Hrabrom pjesniku

Čujem da te nema dugo pokraj nas

i da već odavno živiš s anđelima.

Ti si bio rijedak što je siguran u spas,

svoje misli predao si svima začetima

koji primili su dar od Neba i od Istine

pa su s tobom opjevali suze koje prolaze,

pa su tvoje upoznali strme hridine

što još strše u tvojoj dolini u koju zalaze

jer si po njoj prosipao žive iskre postojanja

koje nikad nije pitalo se o velikim stvarima.

Držao si sebe na toj zvijezdi odstojanja,

gotov se izložiti u krajnjim kuloarima;

nedodirljiv bio si u svome samosagledavanju

po kojem si upoznao ljude, uzljubio žene,

opjevao svijet i susreo anđele u samopredavanju.

Takva velika sloboda čak i pozaspale prene,

zove ih na čuđenje i divljenje, i nemir

zbog te tvoje pjesničke lakoće

što je ponirala u tvoj mali svemir,

koju svatko kukavički zaobići hoće

jer pogađa duše duboko u svojoj hrabrosti

i u svojoj znatiželjnoj iskrenosti

što je čovjek rijetko prema sebi nosi.

Licem svoje melankolije i snenosti

gađao si ravno u srčane klijetke,

govoreći stvari ozbiljne bez drame,

s anđelima slavio si svoje osobne svetke

tamo gdje su druge duše tužne i same.

Kako može ljudska duša biti svoja,

jedinstvena i tako različita

da pogađa mnošvo veliko bez broja

i postavlja mjerila i pita

zašto nismo svi do dna ostvareni,

zašto svi se od jedinstvenosti sklanjamo

kad smo Božjom etikom obdareni

da u život skromnošću uranjamo.

11.11.2016. 19:46

Kockar srca svoga

Često ne znam gdje se duša krije,

gdje li šuti, gdje li mirno spava

kao zlatna zatvorena nit

u to moje srce koje kao da ne bije

ili kao da ne uskrsava;

ono, možda mrtvo, nema svoju bit.

Ponekad mi snažne čežnje traže

velika i snažna dobra djela,

ali one vode samo u zabludu

jer mi samo mali čini srce snaže

kojima se nit ne vidi vrijednost cijela,

ali koji nisu činjeni zaludu.

Nije da ja nemam kome osmijeh dati

ili sitan stisak ruke koji znači sve,

ili da ja ulog veliki ne dajem;

Bog mi nije dao moje rezultate znati

makar već se množe moje igre opasne

zbog kojih se poslije kajem.

Teško razne duše primaju te dare

što ih Nebo prosipa i šalje,

teško da je netko dlanove otvorio.

Uglavnom za Boga ljudi rijetko mare,

ne poznaju strašne zloduhove ralje

u koje ih nemar taj oborio.

A kad ne bih nikad pokušala

biti to što jesam, kockar srca svoga

koji ne zna darove izmjeriti,

ne bi moja duša sebe prokušala,

ne bih nikad stigla blizu Boga

koji jedini me nikad neće iznevjeriti.

10.11.2016. 04:55

Samo Jedan među nama

Kad bi postojalo nešto novije od Boga,

sve bi sumnje bile obruči za duše,

ljudi živjeli bi puni straha toga

od kojeg se grče, trgaju i guše.

Bog je uvijek nešto novo, neotkriveno,

Bog je rast i razvoj svega što postoji,

put u nepoznato, srce netom oživljeno,

spona koja mnoga znanja spoji.

Čovjeku je potrebna uvijek neka informacija,

neki odgovor, tumačenje, rješenje,

neki izlazak i spas od svega i nova lokacija,

novo vrijeme, uvijek novo razriješenje.

Čovjeku je neophodno uvijek imati i biti,

uzeti i dobiti, pobjediti, uživati i dati,

pitati i zaključivati, otvoriti se ili skriti,

puno putovati, beskraje otkrivati i darovati.

Čovjeku su potrebni svi ljudi

da bi imao se s kime omjeriti,

mudri, pametni i oni ludi,

oni koje mora uvjeriti.

Čovjeku je uvijek potrebno da bude bog

i da vlada svima i da svime ravna,

da pronađe razliku i da bude car života svog,

i da ima tajnu moć, da mu tajna bude javna.

Čovjek nečemu se teži pokoriti

da ne brine neprekidno i da se odmara.

