo duša jeste brod

jer je ona rijeci bit
koja ima korito i teče k moru
što ih Božje izobilje stvara
da bi one zvijezde gore snit',
da bi dostigla u novu zoru,
da bi dosegla od Žića dara.
‎17. ‎listopada ‎2018. 05:37:32

Hvala Ti

Besplatno si mi dao sve. Besplatno si mi dao život, vječan život u sebi pa se podrazumijeva da mi je smrt ovoga zemaljskoga života nešto strano, nešto što ne pripada našem zajedništvu, Tvome daru života za mene. Samo se po sebi razumije da Ti putujem u naručje, tako me učiš da prohodam. 
A bojim se kraja, smrti, grijeha, nepostojanja, gubitka identiteta, bitnih promjena i slično. I znaš da me je strah jer kad si god pomogao u mom rastu, Muka mi se Tvoja pokazala, plaća Tvoja zato što me imaš, cijena koju moraš isplatiti radi mojega napredovanja u život.
Kako se ne bih osjećala dužnom Tebi, Isuse, Bože moj? Želim Ti uzvratiti, imam Tvoje upute i znam da ću Ti uzvratiti jedino tada kad se pobrinem i sama o svom životnom rastu i to onako kako me učiš. Učiš me da pokušam iz sve snage ljubiti, da li to znači sve besplatno davati i oko svega i oko svakoga se tako potruditi?
Učiš me i postepenosti, svakome koraku koji moram poduzeti i učiniti, iz dana u dana, iz sata u sat, od udaha do udaha.
A ponekad se zablokiram i ništa ne znam, i ništa ne osjećam. Kažu, kad smo takvi, da to znači da Te slušamo i osluškujemo Tvoj glas, napunjamo se milosti i sabiremo u sebi Tvoje pouke. Tada, iznenada, postanem svjesna nečeg novog, nekog drugog gledanja na sve što sam mislila da znam; tada kao da si me prosvijetlio i zbog svega Te slavim, ljubim Te i zahvaljujem Ti. Za mene Ti si velik, moj Tata koji zna sve i može sve.
Kada bijah puno slabija, pokušavala sam s mukom slijediti Tvojih Deset riječi, pokušala sam ih sprovesti u djelo i razmatrati.
Tada je došlo vrijeme da naučim ponešto o gladi svojoj i žeđi, o svojim teškim trenutcima i dvojbama, o svome umoru, o pravednosti, o milosrđu, krotkosti i poniznosti.
Redoslijed postoji, logičan redoslijed. Ne mogu biti razborita ili pravedna, ili blaga ako Te ne slavim ili ako Te ne poštujem kako treba već Te prozivam svaki čas ili se želim nagoditi s Tobom. Ne mogu poželjeti novi kaput ako ne znam izmoliti i promatrati Tvoj život i Muku. Tek poslije promatranja Tvojih Deset zapovijedi, osjećam i znam da mi nije potreban novi kaput, niti nova koža, niti novi jelovnik već novo srce iako isto ono koje je s Tobom prohodalo i načinilo svoje prve korake. A razlozi za hodanje su bili sasvim, sasvim ozbiljni, najozbiljniji: ne smijem nikoga povrijediti, niti sebe, a najmanje Tebe kojega boli svaka ljudska povreda.
Nekako sam znala da ću stići do Tebe, to se podrazumijevalo, ali što ako nekoga povrijedim i zbog toga Te ražalostim i prestrašim se? To je bilo meni kao razdoblje velike kušnje, a danas ponekad na to zaboravljam pa želim biti pravedna i jaka, umjerena idealno u svemu, gotovo savršena, sveta jer tko god vjeruje Tebi i slavi Te, taj želi biti svet.
To novo srce nastaje od onog prvog srca kojim si me nacrtao i rodio. To novo srce kao da je rasporeno, raspolovljeno i rastvoreno staro srce, a iz njega izlaze duhovna dobra, nježnost, poniznost, blagost. To se novo srce prisjetilo dobro onoga prvoga dana kad sam prohodala, morala sam se pokretati, zaobilaziti prepreke, obratiti pažnju na sve oko sebe, a usredotočiti se istovremeno na hod u Tvoje naručje kako bih se opustila i odmorila u Tebi nakon tolikih napetosti, truda i napora. Nisam odmah pogodila cilj, Tvoje naručje. Ti si me dozivao, sokolio, opraštao mi ono što si sama nisam mogla oprostiti, ali kad sam shvatila da si Ti oprostio i zaboravio moje slabosti, i meni je sve što mi se ispriječilo jednostavno isparilo iz sjećanja. I tada je bilo sve u redu, u Tebi sam našla odmor, okrijepu i mir.

Slavim Te, Kriste, Tvoja slava u meni proizvodi uzburkane ognje života u najboljem njegovom izdanju. Ne osjećam se svetom, ne smeta mi, samo mi daruj taj mir kakvoga ima dojenče na grudima majke. Daj sluškinji svojoj da postane dostojna prevelike slave Tvoje u vijeke.‎16. ‎listopada ‎2018. 19:34:34
Hvala Ti, Isuse, što si me rodio.

