Killing Me Softly With His Song | Roberta Flack | Lyrics ☾☀

Pozdravi

Pod oblak crni sunce se sklanja,
sreću je dijelilo čitav dan.
Nebo ga traži, a priroda sanja,
za njim teži hrast nerazlistan.

Vrapci mu cvrkuću da ga isprate
i upotpune proljetnu divotu.
Lastavice čekaju da se vrate
pa da se zajedno raduju životu.

Tko bih ja bila da kvarim veselje,
što bi učinila nevolja, zlo?
I dalje bi pjevale ptice sve velje,
i dalje bi nebo prekrivalo tlo,

a vijesnici proljeća bili bi tu.
Oni su tako nevidljivi, maleni
i nose najsjajniju odjeću,
i puti su njini lijepi i šareni.

Zalazi sunce nad visokim tornjem
i šalje svem svijetu posljednje zrake
dok mnogi odlaze k svijetu gornjem
i nose sa sobom pozdrave svake.
nedjelja, 11.03.2018.  17:26

Kraljević i rajska dunja

Sivilo nebesko, podloga mu modra,
bljeskavi sjaj munje sa svih strana;
u sigurnosti zidina stoji djeva bodra;
gledajuć na okno, traži zaostatke dana.

Pogled joj sve tužniji prelijeće krajobrazom,
ona sve je već priredila, ona nekog čeka
u najljepšim opravama, naštipanim obrazom,
ljepša nego ikad za svog kratka vijeka.

Ne može vjerovati u stvarnost svog rezona,
takvim se vremenima ne putuje do drage
makar bila i neka princeza, a to je možda ona
ukoliko kraljević joj stigne na svečane prage.

Tko zna kakve sve je zmajeve morao pobijediti
da donese djevi od izvora vode, od sokola pera
i da postane joj dostojan udvarače joj prorijediti,
da postane zreo kralj koji nade njima sve rastjera.

Što sve jače bijesni ta oluja, bliži su svi suparnici,
bogati i slavni; naočiti, mladi; lovci svi na miraz,
na ljepotu djevu koja već je sva u blagoj panici:
svečanost je ova važna, krajnji rok za veliki sraz

i za oproštaj od hladnih zida koji zaštita su bili,
a sada ih doživljava kao zatvor ili neku zamku.
Zbogom lijepu ruhu, zbogom lanu, kadifi i svili,
djeva sva u suzama nosi blago u naramku.

Spušta se po zidinama dok je osvijetljava munja,
dolje kraljević je spazi koji bio je izgubio vid.
Pada mu u naručje, uzima mu ruku s koje pada dunja,
dokaz da je bio hrabar, te se uspeše na zid

da bi se priredilo sve potrebno za sveč.
Tada uđoše na velika vrata, sve po protokolu,
k'o da ništa nije bilo; djeva dade kraljeviću riječ,
on zadobi njenu ruku i uputiše se glavnom stolu.

Tamo udvarači svi bijaše 'slatki', željni svježa voća;
da bi kušali princezu zatražiše marmelade.
Dok su munje bljeskale i pucali gromi, ona dade toća
od te iste dunje od koje se sve ljubavi slade.

Popadaše bivši udvarači  kao jedan, jedan kao svi
jer je gorko bilo kraljeviću putešestvije do svoje djeve.
Vida nisu izgubili već su gledali pricezu kao vukovi
te se otkrila sva istina: kraljević je jedan, a mnogi kao pljeve.
‎srijeda, ‎2. ‎svibnja ‎2018. 21:20:34

Ptice nebeske

I mir se spušta s večerima
dok nam svima ptice koncentriraju;
svijeća pripravna je, voska ima,
kos je opet javio se ovom kraju,

tu je, sasvim blizu kao dio nas.
Umor lomi kapke snene
poput blage smetnje, kao neželjena vlas.
Raspjevani kos mi budi uspomene.

Pjesma leti, pjesma ide, stih se slama
ispred umjetnosti krasne tu, u vrtu,
ali moja pjesma nema onog plama
kojeg vrapci, kao i ja, samo nose u svom prtu.

Davno je to, čini mi se, kad je bilo kosa,
a sad, evo, vraća mi se sretniji staž.
Prisjećam se trešnje kako teško već se nosa,
kako sjekli su je oni koji bili su joj straž.

I taj kos nam s vremenom umukne
dok mu vrapčje note sviraju refren,
a to sjećanje u mojoj duši bukne
kao da je protekao samo jedan tren.

Bilo je to, čini mi se, zlatno doba
mada pamtim nezgodne trenutke, zle
kako nose mene kao bolesnoga roba,
kako bolest crna onih dana meni zre.