Čovjek treba nekome se pomoliti

da umjesto njega sve održava i stvara.

Samo Jedan može uzeti svu patnju,

odnijeti sve boli, brige, naći se pri ruci;

samo Onaj može ponuditi pratnju

koji sve oprašta, koji predaje se muci.

Samo Jedan među nama mrtve kosti oživljava,

samo Taj na Križu koji ostaje bez daha;

samo Jedan samostalno uskrsava,

samo Jedan Bog sve rješava od straha.

07.11.2016. 02:59

Trenutak života

Često sanjam snove bliske mojoj duši,

ali ih se ne sjećam i ne razumijem

sve te znakove zbog kojih se ruši

stvarnost što je živjeti ne umijem.

Jer u smrti pokušavam živjeti

i jer u životu tražim kraj,

ja se bojim život misliti i htjeti,

znam da nisam zaslužila raj.

Od toga sam načinila prave kultove,

stvorila sam sama sebi zapreke

jer ne želim vjerovat u snove,

jer me kinje nemoguće rijeke.

Pravi Život nadilazi svaku sumnju,

za to trebam hrabrost Majke koja trpi,

hrabrost vjere koja gleda u nju,

a to mi je teško jer se teško duša strpi,

ne da mi se iz okvira izlaziti

smrti što je tako sigurna i izvjesna,

i sa bedema svih svojih silaziti

jer mi draže da je duša nesvjesna.

Živa veza sa Životom jedini je način

da se dođe do svih tajnih znakova.

Ta je veza onaj pravi ljudski čin

koji ne da smrti proširiti krakova.

Kad Te zovem, Oče, Bože moj,

vidim sasvim drugim očima

da sam Ti stvorenje, a ne stroj,

da su znaci što ih moja duša ima

samo jedan oblik naše veze koja živi.

Ta je veza dionica Tvoga milosrđa,

Tvoga Božanskog života što se divi

mojoj hrabrosti  koju izjela bi rđa.

Dosta je trenutak da se prenem

i da vječnosti se opet rodim;

dosta mi je molitva da krenem,

dosta mi je da za Tobom hodim

pa da pronađem si znakove od snova

ili one riječi što u duši gore,

riječi što su za me sreća uvijek nova,

znaci koji daju sve mi odgovore.

06.11.2016.  20:20

Vila iz divljine

Rekli su mi da je teško, neostvarivo

mojim biti sudionikom, znati moje pute,

da mi prijateljstvo nije baš podarivo

jer se ne zna naći one ključe krute

kojima se može ući prema obećanjima

što ih ova duša naokolo isijava

i da punim ljude razočaranjima,

da u meni sva gorčina spava.

Rekli su mi da ja nisam žena podatnosti

i da sa mnom ne može se sreću piti,

da u meni nema one odanosti

koja pripravna bi bila s nekim suze liti.

Znam da nisam niti malo ista takva

kao neke duše, kao neki ljudi

koji govore mi da sam sva onakva,

da se meni mnoga duša čudi,

da ću jednom sasvim sama ostati

kao da ja nisam sama cijelo vrijeme

i da će mi narav ova na put stati

kad me snađu životne dileme.

Već sam ostarila, prijatelju moj,

a još uvijek ne znam što su htjeli

svi ti ljudi što ih prati nespokoj,

što ih strašan zid od mene dijeli.

Ne znam čemu nadaš se od mene,

za čim čezne tvoja duša kad me oslovljava

i za čime tvoje oko, tvoja ruka krene

kad me samo trunak sreće umoljava,

ne znam što bi tebe sretnikom učinilo.

Kad bi samo znala, dušo tražilačka,

da je naša srca samo Nebo ujedinilo

i da sve nas u životu vodi ruka spasilačka!

Zar u meni tražiš anđeoske osobine,

zar ja moram tebi biti slika Boga?

Ne gledaj me kao vilu iz divljine

nego vjeruj da sam nevrijedna ja toga,

samo želim ti pokazati sve blagodati

što ih besplatno mi daje Proviđenje.

Božansko te Biće želi pogledati

jer za tebe ima zlatno ispunjenje.

03.11.2016.  23:09

Molitva iz nepovrata

Tražim pomoć za  sve dane zla,

za sve zablude i krive procjene, i neuspjehe;

molim da me mimoiđe sudba ta

da ispaštam za sve greškice i grijehe.

