Tragovi su vječni što me prate,
a ja uvjerena da po njima gazim,
da su ispred mene, ali oni mene vrate
da po njima spiralno silazim
uvijek nekim istim načinom i putevima.
Isto, ponavljam uvijek iste čine,
ali sve sam više svojim gležnjevima
zašla u te poznate dubine.
Svaki put sam neka druga, barem starija,
kad na onoj istoj točki ponovo se nađem,
na početku gdje me čeka majka Marija
i sve je manje potrebno mi časa da se snađem.
Tamo čekaju svi sveti, neki od njih pokojni,
a tako živi u svim svakodnevnim radnjama
i u mome duhu kao savjetnici brojni,
kao prijatelji u životnim gradnjama.
Sve sam više sigurna i opuštena, vječna
u tom društvu koje bolje je od svijeta,
bolje nego udaljena staza mliječna,
više nego ptice usred visokoga leta,
čak i kad me traži taj svjetovni knez
da konvencijama malo udovoljim,
da u svom životu stvorim mali rez
ne bi li se on učinio jačim i boljim.
O, sve bih to pokosila istog trena
makar svuda požrtvovnost blista,
sve bih to odbacila kao igru sjena
da nam ovdje nije Isusa Krista.
Ništa me ne zove, ništa me ne veže,
niti prijekori, niti ovi zakoni truli;
uz njih nikad nije bilo teže,
svaki pokret, svaki pogled samo Boga huli.
Tek kad duša iziđe u samotnost,
vidi sve te bijedne nelogičnosti,
vidi varke i njihovu slabašnost
koje daleko su od ljudske običnosti.
Kada čovjek moli, nije u samoći,
usamljen je onaj usred gomile
koja traži samo gorke plode noći,
kojoj duše nikad ne omile.
Ne vidiš li da je razdor tvoja zloba,
da je razdor ti u srcu kao vrag
koji vuče te do vlastitoga groba,
tada uzaludno pratiš svaki trag.
22 09.2016. 00:48