Pastirica

St. Teresa of Avila

Čula sam te jedne noći svijetle
kako mene šalješ daleko pod svod
koji budio je moju dušu, ljude, pijetle,
koji mi je otkrio moj tajni kod.

Sad te opet molim, sjeti se tog trena,
ti si uvijek visoko na ljestvici vrednota,
pokraj Gospe naše gdje je uznesena,
u dubini Kristovih grozota i ljepota;

ti si bila moja najdraža krasotica,
moje uslišanje i viđenje slavno,
pastirica mi ruku mojih, samotnica
poput Križa koji napušten je davno;

ti si znala ljubiti i ljubljena biti
kao malen cvijet u pustinji,
ti si mogla mnogoj duši skriti
koliko te mili križ tvoj kinji,

ti si bila moja prva učiteljica
koja dade i izmoli meni snage,
i Mudrosti bliska prijateljica;
i u strogosti ti crte bjehu blage.

Uzmi stado svoje pa me zagovaraj
i ponesi ljubav onu što te žari,
potom s anđelima jakim razgovaraj
da bi meni svježa zagovora dali;

sjeti se svih svetih koje poznajemo,
neka šalju mi peticiju do Vrhovništva,
i usmjeri ruke moje da ih podajemo
gdje će pitanja mi naći utočištva.
15.10.2018. 22:10

Breme vječne slave

"Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. 17 Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave (2 Kor 4,16-17)."

Svatko nosi svoj križ, htio ili ne. Netko je gladan, netko je bolestan, netko se neprekidno dvoumi, netko je neuk i nespretan, a mnogi prigovaraju zbog nepravde.
Isus to zna. On ne govori samo da moraš taj križ nositi već kaže da taj križ doneseš pred Njega kao da hoće reći: ponesi sa sobom svoj križ kada me slijediš. Jer poći za Isusom ne znači odbaciti svoje brige, nevolje i bolesti već usprskos tome slijediti Isusa. Ako si gladan i siromah, možeš moliti za gladne i siromahe, možeš se urediti da nitko ne zna da postiš, možeš uputiti neuka u molitvu, možeš naviještati Radosnu vijest, možeš radosno prihvatiti nepravdu.
Ako slijediš zakon i riječ Božju, ljubiš Boga i bližnjega, čuvaš Zapovijedi, dovoljno ti je da kreneš za Isusom. Nikakvi drugi preduvjeti nisu ti potrebni.
Slijediti Isusa ne znači ostaviti svoj način života već znači promijeniti sebe uz pomoć Božju jer čovjek sam sebe inače ne može promijeniti ni za milimetar, naročito ne može promijeniti druge ili mijenjati svijet. Čovjek koji pokušava bez Božje pomoći nešto promijeniti, ostaje rob svojih predrasuda i svojega načina razmišljanja.
Često čujemo o nekome da ima drugačiji mentalitet, ali i naš mentalitet potrebno je mijenjati, a to može samo Bog, Stvoritelj čovjeka, svoje slike bez tereta grijeha. Da nas promijeni, Bog šalje Isusa koji nam savjetuje da na sebe natovarimo "još" i Njegovo breme: imam svoj križ, ne mogu još i uzeti za uzor Boga čiji Križ bijaše najteži od svih. Ali Križ je Isusov lak, Njegovo breme nas oslobađa naših grijeha koje često činimo i ponavljamo upravo zbog toga što nismo promijenili svoj mentalitet, što nismo posluhom Zapovijedima barem pokušali sprovesti naše kršćanstvo u djelo. Jer da smo samo pokušali, Isus je već učinio za nas sve drugo: promijenio nam je srce, promijenio nam je osjećajnost, promijenio nam je gledište s kojega promatramo sebe i druge. Tek kada krenemo, kada načinimo taj prvi korak prema Isusu i kada probijemo led našega otpora, spoznajemo kako je Isusovo breme lako, On razmišlja umjesto nas, a nama to čini izobilje dobra, izobilje olakšanja.
Prvi korak je naviještanje Isusa, Radosne vijesti jer ako srcem vjeruješ i ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, bit ćeš spašen. Naviještanje Radosne vijesti o Isus Kristu, Gospodinu ljekovito djeluje na naš stari način razmišljanja, psihoterapeutski djeluje na naše osjećaje i na našu sposobnost suosjećanja i razlikovanja duhova i čini od nas, robova slobodnjake.
Podrazumijeva se da i dalje slijediš Zapovijedi, prtiš svoj križ, ljubiš Boga svoga, ali se drugačije i kvalitetnije ispovijedaš i podrazumijeva se da redovno pohađaš Euharistijsko slavlje gdje te Crkva hrani Riječju, Tijelom i Krvlju Kristovom jer On zato i dođe na svijet da bi Ga svatko mogao dotaći i blagovati. Tek ćeš se tada u svog Boga zaljubiti koji te ljubi poniznim služenjem i ognjem neugasivim, tada ćeš naučiti ljubiti bližnje i podnositi strpljivo nepravdu.
‎15. ‎listopada ‎2018. 01:56:33



"Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,30)."