Saturday, December 17, 2016

Vrijeme svetosti


Misliš li da staro biće nije prokušano,
niti pije, nit se izobiljem hrani,
usamljeno živi, Bogu vjerno i odano,
bogati mu stolovi i produženi dani.

Mudra riječ i nježno srce ponizno,
odlučno se sklanja i najgoroj bijedi,
a još više izobilju jer je tako krizno,
jer mu slava tako malo vrijedi.

Niti koga zove, niti koga dira,
niti se u prve redove gura;
nikom ne dopušta remećenje mira,
svaka mu je sveta dragocjena ura.

Skromna srca i žilavih ruku
održava tihu vatru svoga doma;
ne spominje ni bolesti, ni muku,
sporim hodom brani se od sloma

iako ga nova užurbanost tješi
kao mlade ptice ranim proljećima,
iako si sve probleme odmah riješi
jer već kao da je ovdje stoljećima.

Zaobilaze ga, gotovo je neprimjetan,
ne vide odakle dolazi, ni što je;
nitko ne bi vjerovao koliko je sretan
jer se izborana lica nikada ne broje.

Mnoge nevolje je vidio već više puta,
propasti svijeta, izume i napretke;
susreo je velikane, pravila kruta,
sticao je saveznike, ispraćao pretke.

Još ga zjene služe, žmirkave i sakrivene,
još se sjeća mnogih ljudi, ratova i knjiga;
dobro čuje, glave malo nakrivljene,
nema puno želja, ni potreba, ni briga.

Nije puno stekao, nit je puno izgubio,
ništa zaslužio nije i još uvijek služi;
sve je odmah dao što je mnogo ljubio,
i sve što zaište, Bog mu odmah pruži.
17.12.2016. 05:39


Friday, December 16, 2016

Svjedokinja



Hodočastim, susrete iščekujem
i još hode moji blagoslovi,
i sve sporije i sporije;
istančanost vježbam još i njegujem
i još nemirni mi moreplovi;
“uskoro” mi postaje sve skorije.

Putanja mi strašno zamršena
na moru života i služenja
jer sam sasvim beskorisna,
a još niti pokora mi nije završena
na brazdama morska kruženja
koje sam započela ja sasvim neovisna.

Opet ću se izgubiti u šarenosti,
puna neke vatre usred zime,
s osjećajem ugodne praznine
i, sva sretna, uživati u lijenosti
izvjesnoga mira koji ima Ime,
koji će me povesti iz ove jazbine.

Svaki put su ista moja nadanja,
uvijek zaobiđem velike luke
da me ne bi zadržale,
a i kad je zvijezdam’ vrijeme padanja,
da mi dažde pravednošću, pružam ruke
da mi ne bi zadrhtale

na tom kormilu na kojem se opuštaju
jer je tako prikladno se veseliti
prizorima jaslica i slamice
što mi se s ta noćna neba spuštaju,
a to nebo nemam s kime dijeliti,
zadovoljna što mi skrivena su vrata tamnice

u koju mi iznenada sva čudesna djela hrupe:
nevino stvorenje, a to nisam ja, ni Božje Dijete
nego pukoj je sladunjavosti stigla hora;
iznenada okrećem si kormilo od šarene grupe,
Istina i Milost silaze, ne prijete,
mene vodi Bogorodica, najsvijetlija Zvijezda Mora.
16.12.2016.  15:30


Thursday, December 15, 2016

Glas davnine


Što si došla, dušo čedna, opet potpirivati
stare tinje koje sam ugasila?
Sada više neću te smirivati
nego reći ću ti, molitva te spasila,

a nostalgija je tvoja samo znak
da još nisi ti u svemu uspjela;
pogibao je ispružila svoj krak
jer ti uvijek svoju si slobodu htjela.

Sada željela bi slavu si probuditi
jer si čedna bila kao anđelica,
onu istu što je mogla ti pobuditi
u tvom srcu na tisuće strelica

od kojih su stradali ti mučitelji
i svi oni koji su te željeli zavoditi,
ne znajući tko su bili tvoji učitelji
i sa svima si se pristala nagoditi.

Što sad želiš, davni glase, dušo moja,
kad već povijesna si gubitnica;
zašto mira nemaš i spokoja
kad već znaš da nebeska si dobitnica?

