Mi kažemo da vjerujemo u Boga, da nam je Bog dao ovo ili ono pa samostalno tumačimo kako po Božju treba biti.
No, Bog čovjeku govori o sebi, Bog je ljudima rekao i objavio što je Božje.
Bog se osobno objavio čovjeku veoma sigurno, znanstveno i istinito, javno i općeprihvatljivo.
Božja se Objava počela događati konkretno prije nekoliko milenijuma, u željezno i brončano doba, na Sinaju gdje je prorok Mojsije tu Objavu primio za svoj starožidovski narod koji, po Božju, predstavlja Izabrani narod sa zadaćom da navijesti i objavi Boga svim ostalim narodima.
Bog se osobno objavljuje prorocima, njihovim obiteljima, plemenima i čitavom narodu načinom govora i života tim prorocima koji često prorokuju izrazom "Riječ je Gospodnja" kao što i Gospodin Isus često govori "Zaista, zaista, kažem vam" i potvrđuje Objavu kao Istinu za kojom je žudnja silna u ljudskom rodu.
Bog je stvorio svijet, vrijeme i čovjeka, Bog čovjeku prilazi.
Najstrašnije maštarije ljudske o Bogu velike su predrasude; ljudi, neuki, ponekad misle da je Bog nešto daleko i strašno i da je nezainteresiran za čovjekove osobne probleme i brige. Oni žive bez Boga, žive neuspješno i osuđuju Boga zbog svojega neuspjeha.
Naprotiv, Bog je blizu, u ljudskome srcu, u čovjeku i među ljudima se nalazi kao njihov prijatelj.
Zar nije logično da te stvorio najbolji prijatelj, a ne netko tko bi te mrzio?
Čovjekov najbolji Prijatelj, Bog Stvoritelj svega, premda nevidljiv, svojom Objavom zapodijeva razgovor s ljudima.
Raspored Božje Objave je brižljiv i ostvaruje se zahvatima i riječima koji su povezani i međusobno se potkrepljuju (usp. DV, str.395). Po toj nam je Objavi dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i punina sve Objave.
Božja Objava o sebi samome i o odnosu s čovjekom prihvaća se s punim povjerenjem jer Bog je prvi ljubio čovjeka i vjeruje u njega jer ga dobro poznaje, sam ga je načinio, zna što čovjek želi i što mu je potrebno pa je čovjeku to i ponudio: vjeru međusobne ljubavi, neograničeno povjerenje, veliku bliskst, a to je sreća, uspjeh i raj.
U toj Božjoj milosti Bog nije ostavio čovjeka, dao mu je darove Duha Svetoga da čovjeku prosvjetljuje um, dao mu je puno znanja o njemu samome, dao mu je darove da ga pouče u najmudrijim stvarima za koje je također dao neophodnu jakost, čvrstinu i hrabrost. Dao je duha pobožnosti da vide i čuju božanski život te strah i bojazan od Boga kojega je strašno povrijediti nevjerom, izdajom i neposluhom.
Bog je objavio svoj plan s čovjekom, obnovu svijeta u Crkvi koja okuplja vjerne, hrani ih i održava i koja se dovršava u nebeskoj slavi kao Tijelo Kristovo, sazdano od sviju svetih, Božjih ljudi.
I zato "neopozivo je ustanovljena obnova svijeta i na neki se stvarni način anticipira u ovom vremenu jer Crkva već na zemlji ima znakove svetosti (iz LG, str. 167), a mi očekujemo nova nebesa i novu zemlju gdje stanuje Pravednost (2. Pt 3,13)".