Molim Boga da mi ne gomila iskušenja,

samo jedan razlog imam, samo jednu kušnju;

drugih opravdanja nemam za sva otuđenja,

samo jedan motiv za molitvu zdušnu.

Ako treba, odlazim u nepovrate

samo zato što sam predana u velikoj nadi

jer ja znam da anđeli me prate,

jer na mome srcu Bog si novo zdanje gradi.

Ako moje srce za malo poklekne,

pitat će me anđeli za moje porijeklo

i što da tada moja duša rekne

za sve ono što se teško steklo?

Ako moje srce pak izdrži ove pute,

ja ću znati da sam opravdala povjerenje,

ja ću čuti sve te molitve što sada šute,

anđeli će slaviti moje odijeljenje.

Usamljena duša u tom klancu daleko od svega

ne čuje ni svoju jeku od sve prašine i buke,

predano se baca na te stijene vlastitoga bijega,

za uvijek se prostire pred lisice i vuke

u toj zemlji bezimenoj gdje ne vlada nitko,

među neprirodnim silama bez snage.

Zar to stanje, tako neplodno i plitko,

nije tlo i klima za vjetrove blage?

Pouzdano znam u svome otuđenju

da sam hram za Boga, Njegova stečevina

koju šalje tome teškom okruženju

da bi ruka Mu dotakla i duša nevina

ove krajeve napuštene i ostavljene.

Što je teža nevolja za mene, ja to više znam

da su moje ruke dobro opravljene

i da nosim ljubavi još više da ju dam

baš onako kako Bog je moj odredio

kojemu sam strasno bliže željela pristupiti.

Ni sa kime nije me poredio

već je poslao me nove zasluge prikupiti.

Ljubav moga srca tako je pragmatična,

ona ima svoja nadahnuća i svoje ispunjenje.

Ja sam grešna duša toj divljini vična,

Bog me treba baš za njeno slavno iskupljenje.

Moje ruke sad su pune raznih dara,

ali nema ovdje stola gdje bih blagovala manu,

samo klanac i i ja usred toga prašnjavog oltara

na koji prinosim samu sebe kao hranu.

30.10.2016. 06:04

Svrha moje smrti

Kada prijeđem na tu stranu najveće tajnovitosti,

možda me se netko sjeti da sam ovdje bila,

da sam samo živjela u skrovitosti

i da sam se pred životom svim ljudima krila.

Mnogi znanac moju dušu nije upoznao,

a i ja sam jedva je naslutila.

Svaki prolaznik mi na moj put je stao,

a po neka ljubav me oćutila.

Ispred smrti svi smo nijemi,

pred njom čovjek ne zna kriti lice,

ne zna lijeka onoj tremi

koja ga obuzme nemilice

kada shvati da je na tom svijetu gol i bos,

da je nespreman za život u punini,

da je prolazan i da je možda nepozvani gost

koji nije svjestan da se može pronaći u tmini.

Kada izgubim se tamo gdje sam pokušala doći

vrlo rano, vrlo brzo, žureći za svojom svrhom,

znat će netko zašto morala sam proći

po toj zemlji što je omeđena krhom,

po tom svijetu koji svaku istinu prekriva

kao da mu ovisi o tome nešto važno;

znat će netko da sam na trenutak bila živa,

znat će da mi postojanje nije bilo lažno

makar moje vrijednosti uopće ne postoje,

one sve su samo umišljaj za pokoljenja

koja uporno sve ljude u povijesti broje

kao da će sastaviti čvrsta postrojenja.

Tek u tome času kada netko nestane sa svijeta,

čovjek sav je svjestan svoje nemoći pred smrću,

tek je tada iskren i utučen poput jadnog cvijeta

što su ga izgazili u trci kojom život zgrću.

Kada smrti ne bi bilo u mom postojanju,

nestao bi smisao života što ga sanjam;

ne bih nikada potražila si niti svrhu ponajmanju,

ne bih nikada dokučila si tajnu da se klanjam

svemu što me sačinjava, što se ne može opipati,

što me prožima do najdaljega kuta,

sve bi moje počelo se uzaludno prosipati;

ne bih znala da je smrt početak moga puta,

ne bih znala svoje životne vrijednosti,

a ovako vrlo rano spoznala sam svoju bit:

moja nedirnuta duša je početak trajne čednosti,

moja svrha je da pratim tu nevidljivu nit.

28.10.2016. 01:45