Više nisi naivna, tako si odlučila,
baš te briga za sve snove, ideale
makar dobro znaš ti s kim si se zaručila
i još uvijek moliš za ratnike pale.

Ne daj svoje hladne razumnosti,
svoje zrele i stečene snage
koje niti sama ne poznaš u cijelosti
jer već dugo ih pospremaš u molitve blage

od kojih se diže i Spasitelj silni
i od kojih dušmani ti strepe,
ne poznaju glas tvoj drevni i umilni,
ne znaju za tvoje izvore prelijepe.

Sada slobodna si, ne daj se zarobiti,
Krista, Spasa svoga moli
pa ćeš nove pobjede zadobiti;
sjeti se da put slobode uvijek boli.
15.12.2016. 18:45

Iz Katekizma Katoličke Crkve
1731 Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moc djelovati ili ne djelovati, ciniti ovo ili ono, i tako izvrsavati samostalno namjeravane cine. Po slobodnoj volji svatko raspolaze samim sobom. Sloboda je u covjeku moc rasta i sazrijevanja u istini i dobroti. Sloboda postize savrsenstvo kad je usmjerena prema Bogu, nasem blazenstvu(Čovjekova sloboda, str. 449).


Wednesday, December 14, 2016

Mjesečev proplanak


Moj dan počinje mrakom noćnim,
mjesečinom za malo punoga sjaja,
moja se duša puni dubinama nemoćnim
iz kojih izvire nijemak i slijepac koji zdvaja.

Ipak, u tome mraku šišmiši čuju
o čemu visi moj duševni postanak.
Njihovi noćni letovi lepetanjem odjekuju,
oni me odvode na pusti mjesečev proplanak

gdje se oblaci razmiču i noćna tišina,
gdje tabani gore od tvrde mahovine,
gdje k meni stiže nebeska visina
da me probudi kristalima mrazovine.

Tepanje moje postaje onaj prvi plač,
strašno ogorčen kao iz čista mira
kako već krikne slijepa nejač
kada ju kinje iz nekog hira.

Moj krik šišmiše mami, oni me grabe,
odnose strahove dalje od svitanja,
lete visoko gdje moji glasovi slabe,
u zaklone tajne gdje dopiru Čitanja.

I tamo me vješaju za udove, naopačke,
i tamo dubine mraka postaju visine,
i ljuske skidaju za kapke nejačke
i oči mi gledaju slike tišine.

Od Čitanja iz zaklona tajnih nastaju sjene
čiji obrisi postaju svjetlo Svetoga Duha
koje prodire pravo kroz moje tamne zjene
i to mi donosi darove vida i sluha.

Da nije ona noćna dubina bila,
ne bi se duša moja sjetila straha
kada su lepetala šišmiša krila
i ne bih nikada našla si snagu daha.

Da nije taj tajni zaklon Čitanja štitio,
Svetu Riječ koja je dozvala šišmiše,
ne bi moj Bog mi u pomoć pohitio
i rodio mi dušu da za Njega diše.
14.12.2016. 07:33


Tuesday, December 13, 2016

Hvali, dušo moja, Gospoda



Danas sam, Isuse, griješila,
bila sam kritična i ogorčena,
ali samoj sebi sam se smiješila
kao da sam olakšanjem optočena.

Danas Ti si, Isuse, odredio
da je kraj dugim trpljenjima
jer me ovaj svijet je doslovno obijedio
u mojim požrtvovnim mrtvljenjima.

Danas je sišla s mene grbača đavla,
čak se nasrdiše mučitelji moji
što sam se usudila uniziti stiskanje čavla
odozgora, odakle mi svijet sva moja rebra kroji

pa su čak priprijetili da će žešći biti
ako samo čuju jednu riječ preveliku
i da će me, jadnu, svu poplaviti
ako dopustim si slavu Tvome Liku.

Ja sam učinila kako si me učio.
Dobro si me izvježbao, ljubio i šibao.
Tada, kad je trebalo, snagu si razručio
i kada sam plakala u sebi, Ti si mene zibao.