Kos je bio utjeha nezdrave mi biti,
sada shvaćam kad ga čujem, sada znam.
Sjećam ga se rado i ne želim suza liti;
kao da se meni sada ipak budi onaj plam.
‎srijeda, ‎2. ‎svibnja ‎2018. 19:34:51

Poeta

Pjesnici su veliki pisali o smrti,
o ljubavi tužnoj i životu strasnom
kao da se sve to kao jedno vrti, 
uvijek jedno isto u pjesništvu slasnom.

Ista je dubina dolje, duboko unutra
gdje se tiha duša tada pronalazi
kao tugovanje sve do novog jutra,
kao da po prvi put u vrt zalazi 

nekog zabavišta ili filmske predstave.
Sva je usredotočena, laka poput pera
i s velikom željom, i s osjećajem strave,
pomno traži gdje je dah života, vita vera;

čezne gdje će smrti samo malo doskočiti
da je dostojno opjeva, da je malo bolje vidi.
A ljubav je pjesniku kao smrt u biti,
smrt koju traži i od koje njemu srce bridi

kao da će pronaći sad onaj točan izraz stiha.
Je li smrt poezija ili joj je neka sestra dalja,
je li joj u bliskom srodstvu kao što je duša tiha
jer će tad poeziju u smrti naći, život novih halja?

Ljubav i smrt? O smrti duša kao u ljubavi piše,
piše rime, pjesmu, sroči stih i ritam daje
pa unese svoje sve što ima, sve što diše;
zar to nije poezija koja vječno živi, traje?

U strahu da je ne izgubi, nađe je.
"Hvala ti, ljubavi, što postojiš za mene".
Smrt je u ljubavi kao sastavni dio nje,
a ta ljubav mu je pjesma kakva nikada ne vene.
‎petak, ‎4. ‎svibnja ‎2018. 15:27:14

Kaskade

Dva su korita načinili u jednome zdencu,
kaplje pršte, stvarajući buku vodopada;
veliki je vodoskok u centralnom prstencu,
oko njega potoci prigradskih kaskada.

Lijepo li je ćutiti svježinu fontane
za paklenskih vrućina kad se ruše vodoskoci
naokolo prstena i sa svake strane;
još i cure s boka zdenca da te kaplja sveg zaskoči.

Zidine su grada starog tako žedne, tako suhe
da ih ovaj zdenac kao izvor sve napaja;
ogroman je i ljekovit, kao tanjur krepke juhe,
poput hlapa koji krijepi kao litra hladnog čaja.

U duhovitosti mu ne nađoh ravna, nema premca, 
u ljepoti stvara dinamičan dojam kao prirodna divljina
za turiste mnoge, ali i za umorna tuzemca;
poput naših Plitvica; jezera su mu prava umjetnina.

Putniku je osvježenje, i za duh mu, i za tijelo, žedno
poput starih zida pored vode koja kao Amazona pada.
U sredini i u centru svega veliko je zdanje jedno,
visoka je rijeka, u vis baca kaplje iznad svih kaskada. 
‎nedjelja, ‎6. ‎svibnja ‎2018. 13:57:00

Božja pravednost

Prolazan je ovaj svijet, a vječni mu puti,
u sjećanju čuvam sve što god se može
mada znam da sjetit ću se svakoj minuti
da joj odam počast, da se kajem ispod kože.

Duša svoju savjest uvijek ispituje,
ali druge misli ima Onaj koji pozna sve.
Duša svoga Boga i u grijehu štuje,
ali zaboravlja sebe sve dok žalosna ne mre.

Prolazni su grijesi, ali uvijek dođu novi
kad se čovjek u se ne osvrće.
Tada nema spoznaje u duši koja sama plovi
i u čovjeku se bolesna obrće.

To što slušam nisu moje riječi nego Boga glas,
to što činim plodovi su moga posvećenja,
sve to ljepša, što se više uzdam u svoj svaki čas
i što više predajem se nadi od opečaćenja.

Prolazan je ovaj život, prolazni su ljudi,
ali svaka duša samo jedan život ima.
Sve se vrati, sve se plati, svemu se čudi
onaj tko se ne da, tko se Bogom ne prožima

koji nudi ruku spasa iznad provalije
čijim rubovima svaki čovjek dušom gazi.
Tvrdovrati nose sobom svoje Kalvarije,
ali Onaj milosrdan ide sam po svojoj stazi,

viče svojom nadnaravnom pravednošću,
šapuće i šuti, prijeti, moli pa se kaje.
Spas ti svega leži sada s Božjom milošću,
Bog ti plaća više i besplatno daje.
‎srijeda, ‎9. ‎svibnja ‎2018. 16:52:29