Uzalud sotona prijeti svojim iskricama
i nije mu jasno odakle mi pravo.
Uzalud mi postavlja i klopke na liticama
kad ja dobro poznam put u nebo plavo.
13.12.2016. 18:41


Sunday, December 11, 2016

Gospodin je blizu


Glasnik Isusov, Ivan Krstitelj, ide pred Bogom da Mu pripravi put i poravna stazu. Dolazi Mesija, Sudac koji razdvaja sve dobro od neplodnoga smeća i zla. Prestrašili se mnogi, zatvorili Ivana Krstitelja, a on se pita zašto ga je snašla sudbina odbačenoga koji je vikao u pustinji, a i sada viče iz tamnice: “ Jesi li Ti zaista taj Sudac i Mesija?” A Isus mu poručuje da je On taj Mesija i više od toga. A Ivanu Krstitelju odrubiše glavu zbog velika straha u savjestima svojima. Prekide se glas koji upozorava i viče, nastade tišina.
Volim tišinu. Blokirana sam zbog naglog pomanjkanja mnoštva informacija izvana i iznutra. Bujice informacija uvijek me zbunjuju i bacaju u neku tupost i bezosjećajnost. Polako i sigurno, mir dolazi.
Čovjek bez samoće samo vegetira i retardira i obična je neznalica. Dobar je Križ, dobro je siromaštvo, dobra je samoća. Tišina pjeva svoju melodioznu baladu i u svakom trenu mogu umrijeti, to dođe s godinama. Zove se ažurnost. Nemam tepih pod koji bi se moglo zavući neriješenih problematika. Sve je savršeno, ali život uvijek donosi nove izazove, tome nikad nema kraja. Moderna vremena nikad ne daju predahnuti, a ima ih u čitavoj povijesti čovječanstva. Mudri ljudi odlaze u žižu zbivanja, vješto se zamaskiraju i nitko ne primijećuje da ih nije zahvatila jurnjava modernog života. Žive svoj život, a za to su se i bez velika truda sami izborili.
Sagledavanje stvari, sagledavanje života i svega dovodi do otkrivanja svoga životnog poziva. No, ljudi smo grešni i širimo grijeh kao epidemiju.
Odgovorno je živjeti svoj život. Bog u čovjeka upiše sve što je čovjeku potrebno za to, predodredi ga i pošalje. Ako čovjek ne upotrijebi ono što mu stoji na raspolaganju, nailazi na nesreće, a savjest mu se onečišćuje. Što čini nečista savjest, ružno je gledati.
Ima tu jedna konstanta: sve to služi mojem osnovnom pozivu vjernika Božjega, Boga koji je Ljubav, pozivu upoznavanja s Bogom, pozivu traženja Istine.
Istina je topla i konkretna, olakšavajuća i poticajna, ona podmlađuje iako često boli i zaudara, ali to je ljepota Istine u odnosu na kozmetiku svega što Istina nije.
Prilagođavanje je promašaj i nije mudro. Nije neka inteligentna radnja jer stvarno inteligentna osoba jako dobro zna da se ne mora prilagođavati dok oni, koji tvrde da je sposobnost prilagođavanja prava inteligencija i da znači preživljavanje, rade račun bez krčmara. Prilagođavanje vodi u grijehe. U retardaciju i vegetiranje, u preranu i kompliciranu smrt.

Lijepo je biti sam uz romantičnu svjetlost svijeća na miru i u tišini. Kolotečina postoji, to potvrđuje tiktakanje zidne ure. Križ moj na mome zidu caruje prostorom, obuhvaća Isusovim raširenim rukama ogromno prostranstvo, gusto napunjeno duhom i otvara mi sve dubine vjere.
Bez vjere, nade i ljubavi se ne može ništa.
Ne može se imati ratio, biti pravedan i jak, i hrabar, a umjeren u svemu.
Ne može se rasplamsati Mudrost, razmatranje, savjeta od Duha nema, niti znanje se ne otkriva, niti je pobožnost u svome elementu, a čovjek se i prestraši samoće umjesto da se prestraši toga velikoga Božjeg milosrđa.

Da, Ljubavi se treba prestrašiti jer je snažna, velika, moćna, pravedna, nježna, zrela, dobra. Treba udahnuti punim kapacitetom pluća i to još nije dovoljno. Treba udahnuti srcem i bubrezima, mišićima, umom svojim i svojim vlastitim ljubavnim sposobnostima.
Filozofija ljubavne sposobnosti je sadržana u sposobnosti samoponižavanja i unižavanja. Čovjek nikada ne može biti dovoljno strastveni mazohist pred svojim Bogom. Za ljubavnu sposobnost potrebna je poniznost, siromaštvo duha, osluškivanje tišine koju donosi Križ na zidu. Osjećaj i doživljaj vlastite malenosti proizvodi ljubavna djela aktivnog predavanja sve do posljednjeg daha u Božje ruke.

A Isusove ruke su pribijene čavlima za drvo i na te probodene dlanove treba postaviti svoje duhovno srce, preuzeti rizik od probadanja i ozlijeđivanja vlastitoga duhovnog srca koje se nalazi vrlo blizu ljudske duše koja je osjetljiva na bol. Ne možeš duševne bolove samo tako podastrijeti na još veće boli, ali treba preuzeti rizik, dati svoje duhovno srce Isusu na Križu čiji dlanovi su nepomični i ukočeni, krvare i čvrsto su pribijeni. Tako se pretvaraš i preobražavaš u krvavu i probodenu Ranu Kristovu, a to je tvoj vječni, trajni, sveprisutni spas i oproštenje grijeha čim ga zatražiš od Boga.
Veliš Mu “Praštaj” i mazohistički se puštaš kao pred zvijeri, spreman  na patnje i bol kada te zvijeri počnu razdirati.
I dolazi melem, pomilovanje, zaborav grijeha, oproštenje i još mnogo darova Milosrđa Božjega. To se moglo dogoditi i puno prije, bez boli i straha, onoga dana kad se rodio Isus kao Dijete prepušteno svijetu da Ga prihvati objeručke, nježno, kao svojeg vlastitog sina jedinca.
Gospodin mi je blizu. Bila sam slijepa, a sada gledam; bila sam hroma, a sada leteći hodim; bila sam gubava, a sada blistam od čistoće; bila sam gluha, a sada čujem više nego drugi; dugo sam bila mrtva, a sada ustajem; izabrala sam siromaštvo, a Gospodin mi naviješta Evanđelje, svoju Radosnu vijest. Isus je Mesija, Sudac koji me rješava smeća i zla, Sudac milosrdni kojega mi je najavio Ivan Krstitelj, glasnik iz pustinje, siromaštva, slobode, tišine i samoće. 11.12.2016. 02:03


Saturday, December 10, 2016

Puti moji nisu vaši puti


Vrlo teško, naporno raditi se mora
kada duša želi svoje priloge si dati
da bi stvorila bar jednu kap
ili barem pahuljicu snijega s gora;
čovjek uči silama ovladati,
a od svega ostaje mu samo hlap.

Ljudi tužni su jer nisu veliki i slavni,
jer ne pamte svoje važne dane
i značajne događaje u životu svom;
prvi koraci su previše im davni,
već se straše i starosti rane,
a još nisu ni uredili svoj dom.

Niti jedan čovjek ljubav ne zasluži,
mnogi ne zna toga dara prihvatiti,
niti Boga ne poznaje svoga
koji čeka dušu da je ljubavlju zaduži
kako bi se prestala inatiti
da bi uvidjela za se dobra toga.

Zar ti misliš da je Bogu neophodno
da mu budeš rob i sluga,
da je Bog u sebi isto što i ti?
Tvoja ljubav za Njega je polje plodno
koje prima od Svetoga pluga
kako mogao bi sretan živjeti.

Vrlo mukotrpno čovjek stvara,
čak i kada nosi blagoslove,
kad su idealne prilike za to.
Tada više ruši i obara
i ne gradi svoje poslove,
vrlo često naiđe na zlo.

Samo jedna molitva ti treba,
samo jedan zarez ili potez kistom,
samo jedan mali korak ili dlan
da bi stigao i dalje od neba,
da bi gledao se s Bogom Kristom,
da bi živio bar jedan dan.

Taj bi tren ti bio beskonačan,
u tom danu našao bi svoju slavu
koju su ti anđeli pripremili;
svaki dah bi bio ti pojačan,
tad bi dao svaki san za javu
gdje bi grijesi tvoji postali ti nemili.

Zato ljubi Boga svakim dahom,
cijelom dušom i svim srcem svojim,
i svom snagom koja sada se rasipa.
Ne moraš ti živjeti sa strahom,
Bog će dati silu naporima tvojim
kad Ga tvoja ljubav nekako napipa.
10.12.2016. 02:27




Popular posts